offline
- Hate mail
- Novi MyCity građanin
- Pridružio: 18 Feb 2007
- Poruke: 9
|
20. septembar 1991. - 20. septembar 1992.
VES 11217 - operator na POLK 9K11 (popularna "maljutka"), kasnije u ratu naucio i 9K111 "Fagot". Takodje pesadijska obuka.
Garnizon Negotin (VP6002) prve 2 nedelje, pa garnizon Pirot 2 meseca (VP8297). Pirotska kasarna je rang brigade: pesadijski bataljon (3 cete + baterija MB + PoC), HAD, MPOAD, LPA, oklopni bataljon, granicarski bataljon, izvidjacko-diverzantski bataljon, ceta veze, logistika i vojna policija/bezbednjaci,
Komandir cete - Krizan Mladen (Hrvat koji je bio u zestokom tripu da je Srbin), komandir raketnog voda Ljupce Petkovski, Makedonac koji ce dezertirati sa fronta i otici u Skoplje po proglasenju nezavisnosti Makedonije.
Prekomanda na zapadnoslavonsko ratiste - u sastav 343. motorizovane prijedorske brigade Banjaluckog korpusa, R-sastava, decembra 1991.
Pri polasku bataljona ispraznjeni magacini granicarskih dzempera, prigusivaca za M70 i M-76 puske (kao I posebna municija u oba kalibra koja se koristi uz silencer), poneta zaliha americkih (NATO) polarnih bundi, nocnih pasivnih dvogleda, nocnih pasivnih nisana za M60A BsT (koji mogu i na M70 da se montiraju), americki podmetaci i vrece za spavanje, cak americke (NATO) vojnicke carape, jos neka druga oprema za dnevno i nocno izvidjanje i nisanjenje i slicno. Zapanjio sam se.
Jedinica je bila deo velikog konvoja pojacanja za hrvatski front koja je posla iz Skoplja. Prenocili u Panteleju u Nisu, gde smo pokupili drugu polovinu protivoklopne cete, pod komandom izvesnog kap. Sakote Nebojse, koji je na ratistu bio komandir cete celoj jedinici. Krizan ostaje u Pirotu, ne ide na front. Kada smo se potrpali u kamione u Panteleju tog jutra, pred polazak za Bijeljinu, Tuzlu, Doboj i Banjaluku (Kozara), sedeo sam na kraju klupe, do otvora, i video 12 Antonova-26 kako polecu odnekud vrlo blizu te kasarne iznad nas i odlaze na zapad.
Na ratistu se "obucio" u koristenju BsT-a, raznog pesadijskog oruzja, sredstava veze. Prva 2 meseca na ratistu su bila vrlo zeznuta a druga 3 sa minobacackim, topovskim, tenkovskim i na zalost diverszantsko-teroristickim duelima u kojima smo gubili ljude (niko iz cete osim 2 ranjena ali dosta iz bataljona i brigade).
Ostanak na ratistu do 15. maja 1992., kada nas je sa vojnog aerodroma Mahovljani Boeing-727 JAT-a (pod maskom izmisljene kompanije "Genius Air") prevezao za Nis i onda autobusom u garnizon u Zajecaru: kaznena kasarna sto rece neko. Komandant neki pukovnik Momcilovic (danas general) i nacelnik staba neki visoki sedi atletski gradjeni sredovecni agresivni gospodin koji je BRAT BLIZANAC americkog glumca Lee Marvina. Tako smo ga i zvali, ime mu nisam ni zapamtio zbog toga. Garnizon Zajecar je apsolutni zatvor i ne samo najgora kasarna u 3. Armiji nego u celoj prethodnoj i tadasnjoj Jugoslaviji.
Nakon nekoliko dana izbija pobuna vojske na pisti i pukovnik Momcilovic daje 10 dana odsustva svim sastavima koji su tu dosli direktno iz ratnih zona (kada je VJ povukla ljudstvo rodom iz Srbije i CG sa svih ratista... osim profesionalnih pripadnika ).
Kasarna je bila PUNA vojske dovezene sa raznih ratista u Hrvatskoj/Krajini i Bosni: osedeli od stresa momci od 20 godina, ludi, ranjeni, u maskirnim uniformama, u ustaskim uniformama, neki doneli zarobljene sahovnice, kape hrvatske vojske sa insignijama Republike Hrvatske skinute sa zarobljenih ili poginulih pripadnika hrvatskih snaga u i oko Dervente, Doboja. Od 500 ljudi koje su skrkali u tu kasarnu ladno je mogla da se napravi specijalna brigada svih vidova: od izvidjaca, preko artiljeraca, tenkista, pesadije do vojne policije. Deo moje cete je takodje bio na ratistu u i oko Dervente u Bosni, pa su nam se ti momci zbog ratnog haosa pridruzili u Zajecaru tek kasnije.
Komandant bataljona neki Shrajer Bojan, K.IKl. komandir cete (u protivoklopnu cetu su "sabijeni" i vod vojne policije iz Zapadne Slavonije, i neki pesadinci i slicno) neki porucnik Najdan Stoiljkovic, istraumirani jadnik koji je govorio vranjanski srpski i bio sav potresen borbama u severnoj Bosni. Obuka krece od pocetka, i to kao u nekakvoj specijalnoj jedinici: trcanje sa puskom ispred sebe, pevanje nekakvih pesmica, non-stop gadjanja dnevna i nocna, tereni, nocna kampovanja, politicka nastava (zalosno), stize i mlada vojska u junu - sa njima na obuku, na marsheve, na gadjanja. Jednog dana je dosla neka grupa oficira i iz stroja birala ljude za nekakvu helikoptersku jedinicu iz Nisa i uzela nam par vojnika (i jos nekoliko iz drugih ceta, baterija).
Pocetkom avgusta uspevam da nagovorim bezbednjaka kasarne, nekog majora Nikica, bosanca, da bi trebalo da radim na prijavnici, sto mi i uspeva. Moj zivot je naredna 2 meseca bio mnogo, mnogo prijatniji.
Stigao kuci 20. spetembra 1992. i posle par nedelja krenuo na fakultet. Od 30 ljudi u mojoj grupi na faksu - svih 30 je negde bilo na ratistu, sede ljudi u salama a pola ih nosi maskirne kosulje, prsluke, razne vojne i paravojne detalje. Neki od ljudi sa kojima sam bio u jedinici postali su pripadnici raznih formacija MUP-a, radnici DB-a a i profesionalni vojnici (jedan vodnik-stazista, neki Srba iz Prokuplja, je devedesetih radio u 72 SpecBrPN u Pancevu, sreo sam ga decembra 1996.).
Devedesetih sam iz novina i slicno saznavao sudbine nekih od drugih ljudi koji su sa mnom sluzili vojsku: jedan je ubio 2 coveka u Krnjaci 1993-1994, drugi je ubio kriminalca koji mu je silovao devojku u Novom Sadu (i bio oslobodjen optuzbe) i slicno.
|