offline
- cezar 35
- SuperModerator
- Pridružio: 19 Feb 2006
- Poruke: 11156
- Gde živiš: Banja Luka
|
@....
Od naseg stalnog dopisnika iz Bihaca, Ratka Buksica.
+ TEKST Neke stvari u životu ne možeš birati.
Piše Ratko Bukšić
Ne mozeš birati gdje ćeš se roditi,ne možeš birati roditelje,niti braću,sestre,rođake.Čak ne možeš odabrati niti sopstsveno,prvodadeno,ime.
To uradi neko drugi za tebe…I naravno ne možeš odlučiti o tome gdje ćeš i na koji način odrastati,barem ne do onih godina kada je to isto odrastanje već prilično odmaklo.
Sve su to prizvodi ili derivati onih koji su te donijeli na ovaj svijet te tako i otpočinješ svoje prve životne korake kojima koračaš,a da pritom ni najmanje o tome ne odlučuješ...
Ja sam,eto,imao tu sreću da odrastem i stasam u onoga koji danas jesam u jednoj od najplemetijih sredina koje čovjekov um uopšte može smisliti.
Sa trinaest mjeseci sam bukvalno donesen u jedan mali grad na krajnjem zapadu Bosne i Hercegovine.
Ime tog grada je Bihać.
Doselili smo se tamo,moja porodica i ja,u martu mjesecu,sada već daleke, 1968.godine.
Došli smo iz Skopja,koje je poslije katastrofalnog zemljotresa 1963.godine bilo izgrađeno u najmoderniji i najsfisticiraniji grad na području tadasnje Jugoslavije.Velika naselja izgrađena uz pomoć cijelog svijeta,dugačke i široke avenije i bulevari,potpuno nova infrastuktura,bolnice,trgovi,kvratovi kao i sve ostalo što su ga činili takvim kakav je bio.
Stigavši u Bihać promjena je bila ogromna,ali ja to ne pamtim,jer kao što rekoh na početku,nisam imao pravo glasa o tome gdje i kako...i na kraju krajeva,zašto.
Dobili smo stan u novosagrađenom naselju Harmani II u zgradi sa adresom H-4 i tu se počinje dešavati moj život.
Kao što sam i ranije pisao,stambeni kompleks Harmani II je bilo jedno od najbolje uređenih naselja u tadašnjoj zemlji(onoj velikoj zemlji...od 22 miliona stanovnika)jer je u sklopu njega bilo sve ono što je trebalo biti kako bi,za to vrijeme,život tekao bez bilo kakvih problema ili poteškoća.Pri ruci nam je bilo sve što je potrebno,pored pristojno komfornog stana,tu su bili i tržni centar,ambulanta,stomatološki dipanzer,kino sala,sportski tereni,zelene površine,škola,vrtić...sve.
Djetinstvo je proticalo u bezbrižom okruženju jer su nas,koji smo pristigli sa strane, novi susjedi dočeali širom raširenih ruku.Mislim pritom reći da se ne sjećam da smo po bilo čemo bili razdvajani ili nedajbože diskriminirani od domicilnog stanovništva,niti se pak sjećam da smo ipočemu bili obilježeni,jer Bihać je takav,za one koji ne znaju,riječi širok,otvoren i srdačan će biti dovoljne.
Ti dječački dani su prolazili u stalnoj igri,druženju sa vršnjacima,neopterećenosti svakodnevicom,moralnim ili materijalnim problemima,jer iako nismo imali puno,imali smo dovoljno da sreća bude na prvom mjestu.
Ono što nas svakako razlikuje od današnje djece je to da smo non-stop bili vani...igrali se družli,a najgora kazna je bila ako ti se zabrani izlazak....
Najprije zabavište,koje je bilo u gradskom parku,pa zatim osnovna škola koja se nalazila u sklopu naselja su nas počeli činiti “pismenima”,ali igra ni tu nije prestajala. Kad se samo sjetim koliko smo bili bezbrižni odmah mi se nasuze oči...
Opisaću jednu situaciju koja je vezana za to koliko smo vremena provodili van kuće.
Vraćam se jedne zimske večeri kući promrzao do kosti,pomodrjelih usana,plačući i pita me mama:
“Šta je bilo,što plačeš?!”
“Pa smrzao sam se!!!”-odgovorim kroz suze
“Pa što nisi došao ranije?!” kaže mater kroz smijeh
“Pa što me nisi zvala!!!!!”
Eto,kući se nije dolazilo dok te ne pozovu...ili dok dok se ne smrzneš...
Igra,igra i samo igra.
Neopisiva radost,zadovoljstvo ili jednostavno sreća....
Modernizacija,koje nismo bili svjesni je polako dolazila,pa je tako prvi telefonski priljučak u naselju došao baš u naš stan.
Zbog prirode posla kojom se bavio moj otac telekomunikacijski uredaj koji se danas zove “fiksni telefon” je osvanuo baš kod nas....dobili smo to čudo tehnike.
I dan-danas pamtim da taj broj bio 22-705 dok je pozivni za Bihać bio 077.
Mnogi ljudi me smtraju čudakom koji pamti sve te podatke,ali šta ću....jednostavno imam začudujuće veliku memoriju.
Polako su,zatim, dolazili automobili.
Najprije je komšija Dragan Mirić ispred zgrade dovezao bijeli NSU-Pric,zatim je susjed Hasan Imamovic ispred te iste zgrade parkirao svog crvenog Mini Morisa,a onda moj tata našeg “Fiću” iliti Zastavu 750-L bijele boje...
Stvar koja je,isto tako,karakterizirala to vrijeme je podatak da se ja uopšte ne sjećam da su se naši roditelji ravodili.Ne sjećam se nijedne porodice čiji je brak “pukao”....Da li zbog toga što su naše majke bile puno tolerantnije žene ili pak jer su naši očevi držali do porodice kao do svetineje sada ne znam reći,ali je naprosto bilo tako.
Zatim smo počeli stasavati u mlade ljude.
Počeli primjećivati da se sa našim tijelima i umovima događa nešto čudno i da djevojčice više nisu bile samo drugarice sa kojima smo igrali “žmire”,”između dvije vatre”,”care,care,govedare” ili “gluhih telefona” kao i “školice” ili “lastike”.
Ulazili smo u pubertet i fizički i mentalno.Krenule su prve simpatije,školski leksikoni,ceduljice ispod klupa u školi...počela su zaljubljivanja.
Naravno ni ja nisam bio operisan od toga.
Ono što je obilježilo moju generaciju ”harmančana” u vrijeme kad smo otprilike bili sedmi razred je bilo to što smo se,iz savim neobjašnjivog razloga,počeli skupljati u krugu osnovne skole “AVNOJ”.Manje ili više bila su tu djeca iz naše škole,ali i jedan dobar dio naših vršnjaka iz “stare škole” kako smo je u slengu zvali,tj iz OŠ “PRVI KONGRES USAOJ-a”.U određenim danima se kod ulaza u ambulantu,gdje je bilo glavno skupljalište,znalo naći i po pedesetak klinaca i....vjerujete,buka je bila ogromna jer smo svi pričali uglas....
Spomenuo sam već simpatije,one skrišne poglede i prve ljubavi....kao i prvi poljupci.
A kad smo već kod tih prvih poljubaca moram ispričati jedan događaj koja me duboko emocionalno vezuje za to vrijeme.
Elem.
Svidjela mi se jedna djevojčica iz “stare škole”,a i ja njoj pa smo “počeli hodati”...
Sad kad se sjetim koliko je to bilo “benigno” i “zeleno” odmah mi zaigra osmijeh na licu.
Kako god.
Imao sam izlaz do osam naveče,što je podrazumijevalo da se u dvadesetnulanula moralo biti kući.Pozdraviti roditelje,večerati,oprati zube i krevet.(Ne znam šta je tu smiješno... pa da...do osam naveče....smijte se koliko hoćete...baš me briga)
Ali problem je bio u tome što je i ona imala izlaz do istih tih osam sati,a živjela je na Ozimicama,tako da sam ju morao otpratiti do kuće,barem u petdoosam,a zatim brzinom svjetlosti dotrčati do Harmana i ući u stan bez zakašnjenja.
I tako sam jednom prilikom utrčao kući sa dvije-tri minute zakašnjenja i pita me otac:
“Gdje si do sad?”-kao da sam zakasnio tri sata,a ne tri minute
“Malo sam se zadržao.”-odgovorio sam gledajući u zemlju-“Nisam pogledao na sat.”
“Dođi ovamo”-nastavio je stari,strogo vojno lice,kod kojeg je moralo biti sve onako kako je on zamislio-“Jel’ ti to nešto kriješ????”
“Ma ne tata,samo sam.....”-i dalje ne dižući pogled sa poda
“A da ti to možda i nemaš curu?!”-pitao je ponovo,ali ovog puta puno blažim tonom
“...”
“Odgovori kad te pitam?”-ponovio je
“Imam...”- osmjelio sam se reći
“Ohoho...a kako je mladoj dami ime?”- kazao je gotovo kroz smijeh
“Zove se....Ne...i....mhmhanjamahm”
“Kako,kako...?”-nije popuštao
“Neira....”-
“A prezime...ima li prezime ta Neira???”
“Galić....”-kazao sam i čekao da me kazni doživotnom zabranom izlaska...jer ipak sam,shvatite,imao samo 14-ak godina
“Opaaaa mali....pa ti odma’ najbolje za sebe”- rekao je i zatim ma poslao na “piškiti pa spavati”
Nisam znao o čemu govori jer se mi tada nisamo družili prema statusima,ni po tome ko kojoj klasi pripada,niti pak po tome ko koliko ima,a ko nema....nego čisto nagonski...prema afinitetima.Isto tako nisam isam imao blagog pojma ni ko su Galići tada bili u Bihaću,a kamoli šta je spominjanje njihovog prezimena u lokalnoj zajednici značilo.
Ali nije znao tajnu.Onu najveću....da smo se nas dvoje baš te večeri po prvi put poljubili....
Da,da...poljubili
...i to ne u obraz,nego “filmski”....kako smo tada to zvali...
Taj je “filmski” poljubac ostao zabilježen u anlima moje generacije kao PRVI ikad učinjen....prvi ikada.
Sutradan sam ćutao kao zaliven,uglavnom misleći na oca i na kaznu,ali je zato ona “rastrubila” cijeloj školi šta se prethodne večeri desilo,pa je to preko “radiomileve” stiglo i do moje škole.... i onda sam,ni kriv ni dužan,postao “frajer br.1”....
Svi su mi prilazili,neki čestitali,neki se čudili,a većina pitala:”Kako je bilo...kakav je to osjećaj...šta i na koji način.”
Danas,tridesetipet godina kasnije ti momenti u meni dalje izazvivaju duboku sjetu i one iskrene i najsnažnije emocije...
Počeli su dolaziti plesovi u školi,pa sentiši uz koje bismo “densali” takozvani “stiskavac” koji je ovoj našoj djeci danas naprosto nemoguće objasniti....jer naši klinci urlaju uz neku čudnu i stranu,nama neshvatljivu,muziku ne čuju jedni druge,gaze se po nogama i kad im kazemo “kako smo mi to radili” uglavnom dobijemo podsmjeh ili odmahivanje glavom...
Brzo,čak prebrzo zatim je došla srednja škola,a ja sam se upisao u tehničku....
Sve sami muškarci....takozvani “pederbal”...
I opet ono kad ne možeš birati neke stvari,odnosno ko će ti biti razredni starješina iliti razrednik.
Ja sam,eto,imao nesvakidašnju sreću da me “zapadne” Senad Četić.
Taj je čovjek je,pored roditelja i brata,vjerovatno bio najvažnija figura u mom životu.Način na koji nas je on vaspitavao i obrazovao je nešto što u današnje vrijeme nijedna privatna,najskuplja škola ne može podariti....On mi je,nama,jednostavno dao svoju dušu i svu širinu svojeg znanja,da sa stopostotnom sigurnošću sada mogu reći,tvrditi čak,da ga nije bilo mi danas nebi bili ovakvi kakvi jesmo.
To podrazumijeva poštenje,odanost,vrijednost i čestitost....Sve ono što sa današnjim sistemom vrijenosti u kojem caruju prevara,laž,dvoličnost i podmetanje nema ništa zajedničko...
Zato ću reći,po ko zna koji put,da je Senad jedan od najinteligentnijih ljudi koje sam imao čast i zadovoljstvo upoznati....
Čovjek sa kojim i dan-danas održavam veoma prisne odnose i kojem se,nerijetko, obratim kad mi je potrebno mišljenje,sugestija ili savjet...
Ono što njega,kao takvoga,karakteriše je činejnica da nikad,ali nikad ne daje mišljenje,a da prije toga dobro ne razmisli o tome,makar se radilo i o najobičnoj banalnosti.....
Ni on danas,nažalost ne živi u Bihaću...baš kao ni Neira.Senad je u Sjedinjenim Dražavama,a Neira u Austriji.
****
Nekako u to vrijeme su mi djevojčice,koje su već prerasle u djevojke,prestale biti važne....
Gelederi su bili mjesto okupljanja.Mjesto gdje je promenada sa našom generacijom počela izumirati jer su zatvoreni prostori postajali IN....
“Bijeli konj” je tada bio kultno mjesto,prvi pravi kafić u gradu,odmah potom “Mosor”(kod Ale),pa “Skala”...ali mene su interesirali samo fliperi na kojima sam “visio idaninoc”....sve do vremena kad se izgradila sala na Lukama i kad se u to ime održao “Rock maraton”....
Povodom otvaranja tog zdanja gostovali su “Buldožer” iz Ljubljane,”Galija” iz Niša i naravno “Divlje Jagode” iz Bihaća .
Rock’n’roll...brate...rok en rol...
Iz Bihaća su potekli mnogi vrsni rokeri,u to vrijeme veoma značajni za Jugoslaviju.
Zele,Alen,Mirza,Popsi....
Bihać je bio rokerski grad čak i u osamdesetima kad su narodnjaci polako,ali sigurno preuzimali stvari u svoje ruke....
Koncerti su bili najposjećeniji u cijeloj zemlji pa su čak i velike zvijezde znale reći da su najbolje bili dočekani baš u Bihaću...
Bruno Langer iz Atomskog Skloništa je svojevremeno rekao da je u “nekom tamo” Bihaću održao jedan od svojih najboljih koncerata u životu,isto tako i Bora Đordević iz Riblje Čorbe,kao i Dino Merlin,a naš grad nikad nije preskočio niko ko je tada iole značio nešto na rock sceni u Jugi....
Dok smo išli u srednju školu pokušavali smo se dokazati kao uzorni omladinci pa se odlazilo na radne akcije...
Kako danas,nekome iz ovih novokoponovanih generacija,obajsniti da neko ko ima 16 ili 17 godina da ide mjesec dana kopati ili krampati u neku neodođiju....u Sloveniju na Bohinj,ili na Kosovo...ili da ideš graditi Novi Beograd...ili na radnu akciju Sava pored Zagreba...kako...?
A tek...kako objasniti saveznu radnu akciju “Unska pruga 1985.”-Bihać na koju je došla omladina iz bivših republika....gdje sam bio zamjenik komndanta za tehnička pitanja.
“Šta????....išli ste tamo raditi bez da vam iko za to da išta osim “brigadirke” i para patika,da tamo pjevate oko logorske vatre... pa jeste li vi uopšte normalni....”-kometiraju naša djeca danas...
***
Došlo je zatim vrijeme da se po prvi put u životu ode od kuće na duži period....a to je značilo odlazak u vojsku....
“Kako to misliš u vojsku?!”-pita me sin nedavno
“Tako,fino...redovna vojska...nacionalni servis...ideš odslužiti svojoj zemlji ono što joj duguješ...”-odgovaram
“Ma vi ste bili budale,koje su vjerovale u ideale...!”-ponovi
“Možda jesmo bili budale,kako kažeš,ali smo znali šta je dug prema domovini,ono nešto što vi danas ne možete shvatiti....I da,to je bila čast i ponos....A ne kao vi danas samo gledate kako će te se odseliti u Ameriku,Australiju ili na Novi Zeland.
“Mi smo,za razliku od vas imali osjećaj pripadnosti!”
“Ponos kažeš”-nastavlja mali kojemu je tadašnje vrijednosti gotovo nemoguće približiti,a kamolli objasniti-“i sve to za džabe !”
Meni ni dan-danas nikako nije shvatljivo zašto su naša djeca toliko opsjednuta materijalnim.
Sjećam se nakon toga kako smo se po povratku kući i mi i naše cure u glas pjevali onu “strašnu stvar” od Parnog valjka koja kaže:
“ I jesi li primjetila da se klinci mjenjaju,
Kad se nakon vojske,
Kući vraćaju....!”
(posvećeno Elli,Eneji,Merimi i Kerimi,Vlaji,Čavkanu i Sandi(neka počiva u miru) i našim zagrebačkim danima).
Doduše moj vojnički put je bio drugačiji od onog regularnog,ali to je već sasvim posebna priča koja sa ovim tekstom nema puno zajedničkog.
Nažalost,sve će se to u godinama koje ce kasnije doći,potpuno izokrenuti,izopačiti i sve otići u “pizdu materinu”...eto sada sam počeo i psvovati...
***
Nijedan grad ne čine samo zgrade,zidovi,kao ni ulice...
Grad čine ljudi...
Odlazeći iz Bihaća...svi mi smo odnijeli sa sobom dio njegove duše...bez obzira da li smo htjeli otići ili nas je život na to naveo....odlazeći i odnoseći taj dio duše sa sobom napravili smo prostor onima koji danas žive tamo nekim svojim životima koji nisu naši...jer.....gdje smo mi danas....gdje?
Ispod fotografije sa proslave mog 14-og rodjendana se savim lijepo vidi da nas je puno otišlo...vjerovatno zauvijek!
Već mi godinama pišu ljudi koji se prepoznaju samo u tom gradu...
Rekao bih,ljudi koji su danas, ni na nebu ni na zemlji.....jer “dao bih sve pariške kapije za onu staruu,ispred tvoje avlije...”
Nerijetko danas čitam po raznim socijalnim mrežama kako se nekim,meni bliskim ljudima,smučilo sve....i da hoće da odu i da se više nikad ne vrate....
Ali,zar ne shavate.....da su poljupci u Bihaću bili najljepši,da su oči poslije tih poljubaca najduže bivale zatvorene....da je onaj,neispušteni dah,nakon toga ostajao beskrajno dugo zadržan...
Obratio mi se jedan mladi čovjek nedavno,kojeg ne poznajem lično,a koji će se u ovom tekstu sigurno prepoznati,riječima:
”Vratite se kući.Bihać je Vaš grad....Vratite se,nemojte dozvoliti da nam ga otmu...”
A,jedan drugi,bliski prijatelj je nedavno,u telefonskom razgovoru rekao:”E moj jarane,puno će vremena proći dok se novoprodošlice prilagode gradu i dok im ne spa’ne blato sa opanaka... “
***
O danima koji su uslijedili u već zrelijoj dobi neću pisati,sada ovdje i sada,jer spremajući knjigu u kojoj opisujem mnoge dogodovštine iz tog vremeana,a koje su gotovo u potpunosti autobiografske ili se na stvarne događaje naslanjaju cilj mi je bio široj publici približiti ’80-e te joj objasniti kako su Bihać i Bosna prije onih strašnih događanja u ’90-ima bili jedno sasvim pristojno mjesto za življenje i gdje je čovjekovo dostojanstvo bilo ispred svega.
Ako sve bude kako treba,promocija knjige će se dogoditi u oktobru ili novembru mjesecu 2018 i to naravno u Bihaću,a gdje drugo...
***
Ovaj tekst posvećujem svima onima koji,poput mene,svaku noć prije nego li zaspu prošetaju kroz bihaćke sokake i koji se sjete da tamo iskonski pripadamo.
Tamo i nigdje drugo.....
P.S.
Čitam ovih dana da je grad Bihać dužan neke silne milione...i pitam se gdje su “nestali”?!
Eto zašto se sa dubokom nostalgijom sjećam “onih” vremena...kada,kao što rehoh,nismo imali puno,ali smo bili sretni,jednaki i ravnopravni...
http://kus.ba/clanak.php?news_id=23129&category_id=7
|
