offline
- Pridružio: 02 Feb 2015
- Poruke: 2258
|
cezar 35 ::Koridor ::Bezaniju iz Ramadija je neko naredio garant...mozda cak i Ameri...
Pad Ramade je definitivno poraz americke doktrine vazdusno-kopnene bitke u kojoj se ne bore kopnene snage SAD-a, vec saveznicke. Saveznicka vojska nije isto sto i americka, bez obzira kako su ih dobro opremili i obucili.
+ Pad RamadeIslamska država zauzela važno uporište jer se Vašington držao pogrešnog vojnog koncepta i nije privoleo iračku vladu da prestane sa marginalizacijom sunita.
„Pustinjska oluja” iz 1991. godine, kako je bila nazvana vojna operacija Amerike i njenih saveznika protiv Sadama Huseina, donijela je Vašingtonu pobjedu nad Irakom. Sada je prava pustinjska oluja u paramparčad raznijela vojnu strategiju kojom Vašington pokušava da Irak oslobodi Islamske države (ID). Ta teroristička grupa je u poslednje vreme suzbijana u Iraku, toliko da se čak nagađalo kako će joj uskoro Sirija preostati kao jedino utočište. Ali, ona je iskoristila pješčanu oluju, zbog koje američki avioni nisu mogli da napadnu njene trupe, da zauzme Ramadu, najveći grad u zapadnoj provinciji Anbar, svega 110 kilometara udaljen od prestonice Bagdada.
Tako je, nakon Jemena, gdje su Amerikanci potiskivali Al Kaidu time što su svojim dronovima podržavali lokalne trupe, u još jednoj državi diskreditovana ideja Pentagona da je rat moguće dobiti isključivo napadima iz vazduha, dok se savezničke jedinice na tlu guraju u čeone sudare sa neprijateljem.
Da stvar bude još gora, ID ozbiljno ugrožava i snage koje čuvaju najveću naftnu rafineriju u Iraku, čijim osvajanjem bi dobila mnogo više nego što je izgubila kada je nedavno poginuo njen „ministar za naftu” Abu Sajaf, čovek koji je upravljao postrojenjima za ispumpavanje i preradu „crnog zlata” u rukama ID.
Ramada pak nije centar obične provincije, nego predstavlja srce sunitske teritorije u Iraku. Tu se krije razlog zbog kojeg bi Vašington morao ozbiljno da razmisli o greškama u vojnoj strategiji.
Anbar je bio poprište velikog „sunitskog buđenja” prije nešto manje od deset godina, kada je Amerika uspjela da mobiliše plemena koja pripadaju toj vjerskoj grupi da se uz nju bore protiv terorističke skupine koja je tada pretendovala na Irak, Al Kaide. Ali, nakon uspješne borbe sa Al Kaidom i povlačenja američkih trupa iz Iraka 2011. godine, šiitska centralna vlast u Bagdadu pokvarila je odnose sa sunitima, kojima još nije zaboravljeno to što se na njih oslanjao Sadam Husein, te su ostali marginalizovani u „oslobođenom” Iraku.
Nepovjerenje između iračkih šiita i sunita otišlo je toliko daleko da, prema nekim navodima o kojima piše i „Vašington post”, sunitske jedinice koje su branile Ramadu nisu od vlade dobijale čak ni platu u poslednjih šest mjeseci.
To što je i ID sunitska grupa ne znači da neće biti odmazde nad stanovništvom u Ramadi. Mnogi od njih, međutim, svakako razočarani odnosom šiitskih vlasti prema njima, prihvatiće ID kao svoju, a neki bi se mogli i priključiti njenim redovima. To je već viđeno u sunitskim oblastima u Iraku. Među vođama ID su, uostalom, i visoki oficiri vojske Sadama Huseina, koji se nikada nisu pomirili sa urušavanjem sunitske vladavine nad Irakom i time da Amerikanci podržavaju novi režim. Zahvaljujući svemu tome, suniti najviše stradaju u Iraku, svejedno da li kao borci ID ili kao mirno stanovništvo koja pada pod njihovu represiju, a toj vjerskoj grupi, kako piše „Njujork tajms”, pripada 85 odsto onih koje su borbe u Iraku otjerale iz njihovih domova.
Mnogim izbjeglicama iz Anbara, štaviše, što opet pokazuje razmjere nepovjerenja između iračkih sunita i šiita, u proteklih nekoliko nedjelja nije ni bilo dozvoljeno da uđu u Bagdad jer se vlada plašila da su među njima prikriveni teroristi. Kada je nekoliko automobila bombi eksplodiralo u glavnom gradu Iraka, vladini zvaničnici su okrivili upravo izbjeglice. I oni koji su primljeni u Bagdad smješteni su u sunitske džamije i stavljeni pod strogi nadzor, koji ih je lišio čak i slobodnog kretanja gradom.
Sunite su vlasti u Bagdadu odbile i time što su vrlo slabo opremale i koristile njihove jedinice, oslanjajući se na šiitske milicije, premda su mnoge od njih više pod kontrolom Irana nego iračke vlade. Kilav pokušaj da se sunitske trupe bolje naoružaju i upotrebe u Anbaru presječen je nakon pada Ramade – na front su odmah dovedene šiitske grupe. Protiv toga se ni Amerika nije pobunila, iako nije željela da sarađuje sa milicijama kojima upravlja Teheran kada je grad Tikrit nedavno oslobađan od ID. U vojnoj strategiji, međutim, Vašington nastavlja po starom, kao da se ništa nije desilo – poručio je da i nadalje namjerava da u rat uključuje isključivo svoje avione, dok će na lokalne pješadijske trupe pasti da se direktno suoče sa borcima ID.
Pise: Vladimir Vukasović
Taj koncept im je propao jos 1999. izgleda nisu imali vremena do 2001 i 20013 da koriguju ali nisu ni morali...sad je vec druga prica..
|