offline
- Pridružio: 29 Dec 2011
- Poruke: 833
|
Citat:Analiza: 6 kobno pogrešnih pretpostavki Zapada zbog kojih Ukrajina više ne može iz krize izaći kao unitarna država
Opširna analiza koju je o Ukrajini 7. svibnja objavio američki časopis The National Interest ogledni je primjer konfuzije i zamjene teza koja vlada u glavama američkih eksperata, ali i dokaz da Washington donosi odluke koje tu zemlju samo guraju u daljnji kaos i krvoproliće.
Iako su danas posve drugačije povijesne okolnosti, autor odlazi tako daleko da ukrajinsku krizu kroz cijeli tekst uspoređuje sa stanjem u Europi uoči ubojstva nadvojvode Ferdinanda u Sarajevu 1914., predviđa novi svjetski rat, da bi potom brzo prešao na opis "kaosa i bezakonja koje je u Donjecku, Slaviansku i Odesi u proteklih nekoliko tjedana odnijelo nekoliko desetaka života".
"Ubojstva na istoku Ukrajine bi trebala biti alarm koji će se puno jasnije čuti u zapadnim metropolama. Strategija Washingtona i Europe se, koliko god on to zaslužuje, fokusirala isključivo na demoniziranje Putina i ruskog predsjednika se poziva da povuče podršku separatistima. Ukoliko to ne učini, prijeti mu se daljnjim sankcijama, ali to neće zaustaviti ubijanje i de-facto podjelu Ukrajine. Bez obzira na prijetnje, Putin neće odustati od svoje politike i uloge koju on i Rusija igraju u tom procesu. Opasnost takvog pristupa povećava rizik da se ono što se događa u Ukrajini prelije van njenih granica", piše The National Interest i na kraju dodaje "kako s Vladimirom Putinom treba postići dogovor, bez obzira koliko to bilo nepošteno".
"Kao što je često govorio John Fitzgerald Kennedy -
život je nepošten. Ukrajina, koja je spala na pola teritorija, slobodna je birati sva prava i privilegije normalne moderne države i samo pregovorima s ruskim nasilnicima može preživjeti u svojim sadašnjim granicama. Takav bi sporazum zahtijevao kompromis i popuštanje svih zainteresiranih strana, što je malo vjerojatno. Politički pametan potez zapadnih lidera da se usredotoče na Putina, nedvojbeno najzaslužniju metu. U ovom trenutku je ključno za budućnost Ukrajine sprečavanje bankrota i odluka Međunarodnog monetarnog fonda da Kijevu dodijeli prve 3 od 17 milijardi dolara hitne pomoći. Međutim, unatoč hladnoratovskom sukobu s Rusijom, MMF je u stanju povući obećanu pomoć i naknadno je odobriti samo ako dođe do suradnje svih zainteresiranih strana, uključujući i Putinovu Rusiju", piše Graham Allison, ugledni profesor političkih znanosti s Harvarda, a njegov kolega, povjesničar i vanjskopolitički analitičar Robert W. Merry, predviđa "ukrajinski scenarij i sukob civilizacija u Latviji, budući da i u toj zemlji živi 60% Latvijaca okrenutih demokratskoj Europi, ali i 30% etničkih Rusa i 10% Latvijaca koji govore i razmišljaju kao Rusi".
Bilo bi doista nepošteno sumnjati u stručnost dvojice američkih uglednih mislilaca s područja društvenih znanosti, ali za sve okrivljivati Rusiju, širiti paniku od izbijanja Trećeg svjetskog rata i predviđati "nove pobune po ukrajinskom scenariju", a na kraju kao jedino "racionalno i razumno rješenje" predlagati "nužni kompromis s Putinom" budi ozbiljnu sumnju u stručan pristup kompleksnoj ukrajinskoj stvarnosti. Da bi se sve dodatno zakompliciralo, kompromis svih strana je "nemoguć, ali nužan, jer će u protivnom MMF obustaviti pomoć Ukrajini i ona će u tom slučaju opet propasti".
Kakav je, dakle, stav Grahama Allisona i Roberta W. Merrya? Isti onakav kakav imaju Barack Obama, John Kerry, Victoria Nuland, Joe Biden, John Brennan i mnogi drugi, što znači - nikakav, ili bolje rečeno - nedosljedan. Iza lažne brige za "ljudske žrtve", "međunarodno pravo", "državni suverenitet" i "demokratske procese", Washington kalkulira s milijardama dolara i "hoće li ili neće MMF odustati od obećanog kredita", što znači da bi prozapadna pučistička oporba mogla ovisiti o krhkom američkom proračunu. U tom bi slučaju se Ukrajina (cjelovita ili krnja, još se ne zna op.a.) "morala vratiti" Vladimiru Putinu i njegovoj Rusiji, bez obzira što je on "glavni krivac za sve".
Zar je moguće da Ukrajinci i oni u Kijevu koji sami sebe nazivaju "političarima" i "ukrajinskim državnim Ukrajine" ne čitaju ove napise i ne vide kakvu im sudbinu spremaju njihovi dušebrižnici?
Iz svih dosadašnjih poteza i gore citiranih analiza ispada da Zapad nije u stanju naći adekvatan odgovor na ukrajinsku krizu, koju je od samog početka krivo tumačio, isto kao unutarnje prilike u Latviji u kojoj će baš sada, nakon stoljeća suživota autohtonih Latvijaca i etničkih Rusa odjednom buknuti "sukob civilizacija".
Kao što smo rekli, od samog početka Zapad pogrešno tumači ukrajinsku krizu i stoga snosi najveću krivicu što su se unutarnja ukrajinska previranja, koja su normalna za sve veće zemlje u svijetu, pretvorila u globalnu sigurnosnu prijetnju.
Sve su strane doprinijele pogoršanju situacije u Ukrajini, ali Rusija najmanje. Suvišno je ovdje podsjećati da je Moskva nakon prevrata slala poruke "kako će, iako je ne smatra legitimnom, svejedno surađivati s vladom u Kijevu, ali se oporbeni lideri moraju držati bilateralnih ugovora, ne smiju kršiti prava manjina na jugoistoku zemlje i bezglavo ulaziti u NATO savez čime će radikalno promijeniti odnos snaga u regiji", preko čega Rusija nikako nije mogla prijeći.
Sva konfuzija oko Ukrajine može se sažeti u šest pogrešnih pretpostavki koje su odigrale ključnu ulogu u donošenju katastrofalno pogrešnih odluka političara i državnih dužnosnika zapadnih zemalja.
1. "Ukrajinci su jedan narod, ujedinjeni u željama za promjenom"
Ovo je poznati refren među zapadnim političarima, ali svatko tko je malo bolje upoznat s ukrajinskom povijesti zna koliko su se puta granice te zemlje mijenjale samo u prošlom stoljeću. Kao rezultat toga, milijuni ljudi uopće nisu etnički, kulturno, jezično ili na neki drugi način vezani za Ukrajinu u današnjim granicama. Od 1991. se ta podjela posebno osjećala među zapadnim Ukrajincima, od kojih se većina kulturno i politički razlikuje istočnih Ukrajinaca i Rusa. Druge dvije skupine jesu izrazile želju da žive u neovisnoj Ukrajini, ali pod uvjetom da ta zemlja održava bliske duhovne, kulturne i gospodarske veze s Rusijom. Činjenica je da su zapadne vlade želje manjine iz zapadnih regija poistovjetile s nacionalnim težnjama svih Ukrajinaca i tako su se unutar zemlje stvorile dvije nepomirljive i sukobljene strane. Ovakav pristup je na jugoistoku zemlje uzrokovalo lavinu protuzapadnih osjećaja, koji će ostati i potrajati u godinama koje dolaze.
2. Potpora EuroMaidanu i svrgavanje predsjednika Janukoviča
Na vrhuncu nemira u Kijevu zapadne vlade su upozoravale predsjednika Janukoviča da ne koristi silu kako bi rastjerao prosvjednike i to bez obzira što su se svakodnevno bilježile epizode ekstremnog nasilja. Kasnije, tijekom kritične faze pregovora s oporbom, visoki američki dužnosnici odlučuju tko će doći na vlast nakon Janukovičeve smjene. Ukrajinska javnost je već tada bila oštro podijeljena oko legitimnosti javnih prosvjeda na Maidanu, a tri četvrtine stanovništva u istočnim ukrajinskim gradovima je prosvjede u Kijevu smatralo protuzakonitima. To samo dokazuje da je Zapad intervenirao suprotno političkoj volji polovine ukrajinskog stanovništva.
3. Neuspjeh u provođenju sporazuma od 21. veljače
Neuspjehu Francuske, Njemačke i Poljske u provođenju sporazuma mirnoj tranziciji je uslijedio državni udar koji je potkopao legitimitet institucija ukrajinske države i praktično doveo do nestanka Stranke Regija, kojoj se može štošta prigovoriti, ali je ona svejedno bila utjelovljene političkih težnji oko polovine ukrajinskog stanovništva. Vjerodostojne statistike govore da danas manje od trećine stanovništva na jugoistoku Ukrajine sadašnjeg "predsjednika" i "premijera" smatra legitimnima, dok u Donjecku i Lugansku, epicentru oružanog otpora, ta brojka pada i na manje od 15 posto.
4. Ignoriranje uspona radikalne desnice
Zapadni mediji polako postaju svjesni činjenice da su desničarske nacionalističke skupine, kao što su Svoboda i Desni Sektor, u dramatičnom preuzimanju vlasti nakon sporazuma od 21. veljače odigrale ključnu ulogu u radikalizaciji EuroMaidana. Međutim, zapadne vlade službeno i dalje insistiraju na tome da je njihova uloga marginalna. Životopis i politička prošlost novih "dužnosnika" su dokaz da ove skupine imaju izuzetno velik utjecaj u parlamentu, a unatoč molbama v.d. "predsjednika" Turchinova i dalje ne žele napustiti središe Kijeva. Radikalni nacionalisti i neonacisti vrše teror nad političarima, sucima, novinarima i svima onima koji se usude govoriti protiv aktualne vlasti u Kijevu. Zapadni lideri uopće ne žele komentirati zastrašivanje predsjedničkih kandidata povezanih sa Strankom Regija, što na jugoistoku Ukrajine vide kao potvrdu njihove licemjerne i neiskrene politike.
5. Etiketiranje prosvjednika na jugoistoku i proglašavanje naroda "proruskim separatistima" i "teroristima"
I jedna i druga definicija su pogrešne, jer vezanost za Rusiju na tim prostorima je u prvom redu kulturna i jezična, a ne politička. Vijesti iz regije, istraživanja, kao i izjave lokalnih i nacionalnih političara jasno pokazuju kako među većim dijelom stanovništva postoji snažan osjećaj protiv prevratničke vlade u Kijevu, što je 19. travnja u izjavi za državnu televiziju čak priznala i bivša premijerka Julija Timošenko. Ogromna većina ljudi na jugoistoku Ukrajine je u početku samo htjela da im se prizna pravo na ruski jezik, jer je to također dio ukrajinskog identiteta, ali i da ih se uključi u politički proces, pogotovo oko donošenja odluka ključnih za budućnost zemlje, posebno onih o euroatlantskim integracijama i aranžmanu s MMF-om koji predviđa desetine tisuća otkaza u realnom i javnom sektoru. Otpor prevratničke vlade ideji o bilo kakvom razgovoru s predstavnicima naroda, samo je povećao ionako naglašeno nepovjerenje prema Kijevu .
Što se tiče optužbi za separatizam, treba napomenuti da se u svim slučajevima u početku govorilo isključivo o pravu na regionalnu autonomiju unutar Ukrajine. Tek kada je Kijev odgovorio smjenom lokalnih dužnosnika i postavljanjem sebi lojalnih oligarha, stvari su krenule putem secesije. Potez s postavljanjem prozapadnih guvernera je jedan od razloga zašto stanovništvo istočnih i južnih ukrajinskih pokrajina za gubitak Krima većim dijelom okrivljuje Kijev (62%), tek onda "krimske separatiste" (24 %) i Rusiju (19 %),. Ovdje treba reći kako je ova anketa provedena prije napada na civile u jugoistočnim gradovima i masakra u Odesi. Prevratnička vlada u Kijevu sada ima isti pristup na jugoistoku Ukrajine i sve govori da bi na kraju i rezultat mogao biti isti.
Na jugoistoku Ukrajine se ne radi o "skupini terorista", nego o općem narodnom ustanku, što je činjenica koju nitko više ne može poreći (na slici nepoznata žena u vrijeme napada ukrajinske vojske i Nacionalne garde na Slaviansk (Izvor: The Free Republic ):
6. Okrivljavanje Rusije za probleme Ukrajine
Unatoč žestokoj retorici koja stiže sa Zapada, zapravo je primarni cilj Rusije u Ukrajini smanjiti razinu unutarnje nestabilnosti. Razloge nije teško zamisliti. Prvo, nestabilna Ukrajina je loša za rusko gospodarstvo, što u ovom slučaju uključuje vojne, industrijske i energetske investicije koje su od vitalnog značaja za Rusiju. Drugo, daljnja nestabilnost je loša za Rusiju jer povećava šanse da Ukrajina postane propala država i u tom će slučaju Rusija biti primorana na podršku i slanje masovne humanitarne pomoći.
Moskva bi bez ikakve sumnje voljela vidjeti Ukrajinu kao stabilnog gospodarskog i političkog partnera, ali i zemlju sposobnu otvoriti dovoljno radnih mjesta, koja će tako smanjiti godišnji protok više od 3 milijuna ukrajinskih radnika migranata u Rusiji.
Rusija je u protekla dva desetljeća potrošila milijarde dolara kako bi spriječila kolaps ukrajinskog gospodarstva, stoga je malo vjerojatno da Rusija sada traži uništenje ukrajinskog gospodarstva. Upitno je želi li ruska vlada potrošiti desetke milijardi dolara kako bi apsorbirala nove regije u kojima bi morala povećati životni standard na razini Rusije. Kada smo već kod subvencija i spašavanja ukrajinskog gospodarstva, Emily Holland, stručnjakinja za energetsku politiku u regiji, Europskom Vijeću i Povjerenstvu za inozemne poslove je sredinom ožujka u Beču podnijela izvješće u kojem se procjenjuje "da je Moskva od 1991. do danas ukrajinsko gospodarstvo subvencionirala s 200 do 300 milijardi dolara".
Dakle, ako Rusija nije uzrok problema u Ukrajini, njenim kažnjavanjem se ne može riješiti apsolutno ništa, ali se bez obzira na činjenice Moskvu pripisuje krivnja za novi Hladni i mogući Treći svjetski rat.
Takvim tumačenjem aktualnih događaja Obamina administracija je došla u vrlo lošu poziciju i možda dosegla najnižu razinu popularnosti u oba mandata. Istraživanja pokazuju da su u Americi vatreni zagovornici intervencije u Ukrajini manjina koja ne zna ni gdje se ta zemlja uopće nalazi. Washington Post piše kako je takvih u Sjedinjenim Državama 84% i da je tek 16% ispitanika na karti svijeta prepoznalo Ukrajinu u njenim sadašnjim granicama.
Manje od 16% Amerikanaca zna gdje je točno Ukrajina, a vatreni zagovornici "čvrstog pristupa američke vlade" su ogromna većina koja ne zna ni gdje se ta zemlja nalazi:
Svima je jasno da današnja Rusija nije Sovjetski Savez, a međunarodna zajednica - za koju Zapad neprestano tvrdi "kako je složna u osudi Rusije" - jasno vidi da Moskva brani interese Ukrajinaca, a Zapad podržava vladu koja je oružanim prevratom svrgnula legitimno izabranog predsjednika.
Opsežna ispitivanja ukrajinskog ruskog govornog područja u travnju 2014. pokazuju da iako 70 % stanovništva ne podržava secesiju, da se referendum tada održao, samo 25 % bi ih pristalo na ulazak u EU, dok se 47 % ispitanika izjasnilo za pridruživanje carinskoj uniji s Rusijom. Samo 15 % ispitanika vjeruje da bi odnosi s Rusijom i Ukrajinom trebao biti isti kao i s bilo kojom drugom zemljom u svijetu, a tri četvrtine je reklo da dvije zemlje trebaju imati otvorene granice. Na pitanja o vojnoj kampanji na jugoistoku zemlje, gotovo tri četvrtine ispitanika je odgovorilo kako ruska vojska ne bi trebala dolaziti, ali ih je zato samo 10% reklo "da su spremni uzeti oružje i braniti integritet Ukrajine".
Rezultati ovih istraživanja su minsko polje u kojem Sjedinjene Države i Europska unija pokušavaju manevrirati i to duboko u povijesnom središtu ruskog carstva, gdje su simpatije naroda za Rusiju vrlo izražene i duboko ukorijenjene i gdje Zapad tek treba definirati jasnu strategiju i ciljeve.
Budući povjesničari će se vjerojatno čuditi toleranciji koju je Rusija pokazala u situaciji koja nije u skladu s njenim nacionalnim interesima, kao i lakoći kojom je pripojen Krim. Operacija koju je Rusija poduzela na Krimu bi trebala biti vrlo poučna, za razliku od drskosti s kojom su Sjedinjene Države i EU pokušali manipulirati političkim ishodom u Kijevu.
Za Ukrajinu nema drugog rješenja osim unutarnjeg dijaloga, ali to nije lako za političare koji su došli na vlast prevratom i koje ne priznaje većina njihovih sunarodnjaka. Dogovor trebaju pratit konkretne akcije Kijeva, koji nikako ne uspijeva dokazati da ne radi po diktatu radikalnih nacionalista.
Referendumi u Donjecku i Lugansku bi mogli biti temelj za političku i ekonomsku decentralizaciju. Narodne vlasti u te dvije regije su u početku predlagale da se referendumi provedu u svim regijama i da se onda sjedne za pregovarački stol kako bi se dogovorilo o budućem ustroju Ukrajine.
Prevratnička vlada na to ne može pristati iz dva razloga. Pod prejakim je utjecajem radikalnih nacionalista kojima duguje dolazak na vlast i drugo, takvo što nikada ne bi dozvolile Sjedinjene Američke Države i Europska unija, jer bi time priznali da je Moskva od samog početka bila u pravu. Zapad želi konfrontaciju umjesto suradnje i očigledno ne želi trošiti trud na jaku i nezavisnu Ukrajinu.
Na početku smo spomenuli ekonomske interese, koji se u ovom slučaju možda i ne podudaraju sa strateškim interesima Washingtona. Govorimo o ekonomskim interesima Međunarodnog monetarnog fonda i gospodarstava europskih zemalja i nakon niza optužbi na račun Rusije i Vladimira Putina, znakovita je završna rečenica Grahama Allisona koji kaže "kako je, unatoč hladnoratovskom sukobu s Rusijom, MMF u stanju povući obećanu pomoć i naknadno je odobriti samo ako dođe do suradnje svih zainteresiranih strana, uključujući i Putinovu Rusiju".
Od tri stranice teksta, koji obiluje povijesnim usporedbama s 1914., najvažniji je ipak kredit od 17 milijardi dolara i uvjeti koje je postavio MMF. Iako to u službenom dokumentu o uvjetima davanja kredita nigdje ne stoji, tijekom pregovora s prevratničkom vladom MMF je jasno dao do znanja "kako želi stabilnu Ukrajinu, inače neće biti odobrena nikakva pomoć". Washington je to protumačio na jedini mogući način i predsjedničkoj marioneti Alexanderu Turchinovu "savjetovao" da u nekoliko tjedana, najdalje do referenduma 11. svibnja, "protuterorističkom akcijom suzbiju separatističku pobunu na jugoistoku zemlje".
Ovdje smo naveli smo niz dokaza, kao i rezultate istraživanja koji govore kako ovdje nije riječ o "šačici terorista", nego o polovini ukrajinskog stanovništva, što je priznao i sam Turchinov kada je rekao "da protuteroristička kampanja slabo napreduje zbog odanosti lokalnog stanovništva proruskim separatistima".
Zapadni eksperti poručuju: "Bolja je i podijeljena Ukrajina od krvoprolića"
Kada su financijski stručnjaci vidjeli da je nemoguće "suzbiti pobunu" ako u njoj sudjeluje nekoliko milijuna ljudi, na kraju su došli da "briljantnu" ideju da Ukrajina može biti stabilna i vraćati svoje dugove i bez odmetnutih pokrajina, te poručili "da je bolja i podijeljena Ukrajina od krvoprolića", a isto stajalište je izrazio i Eugene Rumer, direktor euroazijskog programa utjecajne američke "Zaklade Carnegie".
"Podjela Ukrajine je zadnja opcija, ali još uvijek bolja od građanskog rata"
"Nakon kaosa u Odesi koji je odnio desetke života, kao i zbog oružanih sukoba u tijeku u istočnoj Ukrajini, zemlja je na rubu građanskog rata i situaciji u kojoj ne postoji nikakav lakši put. Vrijeme je da se pogledamo u oči i kažemo ružnu istinu: "Ukrajina iz trenutne krize ne može izaći kao jedinstvena država". Do sada se američka politika svodila na sukobljavanje s Rusijom i prijetnje novim sankcijama. Međutim, Kremlj se očigledno ne boji gubitka ugleda na svjetskoj sceni ili ekonomske štete koje mogu izazvati sankcije. Štoviše, naše ruke su vezane. Nafta i plin iz Rusije su nužni za funkcioniranje globalne ekonomije. Blizina Rusije Ukrajini joj daje značajnu operativnu prednost. Ukrajina je puno veći ulog na kocki Rusiji, nego što je to Sjedinjenim Državama ili Europi. Osim toga, za razliku od zapadnih zemalja, Rusija je spremna na korištenje vojne sile. Ženevski sporazum koji je donesen 17. travnja nije mogao poboljšati situaciju. Dakle, nije potrebno predstavljati ostale nove aranžmane. Američki predsjednik Barack Obama i njemačka kancelarka Angela Merkel upozoravaju Rusiju da će, ukoliko Rusija ne prestane sudjelovati u destabilizaciji istočnih ukrajinskih regija, slijediti nove sankcije, a posebno ako pokuša omesti predsjedničke izbore 25. svibnja. Međutim, te prijetnje nisu imale pravi učinak i oružani sukobi se nastavljaju.
Ukrajinu može spasiti radikalna promjena odnosa između Kijeva i ostalih regija ili će u doći do podijele zemlje. Očito je zadnja opcija radikalna, no nije li ona manje zlo od građanskog rata? Proces razdvajanja se može provesti postupno, počevši s referendumom i predsjedničkim izborima pod nadzorom međunarodnih promatrača. Daljnje reforme bi mogle biti provedene uz sudjelovanje predstavnika svih krajeva Ukrajine uz pokušaj uspostave nacionalne pomirbe. Ovakav put ne bi nužno vodio u podjelu, a separatisti na jugoistoku bi postigli federalizaciju i dobili široku autonomiju. Novi parlamentarni izbori također mogu pomoći u stabiliziranju situacije. U ovom trenutku nitko u istočnoj Ukrajini ne priznaje vlasti u Kijevu. Separatistički sentiment je na istoku planuo zbog percepcije ljudi u tim regijama. Oni vjeruju da nacionalna vlada ne zastupa njihove interese i da se sastoji uglavnom od nacionalista koji su na vlast došli na valu prosvjeda u Kijevu. Zapadna Ukrajina se u mnogim aspektima - uključujući kulturni i vjerski - razlikuje od istoka zemlje. Nitko ne želi građanski rat u Ukrajini. Rusija, navodno, ne želi svojim tenkovima ulaziti u Ukrajinu, vjerojatno u strahu od kaosa koji bi uslijedio u budućnosti. Ni Europa, ni Sjedinjene Države ne žele još jedan sukob po "balkanskom scenariju". Ljudi u Ukrajini su već dovoljno patili. Obje strane trebaju prestati kopati još dublju jamu i krenuti u potragu za rješenjima za izlazak iz krize, bez obzira koliko to koštalo. Podjela Ukrajine još uvijek nije prioritet, međutim, da se izbjegne građanski rat i spase životi potrebno je uzeti u obzir sve mogućnosti, uključujući i odgodu izbora 25. svibnja, provođenje ustavnog referenduma i novih parlamentarnih izbora", piše Financial Times.
Samo nekoliko dana ranije časopis New Republic objavljuje analizu "Zaklade Carnegie"(Carnegie Endowment for International Peace) u kojoj se također upozorava na građanski rat u Ukrajini, te "kako bi on mogao dovesti do raspada zemlje". Analiza pod naslovom "Insistiranje na pobjedi u Ukrajini može dovesti do njene propasti" objavljena je i na službenoj internetskoj stranici te utjecajne američke zaklade. (Trying to ‘Win’ Ukraine Could Lead to Its Collapse)
Dakle, stručnjaci MMF-a tvrde da Zapad treba promijeniti pristup rješavanju ukrajinske krize, a onda u jednom od vodećih američkih trustova mozgova također tvrde kako "umjesto da pokušaju izbjeći izbjegne katastrofu, zapadni čelnici samo govore o sankcijama i intenziviraju sukob s Rusijom". Istovremeno Steven Pifer, bivši američki veleposlanik u Ukrajini od 1998. do 2000., izjavljuje da treba uzeti u obzir "da je Vladimir Putin puno više zabrinut zbog mogućeg gubitka Ukrajine, nego što Zapad brine za njezino očuvanje".
"Zaklada Carnegie" je jedna od vodećih "think-tank" udruga u Sjedinjenim Državama i svijetu, a prema godišnjoj anketi na ljestvici "trustova svjetskih mozgova" zauzela je drugo mjesto, odmah nakon Instituta Brookings (Brookings Institution) i ima značajan utjecaj na američku vanjsku politiku, kao i u rješavanju ključnih međunarodnih pitanja.
Uzevši u obzir sve navedeno, uskoro možemo očekivati nenadane obrate u ukrajinskoj krizi, a kakvi će oni biti, to u ovom trenutku vjerojatno može pretpostaviti samo nekoliko ljudi na svijetu. Među njima je svakako i za Zapad uvredljivo tajnoviti ruski predsjednik, kojem, kako vrijeme prolazi, popularnost sve više raste i izvan granica Ruske Federacije, s čim se zapadni lideri ne mogu pohvaliti.
|
