offline
- Pridružio: 01 Avg 2018
- Poruke: 158
|
Krajem listopada 1941. godine Beogradom je prostrujila jeziva vijest o masovnom strijeljanju Kragujevčana. Govorilo se o 15.000 strijeljanih. Gledao sam Ljotića zanijemelog od užasa i bola. On i Nedić su za tragediju saznali kad je već bilo kasno da se intervenira. Naime, telefonske veze Kragujevca s Beogradom su bile prekinute, a grad blokiran. Kad je stigao detaljan izvještaj, obojica su otišla kod dr Turnera, šefa upravnog štaba i kod njemačkog vojnog zapovjednika, te im uložili oštar protest. Nediću i Ljotiću su pokazane fotografije ubijenih i unakaženih njemačkih vojnika (spolni organi odsječeni i stavljeni u usta, tijela izbodena bajunetama). Dr Turner je rekao: "Ako ove odmazde ne mogu urazumiti srpski narod, Srbija će biti podijeljena između Pavelićeve Hrvatske, Mađarske, Bugarske i Albanije, s potpunom slobodom djelovanja."
(Poslije rata partizanski pukovnik Vojmil Kljaković potvrditi će mi da takvi dokumenti doista postoje u Vojno-historijskom arhivu u Beogradu, gdje je on radio kao zamjenik direktora.)
Četnici i partizani izvršili su zajedno to djelo na putu u blizini Kragujevca. Bilo je još nekoliko napada pokraj tog sela. Nijemci su ta sela popalili (kaznenu ekspediciju predvodio je SS major König po višem naređenju) i nekoliko stotina seljaka strijeljali. No, to im nije bilo dovoljno da bi popunili broj od 2.300 za 10 ubijenih i 26 ranjenih. Zato je König naredio da se opkoli Kragujevac i pohapse svi muškarci od 16 godina pa nadalje. Skupljani su i đaci po školama. Sav taj narod strpan je u barake. To je bilo 20.10.1941. godine.
Odmah se u narodu postavilo pitanje: "Zašto su Nijemci to uradili?
Tko je kriv za toliku tragediju?" Oni koji su nesreću izazvali, šutjeli su dugo. Ali, nagon za hvalisanjem bio je jači od političke i osobne opasnosti, pa su ipak progovorili, prešućujući, kao po dogovoru, ono najgore. S četničke strane progovorio je aktivni poručnik Kraljevske vojske, od Draže Mihailovića postavljen za komandanta Prvog Ravnogorskog korpusa, Zvonko Vučković. S komunističke strane progovorio je Raja Nedeljković (prvi u "Glasu kanadskih Srba", a drugi u beogradskoj "Borbi").
Oni se najprije spore oko toga tko je vodio borbu s Nijemcima. Zvonko Vučković tvrdi da su, na osnovu dogovora s Vladimirom Dedijerom, političkim komesarom Gružanskog partizanskog odreda, partizani najdalje u roku od 48 sati trebali zaposjesti položaj blizu sela Bare (22 km na putu Kragujevac-Milanovac), ali da to nisu uradili, pa je njemačka oklopna jedinica bez ikakvog otpora produžila i tako naišla na Vučkovićeve položaje na Rapaj Brdu oko sela Ljuljka, gdje se razvila ogorčena borba. Četnici su imali velike gubitke, ali su i Nijemci imali 9 poginulih i 27 ranjenih, od kojih je jedan uskoro izdahnuo, tako da su njemački gubici iznosili 10 poginulih i 26 ranjenih. Suprotno od toga, Nedeljković tvrdi da su i partizani učestvovali u borbi.
Karakteristično je što obojica prešućuju što se dogodilo s njemačkih 9 leševa koje Nijemci u povlačenju nisu uspjeli odvesti sa sobom. Ono što se dogodilo, mogli su napraviti ili Vučkovićevi četnici, koji su po njemu jedini vodili borbu, ili je to djelo Nedeljkovićevih partizana, ili njihovo zajedničko.
Publicista Boro Karapandžić brižljivo je istraživao događaj, te ga ovako opisao:
Jednima su iskopali oči, drugima, koje su skinuli gole, otsekli su spolne organe pa ih mrtvima stavili u usta, treće su raspolovili i donji deo trupa postavili s nogama u vis da čine onaj famozni znak nemačke propagande i Čerčilovo slovo "V"- Victoria.
Teško je povjerovati da su nikako ili slabo obrazovani četnici, ili partizani, mogli planirati takvu arhitekturu zla, kakva se u povijesti ratovanja još nije zabilježila. Prije će biti da je to proizvod nekog od vodećih jedne ili druge skupine, samo su oni mogli ići ususret omjeru 100:1 i 50:1. Kasnije će se sa skoro stopostotnom sigurnošću utvrditi da je to djelo Zvonka Vučkovića.
Nijemci su u svojoj plakatiranoj "Obznani", od 21.10.1941. godine naveli da je za svakog od 10 poginulih njemačkih vojnika strijeljano 100, a za svakog ranjenog 50, i to prije svega "komunista, bandita i njihovih pomagača, ukupno 2.300."
Jesu li Zvonko Vučković, Raja Nedeljković i Vladimir Dedijer, tenjihovi šefovi Draža Mihailović i Josip Broz Tito, znali za navedeni omjer koji je vrijedio samo za Srbe u Srbiji? Dakako da su znali jer su takve mjere odmazde Nijemci pravovremeno obznanili. A oni su i usprkos tome išli na izazivanje njemačke odmazde. Pokoljenja će im suditi.
Hrvoje Magazinović, "Kroz jedno mučno stoljeće", str 180-183
|