Mrtvi konus, mrtvi valjak, mrtva lopta...i ostala ograničenja zona

• 14Ovo se svidja korisnicima: zlaya011, Srna, amstel, vathra, bojank, Gargantua, cezar 35, Nebo_M, Lucije Kvint, RJ, HrcAk47, miodrag, Sirius, mushroom
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Nećete zamjeriti na pomalo tupavom nazivu teme, naime počesto se pominje nekakav mrtvi konus, pa ovih dana opet Panciri dobili po repu, dali od konusa ili nečega dugog, pa što samo jedan Pancir, treba bar dva, zašto su udaljeni samo 10 metara jedan od drugog itd.
Ja priznajem o tom konusu ništa ne znam, malo sam nešto čitao i malo mi je bistrije, ali i dalje je to daleko od razumjevanja problema. Pa rekoh neka bude nova tema, a da je ne ograničim samo na neki top, ili neki raketni sistem neka bude ovako u široko. Na temi se može i o grupirovkama koje se isto tako često spominju, a rekao bih da je povezano donekle i sa ovim mrtvacima.

Prvo citat:
''Najpovoljniji rejon vatrenih položaja vodova LPAA je rejon sa kojeg oni mogu iskoristiti najveći mogući dio svojih vatrenih mogućnosti na dati cilj u zraku. Ovo se postiže vatrenim djelovanjem na što dužem djelu putanje aviona, a da se pri tome gađanje završi na granici netučene zone oruđa (koju sačinjavaju mrtvi konus, mrtvi valjci i mrtva lopta), tj. na najmanjoj mogućoj daljini djelovanja-sa najvećom efikasnošću gađanja.
Pri neposrednoj obrani objekta PVO normalno se teži uništenju aviona prije upotrebe ubojnih sredstava po objektu napada. U tom cilju PA topovi moraju ispoljiti najveći mogući dio svojih vatrenih mogućnosti do točke otkačivanja. Pri PVO objekta od napada aviona iz horizontalnog leta ili pod malim uglovima poniranja (male visine točke otkačivanja), maksimalno iskorištenje vatre PA topova postiže se, ako se ona otvori blagovremeno (najkasnije na daljini uspješnog djelovanja oruđa), a gađanje vrši do točke otkačivanja, koja treba da se poklopi sa granicom netučene zone oruđa. Znači, na toj granici nalazi se posljednja točka preticanja (App).''

Ovo kad pročitam, inače je iz literature ''Najpovoljniji rejoni vatrenih položaja vodova lake protivavionske artiljerije'', lagano mogu samo blejat u to i pokušavati shvatiti šta je pjesnik htio reći.



Ovo je slika koja pokazuje vertikalni presjek za nekakav PA top i tu se vide ti nekakvi konusi, valjci i lopte i tri putanje cilja L1...L3 gdje je za putanju L1 maksimalno ograničenje mrtvi konus (Z1), za putanju L2 mrtvi valjak (Z2) i za putanju L3 mrtva lopta (Z3). Da bi se ispunio zahtjev da se gađanje završi na unutrašnjoj granici djelovanja oruđa, vatreni položaj se treba pomaknuti od projekcije točaka App, prema objektu branjenja za veličinu ograničenja koje je općenito Dvp=Dhapp-Z.

Da ne ubijem sa nekakvim formulama i matematikom jer to se sve uz određene pomoćne tablice može računati, dat ću primjer kako se određuje vatreni položaj pomoću grafikona, a obzirom da je literatura jako stara biće na primjeru Boforsa i Tanderjeta.

Cilj je odrediti daljinu Dvp (udaljenje vatrenog položaja od nišanske točke aviona na branjeni objekt) za čeone vatrene položaje obrane objekta od napada aviona raketiranjem pod kutom poniranja 20 stupnjeva. Pravilo je da pošto je u ovom slučaju mala visina djelovanja aviona, posljednja točka preticanja (App) se određuje u točki otkačivanja (To).

Imamo dva graf koji se crtaju na paus papiru, graf 1 i graf 2





Procedura je slijedeća: Graf 2 se postavlja preko grafa 1 tako da se linija kuta poniranja grafa 2 poklopi sa skalom Dh na grafu 1



Sada pomičemo graf 2 duž skale Dh sve dok točka To ne dodirne mrtvu loptu, koja odgovara brzini aviona u točki To. U ovom slučaju je to 190 m/s pa se točka To naslanja na zamišljenu krivulju između lopti za 180 i 200 m/s. Iz točke dodira spustimo okomicu na skalu Dh grafa 1. Udaljenost između presjeka okomice sa skalom Dh na grafu 1 i točke 0 na grafu 2 predstavlja ograničenje gađanja zbog mrtve lopte Z3. Sada se provjeravaju ograničenja zbog mrtvog konusa Z1 i mrtvog valjka Z2. Kako je ograničenje zbog mrtve lopte najveće ono određuje mjesto vatrenog položaja u odnosu na točku To i objekt branjenja. Položaj točke 0 sa grafa 2 na skali Dh grafa 1 pokazuje udaljenost vatrenog položaja do objekta branjenja. U ovom primjeru je to 450 metara, što znači da se top postavlja 450 metara ispred nišanske točke za avion odnosno ispred objekta branjenja po pravcu odakle se očekuje najvjerovatniji napad avijacije.

Na grafikonu se vidi i nakakav Z5, to je za nastavak drugom prilikom, a tiče se određivanja udaljenosti vatrenih položaja od nišanske točke aviona i minimalnih bočnih udaljenosti vatrenih položaja od kursa aviona za bočne položaje obrane objekta od aviona iz poniranja. Poslije toga i o bombardiranju.

• 6Ovo se svidja korisnicima: zlaya011, bojank, Lucije Kvint, miodrag, Nebo_M, mushroom
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Malo bi dopunio predhodni odlican post o izboru vatrenog položaja na najednostavniji moguci nacin bez ikakvih formula i dijagrama. Pored mrtvih zone iznad postoje i one ispod oruđa. Zbog tih zona na brdsko planinskom zemljistu topovi se po pravilu nepostavljaju na velikim uzvisenjima vec u dolinama jer se zbog relativno male minimalne elevacije kod većine oruđa javlja veliki netuceni prostor ispod koji protivnicke letelice mogu iskoriste za let do objekta dejstva.

• 6Ovo se svidja korisnicima: bojank, cezar 35, Lucije Kvint, HrcAk47, Nebo_M, mushroom
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Točno, kako iznad tako i ispod. Mrtvi konus odnosno njegov radijus je umnožak visine i kotangensa kuta elevacije, a numerička vrijednost kotangensa je veća što je kut manji. Pa u primjeru ako je top na nekom brdu i ako mu je maksimalni kut depresije 10 stupnjeva to znači da će gađanje recimo nekog helikoptera koji je 300 metara ispod nadmorske visine položaja topa biti u ''sjeni'' mrtvog konusa čitavih 1700 metara.

Određivanje bočnih vatrenih položaja je već znatno kompliciranije kao što je i samo bočno gađanje sa preticanjem teže. Taj položaj se treba nalaziti negdje između linija uvođenja u napad i otkačivanja s tim da kut azimuta zadnje točke preticanja ne ide preko 120 stupnjeva.



Inače posjedanje bočnih vatrenih položaja nije prioritet nego alternativa čeonim i to ako konfiguracija terena ne dopušta čeone položaje uz uvjet da se očekuje usko kanaliziran pravac napada te ako se brani osobito važan cilj gdje je više formacija pa se sve ne mogu postaviti na čeone položaje.

Prema slici koja pokazuje horizontalni presjek zone na nekoj visini, vatreni položaj je potrebno postaviti u odnosu na branjeni objekt na daljinama Dvp i dmin, udaljenje od nišanske točke te minimalno bočno udaljenje (po parametru) od pravca leta aviona. Opet je tri ograničenja, Z1 ograničenje mrtvog konusa, Z4 ograničenje mrtvog valjka s tim što se kod bočnog posjedanja uzima dvostruka vrijednost radijusa valjka te Z5 ograničenje mrtve lopte.
Na slici je pokazana situacija gdje je ograničenje zbog mrtvog valjka najveće.

Postupak grafičkog određivanja kreće kao i kod čeonog poklapanjem grafova 1 i 2 i dovlačenjem točke To na krivulju mrtve lopte odgovarajuće brzine leta cilja (slika iz prethodnog posta). Iz te točke se povlači linija koja je paralelna skali Dh grafa 1 do ordinate grafa 2 pa nazad na krivulju mrtve lopte linijom paralelnom sa skalom Dp grafa 2.
Iz te točke označene sa N su napisali da se povlači linija na skalu Dh grafa 1, međutim mislim da je to tiskarska greška i da se kako je i prikazano povlači okomica na skalu parametra grafa 2 te se očita vrijednost Z5, vrijednost ograničenja mrtve lopte, i na primjeru je to 600 metara. U ovom slučaju ograničenje mrtve lopte je veće i od konusa i od valjka (dupli radijus) te se usvaja dmin 600 metara. Određivanje druge vrijednosti koordinate, udaljenje Dvp, se radi tako što se prvo poklope skale Dp grafa 2 sa skalom Dh grafa 1, a skalu H grafa 2 sa točkom To.



I ako se želi da gađanje završi pod kutem azimuta 120, povuče se linija sa skale parametra grafa 1 (600 m) dok se ne presječe linija kuta azimuta 120 i dobije se točka vatrenog položaja. Odmjeri se vrijednost Dvp koja je u ovom primjeru nekih 1150 metara.

Znači vatreni položaj treba biti izvučen ispred branjenog objekta 1150 metara i po parametru smaknut 600 metara.

Nije ovo baš tako jednostavno, a dosta je veliko pitanje i koliko je sve to zapravo svrsishodno danas. Naravno neće se top staviti na vrh brda, ali nekako sam dojma da sve ovo pada dosta u vodu ako se pilot baš ne naguzi kako je računatelj predvidio. Ili se pojavi zujalica iz drugog kursa.

• 4Ovo se svidja korisnicima: cezar 35, Lucije Kvint, Nebo_M, mushroom
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Treći slučaj je nešto već što je realnije za današnja vremena, u primjeru je to bombardiranje iz poniranja, ali to se može doživljavati i kao napad nekakvim dronom samoubojicom, napad na neki objekt ili napad na neko sredstvo i razmatranje drugog sredstva u cilju pokrivanja prvog.

Opis korištenja grafova je malo štur pa ću nešto i pretpostavljati kako i šta ide. U svakom slučaju napad je čeono bombardiranje iz poniranja pod 50 stupnjeva, opet grafovi 1 i 2 tako što se graf 2 poklapa preko grafa 1 gdje skala poniranja grafa 2 ide na skalu Dh grafa 1.



U ovom slučaju se već pretpostavlja da će glavno ograničenje biti mrtvi konus, a također u ovim slučajevima se ne ide na to da zadnja točka preticanja bude točka otkačivanja (To) jer top nema potencijal po daljini da gađa cilj u fazi pravocrtnog uvođenja u napad. Nema druge nego nastaviti gađati cilj i nakon što je on odbacio bombe i krenuo u manevar izvlačenja. Posljednja točka preticanja, točka App će biti kada putanja cilja odstupi 5 stupnjeva od pravolinijske putanje uvođenja. A bombe gdje padnu padnu, nema druge.
Graf 2 se izgleda ne pomiče duž skale Dh tako da zadnja točka preticanja dira krivulje mrtvih lopti (ne može ni dokučiti 190 m/s što je i u ovom slučaju brzina aviona) nego do odgovarajuće skale kuta poniranja. Dalje je postupak utvrđivanja najvećeg ograničenja, u ovom slučaju to nije lopta Z3, nije ni valjak Z2 već mrtvi konus Z1. Očitavanje sa skale vrijednosti Dvp koje je 400 metara, znači izvlačenje vatrenog položaja 400 metara ispred branjenog objekta.

• 3Ovo se svidja korisnicima: Lucije Kvint, Nebo_M, mushroom
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Da ne otvaram novu temu može i ovdje, a zapravo je primjereno jer i ovo spada u opis ograničenja određenog sistema, ovdje će riječ bit o raketnim sistemima, odnosno ograničenjima po raketi. Ne ulazim pri tome u vođenje već prvenstveno o ograničenjima vezanim uz energetski potencijal rakete.



Svaki raketni sistem ima svoje zone uništenja ciljeva, namjerno u množini jer zonu definira ne samo raketa već i cilj pa se po letnim parametrima cilja zona mjenja od slučaja do slučaja. U svakom slučaju zonom uništenja se smatra područje u kojem je vjerovatnost uništenja cilja ne manja od zadane vrijednosti sistemu.
Zona je omeđena granicama i to po daljini, po visini, po minimalnoj daljini, po minimalnoj visini i po azimutnom perimetru. Svaka od granica zone je uvjetovana pak svojim specifičnostima.

Pa recimo granica (ograničenje) po daljini je između ostalog određena letnim i balističkim karakteristikama rakete, brzinom rakete pri kojoj su aerodinamičke komponente i dalje efikasne. Raspoloživom aktivnom vremenu baterije ili gasgeneratora za pokretanje upravljačkih površina. Naravno ima i do vođenja rakete, ali rekoh o tome ne bi. Može raketa imati super energetski potencijal da leti daleko, ali ako recimo IC glava samonavođenja nema mogućnost zahvata i praćenja cilja tako daleko onda je sve džabe.

Granicu po visini određuju brzina cilja, brzina rakete, postojanost aerodinamičkih karakteristika rakete u nižim i višim slojevima atmosfere i ono o čemu ću napisati koju više, o odnosu raspoloživog i potrebnog preopterećenja rakete.

Bližnju granicu (granica minimalne daljine) također određuje odnos preopterećenja, pa dalje način i kutevi lansiranja rakete, a može se reći prvenstveno profil vođenja, odnosno prema tome kada i kako raketa ulazi u trajektoriju zadane metode vođenja.

Granicu minimalne visine određuje minimalna visina leta cilja pri kojoj je zahvat i praćenje moguće (linija horizonta šta god tumačili ravnozemljaši), istu definira i položaj sistema u odnosu na okolinu (građevine, šume i sl.) koja može dovesti do gubitka zahvata ili do aktiviranja blizinskih nekontaktnih upaljača.

I zadnje ograničenje je granica po perimetru, tu je prvenstveno ograničenje energetski potencijal rakete i maksimalne vrijednosti kutne brzine linije raketa-cilj pri kojoj je vođenje rakete i dalje stabilno.

Preopterećenje rakete...to je ono što me je zezalo da razumijem zone određenih sistema kako treba pa rekoh da podjelim spoznaje. Šta je preopterećenje, to je ona vrijednost koja se kod opisa aviona navodi kao G sila, sa koliko gravitacija letjelica radi manevar. Isto je i kod rakete.

Akceleracija ili retardacija je sila podjeljena sa masom a=F/m ili preopterećenje n=F/G što je zapravo n=F/(m*g). Sila kod rakete pri računanju vrijednosti preopterećenja je sila normalna (okomita) na os i uvijek je F=Cy*q*S što je sila koja će raketu ili avion radijalno zakretati, bilo po vertikali bilo po horizontali. Čisti manevar. U formuli je Cy koji je normalni koeficijent forme rakete, q je dinamički pritisak i S je referentna površina što je obično poprečni presjek tijela rakete.

Znači vrijednost preopterećenja n = Cy * ro*v^2/2 * S / (m*g)
Što je Cy veći preopterećenje je veće, što raketa ima veću površinu tijela, krila, elerona, kanara, destabilizatora to je Cy veći, ali posljedično je i tangencijalni koeficijent Cx veći pa će brzina padati. Preopterećenje se linearno mjenja sa gustoćom zraka na šta se ne može utjecati, preopterećenje raste sa kvadratom brzine, smanjuje se sa povećanjem težine, raste sa referentnom površinom itd.

Potrebno je navesti dodatno kao nekakav postulat, kako se određuje potrebno preopterećenje rakete.
n pot = N/(N-2) * n cilja
Određuje se prema vrijednostima preopterećenja cilja kojeg sistem treba uništavati uz uvođenje koeficijenta N kao iznos 3. Znači ako cilj raspolaže sa mogućnošću preopterećenja 5 u nekom području, raketa u istom treba imati 3/(3-2) * 5 što je 15. Znači minimalno tri puta više, uz dodatak da preopterećenje rakete na granici po visini bude veći ili jedanak 3.

Radi jasnije slike primjer na raketi 5V55R sistema S-300PS



Dobro prepoznatljiva forma zone uništenja, sa jednim ravno odsječenim pravcem po visini. Oluj je nekidan napisao jednu jako zgodnu rečenicu, određivanje stvarne granice po visini je vrlo komplicirana stvar pa konstruktor odradi nekoliko referentnih točaka i jednostavno povuče pravac i u pm

U zonu sam ucrtao tri trajektorije za tri različita cilja, točka B je cilj po visini 25km po kosoj daljini 27km, točka C 25km po visini 75 po daljini i točka D 18km po visini i 75km po daljini. Dodatno je točka E u trajektoriji za treći cilj, negdje na 20 kilometara visine i 35 kilometara kose daljine. Točka A je prelazak iz aktivne u pasivnu fazu leta koja je u sekundi 11, motor je odradio svoje i dalje raketa leti po inerciji što znači da je masa rakete stalna.

Parametri po točkama su slijedeći:

Točka B: vrijeme leta 22 sekunde, visina 25 km, brzina rakete 1600 m/s, gustoća zraka 0,04 kg/m3, brzina zvuka 295 m/s, mahov broj 5,4
Točka C: vrijeme leta 66 sekunde, visina 25 km, brzina rakete 1150 m/s, gustoća zraka 0,04 kg/m3, brzina zvuka 295 m/s, mahov broj 3,9
Točka D: vrijeme leta 70 sekundi, visina 18 km, brzina rakete 950 m/s, gustoća zraka 0,12 kg/m3, brzina zvuka 295 m/s, mahov broj 3,2
Točka E: vrijeme leta 30 sekundi, visina 20 km, brzina rakete 1400 m/s, gustoća zraka 0,09 kg/m3, brzina zvuka 295 m/s, mahov broj 4,7

Masa rakete u pasivnom letu je 670kg, referntna površina je 0,208m2. I ostaje još definirati vrijednosti Cy da se izračunaju vrijednosti preopterećenja u ovim točkama trajektorije. To je naravno najteže i nije nimalo jednostavno pa sam umjesto računanja koristio vrijednosti iz raspoložive literature za ovu raketu i iz dijagrama počupao šta je potrebno. Treba reći da svaka raketa pa tako i ova ima samolimitatore, autopilot ove rakete ima zadatak da drži vrijednosti preopterećenja do maksimalno 15, raketi je limitiran napadni kut do 15 stupnjeva, maksimalni kut odklona upravljačkih površina je +/-10 stupnjeva. Bez autopliota i bez ograničenja prema njemu, raketa kada bi premašila u određenim područjima leta limes vrijednosti bi izgubila dinamičku stabilnost ili pojednostavljeno rečeno, digla bi nos gdje ne treba preko mjere toliko da bi nos odletio nazad, a guzica naprijed. Momenti, sile na polugama, a kod rakete je osnovni krak linija između točke fokusa i točke centra mase.

U svakom slučaju za ove četiri točke koje su sve na većim i velikim visinama autopilot neće ograničavati kut otklona krila i on je 10 stupnjeva, a također je i napadni kut maksimalan 15 stupnjeva. Pri takvom položaju raketa radi svoj maksimalni manevar prema cilju, to su stvarne vrijednosti preopterećenja koje raketa ima na raspolaganju u tim točkama.
Sa Cy vrijednostima po točkama 2,15 ; 2,3 ; 2,5 i 2,2 znači to je normalni koeficijent kojeg daje forma rakete kada se postavi sa napadnim kutem 15 plus ono što daje odklon krila od 10 stupnjeva, računske vrijednosti preopterećenja su:
Točka B: n=3,5
Točka C: n=1,9
Točka D: n=4,3
Točka E: n=6,1

I to je to, iako su brzine rakete u te tri krajnje točke i dalje vrlo respektabilne nisu ispunjeni svi kriteriji da se zona po visini šire dalje jer raketa nema više traženi odnos raspoloživog i potrebnog preopterećenja.
Kako za ovu raketu tako je i za svaku drugu, svaka ima svoju zonu i po visini je tako kako je, bez nekih žešćih preinaka nema povećanja. Ili će to biti brzina kao što recimo rakete sistema S-300V rade zadršku startanja marševskog motora da ima veći brzinski potencijal kad bude trebalo hvatati cilj, ili čisto sa gorivom većeg potencijala, pa se može igrati sa aerodinamikom, recimo Buk rakete 9M38 i 9M317 su slične samo što kod ove druge baš bode u oči promjena forme krila.

Svakoj raketi sa raspoloživim ulaznim podacima se mogu izračunati dovoljno precizno izlazne vrijednosti i prema tome zaključiti da li reklamni plakat laže ili ima smisla. Ono što ja smatram je da se zadnjih godina toliko besramno laže sa tim plakatima da je to šamar svakom konstruktoru tih raketa koji je morao ili želio sudjelovati u tome. Ali što kažu, meni ni u džep ni iz džepa.

• 6Ovo se svidja korisnicima: HrcAk47, Lucije Kvint, Nebo_M, Oluj2.1, Revolucion, mushroom
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Kao nastavak jedan dodatak o točkama C i D. To su znači bile neke krajnje točke upotrebljivosti sistema, točke preko kojih raspoloživo preopterećenje više nije dovoljno da se smlati cilj, također zbog raspoloživosti energije za pogon upravljačkih površina koja je sigurno i određena prvim razlogom, a dodatno vjerovatno i nešto zbog vođenja.
Vrijednost vjerojatnost da se cilj tipa SR-71 sa brzinom 1030m/s uništi u točki C pri gađanju 0-00 je označena kao 27% dok bi cilj tipa F-4 sa brzinom 750m/s u točki D fasovao u 75%.

Prije par godina smo “pucali” Pancir naokolo i naširoko, ali nismo se obazirali na ovu temu. Zato sada dodatak na primjeru Sosne, monogram grubom, ali i dovoljno preciznom metodom napravljen da pokaže kako se kreću te izohore (koristim taj ruski termin iako mi žulja džigere) preopterećenja.



Nije sve u brzini, ima i do visine i to ohoho, a pita se i cilj nešto.

• 4Ovo se svidja korisnicima: Oluj2.1, zoran MKD, mushroom, cezar 35
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Zamolio bih moderatore ako bi mogli promijeniti naziv teme u recimo ''Mrtvi konus, mrtvi valjak, mrtva lopta...i ostala ograničenja zona'' jer zadnje pisano i ovo što bi podijelio u nastavku je ipak šire od tog početka.



Obilježeno crvenim se može naći u nekoliko tekstova o razvoju sistema S-300, ukratko, raketa je imala problema sa pregrijavanjem u nižim slojevima atmosfere pa je stoga bila ograničena samo do oko 30km horizontalne daljine za srednje i niskoleteće ciljeve. I to je osnovni razlog zašto je zona uništenja takva kakva je sa takvom visokom kosom donjom linijom od preko 30km horizontalne daljine. Kasnije kao raketa je te probleme savladala i sve onda bilo riješeno.

Ja se baš ne slažem sa ovom teorijom u potpunosti. Da je bilo međukoraka po pitanju termoizolacije, bilo je, ali ja ovu zonu takvu kakva je, tumačim na malo drugačiji način. Prvo treba reći da je ta zona opcrtana tako što se kao tipski cilj nije muljalo. Donja zona sa po nultom perimetru je prema tipskom cilju veličine lovac nadzvučne i visoko nadzvučne brzine (420-560-750m/s), a zona je uvijek omeđeno područje u kojem vjerovatnost uništenja tipskog cilja jednom raketom mora biti ne manja od zadane.



Ovo je ta zona, obilježene su između ostalih krajnje točke i to 75km-25km (kosa daljina, visina) ; 75km-18km ; 53km-10km ; 39km-5km.
Plave linije su trajektorije rakete za te krajnje točke uništenja, a trajektorija se trebala od nečega definirati. Počelo se od toga da se kontura putanje odredi tako da u točki vstreč brzina rakete bude maksimalna moguća plus da raketa u toj točki i pred njom bude sa minimalnim ili nultim kinematičkim preopterećenjem.
A to su upravo te plave krivulje, putanja dobijena računskim polinomima. Da bi raketa tako letila potrebno je i konture upravljanja prilagoditi tome. Šta je to kinematičo preopterećenje, upravo to preopterećenje rakete koje će je ''utjerati'' u traženu putanju i pred samom točkom ''popustiti'' te će raketa preći u neopterećeni balistički let. Iako kinematičko preopterećenje odgriza brzinu raketi opet je matematički model putanje takav da je brzina u točki vstreč maksimalna.

Crnim punim trajektorijama sam označio tri slučaja, tri točke ispod donje linije zone. Dvije na 53km kose daljine, ali na visinama 5km i 1km i jednu na 39km kose daljine i 1km visine. Isti polinomi kao i za ''plave''.

Nisam radio matematiku, ali raketa koja pogađa na 39km-5km u toku leta bude preopterećena kinematičkim preopterećenje čak do 13G (iz dokumentacije) i špic je negdje oko tjemena. Raketa takva kakva je imala je ograničenje preopterećenja od 15G, i mislim da bi je 39km-1km po istim konturama i postulatima (maks.brzina, min preopterećenje u točki vstreč) uvelo u nedozvoljeno.
Druge dvije dodane putanje mislim da ne bi trebale imati problema sa kinematičkim preopterećenje kao što nema ni krajnji sistemski slučaj 53km-10km, ali mislim da bi krajnja brzina rakete bila nedovoljna za potrebnu vrijednost raspoloživog preopterećenja prema tipskom cilju pa čak i cilju slabijih karakteristika od tipskog.

Dodatno još i putanje crtkanim linijama, to su imaginarni slučajevi kada bi se raketa balistički lansirala sa nekakvih kosih lansera, to je čisto onako da se dobije slika odnosa balističkog leta i forsiranog upravljivog leta. Naravno da ti slučajevi iako bez preopterećenja u letu ne valjaju ničemu, atmosfera poždere svu brzinu.

• 5Ovo se svidja korisnicima: zoran MKD, Revolucion, Oluj2.1, mushroom, cezar 35
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Nakon 5V55 i 48N6 sa uvođenjem 48N6E kreće ''divljanje'' koje traje do danas.



Već sa 48N6 se moralo ići na uvođenje kompenzacijskih faktora definicije trajektorije kako za niske tako i za visoke daleke ciljeve, a nadalje bez toga ne ide

• 3Ovo se svidja korisnicima: Sirius, mushroom, cezar 35
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Nakon drndanja neko vrijeme oko modela R-27ER i pokušaja razumjevanja kako leti te sve to uklopiti u onaj poznati graf zone puska te rakete evo i pogleda kako bi se ta raketa u nekoj ZRK modifikaciji ponašala. Zapravo Ukrainci i Iranci su radili i rade po tome.



Zona puska i zona uništenja za normalni cilj veličine lovca, u pravolinijskom nemanevrirajućem letu konstantnom brzinom 300m/s.
Sa donjom zonom se nisam puno zamarao, nije mi interesantna, više sam bio u daljnoj i gornjoj te bližnjoj zoni djelomično. Sve skupa ovdje imam 4 ograničenja prema kojima se zona ocrtala, po daljini nisko i srednje visoko u PPS mi se prvo aktivira brzina (ne smije biti manja od brzine cilja). Kako se diže visina sve više preuzima kriteriji raspoloživo preopterećenje i plafonom je taj kriteriji glavni. Ovdje mi je gornja zona pod n=3.

Visoko pod velikom elevacijom sam uveo treći kriteriji, tu je jedna dosta specifična situacija gdje raketa gotovo radijalno ulazi u trajektoriju cilja i tu smatram da u kriterije mora ući i vjerovatnost uništenja. Raketa ovdje lako može mašiti cilj pa mora imati rezerve brzine i nešto rezerve preopterećenja.

U jednom ukrajinskom radu su dali jedan podatak za 27ER, jedan index kojim se preko startne mase rakete šecuje kosa daljina...kažu 71, pa 71*350=24850m. Blisko ovom mojem šaranju tako da nije loše. Usput i 27R, njoj je index 59, 14750m.

ZPS je zanimljiva i iznenađujuće dosta siromašna. Tu je glavni kriteriji pored uglove brzine isto kao i u PPS brzina rakete, s tim što ovdje raketa mora imati brzinu sa pretičkom u odnosu na cilj iz potreba blizinskog radio upaljača. Brojevi su da je minimalna brzina zbližavanja rakete i cilja da blizinski odradi 150m/s tako da potrebnih 450m/s reže daljine pri malim visinama, a na srednje visokim znatno jer razložena komponenta vektora brzine rakete pada sa kosinusom kuta upada odnosno u pucanju elevacije.

U svakom slučaju da raketa nije ekstremno skupa imala bi potencijala, ali ovo prvo mislim da će odrediti ako već nije njenu sudbinu kao raketa ZRK.

• 2Ovo se svidja korisnicima: Oluj2.1, ILGromovnik
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Uloguj se preko Facebooka da bi skinuo fajl:

Vrlo uredan, jednostavan i koristan tekst jer ima finih izvedenih formula koje se mogu koristiti za razne slučajeve ganjanja ciljeva kojekakvim raketama. Da kažem samo, u pitanju je kinematika i dinamika i u tekstu se autori nisu koncentrirali na ostale teme kao što su radarske i ine mogućnosti već su za rangiranje različitih sistema koristili isključivo energetski potencijal rakete naprema cilja. U tekstu je uspoređen Pancir kontra Tora i to za slučaj kao na slici.
Znači cilj je nekakav niskoleteći avion koji nosi upravljivu bombu koju izbacuje prema meti iz propinjanja, a cilj je odrediti koja je daljnja granica u kojoj raketa može dohvatiti avion i da mu tu avanturu učini zadnjom.
U primjeru je avion koji leti na visini 200m brzinom 200m/s i u točki B prelazi u propinjanje sa stalnim preopterećenjem 4G sve do točke C gdje avion zauzima kut prema horizontu od 45deg i u tom trenutku otpušta bombu te nakon toga prelazi u protivraketni manevar (dizanje u vertikalu i razvarot...ne znam kako se kaže).
Cilj je odrediti udaljenosti Dv i A pri kojima raketa hvata svoj cilj u točki D i time ga dokrajčuje.
Sve je bazirano na postavci odnosno usporedbi preopterećenja cilja te potrebnog i raspoloživog preopterećenja rakete.



Kao rezultat usporedbe je da udaljenost Dv (prelazak aviona u napad) za navedeni karakter cilja iznosi za Pancir 12,6km te 8,4km za Tor.

https://www.mycity.rs/must-login.png

Jezik je ukrajinski, ali i ono bazno poznavanje ruskog će biti dovoljno da se razumije.