Tuareg (po wikipediji) je naziv koji se koristi za pripadnike srodnih berberskih plemena i naroda koji žive u zapadnoj i Severnoj Africi.
Tuarezi su skoro 3000 godina, izgradili nomadsko društvo na temelju trans-saharske trgovine između severnoafričke obale i gradova na južnim rubovima Sahare.
Krajem 19. i 20. veka su pružali žestok, ali ne baš previše uspešan otpor francuskim kolonizatorima koji su ukinuli njihovu plemensku organizaciju i bitno uticali na njihov dotadašnji način života. Teritorija Tuarega je posle podeljena između novonastalih nezavisnih država - Nigera, Malija, Alžira, Burkine Faso i Libije.
1990-ih je to dovelo do krvavih oružanih sukoba između boraca za autonomiju Tuarega s jedne, te nigerskih i malijskih trupa s druge strane. Ti su sukobi koliko-toliko smireni davanjem automonije, iako su godine 2004. zabeleženi u Nigeru.
Tuarege često zovu "Plavim narodom", jer vole da nose plavu odeću. Po veri su sunitski muslimani, ali im na religiju dosta utiče i drevna pred-islamska tradicija. Predstavljaju jedan od retkih muslimanskih naroda gde muškarci umesto žena pokrivaju lice.
Broj Tuarega je prilično teško ustanoviti - spominju se brojke od oko 100.000 do 3 miliona - ne samo zbog nomadskog načina života nego i velikih razlika među pojedinačnim plemenima. Mnogi Tuarezi se razlikuju po rasnim značajkama, te im je temelj zajedničke nacionalne svesti u jeziku.
*******
Pojas koji naseljavaju Tuarezi naziva se pojasom Sahela – to je pojas savane ispod Sahare. Ono što ih ujedinjuje svih ovih godina borbe za nezavisnost je vera. Ova oblast poslednjih godina preti da postane Afričko bure baruta.
Tuarezi su u svojim oslobodilačkim pohodima organizovali nekoliko pokreta pa su tako nastali Nacionalni pokret Azawada (MNA) i Tuareški pokret severnog Malija (MTNM) koji su se stopili u Nacionalni pokret za oslobođenje Azawada (MNLA). Zajedno sa njima deluje i Tuareški islamistički pokret Ansar Din, Tuareški pokret Nigeraca (MNJ)
Vredno je pomenuti i Nigerijsku terorističku organizaciju Boko Haram (Zapadno obrazovanje je greh) kao i alžirsku džihadsku organizaciju “Selefijska grupa za širenje vere I borbu” (GSPC) koja postaje AQMI (Al-Kaida Islamskog Magreba) koja je delovala iz svojih baza u severnom maliju.Ako bi smo ih svrstali u jednu celinu, onda slobodno možemo sve ove paravojne formacije, pokrete i terorističke organizacije nazvati Frontom za oslobođenje Aira i Azawada (Air je pokrajina na severu Nigera a Azawad je deo severnog Malija)
Sve ove paravojne formacije imaju za cilj stvaranje nezavisne Tuareške države u jedinstvenu celinu na teritorijama pomenutih država.
Mnoge od ovih organizacija i pokreta odgovorne su za niz terorističkih akcija, atentata, otmica, pobuna, šverca oružja i narkotika, počevši od Alžira, Mauritanije, Malija, Nigerije, Nigera i Burkine Faso. Veliki broj Tuarega borio se u poslednjem ratu u Libiji na strani Gadafija a posle pada njegovog režima vratio se u matične organizacije. Ogroman broj oružja koje je nestalo iz libije završio je upravo kod tuarega koji su isto upotrebili za svoje oslobodilačke ciljeve.
Svedoci smo terorističkih napada organizacije Boko Haram u Nigeriji i paljenja mnoštva crkvi u toj državi. Najžešći sukob Nigerijske vojske i Boko Harama desio se juna 2009 godine kada je stradalo 700 ljudi od kojih 300 terorista. 2007 godine AQMI je izvela niz samoubilačkih atentata u alžiru – bilans 30 mrtvih. Takođe, ova organizacija napala je izraelsku ambasadu u Mauritaniji.
Poslednji događaji u Maliju ponovo su aktualizovali Tuarege u prvi plan. Naime, osvajanjem Tiumbuktua, najvećeg grada u centralnom Maliju, Tuarezi kontrolišu 50% teritorije te države. U međuvremenu u Maliju je došlo i do državnog udara.Tuarezi su time stvorili uslove za stvaranje države Azawad te su proglasili nezavisnost 6 aprila 2012 godine. To je najveća pobeda Tuarega u dosadašnjoj istoriji.
Tuareški problem posle niza godina ponovo je aktuelizovan – vesti iz tog područja ponovo pune stupce u štampi ali očigledno je da međunarodna zajednica ili ne želi ili nema način kako da konačno reši njihov status. Vidljivo je i to da tu nema nikakovog strateškog interesa za ozbiljniju stranu vojnu intervenciju. Tu nema nafte, vode, rudnih bogastava, gotovo ničeg što bi bilo interesantno nekom da uzme stvar u svoje ruke. Zbog svega toga, međunarodna zajednica je izgleda i odlučila da ova rak-rana crnog afričkog kontinenta zaceli sama ili “pojede” svog bolesnog pacijenta.
|