Kantina

Blog korisnika EOD

U hramu vazduhoplovstva
06 Dec 2015 09:00	Idi na vrh
Reportaža iz Smithsonian Air and Space Muzeja i Steven F Udvar Hazy Centra Pisao i fotografisao: SV aka EOD Da postoji vazduhoplovna religija Smithsonian National Air and Space Museum u Washington D.C i Smithsonian Steven F. Udvar-Hazy Center pokraj međunarodnog aerodroma Dulles nedaleko od Washingtona bili bi njena najveća svetišta. Iako se radi o dvije posebne lokacije koje su nekih četrdesetak minuta vožnje udaljene jedna od druge ipak ih je, barem meni, teško posmatrati odvojeno. Način na koji je u njima predstavljena građa (čitaj: vazduhoplovi i vazduhoplovna tehnika) to jednostavno ne dozvoljava, jer se zapravo radi o jedinstvenoj postavci koja je zbog svog obima, mada bi bolji opis bio grandioznosti, izložena na dvije lokacije. Zašto grandioznosti, pa zaista malo je riječi koje mogu opisati činjenicu da jednim pogledom, u jednom prostoru možete obuhvatiti B-29 Superfortres, Constelation, Concorde, Boeing 707, SR-71 i Space Shutle ili „pionire“, X-1, X-15, Spirit of St. Louise, Space Ship One, Mercury IV i Geminy Friendship 7 kapsulu. Zato će i ovom reportažom ova zdanja biti obuhvaćena kao cjelina, naravno uz opisivanje specifičnosti kojima se ponaosob odlikuju i dopunjuju. Također, potrudit ćemo se da reportažu ne svedemo na prepričavanje podataka koji inače mogu biti pronađeni na zvaničnim internet stranicama, već da pokušamo prenijeti vlastiti doživljaj posjete ovim mjestima. Zgrada Smithsonian National Air and Space Muzeja smještena je na National Mallu, centralnom dijelu Washington DC-a na kojem se nalaze i Captoll, Lincoln i Jefferson Memorial, Washington Monument, Bijela Kuća i veći dio od 18 muzeja koji nose ime Smithsonian. Predvorje zgrade ponajbolje opisuje njen sveukupan karakter. Milestones of Flight Hall (Dvorana prekretnica avijacije prev.aut), a od nedavno Boeing Milestones of Flight Hall perfektan je uvod u obilazak muzeja jer su u njoj izloženi veličanstveni „prvi“. Sa izuzetkom Flyer 1 braće Wright, kojem je posvećen zaseban paviljon i Me-262 umjesto kojeg je izložen ni približno slavan američki rođak XP-59A Aircomet, tu možete vidjeti prvi avion koji je preletio Atlantik, prvi koji je probio zvučni zid, i danas najbržu atmosfersku letilicu sa posadom, prvi komercijalni svemirski avion, te svemirske kapsule; jednu u kojoj je prvi amerikanac orbitirao oko Zemlje i jednu iz koje je napravio prvu svemirsku šetnju. Cjelokupna postavka na obje lokacije je podjeljenja u tematske i istorijske cjeline ili postavke koje iz različitih perspektiva prikazuju razvoj vazduhoplovstva i astronautike, sa težištem na američkoj avijaciji, u njihovim tehničkim i tehnološkim, socijalnim, ekonomskim, sportskim, umjetničkim i vojnim aspektima. Iako su cjeline u zgradi National Air and Space Muzeja, za razliku od Steven F. Udvar Hazy Centra, jasno i fizički međusobno odvojene, ipak se lako krećete iz jedne u drugu, a ukoliko imate čak i površno znanje o vazduhoplovstvu, lako shvatate i gdje se dopunjuju kako međusobno u zgradi Muzeja tako i sa kolekcijom iz Udvar-Hazy Centra. Naprimjer, u paviljonu u kojem su izloženi lovci iz perioda Drugog svjetskog rata naći ćete A6M Zero, Spitfire, P-51 Mustang Fiat Cr51 i Bf-109, dok ćete F4F Wildcat, naći u dijelu posvećenom mornaričkoj avijaciji skupa sa dvokrilcem F-4B-4, SBD Dauntlessom i A-4 Skyhawkom, a Me-262 u paviljonu posvećenom mlaznoj avijaciji sa XP-80 Shooting Starom i FH-1 (prvim) Phantomom. Drugi velikani Drugog svjetkog rata; P-38 Lightning, P-47 Thunderbolt, P-40 Warhawk, P-61 Black Widow, F6F Hellcat, F4U Corsair, FW-190, N1K Shiden, pa i 'egzotični' avioni poput Me-163, Ar-234 Blitz, He-219 Uhu ili Do-335 Pfeil i istorijski B-29 Enola Gey izloženi su u zgradi ili bolje reći hangaru epskih proporcija pokraj aerodroma Dulles. Ono što je u Air and Space Muzeju posebno dojmljivo je neposrednost postavke. Iako su izloženi avioni, naravno, najveća atrakcija, postavka je takva da vas prosto uvuče u sebe. Tako umjesto da tek gledate izložene avione vi i ulazite u kabinu Boeinga 747, sjedate na pilotsko sjedište lovca F-18 Hornet i kroz HUD na monitoru postavljenom na mjesto vjetrobrana patite let, prolazite kroz svemirsku stanicu Skylab čiji je enterijer uređen kao diorama u prirodnoj veličini ili stojite na mostu nosača aviona i kroz njegove prozore, zapravo monitore, posmatrate zbivanja na flight decku. Najbolje je reći da vas muzej zapravo usiše u sebe. Osim toga posebna atrakcija su interaktivni simulatori leta sa mogućnošću rotacije u dvije ravni u kojima za 8 dolara možete nekih 5 minuta letjeti i boriti se u avionima Sopvith Camel, P-38, F-86 ili F-4J. U Udvar-Hazy Centru osjećate se zapravo sićušno. Iako vam je na prvi pogled, još dok joj prilazite i tražite mjesto za parking ili je gledate kroz prozor aviona koji slijeće na aerodrom Dulles, jasno da je ova zgrada zaista velika, tek kada uđete i jednim pogledom obuhvatite postavku postane vam jasno koliki je to prostor. B-29 dug 30 metara, Boenig 707 dug 41 metar, Concorde dug 61 metar i Constelation dug 35 metara zauzimaju nešto manje od pola prostora, a između njih je još uvijek sasvim dovoljno mjesta za postavku nekoliko desetina aviona i helikoptera. Centralno mjesto u ovom objektu zauzima čuveni SR-71 Black Bird izdvojen iz „mase“tako da su kada posmatrate s ulaza desno od njega borbeni avioni hladnog rata, rame uz rame F-86 Sabre i Mig-15, F-4 Phantom i Mig-21, ali između ostalih i F-8 Crusader, F-105 Thunderchief, F-14 Tomcat i prototip F-35B pokraj kojeg je izložen njegov motor koji mu omogućava vertikalno polijetanje i slijetanje. Lijevo od Crne ptice su postavke putničkih, poslovnih i komercijalnih aviona, borbenih aviona Prvog i Drugog svjetskog rata, helikopteri, sportski i akrobatski avioni, a iza njega poseban dio posvećen letovima u svemir na kojem je centralni eksponat Space Shutle Discovery. Kažu da Shutle nakon povratka iz svemira nije očišćen, pa na njemu još ima svemirske prašine koju je donio sa posljednje misije. Svemirskom letu je u oba zdanja posvećeno posebno mjesto, otprilike po trećinu prostora zauzimaju eksponatii vezani za let u svemir. U Air and Space Muzeju cjelokupan dio zgrade lijevo od ulaza i Boeing Milestones of Flight Halla posvećen je letu u svemir. Iako se veličina ovog prostora ni približno ne može mjeriti sa veličinom onog u Udvar-Hazy Centru ipak je sasvim dovoljan da se u njega slože eksponati koji predstavljaju svemirsku trku od V-1 i V-2 projektila, preko serije američkih raketa počevši od WAC Corporal rakete do Vanguarda, Scouta i Minutemana, potom model svemirske stanice Skylab, Hubble test teleskop, do fenomenalnog Apollo-Soyuz Test projekta – svemirskog susreta američkog i sovjetskog komandnog modula koji su i izloženi spojeni. Pored svemirskih letjelica u ovom paviljonu je izložena i raznovrsna oprema korištena u svemirskim letovima i to kako američka tako i sovjetska. Sa izuzetkom Apollo misija na Mjesec iz kojih su eksponati prikazani kao zasebna cjelina u zasebnoj prostoriji ovdje ćete vidjeti mnoštvo opreme, ponajprije skafandera i svemirskih odijela od kojih nas se naročito dojmila rekreacija svemirske šetnje iz doba Soyuz programa načinjena od orginalnih elemenata. Iako su, kako smo već napomenuli, avioni najveće atrakcije, pored njih su izloženi i drugi predmeti neposredno vezani za vazduhoplovstvo. Prvenstveno je to vazduhoplovno naoružanje iz svih epoha razvoja ratne avijacije izloženo u pripadajućoj izložbenoj cjelini. Kad već govorimo o naoružanju moramo reći da je bombardersko i raketno izloženo zasebno i u presjecima, ali i podvješeno na avione, pa su avio bombe iz perioda Drugog svjetskog rata prikazane 'u stroju' poredane po veličini od 100 do 500 funtašice pored aviona koji su ih nosili, a presjeci raketa HVAR i Tiny Tim u staklenim vitrinama. S druge strane Hellfire projektil je izložen podvješen na UAV Predator koji pak visi okačen za tavanicu u dijelu muzeja posvećenom bespilotnim letjelicama, ali tako blizu galerije na drugoj etaži da je veoma lako proučiti svaki dio kako projektila tako i aviona. Identičan je slučaj i sa bombama Mk-82 podvješenim na A-4 Skyhawk s tom razlikom što je sam avion postavljen na parteru. Osim oružja izloženi su i motori te uniforme, kombinezoni, šljemovi, fotoaparati i kamere koje su koristile posade Apolla i Space Shutlea na svojim misijama, te različita pilotska oprema koja ilustruje razvoj vazduhoplovstva. Osim istorijskih vazduhoplova i vazuhoplovne opreme na posebnim mjestima izložene su i makete nepostojećih letala korištene za snimanje filmova poput svemirskog broda iz filma 'Bliski susreti treće vrste' dok je na našu veliku žalost autentičan model svemirskog broda Enterprise iz čuvene serije 'Zvjezdane staze' uklonjen radi održavanja samo nekoliko dana prije naše posjete muzeju. Na ovom mjestu moramo napomenuti da je u Air and Space muzeju postavljen paviljon u kojem je centralni eksponat – automobil. Paviljon nosi naziv 'Time and Navigation' i posvećen evoluciji navigacije i razvoju navigacionih uređaja od prvih kompasa i orijentacije prema zvijezdama, preko inercijalnih navigacionih sistema, do GPS-a i automobila Volkswagen Touareg Stanley pobjednika DARPA Kupa 2005 - off-road trke automobila bez vozača duge 212 kilometara. Kako smo na početku rekli, nije svrha ove reportaže da 'prepriča' posjete Air and Space Muzeju i Udvar-Hazy Centru jer bi za to trebalo mnogo više prostora, a pored zvaničnih web stranica ovih ustanova bilo bi i bespotrebno, već da prenese utiske koje smo stekli tokom naših posjeta. A naš glavni utisak je da su svi eksponati u besprijekornom stanju. Jasno nam je i zašto, najprije niti jedan eksponat se ne nalazi vani izložen uticaju vremenskih prilika, već su svi u zatvorenom i vrhunski održavani. Jasno je na prvi pogled da iza postavke stoji mnogo rada, znanja, vremena i ponajprije novca. Dalje, iako je američko vazduhoplovstvo i kosmonautika, te nihova istorija okosnica muzeja, nipošto nisu zapostavljene bitne činjenice svjetske vazduhoplovne i astronautičke istorije, pa je i Bleriotovom letu preko kanala La Manche, te prvoj svemirskoj šetnji Alekseia Leonova posvećena pažnja koju zaslužuju. Kako dolikuje muzejima uz svaki eksponat nalazi se i tabla sa osnovnim opisom i podacima, ali nije isključeno da će vam prilikom razgledanja prići i neki od kustosa, te vam objasniti i ponešto što nije zapisano. Tako smo u Udvar-Hazy Centru imali priliku čiti zaniumljivu priču o avionu F4U Corsair, takozvanom 'britanskom sletanju' ovim avionom na nosač i načinu na koji je Charles Lindbergh učio pilote Corsaira da izvuku maksimalan dolet iz aviona. Smithsonian Air and Space Muzej i Udvar-Hazy Centar jedinstvena su institucija, ali nekoliko stotina izloženih vazduhoplova od Flyer 1 braće Wright do Space Shutlea, X-15 i SR-71 prosto nisu mogli biti smješteni u zgradi muzeja u Washington DC-u. Dok se u Air and Space Muzeju iz prve ruke upoznajete sa esencijom vazduhoplovne istorije, u Udvar-Hazy Centru je na doslovan način prikazana njena veličina. Iako nismo vidjeli neke od legendi avijacije (mislimo na avione naravno) poput B-17 Flying Fortress ili B-24 Liberatora ili F-111 Aardwarka ono što smo vidjeli zaista nas je ostavilo bez riječi. Na ova dva mjesta izloženo je gotovo sve što je obilježilo istoriju vazduhoplovstva i kosmonautike ako ništa gotovo sve što je proizvedeno s one strane Atlantskog okeana. Činjenica da dolazimo iz države u kojoj se muzeji zatvaraju zbog nedostatka osnovnih sredstava i prilika da iz prve ruke vidimo jedan od najvećih muzeja posvećenih vazduhoplovstvu i kosmonautici ostavili su u nama pomiješana osjećanja. S jedne strane gorčine, a s druge zanosa i ushićenja.

06 Dec 2015 09:00

Reportaža iz Smithsonian Air and Space Muzeja i Steven F Udvar Hazy Centra

Pisao i fotografisao: SV aka EOD

Da postoji vazduhoplovna religija Smithsonian National Air and Space Museum u Washington D.C i Smithsonian Steven F. Udvar-Hazy Center pokraj međunarodnog aerodroma Dulles nedaleko od Washingtona bili bi njena najveća svetišta. Iako se radi o dvije posebne lokacije koje su nekih četrdesetak minuta vožnje udaljene jedna od druge ipak ih je, barem meni, teško posmatrati odvojeno. Način na koji je u njima predstavljena građa (čitaj: vazduhoplovi i vazduhoplovna tehnika) to jednostavno ne dozvoljava, jer se zapravo radi o jedinstvenoj postavci koja je zbog svog obima, mada bi bolji opis bio grandioznosti, izložena na dvije lokacije. Zašto grandioznosti, pa zaista malo je riječi koje mogu opisati činjenicu da jednim pogledom, u jednom prostoru možete obuhvatiti B-29 Superfortres, Constelation, Concorde, Boeing 707, SR-71 i Space Shutle ili „pionire“, X-1, X-15, Spirit of St. Louise, Space Ship One, Mercury IV i Geminy Friendship 7 kapsulu. Zato će i ovom reportažom ova zdanja biti obuhvaćena kao cjelina, naravno uz opisivanje specifičnosti kojima se ponaosob odlikuju i dopunjuju. Također, potrudit ćemo se da reportažu ne svedemo na prepričavanje podataka koji inače mogu biti pronađeni na zvaničnim internet stranicama, već da pokušamo prenijeti vlastiti doživljaj posjete ovim mjestima.

Zgrada Smithsonian National Air and Space Muzeja smještena je na National Mallu, centralnom dijelu Washington DC-a na kojem se nalaze i Captoll, Lincoln i Jefferson Memorial, Washington Monument, Bijela Kuća i veći dio od 18 muzeja koji nose ime Smithsonian. Predvorje zgrade ponajbolje opisuje njen sveukupan karakter. Milestones of Flight Hall (Dvorana prekretnica avijacije prev.aut), a od nedavno Boeing Milestones of Flight Hall perfektan je uvod u obilazak muzeja jer su u njoj izloženi veličanstveni „prvi“. Sa izuzetkom Flyer 1 braće Wright, kojem je posvećen zaseban paviljon i Me-262 umjesto kojeg je izložen ni približno slavan američki rođak XP-59A Aircomet, tu možete vidjeti prvi avion koji je preletio Atlantik, prvi koji je probio zvučni zid, i danas najbržu atmosfersku letilicu sa posadom, prvi komercijalni svemirski avion, te svemirske kapsule; jednu u kojoj je prvi amerikanac orbitirao oko Zemlje i jednu iz koje je napravio prvu svemirsku šetnju.
Cjelokupna postavka na obje lokacije je podjeljenja u tematske i istorijske cjeline ili postavke koje iz različitih perspektiva prikazuju razvoj vazduhoplovstva i astronautike, sa težištem na američkoj avijaciji, u njihovim tehničkim i tehnološkim, socijalnim, ekonomskim, sportskim, umjetničkim i vojnim aspektima. Iako su cjeline u zgradi National Air and Space Muzeja, za razliku od Steven F. Udvar Hazy Centra, jasno i fizički međusobno odvojene, ipak se lako krećete iz jedne u drugu, a ukoliko imate čak i površno znanje o vazduhoplovstvu, lako shvatate i gdje se dopunjuju kako međusobno u zgradi Muzeja tako i sa kolekcijom iz Udvar-Hazy Centra. Naprimjer, u paviljonu u kojem su izloženi lovci iz perioda Drugog svjetskog rata naći ćete A6M Zero, Spitfire, P-51 Mustang Fiat Cr51 i Bf-109, dok ćete F4F Wildcat, naći u dijelu posvećenom mornaričkoj avijaciji skupa sa dvokrilcem F-4B-4, SBD Dauntlessom i A-4 Skyhawkom, a Me-262 u paviljonu posvećenom mlaznoj avijaciji sa XP-80 Shooting Starom i FH-1 (prvim) Phantomom. Drugi velikani Drugog svjetkog rata; P-38 Lightning, P-47 Thunderbolt, P-40 Warhawk, P-61 Black Widow, F6F Hellcat, F4U Corsair, FW-190, N1K Shiden, pa i 'egzotični' avioni poput Me-163, Ar-234 Blitz, He-219 Uhu ili Do-335 Pfeil i istorijski B-29 Enola Gey izloženi su u zgradi ili bolje reći hangaru epskih proporcija pokraj aerodroma Dulles.

Ono što je u Air and Space Muzeju posebno dojmljivo je neposrednost postavke. Iako su izloženi avioni, naravno, najveća atrakcija, postavka je takva da vas prosto uvuče u sebe. Tako umjesto da tek gledate izložene avione vi i ulazite u kabinu Boeinga 747, sjedate na pilotsko sjedište lovca F-18 Hornet i kroz HUD na monitoru postavljenom na mjesto vjetrobrana patite let, prolazite kroz svemirsku stanicu Skylab čiji je enterijer uređen kao diorama u prirodnoj veličini ili stojite na mostu nosača aviona i kroz njegove prozore, zapravo monitore, posmatrate zbivanja na flight decku. Najbolje je reći da vas muzej zapravo usiše u sebe. Osim toga posebna atrakcija su interaktivni simulatori leta sa mogućnošću rotacije u dvije ravni u kojima za 8 dolara možete nekih 5 minuta letjeti i boriti se u avionima Sopvith Camel, P-38, F-86 ili F-4J.

U Udvar-Hazy Centru osjećate se zapravo sićušno. Iako vam je na prvi pogled, još dok joj prilazite i tražite mjesto za parking ili je gledate kroz prozor aviona koji slijeće na aerodrom Dulles, jasno da je ova zgrada zaista velika, tek kada uđete i jednim pogledom obuhvatite postavku postane vam jasno koliki je to prostor. B-29 dug 30 metara, Boenig 707 dug 41 metar, Concorde dug 61 metar i Constelation dug 35 metara zauzimaju nešto manje od pola prostora, a između njih je još uvijek sasvim dovoljno mjesta za postavku nekoliko desetina aviona i helikoptera. Centralno mjesto u ovom objektu zauzima čuveni SR-71 Black Bird izdvojen iz „mase“tako da su kada posmatrate s ulaza desno od njega borbeni avioni hladnog rata, rame uz rame F-86 Sabre i Mig-15, F-4 Phantom i Mig-21, ali između ostalih i F-8 Crusader, F-105 Thunderchief, F-14 Tomcat i prototip F-35B pokraj kojeg je izložen njegov motor koji mu omogućava vertikalno polijetanje i slijetanje. Lijevo od Crne ptice su postavke putničkih, poslovnih i komercijalnih aviona, borbenih aviona Prvog i Drugog svjetskog rata, helikopteri, sportski i akrobatski avioni, a iza njega poseban dio posvećen letovima u svemir na kojem je centralni eksponat Space Shutle Discovery. Kažu da Shutle nakon povratka iz svemira nije očišćen, pa na njemu još ima svemirske prašine koju je donio sa posljednje misije.

Svemirskom letu je u oba zdanja posvećeno posebno mjesto, otprilike po trećinu prostora zauzimaju eksponatii vezani za let u svemir. U Air and Space Muzeju cjelokupan dio zgrade lijevo od ulaza i Boeing Milestones of Flight Halla posvećen je letu u svemir. Iako se veličina ovog prostora ni približno ne može mjeriti sa veličinom onog u Udvar-Hazy Centru ipak je sasvim dovoljan da se u njega slože eksponati koji predstavljaju svemirsku trku od V-1 i V-2 projektila, preko serije američkih raketa počevši od WAC Corporal rakete do Vanguarda, Scouta i Minutemana, potom model svemirske stanice Skylab, Hubble test teleskop, do fenomenalnog Apollo-Soyuz Test projekta – svemirskog susreta američkog i sovjetskog komandnog modula koji su i izloženi spojeni. Pored svemirskih letjelica u ovom paviljonu je izložena i raznovrsna oprema korištena u svemirskim letovima i to kako američka tako i sovjetska. Sa izuzetkom Apollo misija na Mjesec iz kojih su eksponati prikazani kao zasebna cjelina u zasebnoj prostoriji ovdje ćete vidjeti mnoštvo opreme, ponajprije skafandera i svemirskih odijela od kojih nas se naročito dojmila rekreacija svemirske šetnje iz doba Soyuz programa načinjena od orginalnih elemenata.
Iako su, kako smo već napomenuli, avioni najveće atrakcije, pored njih su izloženi i drugi predmeti neposredno vezani za vazduhoplovstvo. Prvenstveno je to vazduhoplovno naoružanje iz svih epoha razvoja ratne avijacije izloženo u pripadajućoj izložbenoj cjelini. Kad već govorimo o naoružanju moramo reći da je bombardersko i raketno izloženo zasebno i u presjecima, ali i podvješeno na avione, pa su avio bombe iz perioda Drugog svjetskog rata prikazane 'u stroju' poredane po veličini od 100 do 500 funtašice pored aviona koji su ih nosili, a presjeci raketa HVAR i Tiny Tim u staklenim vitrinama. S druge strane Hellfire projektil je izložen podvješen na UAV Predator koji pak visi okačen za tavanicu u dijelu muzeja posvećenom bespilotnim letjelicama, ali tako blizu galerije na drugoj etaži da je veoma lako proučiti svaki dio kako projektila tako i aviona. Identičan je slučaj i sa bombama Mk-82 podvješenim na A-4 Skyhawk s tom razlikom što je sam avion postavljen na parteru. Osim oružja izloženi su i motori te uniforme, kombinezoni, šljemovi, fotoaparati i kamere koje su koristile posade Apolla i Space Shutlea na svojim misijama, te različita pilotska oprema koja ilustruje razvoj vazduhoplovstva. Osim istorijskih vazduhoplova i vazuhoplovne opreme na posebnim mjestima izložene su i makete nepostojećih letala korištene za snimanje filmova poput svemirskog broda iz filma 'Bliski susreti treće vrste' dok je na našu veliku žalost autentičan model svemirskog broda Enterprise iz čuvene serije 'Zvjezdane staze' uklonjen radi održavanja samo nekoliko dana prije naše posjete muzeju.
Na ovom mjestu moramo napomenuti da je u Air and Space muzeju postavljen paviljon u kojem je centralni eksponat – automobil. Paviljon nosi naziv 'Time and Navigation' i posvećen evoluciji navigacije i razvoju navigacionih uređaja od prvih kompasa i orijentacije prema zvijezdama, preko inercijalnih navigacionih sistema, do GPS-a i automobila Volkswagen Touareg Stanley pobjednika DARPA Kupa 2005 - off-road trke automobila bez vozača duge 212 kilometara.
Kako smo na početku rekli, nije svrha ove reportaže da 'prepriča' posjete Air and Space Muzeju i Udvar-Hazy Centru jer bi za to trebalo mnogo više prostora, a pored zvaničnih web stranica ovih ustanova bilo bi i bespotrebno, već da prenese utiske koje smo stekli tokom naših posjeta. A naš glavni utisak je da su svi eksponati u besprijekornom stanju. Jasno nam je i zašto, najprije niti jedan eksponat se ne nalazi vani izložen uticaju vremenskih prilika, već su svi u zatvorenom i vrhunski održavani. Jasno je na prvi pogled da iza postavke stoji mnogo rada, znanja, vremena i ponajprije novca. Dalje, iako je američko vazduhoplovstvo i kosmonautika, te nihova istorija okosnica muzeja, nipošto nisu zapostavljene bitne činjenice svjetske vazduhoplovne i astronautičke istorije, pa je i Bleriotovom letu preko kanala La Manche, te prvoj svemirskoj šetnji Alekseia Leonova posvećena pažnja koju zaslužuju. Kako dolikuje muzejima uz svaki eksponat nalazi se i tabla sa osnovnim opisom i podacima, ali nije isključeno da će vam prilikom razgledanja prići i neki od kustosa, te vam objasniti i ponešto što nije zapisano. Tako smo u Udvar-Hazy Centru imali priliku čiti zaniumljivu priču o avionu F4U Corsair, takozvanom 'britanskom sletanju' ovim avionom na nosač i načinu na koji je Charles Lindbergh učio pilote Corsaira da izvuku maksimalan dolet iz aviona.
Smithsonian Air and Space Muzej i Udvar-Hazy Centar jedinstvena su institucija, ali nekoliko stotina izloženih vazduhoplova od Flyer 1 braće Wright do Space Shutlea, X-15 i SR-71 prosto nisu mogli biti smješteni u zgradi muzeja u Washington DC-u. Dok se u Air and Space Muzeju iz prve ruke upoznajete sa esencijom vazduhoplovne istorije, u Udvar-Hazy Centru je na doslovan način prikazana njena veličina. Iako nismo vidjeli neke od legendi avijacije (mislimo na avione naravno) poput B-17 Flying Fortress ili B-24 Liberatora ili F-111 Aardwarka ono što smo vidjeli zaista nas je ostavilo bez riječi. Na ova dva mjesta izloženo je gotovo sve što je obilježilo istoriju vazduhoplovstva i kosmonautike ako ništa gotovo sve što je proizvedeno s one strane Atlantskog okeana. Činjenica da dolazimo iz države u kojoj se muzeji zatvaraju zbog nedostatka osnovnih sredstava i prilika da iz prve ruke vidimo jedan od najvećih muzeja posvećenih vazduhoplovstvu i kosmonautici ostavili su u nama pomiješana osjećanja. S jedne strane gorčine, a s druge zanosa i ushićenja.

Brodovi & barke...Spalatum-Issa MMXIV a.d.
17 Avg 2014 21:07	Idi na vrh

Mačo priča
30 Apr 2014 23:51	Idi na vrh
Kad sam ono za Goražde iš’o, nosio cigare, izgubim se u šumi. Stadoh da pišam, a oni otišli. Pođo’ ih tražit’, al niđe nikak’e staze. Veze ne’am đe sam. Skontam izgubio se. Niđe ni vodiča, ni Meše, nikog. Ma usr’o se ja. Znam da smo prošli linije i da smo neđe na njihovoj teritoriji! Hodam tako kad naiđem na bajtu, dimi iz sulunara, ovce okolo. Otkočim pušku, stavim na rafal, jebi ga ne znam ko je unutra. Kontam da zazovem domaćina. Neću, vidjeće me na livadi i skinut k’o zeca. Kad zalaja ker. Izađe n’akav dedo s papovkom. Ja ga odma’ uzmem na nišan, viknem: - Baci pušku! On baci. Uvedem ga nazad u bajtu kad tamo, jarane, koka, dobraaa ko avion. Jes’ Allaha mi i Boga. Ja ogladnio, a i oni lanč paketi mi dodijali, vidim ovce okolo, u bajti kace, kontam imaju sira i kajmaka garant. Reko onom čiči: - Daj ti meni, stari, šta da jedem! - Čega ćeš? - Daj mi svega! Iznese mi, stare mi, ona mala svega, kuhanih krompira, i stelje nareza, i suhog mesa, i sira, pravog ovčijeg, i kajmaka zdjelu, i pogače, i nasječe luka...jes' Allaha mi i Boga. - O’š kisela mlijeka? - Daj. Pojedoh ja, nasu mi deda rakiju. Pa još jednu. Al’ ne smijem krenut. Reko' šta ako stari pošalje kak’u vojsku za mnom. Ne znam ni čiji je. Kontam da ja sad njega ispitam da v’dim jel Vlah, il’ je naš. - A čiji si ti, stari? - A čiji si ti, mali? Kontam zajebava me. Garant ima kak’e vojske okolo pa ih čeka da me smire, kad u jednom ćošku vidjeh mala slika Alije Izetbegovića visi k’o Titina, reko’ ovaj je naš garant. - Šta će ti, svega ti, Alijina slika? Konta sad on ja zajebavam njega, ko ja četnik pa ga provociram. Neće ništa da kaže. Reko’ mu: - Vidiš ove oznake, ja sam ti, bolan, iz Armije BiH. Poš’o za Goražde, pa se izgubio. Nosim cigare dole za vojsku. Odma’ ga ja ponudim cigarom. Uze on, zapali, kaže: - Vidi Drina! Baš naš! - E, fala, reko’, kurcu na udarcu... - Kažeš za Goražde? - Ja. - Pa đe si vamo skreno? Neš’ vamo za Goražde, vamo ‘š pravo četnicima. - Uh, jebo te, kako ću se vratit’ na put? - Evo mala će te odvest, nije daleko, nema tri kilometra. Dok smo pričali jesmo i litru one rakije smirili, ma iz mrtvih diže, jes Allaha mi i Boga. Ostavim mu ja šteku cigara. Tad je u Goraždu kutija bila 100 maraka. Požali mi se da nema municije, ostavim mu i metaka, dam mu i dva tromblona, pokažem mu kako će ono s njima, i bombu, meni tegoba bilo nosit i nako sam pun ranac im’o cigara i pošte i lanč paketa. Uze mala onu papovku, povede me. Ja idem za njom i sve joj u guzove gledam. Digoooo mi se...uh. - Ima’l momaka? - Otkud momaka u ratu? - Pa šta ja znam, kako sam ja naiš’o? Naiđu’l vam četnici? - Ma jok, oni su ti tamo prema Trnovu, đe su linije. - Pa ku’ ću ja proć? - Čekaće tvoji mrak da pređu cestu, stićeš ih lako, to ti je 7-8 kilometara odavde, možeš vala do mraka da si kilav. - A jel ti ono čo’ek? - Jok. - A imaš li čo’eka? - Što pitaš? - ‘Nako. Reko da ne naletimo na njega... - Ne sekiraj se! E tu je ja odma’ ufatim za guzicu. Baci ona onu papovku, reko’ kad sad kak’u čakiju izvuče, al’ skoči mala na mene k’o metak. A ni ja nisam dugo jebavo, kako sam onu kuharicu ono u Pazariću u kasarni. Popnem ti se ja na nju, ko dijete na ašlamu, a sve žurim da stignem do ceste do mraka. Jebavo ja nju tako, jebavo, a uspuhala mi se mala u uho, jes’ matere mi, Allaha mi i Boga, da ste je samo čuli. Ma vrišti nenormalno, a što ona više vrišti to ja jače zadajem, a sve me čupa za kosu. A i ja samo gledam kako ću je za sisu uf’atit, dobre sise, beton, a guzove joj gnječim, ne znam đe bi’. Kad čujem nekak’e glasove i korake. Dovikuju se: - Rade, oooo Rade...dole, dole... Jebo te, kol’ko je vrištala čuli nas četnici. Kad i mala zavika: - Vamo, vamo...evo ga ovdje, ovdje je Turčin! Zajebali me i ona i deda jebem li im majku kroz majku da im jebem! Mala skoči uze trčat ja se prevrnem na stomak, uzmem pušku, pripucam na nju al je fulim. Zatresla mi se, jarane, ruka čim sam žensko nanišanio. Ufatim trčat niz potok. Skontaju me oni i za mnom i sve rafalaju. Ja bježim kraj nekak’og groblja, izletim na livadu, malo zašveram da me ne pogode, dođem opet do šume, okrenem se, vidim jedan debel k’o krmak na po’ one ledine. Nanišanim, presječem međeda rafalom i opet okrenem niz brdo. Veze nisam im’o kud idem, al u neka doba ugledam onog našeg vodiča, piša uz bukvu. Zagalamim da da me moji ne ubiju, jebiga nikad ne znaš u šumi, kad vidim Mešu. Skonto da me ganjaju, razvuko Zolju, opalio po četnicima. Ma, jarane, prošla mi je na po’ metra od glave, jes' Allaha mi i Boga. Ja se bacih, oni zarafalaše, u to se i ja okrenuh, kad bradonja na metar od mene. Dignem pušku i potrefim ga taman tamo đe mu se redenici ukrštaju. Kako sam ga rafalo tako se on tres’o ‘nako stojeći. Stade pucanje, zove me Meša: - Jesi živ? - Ma živ sam, buraz. - Haj’ onda vamo. Dođem ja tamo, Meša me izgrli, izljubi, kaže svi mislili da sam pogino il’ na minu stao, il’ su me četnici ufatili. On se taman htio vratit da me traži, kad ono izbih iz šikare. Smrkne se u to, pređemo cestu, kad pita Meša šta mi to viri? Kad ono kako me diglo s trebe nisam ni stigo vratit’ ćunu u gaće neg’ mi je sve vrijeme landarala nako kroz šlic. Jebote, mog’o mi ga je metak odbit!!! Ovaj doživljaj H. je ispričao septembra 1994. u spavaonici trećeg voda, druge čete na koti 764 u okolini Sarajeva. Zapisao sam ga kako sam ga čuo, nemada ni sam ne znam zašto. H-u svakako nije svaku vjerovati. Ipak u svojim je pripovijestima bio muškarčina iz dječačkih snova, ženama neodoljivi borac za pravdu i vlastiti ćeif koji ne pita za cijenu, junak našeg doba u cjelonoćnoj švaleraciji nakon krkanluka i oblokavanja, gentleman istančanih birtijskih manira na ostrvu pečenja u moru žestokog alkohola naručenog gospodskom frazom: Daj nam sveg, glavni lik akcija duboko u neprijateljskoj pozadini ili kafanskih tuča, šakama, hladnim ili vatrenim oružjem, protiv najmanje bataljona spoljnjih i unutrašnjih neprijatelja, biće iz bajke, James Bond, Rambo, Mad Max, Đerzelez Alija i Kraljević Marko istovremeno i lično koji na kraju uvijek odlazi u legendu, sasvim slučajno u smijeru zalazećeg sunca. SV aka EOD

Mačo priča

30 Apr 2014 23:51

Idi na vrh

Kad sam ono za Goražde iš’o, nosio cigare, izgubim se u šumi. Stadoh da pišam, a oni otišli. Pođo’ ih tražit’, al niđe nikak’e staze. Veze ne’am đe sam. Skontam izgubio se. Niđe ni vodiča, ni Meše, nikog. Ma usr’o se ja. Znam da smo prošli linije i da smo neđe na njihovoj teritoriji! Hodam tako kad naiđem na bajtu, dimi iz sulunara, ovce okolo. Otkočim pušku, stavim na rafal, jebi ga ne znam ko je unutra. Kontam da zazovem domaćina. Neću, vidjeće me na livadi i skinut k’o zeca. Kad zalaja ker. Izađe n’akav dedo s papovkom. Ja ga odma’ uzmem na nišan, viknem:
- Baci pušku!
On baci. Uvedem ga nazad u bajtu kad tamo, jarane, koka, dobraaa ko avion. Jes’ Allaha mi i Boga. Ja ogladnio, a i oni lanč paketi mi dodijali, vidim ovce okolo, u bajti kace, kontam imaju sira i kajmaka garant. Reko onom čiči:
- Daj ti meni, stari, šta da jedem!
- Čega ćeš?
- Daj mi svega!
Iznese mi, stare mi, ona mala svega, kuhanih krompira, i stelje nareza, i suhog mesa, i sira, pravog ovčijeg, i kajmaka zdjelu, i pogače, i nasječe luka...jes' Allaha mi i Boga.
- O’š kisela mlijeka?
- Daj.
Pojedoh ja, nasu mi deda rakiju. Pa još jednu. Al’ ne smijem krenut. Reko' šta ako stari pošalje kak’u vojsku za mnom. Ne znam ni čiji je. Kontam da ja sad njega ispitam da v’dim jel Vlah, il’ je naš.
- A čiji si ti, stari?
- A čiji si ti, mali?
Kontam zajebava me. Garant ima kak’e vojske okolo pa ih čeka da me smire, kad u jednom ćošku vidjeh mala slika Alije Izetbegovića visi k’o Titina, reko’ ovaj je naš garant.
- Šta će ti, svega ti, Alijina slika?
Konta sad on ja zajebavam njega, ko ja četnik pa ga provociram. Neće ništa da kaže. Reko’ mu:
- Vidiš ove oznake, ja sam ti, bolan, iz Armije BiH. Poš’o za Goražde, pa se izgubio. Nosim cigare dole za vojsku.
Odma’ ga ja ponudim cigarom. Uze on, zapali, kaže:
- Vidi Drina! Baš naš!
- E, fala, reko’, kurcu na udarcu...
- Kažeš za Goražde?
- Ja.
- Pa đe si vamo skreno? Neš’ vamo za Goražde, vamo ‘š pravo četnicima.
- Uh, jebo te, kako ću se vratit’ na put?
- Evo mala će te odvest, nije daleko, nema tri kilometra.
Dok smo pričali jesmo i litru one rakije smirili, ma iz mrtvih diže, jes Allaha mi i Boga. Ostavim mu ja šteku cigara. Tad je u Goraždu kutija bila 100 maraka. Požali mi se da nema municije, ostavim mu i metaka, dam mu i dva tromblona, pokažem mu kako će ono s njima, i bombu, meni tegoba bilo nosit i nako sam pun ranac im’o cigara i pošte i lanč paketa.
Uze mala onu papovku, povede me. Ja idem za njom i sve joj u guzove gledam. Digoooo mi se...uh.
- Ima’l momaka?
- Otkud momaka u ratu?
- Pa šta ja znam, kako sam ja naiš’o? Naiđu’l vam četnici?
- Ma jok, oni su ti tamo prema Trnovu, đe su linije.
- Pa ku’ ću ja proć?
- Čekaće tvoji mrak da pređu cestu, stićeš ih lako, to ti je 7-8 kilometara odavde, možeš vala do mraka da si kilav.
- A jel ti ono čo’ek?
- Jok.
- A imaš li čo’eka?
- Što pitaš?
- ‘Nako. Reko da ne naletimo na njega...
- Ne sekiraj se!
E tu je ja odma’ ufatim za guzicu. Baci ona onu papovku, reko’ kad sad kak’u čakiju izvuče, al’ skoči mala na mene k’o metak. A ni ja nisam dugo jebavo, kako sam onu kuharicu ono u Pazariću u kasarni. Popnem ti se ja na nju, ko dijete na ašlamu, a sve žurim da stignem do ceste do mraka. Jebavo ja nju tako, jebavo, a uspuhala mi se mala u uho, jes’ matere mi, Allaha mi i Boga, da ste je samo čuli. Ma vrišti nenormalno, a što ona više vrišti to ja jače zadajem, a sve me čupa za kosu. A i ja samo gledam kako ću je za sisu uf’atit, dobre sise, beton, a guzove joj gnječim, ne znam đe bi’. Kad čujem nekak’e glasove i korake. Dovikuju se:
- Rade, oooo Rade...dole, dole...
Jebo te, kol’ko je vrištala čuli nas četnici. Kad i mala zavika:
- Vamo, vamo...evo ga ovdje, ovdje je Turčin!
Zajebali me i ona i deda jebem li im majku kroz majku da im jebem! Mala skoči uze trčat ja se prevrnem na stomak, uzmem pušku, pripucam na nju al je fulim. Zatresla mi se, jarane, ruka čim sam žensko nanišanio. Ufatim trčat niz potok. Skontaju me oni i za mnom i sve rafalaju. Ja bježim kraj nekak’og groblja, izletim na livadu, malo zašveram da me ne pogode, dođem opet do šume, okrenem se, vidim jedan debel k’o krmak na po’ one ledine. Nanišanim, presječem međeda rafalom i opet okrenem niz brdo. Veze nisam im’o kud idem, al u neka doba ugledam onog našeg vodiča, piša uz bukvu. Zagalamim da da me moji ne ubiju, jebiga nikad ne znaš u šumi, kad vidim Mešu. Skonto da me ganjaju, razvuko Zolju, opalio po četnicima. Ma, jarane, prošla mi je na po’ metra od glave, jes' Allaha mi i Boga. Ja se bacih, oni zarafalaše, u to se i ja okrenuh, kad bradonja na metar od mene. Dignem pušku i potrefim ga taman tamo đe mu se redenici ukrštaju. Kako sam ga rafalo tako se on tres’o ‘nako stojeći. Stade pucanje, zove me Meša:
- Jesi živ?
- Ma živ sam, buraz.
- Haj’ onda vamo.
Dođem ja tamo, Meša me izgrli, izljubi, kaže svi mislili da sam pogino il’ na minu stao, il’ su me četnici ufatili. On se taman htio vratit da me traži, kad ono izbih iz šikare. Smrkne se u to, pređemo cestu, kad pita Meša šta mi to viri? Kad ono kako me diglo s trebe nisam ni stigo vratit’ ćunu u gaće neg’ mi je sve vrijeme landarala nako kroz šlic. Jebote, mog’o mi ga je metak odbit!!!

Ovaj doživljaj H. je ispričao septembra 1994. u spavaonici trećeg voda, druge čete na koti 764 u okolini Sarajeva. Zapisao sam ga kako sam ga čuo, nemada ni sam ne znam zašto. H-u svakako nije svaku vjerovati. Ipak u svojim je pripovijestima bio muškarčina iz dječačkih snova, ženama neodoljivi borac za pravdu i vlastiti ćeif koji ne pita za cijenu, junak našeg doba u cjelonoćnoj švaleraciji nakon krkanluka i oblokavanja, gentleman istančanih birtijskih manira na ostrvu pečenja u moru žestokog alkohola naručenog gospodskom frazom: Daj nam sveg, glavni lik akcija duboko u neprijateljskoj pozadini ili kafanskih tuča, šakama, hladnim ili vatrenim oružjem, protiv najmanje bataljona spoljnjih i unutrašnjih neprijatelja, biće iz bajke, James Bond, Rambo, Mad Max, Đerzelez Alija i Kraljević Marko istovremeno i lično koji na kraju uvijek odlazi u legendu, sasvim slučajno u smijeru zalazećeg sunca.

SV aka EOD

Izvlačenje UbS-a monitora Koros/Morava/Bosna
27 Okt 2013 09:43	Idi na vrh
Austrougarski riječni monitor (oklopnjača) Koros porinut je 1891. Godine u brodogradilištu United Schoenichen-Hartmann Shipyard, Machine & Boiler Works u Budimpešti, te je uvršten u sastav Dunavske flotile Austrougarske mornarice. Monitor Koros (na slici lijevo pored monitora Bodirog koji je ispalio prve plotune u 1. svjetskom ratu) je za svoje vrijeme bio impresivan riječni ratni brod. Bio je dug 54 metra, širok 9 metara, gaza 1.2 metra. Ovaj brod je bio težak 448 tona, prvenstveno zahvaljujući oklopu koji je bio debeo između 19mm na palubi, preko 50mm na koritu do 75mm na topovskim kulama. Brod je bio naoružan je bio sa 2 Kruppova topa kalibra 12cm i 2 Škodina topa kalibra 6.6cm., te 2 7.7 milimetarska mitraljeza. Pogonila su ga dva kotla i trostruka parna turbina ukupne snage 1250 ks koja mu je omogućavala stalnu brzinu plovidbe od 10 čvorova. Ovaj brod značajno sudjeluje u Prvom svjetskom ratu od početka do 31.10.1918. godine kada ga zarobljava Vojska kraljevine Srbije nakon što se nasukao u misiji bombardovanja Beograda. Od 20.04.1920 godine Nosi ime Morava do 12.04.1941. godine kada ga je potopila vlastita posada nedalko od Zemuna kako ne bi pao Njemcima u ruke. Od 1942. godine, nakon što su ga sa riječnog dna izvukli njemački inžinjerci, te ga remontovali i opremili sa dodatnim topovima, ovaj brod pod imenom Bosna plovi u sastavu riječne flotile NDH do 1944. godine kada je udario u riječnu minu kod mjesta Bosanski Novigrad nedaleko od Odžaka i potonuo. Krajem Septembra i početkom Oktobra 2013. Godine na mjestu na kojem je potonuo monitor Koros/Morava/Bosna provedena je operacija čišćenja korita rijeke Save od zaostalih neeksplodiranih ubojnih sredstava. U operaciji su sudjelovali pripadnici Odjeljenja za specijalne ronilačke aktivnosti i obuku policije Republike Češke, timovi za uništavanje eksplozivnih sredstava i deminiranje Federalne uprave civilne zaštite, ronioci Jedinice za specijalnu podršku Državne agencije za istrage i zaštitu, te pripadnici Čete za NUS Deminerskog bataljona Oružanih snaga BiH. Sve pripreme za pretragu riječnog dna obavljale su se u plićaku neposredno uz obalu jer je to bilo jedino sigurno mjesto u teško miniranoj okolini, a osim na pojasu širine 5 metara koji je prethodno morao biti deminiran pristup rijeci nije bio moguć. Tokom rada sva plovila osim onih koja su sudjelovala u operaciji su udaljena, a granične policije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske su osiguravale obale. Ronioci su bili opremljeni za duži boravak u hladnoj vodi, a sastavni dio oreme su činile podvodne kamere i uređaji za komunikaciju kako bi sve nedoumice oko stanja eksplozivnih sredstava pod vodom bile što prije otklonjene sa tehničarima za uklanjanje eksplozivnih sredstava na čamcu ili obali. U slučaju potrebe roniocima su se u vodi priključivali i tehničari za uklanjanje eksplozivnih sredstava koji su na licu mjesta procjenjivali da li je sigurno izvršiti neku radnju sa eksplozivnim sredstvom. Sa riječnog dna izvučeno je mnogo ostataka broda koji su razbacani nakon što je mina raznjela njegov trup. Sva izvađena eksplozivna sredstva su najprije identifikovana prema svojim spoljnjim odlikama. Potom su klasificirana, te su na licu mjesta odvajane one koje moraju biti uništene na licu mjesta. Najveći dio artiljerijskih projektila je bio porijeklom iz Prvog svjetskog rata, a najstarija pronađena granata datirala je iz 1909. godine. Najveće izvučeno eksplozivno sredstvo je dubinska bomba prepravljena u riječnu minu za koju je bio potrebno četiri čovjeka da je iznesu na obalu. Sva nestabilna sredstva koja nisu mogla biti transportovana na licu mjesta su neutralisali operateri za uklanjanje eksplozivnih sredstava Federalne uprave civilne zaštite, dok su stabilna sredstva preuzimali pripadnici OS BiH radi uništavanja na poligonu za uništavanje. Sve u svemu bijaše to jedan zaista zanimljiv zadatak u kojem mi nije bilo ni teško ni naporno uprljati ruke i kopati i roviti po komadićima istorije sv aka eod

Izvlačenje UbS-a monitora Koros/Morava/Bosna

27 Okt 2013 09:43

Idi na vrh

Austrougarski riječni monitor (oklopnjača) Koros porinut je 1891. Godine u brodogradilištu United Schoenichen-Hartmann Shipyard, Machine & Boiler Works u Budimpešti, te je uvršten u sastav Dunavske flotile Austrougarske mornarice.

Monitor Koros (na slici lijevo pored monitora Bodirog koji je ispalio prve plotune u 1. svjetskom ratu) je za svoje vrijeme bio impresivan riječni ratni brod. Bio je dug 54 metra, širok 9 metara, gaza 1.2 metra. Ovaj brod je bio težak 448 tona, prvenstveno zahvaljujući oklopu koji je bio debeo između 19mm na palubi, preko 50mm na koritu do 75mm na topovskim kulama.

Brod je bio naoružan je bio sa 2 Kruppova topa kalibra 12cm i 2 Škodina topa kalibra 6.6cm., te 2 7.7 milimetarska mitraljeza. Pogonila su ga dva kotla i trostruka parna turbina ukupne snage 1250 ks koja mu je omogućavala stalnu brzinu plovidbe od 10 čvorova.
Ovaj brod značajno sudjeluje u Prvom svjetskom ratu od početka do 31.10.1918. godine kada ga zarobljava Vojska kraljevine Srbije nakon što se nasukao u misiji bombardovanja Beograda. Od 20.04.1920 godine Nosi ime Morava do 12.04.1941. godine kada ga je potopila vlastita posada nedalko od Zemuna kako ne bi pao Njemcima u ruke.
Od 1942. godine, nakon što su ga sa riječnog dna izvukli njemački inžinjerci, te ga remontovali i opremili sa dodatnim topovima, ovaj brod pod imenom Bosna plovi u sastavu riječne flotile NDH do 1944. godine kada je udario u riječnu minu kod mjesta Bosanski Novigrad nedaleko od Odžaka i potonuo.

Krajem Septembra i početkom Oktobra 2013. Godine na mjestu na kojem je potonuo monitor Koros/Morava/Bosna provedena je operacija čišćenja korita rijeke Save od zaostalih neeksplodiranih ubojnih sredstava.

U operaciji su sudjelovali pripadnici Odjeljenja za specijalne ronilačke aktivnosti i obuku policije Republike Češke, timovi za uništavanje eksplozivnih sredstava i deminiranje Federalne uprave civilne zaštite, ronioci Jedinice za specijalnu podršku Državne agencije za istrage i zaštitu, te pripadnici Čete za NUS Deminerskog bataljona Oružanih snaga BiH.

Sve pripreme za pretragu riječnog dna obavljale su se u plićaku neposredno uz obalu jer je to bilo jedino sigurno mjesto u teško miniranoj okolini, a osim na pojasu širine 5 metara koji je prethodno morao biti deminiran pristup rijeci nije bio moguć.

Tokom rada sva plovila osim onih koja su sudjelovala u operaciji su udaljena, a granične policije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske su osiguravale obale.

Ronioci su bili opremljeni za duži boravak u hladnoj vodi, a sastavni dio oreme su činile podvodne kamere i uređaji za komunikaciju kako bi sve nedoumice oko stanja eksplozivnih sredstava pod vodom bile što prije otklonjene sa tehničarima za uklanjanje eksplozivnih sredstava na čamcu ili obali.

U slučaju potrebe roniocima su se u vodi priključivali i tehničari za uklanjanje eksplozivnih sredstava koji su na licu mjesta procjenjivali da li je sigurno izvršiti neku radnju sa eksplozivnim sredstvom.

Sa riječnog dna izvučeno je mnogo ostataka broda koji su razbacani nakon što je mina raznjela njegov trup.

Sva izvađena eksplozivna sredstva su najprije identifikovana prema svojim spoljnjim odlikama.

Potom su klasificirana, te su na licu mjesta odvajane one koje moraju biti uništene na licu mjesta.

Najveći dio artiljerijskih projektila je bio porijeklom iz Prvog svjetskog rata, a najstarija pronađena granata datirala je iz 1909. godine.

Najveće izvučeno eksplozivno sredstvo je dubinska bomba prepravljena u riječnu minu za koju je bio potrebno četiri čovjeka da je iznesu na obalu.

Sva nestabilna sredstva koja nisu mogla biti transportovana na licu mjesta su neutralisali operateri za uklanjanje eksplozivnih sredstava Federalne uprave civilne zaštite, dok su stabilna sredstva preuzimali pripadnici OS BiH radi uništavanja na poligonu za uništavanje.

Sve u svemu bijaše to jedan zaista zanimljiv zadatak u kojem mi nije bilo ni teško ni naporno uprljati ruke i kopati i roviti po komadićima istorije

sv aka eod

Heroes, kratka priča by EOD
26 Mar 2013 12:49	Idi na vrh
Pogled kroz prozor pregrađen je roletnom, ali ipak se raspoznaje noć. Dvije stolne lampe usmjerene uvis obasjavaju dva ćoška sobe. Svjetlost se odbija od bijelih zidova i osvjetljava neveliku prostoriju kroz dim što se skuplja pod plafonom i polako spušta prema podu i prostranoj ploči stola. Na stolu banane u korpici ispletenoj od žice, prazna džezva i četiri prljava fildžana, četiri prazne, četiri poluprazne i osam neotvorenih flaša Sarajevskog piva kallibra 0.5 litara, otvarač, sifon sa soda-vodom, jedna puna pepeljara s natpisom Reumal Fojnica i jedna prazna, dvije otvorene kutije Drine, jedna Waltera Wolfa, jedna Marlboroa, jedan Zippo i tri obična upaljača, raširena naslovnica Dnevnog avaza od datuma 28.06.2001. i na njoj pristojna gomilica marihuane, rizle i komadići kartona. Na samom ćošku stola portabl televizor Sony. Na televizoru mali gumeni Pink Panter sjedi na plastičnom Batmanu i udara ga šakom u glavu u pozi umlaćivanja. Na ekranu televizora zamućeni amaterski snimak čovjeka kojega između sebe vode dva policajca i natpis na telopu ‘Milošević izručen Hagu’. Iz zvučnika pokraj kompjuterskog monitora, na stoliću u jednom ćošku sobe, svira reagge. Na ekranu monitora izmjenjuju se Warholove slike. Na kauču i dvije fotelje oko stola sjede četiri muškarca. Najmlađi nema manje od 25, a najstariji više od 35 godina. Najstariji je potpuno sijed. Najmlađi je ćelav, pošteno izbrijanog tjemena, u svakom uhu ima po nekoliko naušnica, mota joint. Njih dvojca sjede jedan nasuprot drugom u foteljama prekrivenim dekama. Na zidu iznad kauča posteri Loua Reeda, Trickya i povelika reprodukcija ‘Campbel supe’. Iznad sobnih vrata plastična crna levha sa zlatnim harfovima. Na kauču na kojem je prostirka zgužvana sjedi jedan tridesetogodišnjak u majici bez rukava, nabildan, preko nadlaktice mu istetoviran ogroman japanski ideogram i drugi, sitan, zavaljen, pogrbljen, napet kao da će svaki čas biti usisan u procjep između sjedala i naslona, pa se u panici hvata za načetu flašu piva na stolu. I on je sijed ali ne koliko najstariji. Razgovaraju. Najstariji: E, jarane, stiglo rješenje o demobilizaciji, od danas sam civil. Zvanično! Tetovirani: A i jesi zaglavio u vojsci godinama. Ja sam se skino čim je mir potpisan. Ima pet i po godina. Najmlađi: I ja sam. Nije vojska za normalna čovjeka nikako. Tetovirani: Što se ti nisi ranije skid’o? Najstariji: A, šta bi’ onda? Na ulicu? Za srbijansku firmu radio prije rata... Tetovirani: E, jebi ga... Pogrbljeni: Mene ranilo odma’ devedeset druge u zimu, a onda me nije više ni vraćalo u vojsku. Nisam u ratu ni metka ispalio. Najstariji: Mora da te dobro poderalo? Pogrbljeni: U prsa, na onom ćošku kod Ramizove kuće, gore... Najstariji: Uh, jebo te... Pogrbljeni: Ma nisam ja ni skont’o. Mislio da me kamenom neko pogodio, a koraka napravit ne mogu. Već ti mene ona raja na nosila i nizbrdo do auta, trče, a ja sve kontam sa’će se okliznut’ i odosmo svi u pičku materinu. A i oni valjda kako me u prsa pogodilo pohitili da prije stignem do bolnice. A snjeg bio, nije moglo auto doć’ dalje neg’ do stanice na Bistriku. Sve su me do nje morali nosit’, a do bolnice sam se dva put’ onesviještav’o i dolazio sebi. Jebi ga, dva mi metka prošla kroz lijevo plućno krilo, još je jedan, to mi piše i u otpusnom pismu, zakačio arteriju od srca. U bolnici me otvore i zatvore, samo očistili rane i one drenove stavili. Nije hirurg ni vidio da mi je ta arterija zakačena. Probudim se u sobi, kad Safet na krevetu pored leži, a njega dan prije ranilo na istom ćošku gdje i mene. Pita on mene kako sam. Ja da mu kažem, a samo nešto krkljam, ni glasa sastavit’ ne mogu da me čo’ek razumije. Zagalami, zovne sestru. Ona dođe, a vidim ja ko ‘vako malo sa strane, ne mogu se okrenut, pokazuje joj Safet nešto. Kad, kasnije mi je prič’o, ona flašica od drena iz rane, što ono krvi i gnoj kapa u nju, na vrhom puna bila. Zovne sestra doktora, on dođe, pogleda me, kaže “Ovo odma’ na sto treba. Ni sekunde čekat.” Tu ti oni ona kolica dovezu do kreveta, pita mene doktor mogul’ sam preć na njih. Ja mu klimn’o, al’ ruku i nogu ko da i nemam. Prebace me na kolica i ja ti se do sale onesv’jestim. Poslije mi kaže doktor da su mi litar krvi iz pluća isc’jedili i kad saberem ono što sam usput iskrvario bez pola sam ti krvi, bolan, bio ost’o. Jedva preživio. Najmlađi: Jes’, kad si ranjen devedeset druge pa ti još dobra krvna slika bila, da te je devedest pete sastavilo ne bi ti ni do bolnice... Tetovirani: Ma ne bi ni do auta! Pogrbljeni: Probudio se ja poslije operacije, gledam sve bijelo, nikako da se uhafizam. Reko’, da mi je zapalit’, al’ kako sam na cigare pomislio tako mi se smrklo pred očima. Lež’o ja tako, al’ mi se u neka doba pripišalo. Trpio dok sam mog’o, al’ ne može više nikako. Uspravim se na onom krevetu, čekam da mi se zamanta, znam da su mi vazda govorili da se od narkoze poslije operacije povraća i manta. Ne zamanta mi se. Stanem na noge, kad Safet mi reče: “Đe s’ to ti kren’o?”, “Ma odo’ pišat.”, “E, vala, daleko ćeš stić’ s tim cijevima.”. Kad ja se okrenem, kad ono tri mi cijevi iz majce od pidžame vire, a jedna, da izvineš, iz gaća i sve za krevet svezane. Al kako mi reče Safet da mogu uredno pišat a da ne ustajem, nisam se dva dana diz’o dizo iz kreveta. Treći dan nešto kontam da mi je prohodat. Pitam onog tehničara mogul’ da pišam ko čovjek. Pita on hoću l’ moć. Ma đe neću samo me pusti. Izvadi mi onu cijev od katetera iz ćune, pokaže kako ću štipaljke stavit na drenove i ja ti Boga mi izađem na hodnik i odem do hale. Popodne, da mi je zapalit. Nešto računam četri dana nisam zapalio. Vidim na nahtkasni imam cigara. Smotam one cijevi od drenova, izađem na hodnik, stanem do prozora, zapalim, kad eto doktora. Sakrijem ja cigaru iza leđa, isto u školi. Pita on mene “Šta to radiš?”, “Ništa.”, “Pa šta ti se to iz tih drenova dimi?” trznem se ja, a on se uhvati smijat. Lež’o ja još jedno deset dana u bolnici, pa me onda pustili. Poslije iš’o na komisiju, pa me proglasilo invalidom. Nije me više ni vraćalo u vojsku. Najstariji: Jest. Zato je mene i kad sam ranjen bio u diverzante poslalo. Pogrbljeni: Kako, bolan? Najstariji: Pošalje mene Meho, komandir čete, da se javim u brigadu, k’o rasporedili me u diverzante. Pojma ja nisam im’o. A ranjen bio u nogu, kost mi bila prebijena gore na Hablakovini. Spuco me četnik sa tri metra, iskočio pred mene. Odem ja u brigadu i nađem ovog jarana Adema, on je neki personalac, koji li već kurac, bio i ispričam kako sam ranjen u nogu i ne mogu u diverzante. Ma nisam ja mogo n trie’s litara vode u ka’nisterima iznjet’ na sedmi sprat odma’ me zažiga, a kamoli da trčim i u akcije idem. Ko kontam on će mi šta pomoć. Kaže on meni “Ne mogu ti ja sad ništa. Nego, sutra ti dođi na smotru, pa kad ja pitam imal’ ko šta da kaže reci tako da si bio ranjen, pa ćemo vidjet šta se može.” Dođem ja na smotru, postroji on nas i kaže “E ja znam sad da ćete svi vi meni počet’ pričat’ i kukat kako ste ranjavani i nesposobni i zato neću ni riječ da čujem. Javite se sutra u logistiku da zadužite uniforme." Najmlađi: E, šupka, jebo mater! Tetovirani: E, jebo bi mu sve... Pogrbljeni: Pa jesil’ iš’o u akcije? Najstariji: Ma jesam kurac. Ja zalegnem, ispucam šta imam i nazad. Jednom ranjen, dosta mi bilo. Treba ja da se za nečije činove zavaljujem. Ko ih, ba, jebe. Najmlađi: Ma, imali smo i mi jednog takvog šupka u komandi, samo smo mi njega zajebali, nije ga poslije bilo na mapi. Pogrbljeni: Šta ste mu uradili? Najmlađi: Jarane, to ti je miš onaj pravi bio. Hako se zvao. Ono, devedeste druge, devedeset treće, kad se nije imalo uniformi već se od deka pravilo, on ti je, jarane, im’o dvije maskirne nove. Kad mu se jedna isprlja da obuče drugu, a linija i akcija ga vidjele nisu. Samo ako gdje ima cigara kupit’ i preprodat. Jarane, poslala nam jednom duhanjara ko donaciju po pet kutija po borcu u bataljon, izganj’o ovaj jedan tip iz Crvenog krsta, Hako to, ba, uz’o, pa prodav’o vojsci! Najstariji: Jebo mater, a ja opuške kupio kad nisam im’o da zapalim! Najmlađi: Jarane on ti je povuko jedan snajper, dobar pravo, s linije, ko on ga donio u jedinicu i ko eto on ga može uzet’ i zamjenio za Hekler samo da se može kurčit s njim i da se ko vidi da je on ko neka faca. Nama uz’o pušku i zamijenio je da on ima ukras, jebem li mu sve. Tetovirani: Čuj snajper uzet? Ma dobio bi od mene kurac za uho! Najmlađi: I mi ti u akciji za Božić devedeset treće pomaknemo linije gore na Hrasnom za dva reda kuća, a Bajro, on ti je bio komandant bataljona, naredi šupku, da obiđe liniju to veče. Jarane, doš’o gore nama, napuho se, ma ko je ko on. Navuko pancir na sebe, pancirni šljem nabio, zavuko se u onaj podrum gdje smo ko u pirpremi bili i odma’ nešto počeo pametovat’. Ko eto mi pojma nemamo kako se ratuje, i ko on će nas nešto naučit, jebem li ga ja. Što nije on iš’o pa uzimo kuće kad sve zna. Pita u neka doba imal’ gdje Heklera isprobat, ko kaže nije ispalio ni metka iz njega. Kaže ti, jarane, Guza njemu, on ti je bio moj komandir voda, ko ima na tavanu te kuće đe smo bili rupa u krovu pa može odatle. Ma naloži se levat iste sekunde. A vamo ti meni Guza šapne da spremim RPG-a ako PAM zapuca. A nije nam dao PAM taj dan oka otvorit. Skontam ja sa’će on levata zavalit da nam vatru navuče, da oderemo tog PAM-a, jebo li ga otac. A kontam i đe će zavalit čovjeka, al’ ko ga jebe kad se kurči, ha ja. Izađem ja s RPG-om na ćošak, namjestim se, kad čujem s tavana prducka onaj Hekler. E kad zalomi odozgo s Ozrenske PAM. Jarane, on je istreso rafalčinu po krovu ja sam kont’o da gore niko živ nije ost’o. Snimim ga ja odakle dere, ono po svijetlećim mecima, odvalim mu onu granatu, al’ nisam ni gledo jesam li pogodio, odma’ sam zbris’o. Vratim se u podrum, kad šupak sav posut prašinom, trese se, sav crven od onih polupanih crijepova, a Guza ga ko nešto smiruje, a vamo ga samo podjebava. A onda mu se cijeli vod navalio na kosti, prozvali ga Hako Hekler. Pogrbljeni: I treba mu... Najstariji: Al’ i ja sam Adema izjeb’o poslije rata, kad sam u Pazariću u otkomandi bio. Tetovirani: Ma nisam ni sumnj’o da si mu dužan ost’o. Najstariji: Post’o ti je on bezbjednjak, pa komandant bataljona kad se već prešlo u mirnodopsku formaciju. I sad trebali ukunut našu brigadu i trebalo da se svi komandanti bataljona razduže. Ono, moraju predat’ materijalne liste, opremu, magacine, sve. A jedan Pogrbljeni, s njim sam ti ja prije rata radio u računovodstvu, bio pomoćnik komandanta brigade za logistiku i povuko mene da mu budem knjigovođa. Dao mi čin kaplara, jebiga ost’o ja u vojsci jer svakako ne bi’ posla im’o nikakvog. Tetovirani: Ma jarane, ja sam jedva ček’o da se skinem, pa makar umro... Najstariji: I sad ti Ademovi oni donose meni liste, a ja samo ofrlje pogledam i kažem nevalja, ponovo. A onim iz drugih bataljona ako šta nije uredu pokažem kako će. I vidiš šest mjeseci prošlo, razdužio se prvi, bataljon, razdužio se drugi, svi se razdužili samo Adem nije. Kako šta donese kažem ja da nevalja. Jebo te, ja običan vojnik, on neki major, a jebav’o ga ja stalno. Tetovirani: I šta bi na kraju? Najstariji: Ma ništa, žalio se on komandantu brigade, a ovaj ga odjeb’o, rek’o mu da mene pita za sve što mu nije jasno. Najmlađi: I? Najstariji: E onda me svaki dan u drugu kafanu na ručak vodio, i najed’o, i napij’o dok se nije razdužio. Tetovirani: Jesul’ te zato odjebali iz vojske? Najstariji: Jok. Odjebali su me kad sam onom potpukovniku u stroju na smotri rek’o da nabijem i njega i njegovu komandu na kurac... Tetovirani: Bravo, majstore, post’o si moj lični heroj! Najstariji: ...on meni nešto sere što se obrij’o nisam, a dok je on drk’o po korpusu ja sam po Hablakovini skak’o. Rat i nepozvan dođe u svaki razgovor, provali u svaku priču. Ako se od njega ne počne, njime se završi. Otima se i vraća kao udarac u jaja, flash od lošeg tripa, proljev. O njemu se govori, piše, svira, snima, šifrira se u binarne nizove jedinica i nula na svjetlucavoj površini kompaktnog diska, nepresušni izvor inspiracije, stalno ponavljan i ponovo proživljavan. Kao zloćudni tumor inficirao je uspomene. Zarazivši prošlost uspostavio je monopol nad budućnošću i zarobio nas u sopstveni koordinatni sistem. Bizarnim sjećanjima mobilisanim u potrazi za svježom krvi i topovskim mesom među ostacima duha stalno podsjeća na sebe. Neizbrisiv do smrti. Tetovaža na kori velikog mozga koja će iz lobanja biti sastrugana tek kada tkivo potpuno struhne u neumitnim procesima biološkog raspadanja. S.V. aka EOD

Heroes, kratka priča by EOD

26 Mar 2013 12:49

Idi na vrh

Pogled kroz prozor pregrađen je roletnom, ali ipak se raspoznaje noć. Dvije stolne lampe usmjerene uvis obasjavaju dva ćoška sobe. Svjetlost se odbija od bijelih zidova i osvjetljava neveliku prostoriju kroz dim što se skuplja pod plafonom i polako spušta prema podu i prostranoj ploči stola. Na stolu banane u korpici ispletenoj od žice, prazna džezva i četiri prljava fildžana, četiri prazne, četiri poluprazne i osam neotvorenih flaša Sarajevskog piva kallibra 0.5 litara, otvarač, sifon sa soda-vodom, jedna puna pepeljara s natpisom Reumal Fojnica i jedna prazna, dvije otvorene kutije Drine, jedna Waltera Wolfa, jedna Marlboroa, jedan Zippo i tri obična upaljača, raširena naslovnica Dnevnog avaza od datuma 28.06.2001. i na njoj pristojna gomilica marihuane, rizle i komadići kartona. Na samom ćošku stola portabl televizor Sony. Na televizoru mali gumeni Pink Panter sjedi na plastičnom Batmanu i udara ga šakom u glavu u pozi umlaćivanja. Na ekranu televizora zamućeni amaterski snimak čovjeka kojega između sebe vode dva policajca i natpis na telopu ‘Milošević izručen Hagu’. Iz zvučnika pokraj kompjuterskog monitora, na stoliću u jednom ćošku sobe, svira reagge. Na ekranu monitora izmjenjuju se Warholove slike. Na kauču i dvije fotelje oko stola sjede četiri muškarca. Najmlađi nema manje od 25, a najstariji više od 35 godina. Najstariji je potpuno sijed. Najmlađi je ćelav, pošteno izbrijanog tjemena, u svakom uhu ima po nekoliko naušnica, mota joint. Njih dvojca sjede jedan nasuprot drugom u foteljama prekrivenim dekama. Na zidu iznad kauča posteri Loua Reeda, Trickya i povelika reprodukcija ‘Campbel supe’. Iznad sobnih vrata plastična crna levha sa zlatnim harfovima. Na kauču na kojem je prostirka zgužvana sjedi jedan tridesetogodišnjak u majici bez rukava, nabildan, preko nadlaktice mu istetoviran ogroman japanski ideogram i drugi, sitan, zavaljen, pogrbljen, napet kao da će svaki čas biti usisan u procjep između sjedala i naslona, pa se u panici hvata za načetu flašu piva na stolu. I on je sijed ali ne koliko najstariji. Razgovaraju.

Najstariji: E, jarane, stiglo rješenje o demobilizaciji, od danas sam civil. Zvanično!
Tetovirani: A i jesi zaglavio u vojsci godinama. Ja sam se skino čim je mir potpisan. Ima pet i po godina.
Najmlađi: I ja sam. Nije vojska za normalna čovjeka nikako.
Tetovirani: Što se ti nisi ranije skid’o?
Najstariji: A, šta bi’ onda? Na ulicu? Za srbijansku firmu radio prije rata...
Tetovirani: E, jebi ga...
Pogrbljeni: Mene ranilo odma’ devedeset druge u zimu, a onda me nije više ni vraćalo u vojsku. Nisam u ratu ni metka ispalio.
Najstariji: Mora da te dobro poderalo?
Pogrbljeni: U prsa, na onom ćošku kod Ramizove kuće, gore...
Najstariji: Uh, jebo te...
Pogrbljeni: Ma nisam ja ni skont’o. Mislio da me kamenom neko pogodio, a koraka napravit ne mogu. Već ti mene ona raja na nosila i nizbrdo do auta, trče, a ja sve kontam sa’će se okliznut’ i odosmo svi u pičku materinu. A i oni valjda kako me u prsa pogodilo pohitili da prije stignem do bolnice. A snjeg bio, nije moglo auto doć’ dalje neg’ do stanice na Bistriku. Sve su me do nje morali nosit’, a do bolnice sam se dva put’ onesviještav’o i dolazio sebi. Jebi ga, dva mi metka prošla kroz lijevo plućno krilo, još je jedan, to mi piše i u otpusnom pismu, zakačio arteriju od srca. U bolnici me otvore i zatvore, samo očistili rane i one drenove stavili. Nije hirurg ni vidio da mi je ta arterija zakačena. Probudim se u sobi, kad Safet na krevetu pored leži, a njega dan prije ranilo na istom ćošku gdje i mene. Pita on mene kako sam. Ja da mu kažem, a samo nešto krkljam, ni glasa sastavit’ ne mogu da me čo’ek razumije. Zagalami, zovne sestru. Ona dođe, a vidim ja ko ‘vako malo sa strane, ne mogu se okrenut, pokazuje joj Safet nešto. Kad, kasnije mi je prič’o, ona flašica od drena iz rane, što ono krvi i gnoj kapa u nju, na vrhom puna bila. Zovne sestra doktora, on dođe, pogleda me, kaže “Ovo odma’ na sto treba. Ni sekunde čekat.” Tu ti oni ona kolica dovezu do kreveta, pita mene doktor mogul’ sam preć na njih. Ja mu klimn’o, al’ ruku i nogu ko da i nemam. Prebace me na kolica i ja ti se do sale onesv’jestim. Poslije mi kaže doktor da su mi litar krvi iz pluća isc’jedili i kad saberem ono što sam usput iskrvario bez pola sam ti krvi, bolan, bio ost’o. Jedva preživio.
Najmlađi: Jes’, kad si ranjen devedeset druge pa ti još dobra krvna slika bila, da te je devedest pete sastavilo ne bi ti ni do bolnice...
Tetovirani: Ma ne bi ni do auta!
Pogrbljeni: Probudio se ja poslije operacije, gledam sve bijelo, nikako da se uhafizam. Reko’, da mi je zapalit’, al’ kako sam na cigare pomislio tako mi se smrklo pred očima. Lež’o ja tako, al’ mi se u neka doba pripišalo. Trpio dok sam mog’o, al’ ne može više nikako. Uspravim se na onom krevetu, čekam da mi se zamanta, znam da su mi vazda govorili da se od narkoze poslije operacije povraća i manta. Ne zamanta mi se. Stanem na noge, kad Safet mi reče: “Đe s’ to ti kren’o?”, “Ma odo’ pišat.”, “E, vala, daleko ćeš stić’ s tim cijevima.”. Kad ja se okrenem, kad ono tri mi cijevi iz majce od pidžame vire, a jedna, da izvineš, iz gaća i sve za krevet svezane. Al kako mi reče Safet da mogu uredno pišat a da ne ustajem, nisam se dva dana diz’o dizo iz kreveta. Treći dan nešto kontam da mi je prohodat. Pitam onog tehničara mogul’ da pišam ko čovjek. Pita on hoću l’ moć. Ma đe neću samo me pusti. Izvadi mi onu cijev od katetera iz ćune, pokaže kako ću štipaljke stavit na drenove i ja ti Boga mi izađem na hodnik i odem do hale. Popodne, da mi je zapalit. Nešto računam četri dana nisam zapalio. Vidim na nahtkasni imam cigara. Smotam one cijevi od drenova, izađem na hodnik, stanem do prozora, zapalim, kad eto doktora. Sakrijem ja cigaru iza leđa, isto u školi. Pita on mene “Šta to radiš?”, “Ništa.”, “Pa šta ti se to iz tih drenova dimi?” trznem se ja, a on se uhvati smijat. Lež’o ja još jedno deset dana u bolnici, pa me onda pustili. Poslije iš’o na komisiju, pa me proglasilo invalidom. Nije me više ni vraćalo u vojsku.
Najstariji: Jest. Zato je mene i kad sam ranjen bio u diverzante poslalo.
Pogrbljeni: Kako, bolan?
Najstariji: Pošalje mene Meho, komandir čete, da se javim u brigadu, k’o rasporedili me u diverzante. Pojma ja nisam im’o. A ranjen bio u nogu, kost mi bila prebijena gore na Hablakovini. Spuco me četnik sa tri metra, iskočio pred mene. Odem ja u brigadu i nađem ovog jarana Adema, on je neki personalac, koji li već kurac, bio i ispričam kako sam ranjen u nogu i ne mogu u diverzante. Ma nisam ja mogo n trie’s litara vode u ka’nisterima iznjet’ na sedmi sprat odma’ me zažiga, a kamoli da trčim i u akcije idem. Ko kontam on će mi šta pomoć. Kaže on meni “Ne mogu ti ja sad ništa. Nego, sutra ti dođi na smotru, pa kad ja pitam imal’ ko šta da kaže reci tako da si bio ranjen, pa ćemo vidjet šta se može.” Dođem ja na smotru, postroji on nas i kaže “E ja znam sad da ćete svi vi meni počet’ pričat’ i kukat kako ste ranjavani i nesposobni i zato neću ni riječ da čujem. Javite se sutra u logistiku da zadužite uniforme."
Najmlađi: E, šupka, jebo mater!
Tetovirani: E, jebo bi mu sve...
Pogrbljeni: Pa jesil’ iš’o u akcije?
Najstariji: Ma jesam kurac. Ja zalegnem, ispucam šta imam i nazad. Jednom ranjen, dosta mi bilo. Treba ja da se za nečije činove zavaljujem. Ko ih, ba, jebe.
Najmlađi: Ma, imali smo i mi jednog takvog šupka u komandi, samo smo mi njega zajebali, nije ga poslije bilo na mapi.
Pogrbljeni: Šta ste mu uradili?
Najmlađi: Jarane, to ti je miš onaj pravi bio. Hako se zvao. Ono, devedeste druge, devedeset treće, kad se nije imalo uniformi već se od deka pravilo, on ti je, jarane, im’o dvije maskirne nove. Kad mu se jedna isprlja da obuče drugu, a linija i akcija ga vidjele nisu. Samo ako gdje ima cigara kupit’ i preprodat. Jarane, poslala nam jednom duhanjara ko donaciju po pet kutija po borcu u bataljon, izganj’o ovaj jedan tip iz Crvenog krsta, Hako to, ba, uz’o, pa prodav’o vojsci!
Najstariji: Jebo mater, a ja opuške kupio kad nisam im’o da zapalim!
Najmlađi: Jarane on ti je povuko jedan snajper, dobar pravo, s linije, ko on ga donio u jedinicu i ko eto on ga može uzet’ i zamjenio za Hekler samo da se može kurčit s njim i da se ko vidi da je on ko neka faca. Nama uz’o pušku i zamijenio je da on ima ukras, jebem li mu sve.
Tetovirani: Čuj snajper uzet? Ma dobio bi od mene kurac za uho!
Najmlađi: I mi ti u akciji za Božić devedeset treće pomaknemo linije gore na Hrasnom za dva reda kuća, a Bajro, on ti je bio komandant bataljona, naredi šupku, da obiđe liniju to veče. Jarane, doš’o gore nama, napuho se, ma ko je ko on. Navuko pancir na sebe, pancirni šljem nabio, zavuko se u onaj podrum gdje smo ko u pirpremi bili i odma’ nešto počeo pametovat’. Ko eto mi pojma nemamo kako se ratuje, i ko on će nas nešto naučit, jebem li ga ja. Što nije on iš’o pa uzimo kuće kad sve zna. Pita u neka doba imal’ gdje Heklera isprobat, ko kaže nije ispalio ni metka iz njega. Kaže ti, jarane, Guza njemu, on ti je bio moj komandir voda, ko ima na tavanu te kuće đe smo bili rupa u krovu pa može odatle. Ma naloži se levat iste sekunde. A vamo ti meni Guza šapne da spremim RPG-a ako PAM zapuca. A nije nam dao PAM taj dan oka otvorit. Skontam ja sa’će on levata zavalit da nam vatru navuče, da oderemo tog PAM-a, jebo li ga otac. A kontam i đe će zavalit čovjeka, al’ ko ga jebe kad se kurči, ha ja. Izađem ja s RPG-om na ćošak, namjestim se, kad čujem s tavana prducka onaj Hekler. E kad zalomi odozgo s Ozrenske PAM. Jarane, on je istreso rafalčinu po krovu ja sam kont’o da gore niko živ nije ost’o. Snimim ga ja odakle dere, ono po svijetlećim mecima, odvalim mu onu granatu, al’ nisam ni gledo jesam li pogodio, odma’ sam zbris’o. Vratim se u podrum, kad šupak sav posut prašinom, trese se, sav crven od onih polupanih crijepova, a Guza ga ko nešto smiruje, a vamo ga samo podjebava. A onda mu se cijeli vod navalio na kosti, prozvali ga Hako Hekler.
Pogrbljeni: I treba mu...
Najstariji: Al’ i ja sam Adema izjeb’o poslije rata, kad sam u Pazariću u otkomandi bio.
Tetovirani: Ma nisam ni sumnj’o da si mu dužan ost’o.
Najstariji: Post’o ti je on bezbjednjak, pa komandant bataljona kad se već prešlo u mirnodopsku formaciju. I sad trebali ukunut našu brigadu i trebalo da se svi komandanti bataljona razduže. Ono, moraju predat’ materijalne liste, opremu, magacine, sve. A jedan Pogrbljeni, s njim sam ti ja prije rata radio u računovodstvu, bio pomoćnik komandanta brigade za logistiku i povuko mene da mu budem knjigovođa. Dao mi čin kaplara, jebiga ost’o ja u vojsci jer svakako ne bi’ posla im’o nikakvog.
Tetovirani: Ma jarane, ja sam jedva ček’o da se skinem, pa makar umro...
Najstariji: I sad ti Ademovi oni donose meni liste, a ja samo ofrlje pogledam i kažem nevalja, ponovo. A onim iz drugih bataljona ako šta nije uredu pokažem kako će. I vidiš šest mjeseci prošlo, razdužio se prvi, bataljon, razdužio se drugi, svi se razdužili samo Adem nije. Kako šta donese kažem ja da nevalja. Jebo te, ja običan vojnik, on neki major, a jebav’o ga ja stalno.
Tetovirani: I šta bi na kraju?
Najstariji: Ma ništa, žalio se on komandantu brigade, a ovaj ga odjeb’o, rek’o mu da mene pita za sve što mu nije jasno.
Najmlađi: I?
Najstariji: E onda me svaki dan u drugu kafanu na ručak vodio, i najed’o, i napij’o dok se nije razdužio.
Tetovirani: Jesul’ te zato odjebali iz vojske?
Najstariji: Jok. Odjebali su me kad sam onom potpukovniku u stroju na smotri rek’o da nabijem i njega i njegovu komandu na kurac...
Tetovirani: Bravo, majstore, post’o si moj lični heroj!
Najstariji: ...on meni nešto sere što se obrij’o nisam, a dok je on drk’o po korpusu ja sam po Hablakovini skak’o.

Rat i nepozvan dođe u svaki razgovor, provali u svaku priču. Ako se od njega ne počne, njime se završi. Otima se i vraća kao udarac u jaja, flash od lošeg tripa, proljev. O njemu se govori, piše, svira, snima, šifrira se u binarne nizove jedinica i nula na svjetlucavoj površini kompaktnog diska, nepresušni izvor inspiracije, stalno ponavljan i ponovo proživljavan. Kao zloćudni tumor inficirao je uspomene. Zarazivši prošlost uspostavio je monopol nad budućnošću i zarobio nas u sopstveni koordinatni sistem. Bizarnim sjećanjima mobilisanim u potrazi za svježom krvi i topovskim mesom među ostacima duha stalno podsjeća na sebe. Neizbrisiv do smrti. Tetovaža na kori velikog mozga koja će iz lobanja biti sastrugana tek kada tkivo potpuno struhne u neumitnim procesima biološkog raspadanja.

S.V. aka EOD