Kako je lažirana kubanska kriza

Kako je lažirana kubanska kriza

offline
  • kljift 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 11 Okt 2009
  • Poruke: 7050

Nova otkrića o tome kako je Džon Kenedi namerno dramatizovao postavljanje sovjetskih raketa u susedstvu, iako one nisu menjale tadašnju stratešku ravnotežu


Vašington – „Istorija je mit oko koga se svi slažu”, kaže jedna definicija i u skladu s tim ovih dana – Amerikanci imaju priliku da se suoče sa jednim od najpostojanijih mitova sopstvene istorije.

Knjiga profesora istorije Šeldona M. Sterna „Kubanska kriza u američkom pamćenju” i članak koji je tim povodom objavio mesečnik „Atlantik”, nisu doduše podstakli velike debate, ali su ubedljivije nego dosad udarili na mit o uzrocima dosad najvećeg sudara dve nuklearne supersile koji je na ivicu „obostrano zagarantovanog uništenja” doveo ne samo SAD i SSSR, nego i ceo svet.

Zvanična verzija o toj trinaestodnevnoj krizi (16–28. oktobara 1962) koju neće promeniti ni pomenuti tekstovi, glasi – da su po naredbi tadašnjeg sovjetskog vođe Nikite Hruščova na Kubi tajno instalirane nuklearne rakete koje su, poremetivši stratešku ravnotežu, dramatično ugrozile nacionalnu bezbednost SAD i da je samo zahvaljujući čvrstom stavu i odlučnosti mladog predsednika Džona Kenedija sprečen nuklearni Armagedon, a rakete potom, na osnovu međudržavnog sporazuma, uklonjene.

To se opisuje kao „herojska” pobeda Amerike protiv „međunarodnog komunizma” i ta naracija u nebesa uzdiže mladog predsednika, koji će potom, zbog svoje prerane smrti u atentatu, postati gotovo legendaran.

Ali koliko je preovlađujuća verzija, koja je najviše poduprta upravo memoarima Kenedijevih saradnika, izdržala probu vremena? „Kubanska raketna kriza ostaje čudna enigma, jedan od najdramatičnijih i dobro dokumentovanih događaja moderne istorije – koji je u najvećoj meri pogrešno tumačen.”

Ovo već u predgovoru svoje knjige konstatuje Šeldon M. Stern – knjizi kojoj uverljivost daje činjenica da je pune 22 godine, od 1977. do 1999, bio istoričar Kenedijeve predsedničke biblioteke u Bostonu i u toj ulozi imao neposredan pristup istorijskim izvorima o ovom događaju.

Stern je tako bio prvi istoričar koji je preslušao sve snimke Kenedijevih sastanaka sa „Izvršnim komitetom”, kriznim timom u kome je bio i predsednikov brat Robert Kenedi. Te trake, kaže Stern, daju za pravo njegovim levo orijentisanim kolegama koji su od samog početka Kenedija optuživali da njegova uloga u krizi ni približno nije bila tako herojska kao što je predstavljena, već čista politička i propagandna manipulacija. „Spinovanje” kako bi se to reklo danas.

Po Sternu, ključne činjenice nisu sporne, ali drugu sliku daju neki prenebregavani detalji i pogrešne interpretacije. Hruščov je, na primer, zaista poslao bojeve glave i balističke rakete srednjeg dometa na Kubu, ali je istovremeno naredio da te glave budu odvojene od raketa.

Glavna teza je međutim da postavljanje tih raketa nije bila tako dramatična pretnja Americi, niti je narušavala postojeću nuklearnu ravnotežu. Preciznije, neravnotežu, jer su Američke rakete sa atomskim bombama pre toga bile instalirane uz sovjetsku granicu u Turskoj, a po ukupnom broju bojevih glava SAD je uveliko nadmašiva o SSSR.

Tonski snimci sastanaka kriznog štaba, koji su po tadašnjim zakonima bili lično Kenedijevo vlasništvo, pa prema tome nije mogao da pretpostavi da će biti dostupni javnosti, pokazuju da je ovu procenu blagovremeno davao i tadašnji sekretar za odbranu Robert Maknamara.

„Raketa je raketa”, objašnjavao je on, „i nema velike razlike da li ćete biti ubijeni raketom iz Sovjetskog Saveza ili Kube.”

Upitan već na prvom sastanku Izvršnog komiteta kako sovjetske rakete u Karibima menjaju strateški balans, Maknamara je odgovorio: „Nikako”. Mnogo više, Ameriku su ugrožavale rakete sa sovjetskih nuklearnih podmornica u njenom priobalju, koje bi u slučaju sukoba do svojih ciljeva stigle pre od onih sa Kube.

Postavljanje raketa tražio je Fidel Kastro, a Nikita Hruščov je, imajući u vidu američke rakete u Turskoj i svestan strateškog hendikepa, samo nameravao da Amerikanci „iskuse malo svoje medicine”. Sem toga, postavljanje tih raketa je bilo sasvim u skladu sa međunarodnim pravom, dok američki „karantin” oko Kube, neuspeli pokušaji atentata na Kastra i uopšte tajni rat koji je protiv njega vođen, to nisu.

Ako dakle nije bilo ozbiljnog ataka na američku bezbednost, pa prema tome ni razloga za političku dramu, zašto je Kenedi, koji je to savršeno znao, poslao opasan ultimatum drugoj nuklearnoj sili i izazvao krizu koja je mogla da dovede do katastrofe?

Odgovor je, po Sternu, jednostavan – Amerika nije bila u smrtnoj opasnosti, ali Kenedijeva vlada jeste.

Pošto je u izbornoj kampanji lagao da je vlada čiji je potpredsednik bio njegov rival Ričard Nikson omogućila opasan „raketni jaz” u korist SSSR-a (istina je bila da u to vreme SAD imaju sedam puta više nuklearnih bombi), „čvrstinu” u stavu prema Moskvi proglasio je za svoju spoljnopolitičku doktrinu, pa je u skladu s tim prisustvo ruskih raketa na Kubi bila zaista opasna politička pretnja.

U intervjuu koji je dao 1987, Maknamara je to ovako objasnio: „Morate da imate u vidu da je predsednik Kenedi od samog početka bio taj koji je rekao da je za nas politički neprihvatljivo da ruske rakete budu na Kubi. Nije rekao da je to neprihvatljivo vojno, već politički.”

Zbog toga Stern kaže kako istorijski izvori potvrđuju da je „Kenedi bio najopasniji od svih hladnoratovskih predsednika”. „Krize su imali i drugi, ali nikad ni pre ni posle toga ulog nije bio opstanak sveta i civilizacije kao u tih 13 dana.”

Kriza je raspletena tako što su sovjetske rakete povučene sa Kube, ali Kenedi, slaveći pobedu, nije ni svom potpredsedniku Lindonu Džonsonu niti građanima saopštio da je deo „dila” bilo i demontaža američkih raketa iz Turske.

Stern takođe iznosi da je sreća što umesto Džona Kenedija, predsednik tada nije bio njegov brat Robert, koji, suprotno onome što se opisuje u njegovoj posthumno objavljenoj knjizi, nije bio nimalo pomirljiv već glavni „jastreb”. „Sa Robertom Kenedijem nuklearni rat bi bio gotovo izvestan ishod”, kaže Stern.

Bendžamin Švarc, autor teksta „Prava kubanska kriza” u „Atlantiku”, iz kubanske krize izvlači i neke pouke za danas, konstatujući da je pogrešno i danas važeće uverenje da svaki pokušaj neke druge sile – danas Kine – da se suprotstavi prevelikoj strateškoj nadmoći SAD, automatski ugrožava američku bezbednost, iz čega proističu američki potezi da održi stratešku dominaciju u istočnoj Aziji i na Pacifiku, to jest u „kineskom dvorištu”.

http://www.politika.rs/rubrike/Svet/Kako-je-lazirana-kubanska-kriza.lt.html

„Takav stav više govori o našim namerama nego o kineskim”, ocenjuje Švarc. „Sasvim je sigurno da američka bezbednost ne bi bila ugrožena ako neka druga zemlja ima sopstvenu sferu uticaja.”



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • medicina
  • Pridružio: 29 Dec 2010
  • Poruke: 1709
  • Gde živiš: Srbija, Levač

Posle bitke su svi generali...

Tema Kenedi i tema Kuba u USA je najpopularnija državna teorija zavere, pored teme komunisti to jest crveni...



Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1293 korisnika na forumu :: 42 registrovanih, 8 sakrivenih i 1243 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3195 - dana 09 Nov 2023 14:47

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., Areal84, Asparagus, bladesu, BORUTUS, Brana01, CikaKURE, Dimitrije Paunovic, Dorcolac, DPera, draganl, galijot, GandorCC, Georgius, Hexe, hyla, ikan, Karla, kihot, krkalon, Krvava Devetka, ljuba, markF, mercedesamg, mgolub, milenko crazy north, Milometer, Milos ZA, MilosKop, Miroljub1979, Mixelotti, nemkea71, nick79, procesor, raptorsi, S-lash, sasa87, shone34, Srle993, vathra, zlaya011, 79693