offline
- Jovan Nenad
- Elitni građanin
- Pridružio: 14 Okt 2012
- Poruke: 2296
|
awathorn ::Citat:Kad smo već kod toga, realnost je bila i to da je Austro-Ugarska vojno bila daleko jača od Srbije uoči Prvog rata. Dakle, pre Cera i Kolubare bilo je vrlo malo onih koji su davali šansu Srbiji.
Da li su tadašnje vlasti prihvatile realnost?
Прво, тадашње власти су свашта прихватиле из АУ ултиматума. Друго тадашње власти су биле на челу младе, победничке нације и иза себе имале комплексан систем међународних односа који су се претворили у обрачун два велика блока. Да је нпр Србија 1914. била сама и опкољена са свих страна, дуга би се песма певала.
Само годину дана раније, држава је приморана да се повуче са мора. Пар године пре тога, да прихвати анексију БиХ.
Дакле, тада се реалност јако добро схватала и прихватала. Зато кажем, до краја се може ићи само једном. Некад мораш да прогуташ говно да би остао у игри.
А та реалност и остајање у игри никако не укључују ово о чему су неки чланови писали. Заправо сам поприлично убеђен да би такав сценарио значио "Западна Славонија 2".
Opet mali osvrt na prošlost - izgleda bez toga ne možemo. Istorija je, što se tiče Srba učiteljica života a mi Srbi njeni najgori đaci.
Srbija je uoči Prvog rata imala samo jednog istinskog saveznika - Rusiju. U zbivanjima oko nastanka albanske države Rusija nije bila u stanju da stane iza nas i da nas uzme u zaštitu te smo mi u to doba umnogome našu spoljnu politiku uklapali u ruske mogućnosti. Ona moguće je, nije bila tako jaka ni uoči Prvog rata pa ipak, stala je u zaštitu Srbije i nakon svih diplomatskih pokušaja da se rat izbegne, stupila je u rat na stranu Srbije. Dakle, kako nismo na svoju ruke cinili ustupke Austro-Ugarskoj, tako na svoju ruku nismo ni stupili u rat - jer bi to bilo besmisleno. I u prvom i u drugom slučaju pratili smo instrukcije sile zaštitnice.
Mi smo mala zemlja i neutralnost nije realna. Osim u periodu hladnog rata, kada su okolnosti dozvoljavale, levitirali smo između dva bloka - dakle, nismo bili neutralni već smo se, iako (osim u doba IB krize) bliži istočnom bloku, u zavisnosti od perioda, manje ili više približavali zapadu.
Ja sam već objasnio u nekom od ranijih postova da danas, u 21. veku, blizina zemalja nije presudna. A Rusija čak i nije toliko daleko koliko se nama čini i kako nam to predstavljaju. Rusija je na Krimu, po svemu sudeći i zahvaljujući boljim odnosima sa Ukrajinom, ostaće još dugo tu. Sa Krima ona je na Crnom moru a preko Crnog mora i dalje je prisutna na Balkanu. Dalje, sumnjam da u ovim relacijama Bugarska tako pouzdan član NATO, tim pre što smo bili svedoci da u samom NATO paktu često ne postoji konsenyus glede pojedinih pitanja. Ne zaboravimo naravno i ,,Južni tok,, koji joj svakako garantuje prisustvo na ovim prostorima.
Da se primetiti da je realnost ipak malo drugačija od one koja nam je plasirana. Javno mnjenje u Srbiji kao da je još uvek u 90im, u doba apsolutne dominacije SAD i kao da ne žele da se prebace deceniju napred i vide da se geopolitička situacija umnogome promenila a da svet nije ni nalik onom iz 90ih.
Tih 90ih godina srpski političari nisu prepoznali svetske geopolitičke promene te su se i dalje pozivali na hladnoratovsku ulogu zemlje. Bojim se da ni danas naši političari ne prepoznaju svetske promene te da se danas pozivaju na poziciju NATO i EU iz 90ih.
Citat:
Нажалост и ми, као земља, смо догурали до тога да више не морају да нам прете интервенцијом, пошто би се урушили изнутра да нас скину са апарата. Просто, не можеш ићи 20-25 година из кризе у кризу, из пораза у пораз, а да не осећаш последице.
Slažem se da je zemlja u veoma lošoj situaciji.
Ali to nije razlog što niko danas ne pominje intervenciju. Razlog leži u tome što politička moć SAD danas ne bi mogla da se izbori sa napadom na Srbiju kao 99. godine. Pogledaj Siriju....
Citat:Да смо раније решавали питање, боље би пролазили, просто зато што смо имали више полуга моћи. Оптимално би било да смо то урадили нпр 1996. или 1997.
За 50 година, све и да међународне околности буду повољне и да успе да се очува Космет у оваквом статусу, нама то ништа неће значити. Нема ни људи, ни економске снаге, а ни свести, да би се тај простор вратио у организам Србије.
Kosovski problem ne leži u 1996. godini već u komunističkom konceptu Jugoslavije zaključno sa Ustavom iz 1974. godine. Na dušu Miloševiću ide to što dolaskom na vlast nije ubrzao donošenje zakona o vraćanju oduzete imovine i sa time u vezi sproveo vraćanje crkvenog zemljišta.
Ne zaboravi da je 1996. godina došla nakon Oluje i Dejtona - SRJ se oporavljala od sankcija. A onda je nastupila i politička kriza - Prptesti kolaicije ,,Zajedno,, pa onda i razlaz sa Đukanovićem. Tada jednostavno nije bilo vremena
Citat:Са друге стране, све и да сутра признамо тзв. Реп. Косово и свечано дочекамо трговца органима у Београду, ако се за 10-50-100 година створе повољне околности и ако Србија буде имала намере, унутрашње снаге, економског, војног и демографског потенцијала граница ће бити где је ми будемо постављали, а не где је записано на неком прашњавом папиру.
Ne slažem se s tobom. Da to ,,parče prašnjavog papira,, ne vredi niša i nikome zašto bi SAd i zapadne zemlje insistirale na njegovoj izradi i potpisivanju. Da potpis Srbije nije bitan, te da za 100 godina neće značiti nikome, zašto insistiraju na njenom potpisu. Kosovo je de fakto nezavisna država i ona kao takva nesmetano funkcioniše, priznata od strane većine evropskih zemalja sa kojima ostvaruje nesmetanu saradnju na svim poljima. Dakle, Kosovo - de fakto država i bez potpisa Srbije ima sasvim dobru poziciju kao i mogućnost za razvoj i opstanak te stoga Srbija ne može da utiče na njegov razvoj. Ali, i pored toga insistira se na potpisu i priznanju od strane Srbije. Na sličan način je, doduše u drugim okolnostima Austro-Ugarska vršila pritisak na Srbije glede Bosne i Hercegovine (opet osvrt unazad). Sama aneksija iz 1908. godine je rezultat Milanovog popuštanja uoči Berlinskog kongresa (za koji inače mislim da nije bio mnogo bolji od Sanstefanskog mira).
To, kako ga ti zoveš ,pršnjavo parče papira,, je itekako vrlo bitno. Još od Rimskog prava koje je temelj današnje civilizacije, pravo svojine je neprikosnoveno. Jedini način da neko ostane bez dela ili cele svojine je da je se odrekne ili da je proda. Nakon toga to više nije njegova svojina i ni pred kojim sudom nema pravo na nju. Tako je i sa nacijama i državama. Jedini način da jedna država ostane bez dela teritorije je da je proda ili prepusti nekom drugom - stavljajući potpis na ,,prašnjavi papir,,. Nakon toga, država nema pravo na taj deo teritorije. Onog momenta kada Srbija stavi potpis na nezavisnost Kosova, na taj deo teritorije gubi svako pravo. Sve ostalo što čujemo na RTS-u i od raznih vojno-političkih analitičara je šarena laža. Srbija je, na čelu sa ovom garniturom, na dobrom putu da prepusti deo svoje teritorije. Pitanje je samo kako ćemo mi, običan ,,plebs,, gledati na to. Da li kao na izdaju čiji smo saučesnici, ili ćemo lečiti savest skrivajući se iza krilatice ,,priznali smo institucije Kosova ali nismo nezavisnost,,. kako bismo od potomaka prikrili da smo zarad obećanja o zemlji dembeliji predali ono što su nam preci dali na čuvanje.
|