Kada sam (zaista) postao vojnik?

2

Kada sam (zaista) postao vojnik?

offline
  • Pridružio: 03 Jun 2011
  • Poruke: 1645

Po dolasku u kasarnu odmah nakon tusiranja zaduzio sam vojnicku majcu koja se verovatno nije osusila dobro ili koja je dugo stajala u magacinu pa je povukla neki uzegao miris. Ujutru smo zaduzili neki raspali B komplet, dok nam je A jos uvek stajao u satorskom krilu. Kockajuci stvari video sam da mi se bluza, vetrovka, pantalone ne slazu po sari, a da mi je bera za kosarkasku loptu, a ne za moju glavu. Postajao sam vojnik kad sam lagano poceo da slazem sare, kad sam nabavio beru velicine dva. Postao sam pravi vojnik kad sam dzombi razvalio kasetu kako bi mu uzeo maskirnu majcu koju je dobio kao A komplet. Nova, ne nosena, pajser ko zna zbog cega je cuvao. Dzabe sto je bio dbzomba kad je u srcu i glavi ostao guster. Cak mi je i komandir zavideo na toj majci. Imao je neki pozitivan izraz na licu kad je video da vise nismo jadni, zbunjeni vec da se borimo za sebe.



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • voja64  Male
  • Stručni saradnik foruma
  • Pridružio: 10 Okt 2012
  • Poruke: 25456

Interesantna tema koju sam tek danas na poslu pronašao u pauzi za topli obrok(tada se prati MCM).
Budući da sam jedan od bivših nekad mlađih a kasnije pod-oficira sa završenom SVŠ u Rajvosa a da se ne ponavljam o mlađanim godinama za vojnika (kraj Avgusta 1979 sa 15+6m).Skoro ceo početak školovanja moju generaciju je odma stisnuo uza zid i možda gore nego Kuzmu sa ratom u BiH bog Titine bolesti i na kraju smrti još dok smo završavali I godinu.
Sve Vas to ukalupi,očeliči i nauči da živite kao deo kolektiva a da ste kao jedinka na svakoj vetrometini.
Imali smo i mi svašta od kolektivnih tuča u gradu pa do raznih bežanija i uživanja u ZABRANJENOM voću a neki i u POVRAĆU kad mu vreme nije.
I kod nas se praktikovalo ćebovanje za uvlakače ,ulizice i štekere ali nije bilo neke KRAĐE i niskih udaraca jer za tim nije bilo potrebe.Prvo ozbiljnije Vojničenje nam je bilo tokom obuke u skijanju gde smo imali većinu čisto vojničkih obaveza pa i stražu oko naših objekata(doduše automat M-56 od naših komandira nam je bio PRAZAN) a to oni sa druge strane naravno nisu znali pa je STRA čuvao sve...
Tu smo fasovali i prvi marš od Jahorine do kasarne u Sarajevu a kada je stari posle NG 79/80 ostao u bolnici za nas su počeli pravi despotski za naše godine usiljeni časovi da od nas stvore VOJNIKA.
Neki dan sam bio na proslavi 35 godina od završetka školovanja i sa komandirom i osam drugara se prisetim jedne dogodovštine iz tih dana pa se svi iskidasmo a tada nam je bilo do plakanja.
Elem da bi se do krajnjih granica utrenirali u radnjama i postupcima na komandu ATOMSKI....sa...svi osim jednog smo bili ki prasići pa po davanju 10 min.voljno svi krenemo da vadimo iz torbica četke da se očetkamo jer zaboga u kuhinju nas takve ne bi pustili a taj pametni pita može li on u kantinu..
Komandir shvati u tren koliko je to bilo nisko prema nama pa komandova samo za tog pitomca sve iz početka uz par zaleganja po sred bare...
Nikad posle nije bilo ni pomisli da se iko izvlači ili bar ne javno i da likuje..
E taj naš klasić je kao naj manji u klasi i na prošlom okupljanju baš tu gde smo zalegali u baru a danas je Titova bista(koju je gle opet do kraja školovanja izradila naša klasa u DOBROVOLJNOM arbajtovanju) položio cveće a svi smo se ovom događaju u sebi nasmejali.
O drugarstvu i slozi takvog kolektiva koji se gradio dve a sa nekima i sve četiri godine školovanja je teško onome ko to nije iskusio i preneti a da nema pogrešan(danas pogotovo) prizvuk u ova luda vremena.
O nekoj krađi nije bilo ni pomisli u pravom smislu ali jesu bila dečija podmetanja-šale i sl jer opet ponavljam svi smo bili ISTI bar po spoljnjem izgledu i prva generacija koja je i A a i B komplet imala M-77 i svečanu šivenu po meri a civilku su nam dozvolili tek na kraju I godine za izlaz u grad a na putovanja smo pred smrt Starog za I maj putovali po želji u civilu ili svečanoj kako je ko hteo..Sve generacije iza su imale blažu i obuku a i sam pristup im je sve više bio popustljiv a znam da su naši prethodnici imali više trnja nego mi tokom školovanja i postanka pravim VOJNIKOM.
ps.
Nedavno u divanu sa činovnicima u vojnom odseku skontao sam da vojsku nisam odslužio pa ako sam vas doveo u zabludu kao te ljige i mastiljare izvinite...



online
  • Sad radim sve ono što pre nisam stizao.
  • Pridružio: 17 Maj 2006
  • Poruke: 25566
  • Gde živiš: I ja se pitam...

Шта је, јунаци? Изгледа да смо само ми постали војници... Very Happy

offline
  • kljift 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 11 Okt 2009
  • Poruke: 7041

Sa tim fenomenom služenja vojnog roka susreo sam se od kad sam prohodao. Rođen sam na nekadašnjem selu, moja majka na primjer ima 5 sestara + polubraća i polusestre. Svi su imali od 3 djece pa naviše. Od njih je uvijek neko bio u vojsci.
Selo je slalo u Armiju sve što je moglo da hoda. Neke od njih Armija je vraćala posle nekih 15 dana. I naravno pošto je selo tada imalo jaku socijalnu prismotru i ljudi su se posjećivali, naravno, pričalo se o tome ko šta radi, ko je gdje otišao. I tu se dolazilo do toga ko je i čije je otišlo u vojsku. I sad onaj je otišao tamo, onaj je otišao onamo, a onog nekog su vratili. I sad ta neka tišina oko toga nekog koga su vratili prekidala se time da je eto to sad tako i što se može. I ja sam tada još bio mali švrćo ali sjećam se da bi moja majka pokazivala prstom na mene i govorila "ako mi nije za vojsku, bolje da nije živ". Još tada sam znao da me u tamo nekom životu čeka nekakva "vojska" i da se to mora. I kako je život odmicao tako su ti brojali dane i godine do vojske.
I sad ja koji nisam išao na uručenje đačkih knjižica i diploma, nisam žurio ni za vozački ni za ne znam što drugo, otišao sam u Vojni odsjek da me upute na izdržavanje vojnog roka.
I uputiše me na izdržavanje vojnog roka, i tamo kasarna, vode te tamo, vode te onamo, uzmi ovo, daj ono, pišaj u čašicu, skini se go i tome slično. Pa u četi, peškir sa kockicama, pa 3 kocke tamo, 3 kocke onamo, pa četiri prsta od ivica kasete, 3 prsta od ivica uzglavlja, pa zatezanje čaršava, pa kao ne čizmama u spavaonu to je haram, pa se čisti prašina sa police, sa lajsne na zidu, pa ovo, pa ono. Čitavo to vrijeme soli ti pamet svakojaki stručnjak i objašnjava ti filozofiju borbenog ranca i transportne torbe, autoparka i vremena paljenja televizora. I naravno mi mladi vojnici, gušteri, bili smo savršeni objekat za svu tu decenijama nataloženu tradiciju kasarnskog životarenja.
Paralelno sa tom agonijom trošio je svoje poslednje dane svoga vojnog roka neki vojnik - lik je tu bio na dosluženju, produžetku, šta li u Komandi. I sad on se skine i dođe SVIK kod moga poručnika da prije prekomandi zatraži nekog vojnika koji bi tamo popunjvao prazninu do prekomandi. I sad moj poručnik predloži mene pošto se ja nikad nisam bunio, žalio, vidjelo se da nisam problematičan. I ustupe oni mene tamo i sad šta ćeš odem ja tamo. Kad tamo, kad onom SVIK vidiš leđa u principu radiš šta oćeš. A ja sam tamo radio mentalitetom crnogorskog turističkog radnika. Osim toga, ne samo da tamo nisam radio ništa, nego sam bio na bezbjednoj udaljenosti od moje jedinice gdje su moji klasići nastavljali sa čukanjem po autoparku i premazivanjem parketa u ispražnjenim spavaonama (i to je još bilo i dobro). Tu sam se ja još i svjesno bacio u rizik pa sam i prije jutarnjeg postrojavanja odlazio u Komandu, a vraćao se daleko posle povečerja. Poručnik, vodnici me nisu ni gledali danima nego su pitali moje klasiće jesam li tu, jesam li uopšte živ. Osim toga uspio sam da ostanem u Komandi. I kad bi se ponekad pojavio u četi, poručnik, stariji vojnici kiptili su od bijesa. Sad su oni bili objekat, a ja subjekat. U tom trenutku sam znao da sam postao vojnik.
Osim toga u pamćenje mi je ostalo i gađanje, odnosno gađanja. Moj otac i đed nisu pucali po svadbama i po veseljima. To je bila njihova odluka (i nisu bili jedini u tome). Moj dodir sa oružjem je bio kad sam imao 11/12 godina i kad sam pucao iz PM M72 kad se "92 brat od tetke vratio iz vremena o kojim ne smijemo da pišemo. I ja sam tada bio dijete, brat je za drvenu oblogu držao PM, ja za rukohvat povlačio obarač. Ali osim prangijanja ništa drugo nisam osjetio.
U vojsci pak za gađanje za normu smo se spremali danima, te stav, te gađanje iz vazdušne puške, te po hiljadu puta ponovljena pravila, te promjena vode u čuturici, te ako se javi zastoj, te udahni - izdahni. Sve je bilo potpuno mehanički. Meni je glavno bilo da nešto od te predigre ne zeznem, da ne bude ostav zbog mene. Samo pogađanje mete, pucačina mi je bila poslednja rupa na svirali uz naravno obavezu da pređem normu. I dođe i taj dan gađanja, pristupim ja vatrenoj liniji, zauzmem stav, puška u rukama, kundak utvrđen u rame, metak u ležište cijevi, regulator na pojedinačno, ravnam mušicu sa nišanom, spuštam u podnožje mete, razmišljam o zasječenosti kompenzatora, grupi pogodaka, ne dišem, sve mehanički, prst na obarač, neki tamo već i opali, povlačim obarač i ja i Kalašnjikov se nekom magijom probudi, škljocnu, ritnu, nosač zatvarača krene ka meni te se smiri uz oblačić barutnih gasova. U mojoj glavi konfuzija. Pa jel to - to. Šta dalje? U to onaj oblačić barutnih gasova uđe mi u nozdrve. Iste se raširiše. Prija, udišem još jače. Neka uja mi sa tim barutom uđe u glavu, stisnuh Kalašnjikov još jače i počeh da rokam metak za metkom. O ničemu nisam mislio. Kad se nosač zatvarača vratio u zapeti položaj još sam stiskao obarač. Dođe vodnik više mene i reče "nema više sine". Rastrojen ustadoh, vodnik skide okvir i kontrolno okinu, krenusmo ka metama, tamo udaraju štrikove na rupe, ispadoh čak i odličan strijelac ali basta sve, više u glavi nisam bio isti. Ništa posle toga nije imalo takav uticaj na mene. Do tada gledao sam da čuvam sebe od drugih, od tada, čuvam sebe i od sebe samog.

offline
  • amstel  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 13 Maj 2012
  • Poruke: 2508
  • Gde živiš: Hiljadu milja od topolivnice

pocetkom 91g.dobio sam poziv,da se javim u tadasnji Dom JNA u Kragujevcu,gde su delili koverat sa odredistem i novcem za put. 2 i po starih miliona.odrediste Pula Shocked .blizi mi instambul.odmah sa prijatelima svratimo do kafane balkan ,da vidimo koliko vredi put u bocama piva.na kraju smo morali visestruko da doplatimo .
18-og Marta poslepodne,sa rancem hrane i staklenom bocom koka-kole od 1 litra,ispracen od Oca,sestre,rodbine i prijatelja(devojka ostala kuci,satro slomljena tugom GUZ - Glavom U Zid ),krenem busom za beograd,zatim pravac zeleznicka.usao u voz oko pola 7,seo u prvi slobodan kupe.onako neraspolozen,pokusavao da zaspim,medjutim nije islo.uzeo neke novine da procitam,odjedanput se ukazase troje njih...iz kragujevca.znamo se.i oni krenuli na odsluzenje.bi mi malo lakse.rec po rec,mic po mic,prodjosmo slavoniju i priblizavamo se zagrebu.u tim trenucima,vrata kupea otvara milicioner.jedva vidljivo,pod zagusenim svetlom ,uocismo sahovnicu na sapki.mi kragujevcani navikli na zvezdu.
On:dobro vece
mi:dobro vece
on:vase isprave i gde ste posli?
mi:da oduzimo dug drzavi.
On:kojoj drzavi???jugoslavija vise ne postoji.ovo je drzava hrvatska.vratite se ,odakle ste dosli!
mi zacutasmo na tren.dok je to izgovarao,lagano je desnom rukom prelazio preko opasaca,tik uz pistolj,dajuci nam na znanje ,da je on vlast i sila,a pri tom ima i oruzje.drugar,preko puta mene,mu obrusi:kad budem dobio poziv,da se vratim nazad,vraticu se.a do tada ,idem gde me Armija salje!dok on to prica,ja lagano levom rukom hvatam bocu koka kole za vrh,naslonjenu tik uz mene sa moje desne strane ispod jakne.pratim njegovu desnu ruku...steze mi se polako u grlu..upitah sebe "pa nece valjda..?"...pomislih...sta ako ga omasim?drugu bocu,a bogami i priliku nemam.
medjutim ,pozva ga ,njegov kolega i on ode.
cutasmo neko vreme.reci nisu bile potrebne.znali smo,da se nece dugo zadrzati mir na ovim prostorima i sta nas ceka.nedugo zatim i zaspasmo.ujutru smo stigli u pulu.malo prosetasmo gradom,pa pravac u kasarnu.
kad sam usao u kasarnu ,osetio sam neko olaksanje i sigurnost.do juce sam gundjao i psovao sto idem na odsluzenje ili izdrzavanje...a gle sada..spokojan.samo da se docepam puske.nece meni niko da preti i da me salje kuci.
na zalost ,odavno nisam video staklenu bocu od koka kole.zato mi,po neki put utehu pruza Amstel Zagrljaj ...i ostali ladni napici iz iste porodice Ziveli

offline
  • Pridružio: 18 Dec 2014
  • Poruke: 798
  • Gde živiš: Novi Beograd

Ај сад мало млађи да рекну коју. 😂

Позив за одслужење сам добио 97 или 98, шта је чудно ту? Па то да сам ја рођен 1987, и тада сам имао десетак година. Дошао поштар, даје коверту, ћале чита и умире од смеха. Исто Милош Мандић, само није из Нове, него Старе Пазове. 😀

Увек сам волео војни позив, од малена брату и мени покојни ђед је причао, а и уз гусле певао јуначке приче и песме. Имао сам и рођаке у служби... Па онда 95-те када су сви моји из Далмације избегли, ту сам имао помешана осећања, драго ми је да су ту, али што дођоше камионима и тракторима.

Е онда ми је стриц направио огрлицу, каже, узмеш метак, који оћеш, али је од карабина најлакше.
Забодеш га у дрво, да се зрно не изгребе, само мало цимнеш лево десно, проспеш барут, пробушиш рупу у доњем делу чауре, провучеш канап, вратиш зрно и ето огрлице, а ја срећан ко куче.

Прави позив сам добио 2008, тада је војска била, мада и сада је у квази НАТО реформама, брдо људи је „служило" цивилно 😡, војни рок 6 месеци...
А ја би ишао макар на један дан. Пошто сам на регрутацији добио Војну полицију при Гарди (где сам после радио), очекивао сам то, али каже ми онај из одсека, само Гарда, ВП је профи сада, једина јединица за војнике Прве категорије, тако да су сви будући падобранци, извиђачи, полицајци постали мамини Гардисти.

Да не дужим:

Морам мало Сиријусу да крадем идеје. 😂
Пети пук, обука, кретање у нападу и одбрани, па на крају јуриш, трчим вичем ЈУРИШШШШШ, гледам лево и десно а другари нестају, попадали у ровове од пре, па можда их је и Сиријус копао. 😂
Дође време за одмор, одложи се опрема, полегамо, вади се маренда, али један другар у року од пар минута поче да хрче и спава сном праведника.
Кажемо ми поручнику, има ненормално јак сан, чак смо му стављали цепанице на главу у спаваони, ни да мрдне.
Неко рече да опалимо који маневарац, што поручник наравно одби, али каже, ај пакујте се.
Узесмо и његову опрему и пушку, одосмо до оближњег шумарка где има нека стара олупина од авиона.
Залегасмо и чекасмо да се пробуди, после пола сата, пробуди се другар, мало ошамућен, протрља очи и онда шок, нема нас, нема пушке, опреме, вртео се као чигра, не зна где ће.
Ко зна колико би то трајало, и шта би радио, али неколико нас је кренуло да вришти од смеха, повукли и остале. 😂
Љут је био једно 7 дана, после се и он смејао са нама.
Ово је било после скоро три месеца рока, већ смо се спремали за Гарду, али ми је остало у памћењу баш због те војничке шале, можда може у цивилству нешто слично да се деси, али тај осећај другарства после ваљања у блату цео дан... Осетиш се брате као војник.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 833 korisnika na forumu :: 43 registrovanih, 12 sakrivenih i 778 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3195 - dana 09 Nov 2023 14:47

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 357magnum, A.R.Chafee.Jr., Andrija357, babaroga, Bane san, Ben Roj, BORUTUS, darkangel, Duh sa sekirom, FileFinder, FOX, Gargantua, Georgius, HrcAk47, hyla, Ivan001, Jahorina, JOntra, Kibice, kovinacc, Krvava Devetka, ljubacv, loon123, Lutvo_Redzepagic, Metanoja, MikeHammer, milimoj, milos.cbr, mnn2, moldway, nenad81, nextyamb, procesor, repac, sasa87, Sirius, slonic_tonic, stegonosa, Trpe Grozni, vathra, Vlad000, ZetaMan, zlaya011