"Carbon fiber" mantel se nije pokazao kao dobro resenje. Cak ni za snajperske puske, a da ne govorimo o automatskom oruzju. Jedan od pionira na tom polju bila je kompanija Christensen Arms. Oni su promovisali ultra-lako ooruzje visoke preciznosti. Ali...
Problem je bio (i ostao) zagrevanje. Unutrasnja, celicna trasa cevi znacajno menja dimenzije sa porastom temperature. Pritom, od carbon-fiber navlake se teze hladi. Kada je cvrsto spojena tj. zalepljena za cev ta obloga koja ne menja dimenzije u toj meri ne dozvoljava cevi da se siri na spoljasnju stranu (kao homogena celicna). Cev tada pocinje da se siri "na unutra" uz uvijanje i "mreskanje" sto kvari preciznost posle 10-ak ispaljenih metaka iz repetirke, zavisno od kalibra. Iako su se hvalili navodnim svetskim rekordima, kada sam na standu zatrazio konkretne podatke o tome gde, kada i koji strelac ih je postavio, predstavnik kompanije je doslovce pobegao i ostavio me bez odgovora sa nekim smusenim francuzom
Kod oruzja sa vecom brzinom paljbe problemi su izrazeniji. Jos uvek, nijedna armija ili policija ne koristi oruzje sa takvim cevima za ozbiljnu sluzbenu upotrebu. U Srbiji je A. Kunc eksperimentisao sa takvim cevima za svajcarsku kompaniju Elmer Guniger (ako se dobro secam, za njih je radio i ekstremno skupe kundake). Kod sportskog oruzja, uspeh je bio u njaboljem slucaju polocvican.
|