Uporedna analiza strateških raketa

1

Uporedna analiza strateških raketa

offline
  • vrabac 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 30 Dec 2010
  • Poruke: 4963

Napisano: 04 Apr 2013 20:16

Nisam imao nameru da razvijam ovako bombastičnu temu u nekoj većoj dužini ali pošto sma lepo zamoljen prosto nisma zano gde bih je postavio i dajoj pri tome ne dam neki još rogovbatniji i duži naslov tipa Kratke crtice u okviruo svrta na bla....bla...

Lično je nikad ne bih razvijao jer smo mi zemlja koja nije bila ni blizu nikakvih raketa takvih namena niti smo sa njima ikada nešto imali. A to u kompletu važi ne samo za naše neposredno okruženje nego i veliku većinu ostalih država barem po broju država.

Međutima kao bi smo malo pažljivije pogledali ukupno po planeti PO BROJU STABOVNIKA za početak A I PO TERITORIJI videli bismo da su okolnosti mnogo drugačije.

SECKAM ZBOG ADSL-a !

Dopuna: 04 Apr 2013 21:03

Naime brzo bi smo ustanovili tom statistikom da VEĆINA stanovnika planete živi POD KIŠOBRANOM ne samo atomskog oružja već i zapravo strateških raketa nosača nuklearnog oružja.

Celokupna Zapadna civilizacija sa nešto preko milijardu stanovnika je i najača u tom pogledu i unutar nje se nalaze ne samo SAD kao apsolutno najača među njima a relativno najača uopšte, već i manje nuklearne sile, Francuska, Britanija i Izrael. Šaviše taj kišobran je obuhvatio i manje delove drugih civilizacija, ili specifičnih slučajeva. Kritičnu snagu među njima ima ipak smao SAD.

Druga nuklearna sila sveta ali sasvim merljiva sa SAD je samo relativno malobrojna Rusija koja suštinski postaje jedini predstavnik Istočne civilizacije kojoj će se možda vremenom pridružiti i neke manje dodirne teritorije a verovatno na kraju u dobar deo Ukrajine. Po stanovniđtvu mali deo sveta ali po teritoriji i prirodnim bogatstvima ogroman.

Treća nuklerna grupacija je Kina koja je ljudski pa skoro i teritorijalno toliko velika da se čini civiizacijom za sebe mada suštinski ona predstavlja i nekoliko drugih manjih zemalja koje su manje ili više za sada nenaklonjene Kini a što u budućnosti uopšte ne mora da bude tako.
Iako su nukleartne snage Kine relativno malobrojne, ako se uporede sa snagom SAD i Rusije, one imaju takozvanu kritičnu masu odvraćanja čak i prema njima.

Četvrta grupa su takozvani na izgled mali igrači koje predstavljaju Pakistan i Indija i koji su vrlo specifični.
U ovom slučaju radi se o vrlo kakrakterističnom sukobu civilizacija gde je Indija kao jedna postavljena kao protivnik sa jedne strane Pakistanu a sa druge strane Kini, jer se tu tri civilizacije Islamska, Indijska i Kineska suprostavljaju jedna drugoj sa različitm trenutnim nivoima sukoba. Prava istina jeda se na listi indijskih ciljeva nalaze ne smao Pakistan i Kina već zapravo i Teheran, Rijad i Džakarta jere se radi o pravo m sudaru civilizacija. Sa druge strane na listi Pakistana se Kina ne nalazi i u ovom trenutku mu je najbolji saveznik ali to zapravo nije uopšteno obavezno stanje za dalju budućnost jer unutar Kine već odavno postoje islamska previranja koja su u konačnici antikineska.

Specifian položaj imaju i ostale manje čanice Zapdne Alijanse svaka za sebe. Na primer Izrael je specifično razvio nuklearno oružje i rakete za njega, do dometa za Iran a verovatno i Pakistan, iako je pod kišobranom SAD. Takođe i Francuska ima pomalo specifičan stav, koji je evoluirao od nekada potpuno autonomne atomske sile, do lokalne sile sa pretežnim oslanjanjem na SAD, to isto važi i za Britaniju samo još više. Ipak, sa svojim, iako malobrojnim podmornicama i jedna i druga su zadržale mogućnost globalnog odgovora na bilo koju pretnju.

Tako da i pored, dakle većeg broja posednika nuklearnog oružja, u značjnijoj meri (a broj takvih zemalja će se vremenom povećavati , kao što već i dans ima još zemalja ali sa vrlo malim ili vrlo specifičnim nukelarnim udarnim potencijalom) ipak SAMO dve sile iamju kritanu masu za apsolutno uništenje ya to su Rusija i SAD koje jedine mogu da dopreme 1000 bojevih glava na bilo koju tačku planete. Kina je odmah uz rame sa njima i da bi bila podjednako jaka za sada joj fali nešto veći ukupan broj glava i nešto veća sposobnost apsolutne dostave na bilo kojiu tačku planete. Francuska i Britanija zahvaljujuči podmorničkim raketama (kod Britanaca su čak i one američke) ali i nosačima aviona imaju makar titularnu funkciju globalne nukleartne sile. Titularne zato što bi ih prethodne tri mogle ponaosob pa čak i zajedno relano poraziti u nukleranom ratu a da čak i izdrže posledičnu odmazdu i da čak i čovečanstvo ne izumre. Bem ti posao...Suluda računica ali ka što reče jedan pukovnik, ne uzimajt k srcu, posao je posao...i budite ubeđeni da ju je odavno neko već pravio.

Dopuna: 05 Apr 2013 1:39

Elem, date različitosti su uslovile i različite pristupe i inženjerskoj realizaciji nuklearnih snaga uopšte, a strateških raketa prirodno usput.
Tako na primer Izrael verovatno neće razvijati rakete globalnog dometa (preko 10 000 km) a verovatno nikad ni podmornice sa strateškim raketama
Opet Pakistan vrlo verovatno neće hteti a ni smeti da razvija takve rakete a kamoli podmornice.
Sa druge strane Indija ide ka podmornčkim snagama kao protivtežu Kini ali verovatno ne i ka raketama globalnog dometa jer više ne sme nego što ne može kao i Pakistan.
Međutim sva ta stanja su privremenog karaktera i u budućnosti će obe strane početi da jačaju po svim parametrima. Tome na ruku ide i to da su se krstareće rakete sa lansiranjem iz podmorničke cevi, zahvaljujući satelitskoj navigaciji i vaskrsenju INS metode u kombinaciji, pojavile dostupne mnogim zemljama. A svaka od njih može da nosi nukleaernu glavu i za sada se od te opasnosti svi brane pouzdajući se u ttenutno vrlo ograničen broj proizvođača okeanskih podmornaica sa jedne strane i u ograničenje raketa koje se isporučuju u osnovici za protubrodsku namenu na 300 km. Ako ste se ikada pitali kako to da tako različiti igrači na svetskoj sceni kao što su Kina, SAD i Rusija ipak istovremeno poštuju to ograničenje u dometu to je zbog toga, nije zbog ovih ili onih nosača aviona i ostalih brodova.
No, da se vratimo na filmski rečeno na mejn strim teme, i zapravo nam ostaju za razmatranje sve tri komponente nuklearnih snaga, mornarička, kopnena i vazdušna u smislu baziranja projektila sa nuklearnom glavom u trenutku lansiranja.
Danas se to pitanje svodi na sledeće sisteme:
1. Podmornice, po pravilu sa nuklearnim pogonom, naoružane takozvanim balističkim projektilima velikog dometa sa nuklearnim bojevim glavama.
2. Avione, od kojih su najznačjaniji takozvani strateški bombarderi sa raznim oblicima projektila sa nuklearnim glavama, mada vremenom postaje očigledno da će među njima biti najbrojnije krstareće rakete i to uglavnom podzvučne ali dosta velikih dometa.
3. Balističke (tzv.) rakete kopnenog baziranja ili u silosima i drugim vrstama ekstremno snažnih podzemnih skloništa ili superpokeretne na vozilima i sva je prilika da će se ovima drugima više težiti.
No iako je danas slika pretežno ovakva, u budućnosti ne mora da bude, odnsono može doći do pojave novih oblika. Mora se priznati da većina od njih i nisu novi već jednostavno najčešće nisu realizovani u nekoj fazi razvoja.
Takva je recimo moguća pojava nuklearnih, pa čak i klasičnih podmornica naoružanih umesto sa balističkim projektilima većeg dometa, dakle umesto njih, sa većim brojem podzvučnih krstarećih raketa velikog dometa. Čak i mali dometi u kombinaciji sa ogoromnim radijusima podmornica, čine ovu kombinaciju strateškom, skoro i globalnom, jer većina života ljudi (barem po broju) na Zemlji se odvija uglavnom u stotinama kilometra od najbližeg mora a u par hiljada je procenat verovatno preko 90 %.
Pomalo slično rešenje je da podmornica balističke projektile ne zameni sa krstarećim podzvučnim, već sa supersoničnim ili čak hipersoničnim krilatim raketama, isto tako velikog dometa, mada i ne mora da bude epohalno veliki. U tom slučaju obično nosi nešto manje projektila nego kada su podzvučni modeli u pitanju.
Obe takve varijante su recimo u SSSR-u dovedene praktično do finalizacije kada se od njih odustalo a verovatno i ne bi potpuno da se ta država nije raspala. Ne bi bilo mnogo izenađujuće da se u budućnosti neka od zemalja (Indija je izgleda na korak od realizacije) odluči za recimo rešenje sa krstarećim projektilima. Opšti razvoj navigacije i plimski talas razvoja BPL-ova je zapravo iznedrio masovnu pirstupačnost tehnologije pravljenja letelica koje mogu biti raznovrsne krstareće rakete, uglavnom podzvučne, mada je praktično dostupno sve potrebno i za supersonični tip.
Hipersonici će međutim verovatno još dugo ostati u posedu samo prve dve sile koje i same još nisu u svim domenima realizovale tu tehnologiju u prvoj borbenoj liniji ali su i jedna i druga na samoj ulaznoj kapiji te mogućnosti.

Dopuna: 06 Apr 2013 18:26

Dakle, obe vodeće nuklearne sile toga vremena, SAD i SSSR, su imale usled svih mogućih različitositi i veoma različt put u projektovnaju nosača nuklearnog oružja. Sada posle pada Sovjetkse iperije i naziranja zalaska američke dominacije neki detalji počinju da sliče.
Amerikanci koji su posle II sv. Rata, nestankom Japana i silaskom sa scene Britanske Imperije, postali ubrzo jedini neprikosnoveni gospodari vodene površine i od tada imaju flotu kao jedan od najvažnijh delova oružanih snaga. Zapravo, dobar status je za sebe, tokom tog rata, izborilio i Strateško vazduhoplovstvo. Kako je SAD prednjačila u razvoju mlaznih aviona a posebno svakovrsnih bombarderskih modela, vazduhoplovstvo je brzo postalo jedan od gavnih nosilaca nuklearnog oružja sa svojim ogromnim bombarderima koji su već tada mogli da dostignu bilo koju tačku na Plavoj planeti. Tako je udeo važnosti avijacionog dela u nuklearnim snagama, dugo vremna bio moćniji čak i od ostalih oblika strateške komande.
SSSR je pokušao, ali na kraju nije uspeo da sasvim zadovoljavajuće da razvije ni strateške bombardere pa ni roužej za njih. Nije da ih nije imao, ali su oni po mnogo čemu bili infernironi američkim, ako ni po čemu drugom, ono po broju i naoružanju. Ali zato su na dometu od zaključno 5000 km, koristeći svoju superiornost u srednjim bombarderima i krilatim supersončnim raketama, stvorili strahovitu premoć a u konačnici to i nije bilo mnogo manje opasno, barem po živi svet na planeti...da je SSSR upotrebio svoje nuklearne glave SAMO te kategorije i da su recimo uništili samo Zapadnu Evropu i da nije bilo nikave kontrareakcije – ljudi na celom svetu bi izumrli...Ko jednom oseti vetar pakla, sve ostalo je blagi povetarac.
Na poćetku 21. Veka svedoci smo da je opšte smanjenje svih nukleranih sredstava, i opšta slabost bombardera prema razvijenim lovcima i PVO, dovela do gubitka mnogih iluzija. Tako su na kraju i SAD dospele u u isti status kao i današnja Rusija, sa vrlo malim brojem vrlo starih i nemodernih bombardera i malim brojem modernih, a ne mnogo upotrebljivih. Pri tome ne računam B-2 koji je trebao da bude revolucija, ali se spotakao na nekoliko mesta i ostao jedan od najskupljih projekata u istoriji celokupne avijacije. Sreća njegova što će se radovi sa njega koristiti na novoj generaciji velikih udarnih BPL-ova inače bi ceo projekat bio možda gora katastrofa u istoriji od inače najgoreg projekta u istoriji, Spejs Šatla (ha ha ha u ovom trenutku mi na slušalicma počinje Adagio in D Minor iz filma Sunshine.....) koji je skoro pojeo NASU, Spirit je izgeda možda i do kraja to uradio sa američkim bombarderima. Kako će se radovi na njemu IPAK, tako lepo i značajno iskorisititi na udarnim BPL-ovima, da je to prosto neverovatno važno i tako će možda opravdati taj užasni rezultat B-dvojke. Samo ime mu govori (kara – djorđević...) BE – DVOJKA !
Kako bilo sad i jedni i drugi imaju starkelje bombardere (B-52 i Tu-95), mnogo starije od svojih posada i manji broj modernijih bombardera (B-1) ili ultramali broj njih (Tu-160). Veći broj nuklearnih glava zapravo isplativo i optimizovao nose samo starkelje i to za sada isključivo u vidu podzvučnih krstarećih projektila.
Ranije nije bilo tako. USAF (u okviru strategijskih snaga) je institucija koja je u prošlosti široko zamahnula u sve varijante tehničkih rešenja. Supersonični projektili velikog dometa su davno isprobani (stariji su od tvog oca Alekse) a na kraju je jedno trajnije rešenje imalo lepu i zapaženu karijeru kao Houd Dog - Lovački Pas (Gonič) ali su vremnom tu legli SRAM i na kraju ALCM. Čak je pokušano i da se balističke rakete lansiraju iz vazduha, što je i danas izaziva interesovanje kako civila, tako i satelitske odbrane, usled mogućnosti da se izbegnu problemi sa adaptacijom mlaznika.
Kao bilo i pored sposobnosti B-52 da dosegnu Rusiju sa svojim krstarećim raketama, pa čak i sposobnosti starih Tupoljeva da sa novom krstarećom raketom dosegnu i centar Amerike, polako ali sigurno, ova sredstva dobijaju drugu glavnu namenu. I jednima i drugima to je zapravo Kina. I jedni i drugi bez aprirori namere (Rusi je svakako nikad nisu ni imali za razliku od Amera) ali kao dobro i pouzdano (prema tom protivniku bar za sada) sredstvo odmazde po površini. Rusima je i deo Evrope sigurno na spisku kao što je i Rusija stalno Amerima. Osim toga u slučaju manjeg nuklearnog njesra upravo ti vazduhoplovi i te krstareće rakete će biti sredstvo lokalnih nuklearnih udara ako već ne padne teret na supersonične rakete.
Dakle, Ale, iako su Ameri u daljoj prošlosti bili daleko inventivniji i daleko nadamašili Rujke po pitanju svekolikih bombardera i strateške komponente iz vazduha, mada eto ne u svim klasama, danas su skoro isti, sa tom pastoralnom slikom starih bombardera i novih krstarećih raketa. Ovo ti je sledeći paradoks; eh da nam je opet takvog neprijatelja (SSSR-a), rekli bi u USAF-u. Kenšin je plakao za Takedom...A pobedio je treći...


Kad je flota u pitanju, stvari stoje sasvim drugačije i priča ima sasvim drugi tok a u kvantitatvnom smislu i isti završetak. I tu ćemo doći do Trajdenta ali i njegovog više mlađeg brata nego alter ega, bulave. I tu su obe starne dale neviđena tehnička rešenja...



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 04 Dec 2011
  • Poruke: 516

@ Vrabac

Moze li malo podataka o vojvodi, TopolM, Bulavi u sledecem smislu
Koliko je vremena potrebno da se proizvede jedan primerak, koliko je ljudi angazovano u celoj proizvodnji, cena izrade. Koji je kapacitet Ruske industrije u proizvodnji kom/god zatim vreme njihovog servisiranja na koliko godina i koliko traje njihov servis. Koliko ljudi je zaduzeno za operacije servisiranja islicni podaci.
Ako ti nije smaranje prosledi...



offline
  • vrabac 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 30 Dec 2010
  • Poruke: 4963

U brate, sve te podatke odjedom zna najviše 30-tak ljudi u Rusiji.
Na neka od pitanja ima procenjenih veličina i po koje procurivanjeiz trupe i to po pravilu za stare sisteme pred povlačnje ili pred preradu, posle toga, zid bajo ili Sibir.
Vojvodu zaboravi to je radila Ukrajina, ako nešto bude servisirano od Rusa da služi još neko vreme (e sad dal 50 dal 100 komada) to samo oni znaju ko radi i koliko košta ali nije bez nekoliko miliki za raketu najmanje, mada servisiraju samo motorsku komponentu ozbiljnije, zapravo rezervoare jedino sigurno menjaju, a glavu i elektroniku (već odavno zastarelu ali svako nije za menjanje) testiraju. Nije toliko skupo jer nema novih tehnologija pa time i alata ali ...
Topolj odnosno Jars se rade u bliskim linijama a za Bulavu nisma sigurnaona je ipak mnogodrugaćija i pored tendencije javnosti da je poredi sa njima.
koliki je kapacitet proizvodnje možemo samo da nagađamo, jer kod njega je najveći porblem što je trenutni kapacitet verovatno oko 50 % maksimalnog, jer hvala Bogu nije nukelarni rat na pomolu baš...
Ne verujem da je kapacitet Jarsa veći od 60 komada godišnje i to maksimalan a isto tako ne verujem da trenutno rade ispod 30 komada godišnje, što modernizovanihTopolj što novih Jarseva al ko bi ga znao.
Trajnos tog tipa rakete je bar 10 godina a u praksi drže i duže uz redovan reglament. Servisirnje im je relativno brzo za 1 do 2 meseca i to u normalnim uslovima (radi jedna smena po mirnodopskim normama).
Pojam angažovanih ljudi radi servisiranja ovih raketa je rastegljiv jer direktno uključuje i proizvođača i državnu komisiju.
A za Bulavu nema nikakvih saznanja i veruj mi neće ih dugo biti.
Ali evo ti jednostavan način da dođeš do neke cifre. Nađeš koliko podmornica u tom i tom periodu recimo do 2020 treba da bude naoružano sa Bulavama. Sabereš broj raketa na podmornicama, dodaš bar 4-5 komada po godini u tom periodu viška za ispitivanja i bar 3 po podmornici po godini za lansiranja i još tome dodaš 10 %. I to ti je to, procena možda malo u + ali bar neka...
A za cene ko zna, jedini izvor ti je da porediš cene lansiranja civilnih satelita recimo sistemom Start u proteklim godinama pa da nekom analogijom izvućeš cenu Topolja. Za Vojvodu bi ti bio izvor cena za sistem Dnjepar ali u oba slučaja NIJE direktna analogija jer sistem vođenja nije isti, vrlo skupi deo fali i postoji pad ukupne cene zbog toga što na tu dužnost ionako idu rakete kojima ističe resurs (ili im je istekao).

Na ova pitanja bi tačno mogao da odgovori jedino neko iz ruskog MO ali se to NIKAD ne bi deslilo. ni na zapadu ne postoje podaci o tim aktivnostima.
Ono što se provlači po žurnalima i u izveštaju raznih komisija je samo za tzv. javnost.
Vreme je pokazalo da su mnogi izvikani analitčari totlano fulali u procenama brojeva i cena u ovoj oblasti, smao što se to pokaže 20-30 godina kasnije.
Pošto ja čak i nisam od te fele, nemoj one gornje cifre uzimati ni sa kakvom sigurnošću.

offline
  • Pridružio: 04 Dec 2011
  • Poruke: 516

@vrabac

hvala na odgovoru ima dosta zanimljivog procitati. Slazem se da je rano za ove tipove raketa reci nesto konkretno, nego mogu li se pronaci odgovori za starije sisteme pa na osnovu toga izvuci zakljuci. Za sisteme koji su otpisani i prevazidjeni

offline
  • Pridružio: 13 Avg 2011
  • Poruke: 1302
  • Gde živiš: Zajecar

Odličan tekst, čekamo nastavak.

offline
  • vrabac 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 30 Dec 2010
  • Poruke: 4963

Napisano: 08 Apr 2013 23:36

Nešto pogldah vesti možda i pogrešno zakjlučih da je za godinu dana urađeno 36 Jarseva ali se ne kaže da li je to i konačna brzina.
Međutim radi se i Topolj-M a još ne nađoh cifru.
Inače već počinje izgleda sa predserijom Jars-M.
Sve u svemu moja procena je malo ISPOD ruskog tempa prpoizvodnje ovog tipa strateškog projektila.
Očigledno je da je tempo proizvodnje verovatnije oko 100 komada.

Dopuna: 09 Apr 2013 20:33

Došli smo dakle do flotnog dela strateških snaga.
Možemo da primetimo odmah da su velike siteme u tome stvorili osim SSSR (Rusije) i SAD i Francuska. U današnje vreme Kina se pridružila toj škvadri ali već decenijama ima problema i sa kvalitetom odnsono performansama sitema i sa kvantitetom. Isitna i Francuski kvantitet nije veliki ali je zato njihova škola potpuno autohtona. I Indija se trudi da se pridruži tom klubu. Britanci imaju praktično male snage, realno dodatak američkim ali je njihovo suvereno posedovanje ipak članstvo u elitnom klubu.
Posebna promena u ovom sektoru je što pojavom krstarećih raketa koje se lansiraju iz cevi, skoro svaka podmornica može da postean neosač stratečkog udara.
Naravno ovde ćemo se za početak ipak ograničiti na one ultimativne sisteme, odnosno podmornice sa balističkim projekitlima.

U toj storiji zanimljivo je da je SSSR imao veći zamah u početku. To je i bilo logično obzirom da je krajem 50-tih i početkom 60-tih USAF dostigao neverovatne razmere sa B-36, B-52 ali i B-47 i B-58 bombarderima. Takođe je u to doba bio možda vrhunac američkih raketa sa kopnenim lansiranjem. Flota jednostavno i bukvalno nije imala tehničko rešenje.
I dok su Amerikanci izabrali solomonsko rešnje, da galvni nosači nuklearki budu bombarderi koji uzleću sa nosača aviona (ELISNI !; u početku, a tek kasnije mlazni dvomotorci A-3 Skajvoriori), SSSR prosto to sebi nije mogao da dozvoli jer nije imao nosače aviona.
Upravo zbog toga su i brzo počeli da eksperimentišu sa lansiranjem raketa sa podmornica. Zapravo prvo, ma kako raketa bila slabih karakteristka, lansiranje balističke rakete sa podmornice u modernom smilsu pripada SSSR-u, što je za površne poznavace malo poznato. Istina prvi eksperimenti su bili u USA odmah posle II sv. rata sa lansiranjima i V-1 i V-2 projektila sa podmornica i to je imalo dalji nastavak razvoja ali je on usled navedenog bio u početku spor. Tako su Rusi praktično prednjačili u razvoju projektila tog tipa. Štaviše razvili su ih ne samo kao klasične balističke rakete već i jednu vrstu krstarećeg projektila vro sličnog protvbrodskim projektilima. Čak su i pokrenuli seriju dizel-električnih podmornica sa balističkim projektilima, skoro jedinstvenu do sada u istoriji a kasnije prešli na nuklearne sa sličnom koncepcijom.
Međutim sve je to bilo daleko od američkih dostignuća u toj oblasti koja su brzo isplivala na videlo.

offline
  • ndejan 
  • Zaslužni građanin
  • drustveno politicki radnik
  • Pridružio: 06 Apr 2012
  • Poruke: 643
  • Gde živiš: Volgograd/Stalingrad

sve ima ovde

http://en.wikipedia.org/wiki/Comparison_of_ICBMs

offline
  • vrabac 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 30 Dec 2010
  • Poruke: 4963

Napisano: 10 Apr 2013 1:34

Iako su i Amerikanci imali dva puta u ostvarenju podmornčkih raketa i kod njih je prevladao oblik balističke rakete većeg dometa.
Istina oni su dotle uložili ogroman napor u razvijanju krilatih raketa za lansiranje sa podmornica i neki od tih projekata su bili po mnogim parametrima čak rekao bih i ispred svog vremena ali u krajnjoj meri nisu zaživeli.
Međum ono što je zaživelo bio je jedan od najuglednijih projekata u istoriji tehnike uopšte.

Polaris.

Dopuna: 10 Apr 2013 14:37

Projekt Polaris je bio presudan u isotoriji svekolikh mornaričkih balističkih raketa, posebno za SAD.
Bio je to projekat koji je jednom rečju doneo potrebne vršne performanse za podmorničke balističke projktile.
Međutim osim kvlaiteta onje doneo amerikancima i kvantitet.
Sa njegovim stupanjem u aktivnu službu a uzimajući u obzir i ostle delove nukearne trijade nastala je u trci u naoružanju neka vrsta AMERIČKE PREMOĆI.
Osim što je i sam bio vrhunskog tehničkog dometa pa ipotencijala z ausavršavanje, Polaris je može se čak reći i relativno brzo dobio i još boljeg naslednika Posejdona.

Sa druge strane SSSR koji je svu premoć SAD grubo osetio tokom Kubanske krize se prenuo iz uspavanosti i krenuo u jedan može se reći jedinstven državno tehnički napor u oblasti nuklearnih snaga. Ne samo da je on zahvatio rakete kopnenog baziranja o čemu ćemo kasnije, već je isto toliko zahvatio i oblast podmornica sa balističkim raketma.
I onda su u SSSR krenuli u pravom vojnčkom ruskom stilu u napad na isterivanje realnog vojnog nivoa ovih tipa sredstava.
Dok su dotle u većem broju korišćene samo podmornice tipa Golf i Hotel (po NATO kodu) vrlo brzo oslonac ruskih nukelarnih snaga postaće podmornice tipa Jenki (po NATO kodu). Od njih pa nadalje, SAD je pod nišanom balističkih raketa sa podmornica jednako kao i SSSR. Međutim ono što je najvažnije one su bile samo nagoveštaj budućih radova. Takođe relativno brzo posle nje i njenih raketa slediće i mnogo jače ruske balističke rakete i podmornice poznate kao klase Delta (po NATO kodu). Pojavio se i moćni Tajfun (NATO kod) koji je izazvao arehitpsko-falusno-holivudske osećaje kod Amera koji su čak doveli do nikad ostvarenog mokrog sna SAD oličenog u petparačkom filmu Lov na Crveni Okotbar (ali je muzika iz filma fenomenalna...).
U međuvremunu ni SAD nisu stale u razvoju. Stvoren je vrhunac američke škole podmorničkih balističkih raketa poznat pod imenom Tjadent. On ne samao da je bio savršenstvo svog vremena u svojoj klasi već je posedovao i dobar potencijal za usavršavanje koji je od početnog modela do sada bar dva puta u većoj meri iskorišćen.
Po mnogo ćemu Trajdent je POSTAVIO DOMAĆI ZADATAK kao oblik VRŠNIH PERFORMANSI PODMORNIČKOG BALISTIČKOG PROJEKTILA koje ni jedan SSSR projekat NIJE USPEO DA PREVAZIĐE.
Istina rakaeta je zahtevala gigantsku podmornicu (ali za najveći broj projektila do sada u istoriji), ali je zato koncepcija i izvedba jedan od tehničkih vrhova raketne tehnike uopšte.
Dobar, balansiran po snazi i veliki broj bojevih glava (koje su i same vrhunske konsurkicje) i mamaca, vrlo veliki domet koji omogućava lansiranje iz relativno sigurnih voda i velika preciznost uz skoro savršene motore su ostali aktuelni do dana današnjeg.
Trajdentu SSSR nikad nije stvarno direktno odgovorio.
Ali zato je drugačijipirstup temi bio brutalan i efikasan.
Problem razvoja podmorničkih raketa u SSSR-u je bio i ostao do kraja uglavnom zbog motorske grupe tih raketa. Naime u SSSR-u je verovatno urađeno najviše različitih konsturkcija raktnihmotora zasnovanimna tečnim pogoniteljima iz grupe hipergolika. Osim strašnog rizika po svoje posade što sei može kontrolisati ti pogonitelji su sa jednom vrlo gadom osobinom, odnosono krozivni su i prema tome uvek rizični za svoje rezervoare.
Međutim usled savršene sposobnosti projektovanja motora oko tih pogonitelja, pred takvim aždajama kao što su bili Posejdon a onda i Trajdent, odgovoreno je sa raketam zasnovanim na tim pogoniteljima. To je na kraju i dovleo do čuvene R-29 i njenih poznih verzija koje se i danas koriste.

offline
  • Pridružio: 10 Nov 2012
  • Poruke: 673

Vrabac, kako tumačiš postojanje dve (tri) kategorije sovjetskih (ruskih) raketa silosnog baziranja? Teške-R-36, srednje UR-100 i (lake Topolj).
Koje od njih su najpribližnije Minutmenu, a koje MX Pismejkeru?

offline
  • vrabac 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 30 Dec 2010
  • Poruke: 4963

Napisano: 10 Apr 2013 14:54

Jedini pokušaj direktnog odgovora na Trajdent rakete su u stvari rakete sa Tajfuna. Međutim terajući vršne performanse, one su izašle na kraju još veće i teže od Trajdenta pa su i dobile još veću podmornicu.
Kako bilo broj bojevih glava u tim Ruskim raketama je u vek nekako bio manji od američkih koji su uvek tu MIRV tehniku znali da skockaju u malom. Ali zato po ukupoj snazi glava su možda i prevazilazili amerikance a preciznost je bila u istom rangu (odavno je i kod jednih i drugih besmislena...) dok su ih po dometu u potpunosti sustigli.
E onda se SSSR raspao...

Dopuna: 10 Apr 2013 15:29

R-36 je praktično povučen iz naoružanja i sada se održava njegov manji broj samo zbog TRENUTNOG sigurnog odnosa nuklearnih snaga.
Sama raketa i njena upotreba je još malo pa stvar istorije.
Isto važi i za UR-100.
One su meni daleko simpatičnije kao mogući laki nosači za kosmos ali osim sporadičnog Rokota nešto Dnjepru karijera više ne ide...Ah, problemi Ukrajina-Rusija...valjda se malo poboljša...
Tako da ti stanje brzo ide (kako bude stizalo iz fabrike Jarsa) ka Topolj, Topolj-M, Jars i ubrzo Jars-M.
Koliko je silosno baziranje važno diskutabilno je, ali obzirom da ima mngo više silosa od raketa ajde da bude malo službovanja i u boljim uslovima. Šalu na stranu nešto će sigurno biti i u nekim silosima ako ni zbog čega onda zbog EMI efekta...Jedan deo će sigurno uvek biti na točkovima u nekoj podzemnoj graži bilo gde i bilo kad...

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 907 korisnika na forumu :: 30 registrovanih, 4 sakrivenih i 873 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3195 - dana 09 Nov 2023 14:47

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: darkangel, drimer, Fulcrum, goxsys, kybonacci, Lieutenant, lord sir giga, maiden6657, MB120mm, mikrimaus, Misha V, mkukoleca, Mr. Majevica, ozzy, Rogan33, royst33, S-lash, S2M, savaskytec, Srle993, stalja, Steeeefan, Sumadija34, Trpe Grozni, Tvrtko I, Vlada1389, wolf431, wulfy, ZetaMan, zziko