offline
- cezar 35
- SuperModerator
- Pridružio: 19 Feb 2006
- Poruke: 11156
- Gde živiš: Banja Luka
|
@....
Zlatko Dizdarevic, novinar, analiticar i diplomata (bivsi ambasador BiH u Damasku) o genezi rata u Siriji, arapskim prolecima uopste i o ISIL-u
Tekst je vrlo poucan, pa sugerisem da ga pazljivo procitate.
"Idemo u susret fašisoidnom korporativnom imperijalizmu"
+ TEKSTSeptember 8th, 2015 | by Urlik Istine
Idemo u susret fašisoidnom korporativnom imperijalizmu INTERVJU
Mi već danas imamo legaliziranu silu kao element međunarodnog poretka, kaže novinar i diplomata Zlatko Dizdarević.
„ISIL-ovanje civilizacije“ ili otkud je došla Islamska država, koji su njeni uzroci i koje su moguće posljedice, neke su od tema o kojima je novinar „Slobodne Dalmacije“ Damir Pilić razgovarao sa kolegom i diplomatom iz BiH, Zlatkom Dizdarevićem, na trećem Festivalu alternative i ljevice koji je održan od 2. do 5. septembra u Šibeniku. Objavljujemo kompletan razgovor sa FALIŠ-a.
Dizdarević je jedan od najboljih novinara bivše Jugoslavije, postjugoslavenskih zemalja, čovjek koji je bio dopisnik iz bliskoistočnih zemalja, diplomata koji je pokrivao Siriju, Libanon, Irak… Bio je veleposlanik BiH u Zagrebu.
Autor je nekoliko knjiga koje su objavljene u više zemalja, a na Bliski istok je prvi put otišao kao dopisnik još 1978. godine, kad je na čelu Sirije bio otac današnjeg predsjednika Bašara El Asada, Hafez El Asad.
Q: Koje bi bile glavne razlike tadašnje Sirije kad ste prvi put došli i ove današnje? Koja je razlika u načinu vladanja između oca i sina Asada?
Dizdarević: Prije odgovora na konkretna pitanje i uz zahvalnost za poziv da budem ovdje, dužan sam Vam nekoliko objašnjenja i napomena. Veliku sam sreću imao što su se u mom profesionalnom životu ukrstila dva različita iskustva – jedno je novinarsko, a drugo je iskustvo diplomate. Ta dva iskustva se, volim kazati, ni u putu nisu srela. Prvo iskustvo je bilo ono koje mi je omogućilo da vidim život na tim prostorima iznutra, odozdo, da učim o tom svijetu po pijacama, privatnim kućama, po sokacima, kako bi smo kazali među običnim ljudima i od njih, po kafeima… i da shvatim koliko je značajno ono što mi je moj veliki učitelj, prije nego što sam otišao, kazao nakon mjeseci priprema. Kada sam dobio rješenje da idem za stalnog dopisnika “Oslobođenja” u Kairo 1982. godine – ranije sam išao nekoliko puta nakratko, konkretnim povodima – rekao sam mu: „Znate, idem duže na Bliski istok, da li možemo negdje da popijemo kafu, pa da mi nešto ispričate o tome.“ Bio sam mlad i nedovoljno iskusan, naravno. Pitao me je za neke od važnih knjiga o Bliskom istoku. Nisam sve pročitao. Sjećam se kao jutros, izdiktirao mi je naslove 18 knjiga. Tad se ozbiljan sistem bavio slanjem dopisnika u inostranstvo. Pitao me koliko vremena imam za pripremu, rekao sam godinu dana. Toliko mi je prije odlaska rečeno da se spremam.„Kad pročitaš 10 od ovih 18 knjiga onda možemo početi razgovarati.“
Nakon par mjeseci počeli smo da razgovaramo. Redovno i temeljito, o tamošnjoj politici, istoriji, mentalitetu, kulturi. Rekao mi je, pred odlazak jednu stvar koju sam shvatio i nikad nisam zaboravio: „Ako budeš tamo prosuđivaio stvari našom logikom i pameću, našim sistemom razmišljanja i tim standardima tumačio i zaključivao o onom što se tamo dešava – nećeš nikada shvatiti o čemu se radi. Pokušaj čitati zbivanja logikom kojom oni razmišljaju, a razmišljaju u mnogim stvarima bitno različito. Jasno, jer je sve utemeljeno na drugačijoj istoriji, drugom mentalitetu i životnim matematikama. Pokaži im čašu i upitaj šta je ovo, vidjet ćeš da će Evropljanin i Amerikanac pažnju prije svega obratiti na vrstu čaše, izgled, dizajn, a oni neće vidjeti čašu, nego koja je i koliko tekućine unutra. Ni njihove logike o prijateljima i neprijateljima, vlasti i partnerstvima, najčešće se ne poklapaju sa našima”.
Da bih sve to shvatio i “dobacio” do takvog načina razmišljanja, bilo je beskrajno značajno što sam otišao kao novinar i što sam pokušavao da spoznam taj način razmišljanja iznutra i odozdo. Iz crnih limuzina tamo, slušajući samo naloge od kuće, to se ne može dokučiti. Ovo što je došlo kasnije kao nadogradnja, kada sam otišao kao ambasador BiH u Aman, Siriju, Irak i Liban bilo je u mnogo čemu sasvim novo otkriće. Prije svega to koliko se prečesto taj život tamo politike uopšte ne tiče, koliko se politike ne tiču ljudi, koliko je se de facto malo tiče i sve ovo što mi danas gledamo kao ljudske drame izbjeglica koje nam dolaze. Problem nam je šta ćemo i kako mi s njima, a ne odakle oni uopšte u toj situaciji, kako to riješiti njih radi, a ne nas radi… Važno je saznanje bilo ne to šta je činjenica, nego kako se tom činjenicom manipuliše u ovom ili onom interesu. To je potpuno druga filozofija koja ne uvažava skoro ništa od onoga što ja nazivam logikom vlastitih očiju.
Eto, ta dva ukrštena iskustva dovela su do toga da razmišljam ovako kako razmišljam danas, neki kažu na način koji je “remetilački” u odnosu na proizvedene političke i medijske istine. No, to su moja vlastita razmišljanja koja nisu bila podložna, čak i kad sam bio ambasador države koja ne postoji i nikoga se nije ticalo šta ambasador radi osim ako nisu direktno konektovani na lidere naše države. Imao sam slobodan prostor. Plašili su se da me pitaju ono što su znali iz prethodnih decenija, a neki su, moram priznati, i uvažavali ali to nije imalo nikakvog odraza na našu politiku. Zbog toga što, da biste imali vanjsku politiku morate imati unutrašnju. Da biste imali unutrašnju, morate imati državu, što BiH nažalost nije.
Ovo sam bio dužan da vam kažem zbog toga što ću u odgovoru na pitanja koja će mi biti postavljena koristiti tu logiku koja je takva kakva je, a ne već uhodanu i ciljano proizvedenu političku logiku, posebno na zapadu, koja se danas nameće po svijetu povodom događanja na Bliskom istoku.
Asad onda, otac, i Asad sad, sin – proizvod su dva različita vremena. Stariji, Hafez El Asad je bio lider Sirije u drugom vremenu u kojem su se budile ili stvarale velike, jake i moćne države koje su izrasle na filozofiji panarabizma, uz zamah “trećeg puta”, nesvrstavanja. Sirija je u jednom trenutku čak bila formalno i zajednička država sa Egiptom. To je bilo vrijeme entuzijazma u eri oslobađanja od kolonijalizma. U toj fazi su pravljene države potpuno drugog tipa, jake i moćne sa puno entuzijazma, ideološki određene i striktne, države koje su poštivale sekularizam i nešto što bi se teško moglo nazvati multikulturalizmom, ali izvjesno uz uvažavanje etničkih, vjerskih i drugih razlika. Postojao je odnos prema davnoj prošlosti. Utjecaj zemalja iz Zaliva i petro – dolar još nisu bili dominantni. Taj se sistem, naravno branio na dosta brutalan način tako da se ne može govoriti o logičnom spoju panarapske širine i demokratičnosti kakvu podrazumijevaju građanska društva zapada i dugih demokratskih istorija, ali su to bile respektabilne države koje su imale sasvim drugačije vizije i realnosti od ovoga što im se nametnulo silom danas. Prije svega izvana. Na tragu dramatične konstante koja je od Bliskog istoka napravila prostor pljačke i uzimanja i nikako teren kojem bi se pomoglo u istinskom rastu i emancipaciji. Logika je jasna. Takve države ne bi bile spremne na otimačinu, prije svega energije, čemu su skoro isključivo morale da služe. Sve do danas.
Ovo sada je rezultat velikog projekta stvaranja novog Bliskog istoka na temeljima razvalina sistema što su ga ustanovili Britanci i Francuzi nakon raspada Otomanske imperije. Novi vlasnici su prvenstveno sa svojim evropskim i drugim satelitima, imali ekskluzivno korporativne ambicije, želje i nastojanje da se maksimalno i do kraja iskontrolišu resursi i tokovi nafte i gasa, da se praktično opljačka sve što se može ukrasti po cijeni koja Zapadu odgovara. Da bi se to moglo, ne smije se obrazovati, ne smije se uzdizati, ne smije se stvarati srednja klasa koja predstavlja izvor svakog napretka i uspješne budućnosti. Onoga časa kada se stvore čvrste države jakih režima, ali uz dosta socijalnih komponenti, mogućnosti za zapošljavanje, besplatno obrazovanje, zdravstvo i sve na tom tragu, dakle kad su te države svojom organizacijom i snagom postale prepreka da se barel dobije ispod svake pristojne cijene, tog trenutka postalo je jasno eksploatatorima da se mora ući u razaranje i rušenje tih država.
Vrijeme bivše Sirije, Iraka, Libije pa i Egipta, ma koliko on bio nešto drugačija priča zbog njegove uloge u očuvanju Izraela, je prošlo. Uglavnom iz pomenutih razloga i logike. Bašar El Asad je druga priča u odnosu na oca, i bio je apsolutno spreman da se “uklopi” u zahtjeve novog vremena i novih pregrupisavanja u svijetu. Ma kako ima veliki uteg očeve generacije lidera na leđima. Asad je, uostalom, britanski đak. Njegova žena je moderna, tako se i ponaša, oblači… On je čovjek koji nije bio pripreman za predsjednika Sirije. Njegov brat je bio pripreman, ali je poginuo prije nego što je to postao.
Nakon prethodnog višegodišnjeg novinarskog rada i života tamo, od 2008. do 2012. bio sam u regionu, kao diplomata. Bašar El Asad je tada pokrenuo mnoge procese modernizacije, mada je Siriju pritiskivala čuvena “kletva” predsjednika Buša o Siriji, Iranu i Sjevernoj Koreji kao “osovini zla”. Naravno da je ta izolacija prema Zapadu Siriju približila Iranu, Rusiji, u početku čak i Turskoj i Jordanu. Malo će se ko danas sjetiti da je Sirija 2013. zvanično uvela i višepartijski sistem, sprovela izbore na tim temeljima. Ma kako to bilo novo i u povoju, kretalo se naprijed. U zemlji je broj stranih turista u godini dana porastao za sedam stotina posto. To je država koja je imala mnoge ugrađene socijalne komponente na vrlo visokom nivou, ozbiljno besplatno obrazovanje, zdravstvo… Bila je jedina zemlja na Bliskom istoku koja je imala dovoljno vode, hrane, energije i za sebe i za izvoz. I dvije stvari koje niko ne spominje, a koje su jako bitne i danas: 2009. u teritorijalnim vodama Sirije otkrivene su enormne količine nafte i gasa i , naravno, odmah otvorilo pitanje na zapadu ko će u svijetu, u trci za tu energiju prevladati. I još nešto, po meni kapitalno: Sirija je bila jedina zemlja u regionu koja nije imala niti jedan dolar duga ni Svjetskoj banci ni MMF-u. Ne možete biti primjer ostalim arapskim zemljama da se tako može živjeti, a graditi međunarodni poredak na filozofiji imperijalizma MMF-a, Svjetske banke i ostalih banaka Zapada.
Dakle, 2010. i 2011. godine je bilo jasno da to neće ići. U velikoj igri preslagivanja kompletne situacije na Bliskom istoku pokrenuto je takozvano Arapsko proljeće koje se iz zapadne perspektive, kao i naivnima na Bliskom istoku činilo kao istinsko demokratsko buđenje mladih i obrazovanih ljudi. Ovi potonji jesu doista u to vjerovali srcem ali, time se tamo politika ne vodi. Sentimenti Istoka na Zapadu ne vrijede. Arapsko proljeće je bilo potpuno organizovana, sinhroizovana,proizvedena i provocirana operacija u kojoj jesu mladi ljudi mislili da učestvuju u onome što se govorilo da jeste. Međutim, taj šou je bio ukraden koju sedmicu nakon početka i okrenut u potpuno drugom pravcu. Pogledajmo rezultat. Zemlje u kojima je pokrenuto “proljeće” završile su sa srušenim sekularnim i funkcionirajućim sistemima, ma kako im bili totalitaristi na vrhu, razorene, uništene sa stotinama hiljada žrtava i milionima izbjeglih i raseljenih.
Sa nekoliko kolega ambasadora odlazio sam prvih dana započinjanja “revolucije” u Deri, grad na sirijsko – jordanskoj granici. Krenulo je sa demonstracijama u kojima je učestvovalo nekoliko stotina ljudi. Išli smo tamo ujutro, vraćali se uveče. Imali smo status i obezbjeđenje, pa smo mogli. Prvi dan su bile demonstracije. Policija je odgovorila. Noć nakon demonstracija Asad je objavio na TV-u da poziva u Damask predstavnike studenata i onih koji su se pobunili, da se u parlamentu razgovara “o njihovim opravdanim zahtijevima”. Drugi dan je krenulo ulično nasilje, napadi na prodavnice, na javne objekte… Treći dan ste mogli da prepoznate kako se ta cijela priča preselila u centralnu džamiju iz koje se diriguje operacijom. Mogli su da se prepoznaju i tipični potezi agentura stranih službi koje podgrijavaju haos. Kada se zapucalo snajperima sa krovova i na demonstrante i na policiju, priča se potpuno okrenula u pravcu koji je neko želio. Koju sedmicu kasnije započinjao je “građanski rat”.
Dakle, mlađi Asad je bio čovjek na kojeg se, da se htjelo, moglo odigravati u procesu demokratizacije društva, procesu dogovaranja koji je Zapadu, navodno, bio bitan. Američki državni sekretar Džon Keri je, recimo, bio sa svojom suprugom malo prije zbivanja u Deri na večeri sa Asadom i njegovom ženom u poznatom rerstoranu Narandž u starom gradu. Fotografije pokazuju da je bilo mnogo osmijeha. Keri je, prema saopštenjima iz Damaska, tražio ono što je tražio, prekidanje približavanja Sirije Iranu, posebne pogodnosti u energetskim poslovima sa Zapadom i ko zna šta još. Nije dobio i “proljeće” je krenulo. Na ubrzanom putu ka dubokoj jeseni i totalno krvavoj zimi.
Razlika između oca i sina Asada je, zapravo u sasvim različitom istorijskom kontektu, u uslovima u kojima je ta država živjela u dvije različite epohe. Moje duboko uvjerenje je da naslućena pozitivna priča sa mlađim Asadom naprosto nije smjela proći zbog toga što u svemu ovome danas nije u pitanju ekskluzivno sudbina Sirije, već realizacija mnogo šireg koncepta koji se zakuhavao u regiji.
ASAD I GADAFI
Q: Kazali ste maloprije da je Bašar el Asad na početku Arapskog proljeća bio spreman, voljan primiti studente i mlade prosvjednike u palaču na razgovor. Poznato je da je i Gadafi nudio slične koncesije pobunjenicima, nedugo prije nego što je ubijen. Može li se reći da je Gadafi ubijen iz istog razloga iz kojeg se sada napada Asad i koji je to razlog?
Dizdarević: Priča sa Gadafijem je uočljivo drugačija jer je skoro isključivo priča o nafti. Imao sam jednu privilegiju, vrlo zanimljivu, na temelju koje mogu da kažem da je ovo jedan od dva suštinska razloga zašto je Gadafi srušen. U Amanu živi i danas, princ Hasan, brat jordanskog kralja Huseina, koji je bio duže od tri decenije kraljev zvanični nasljednik. Kada se kralj Husein nakon više godina bolesti liječenja poslednji put vratio iz klinike Mayo u Americi, i sazvao kraljevsku porodicu sluteći brzi kraj, na veliko iznenađenje mnogih je saopštio da ga neće naslijediti princ Hasan, nego jedan od njegovih sinova, sadašnji kralj Abdulah. Sina je odredio zbog toga što je mnogo mlađi, i posebno zbog njegovog profila. Poznato je da je u arapskim zemljama pozicija vojske veoma značajna za održavanje mira u zemlji i samog režima i sistema. Kralj Abudalh II je bio, prema tradiciji, diplomac najboljih britanskih vojnih akademija, školovao se i na drugim koledžima u inostranstvu, dakle prozapadne i moderne orijentacije. Širokih pogleda na svijet. Oženjen je Palestinkom, veoma obrazovanom i po mnogim uvjerenjima avangardnom vladarkom Istoka. Za Jordan je to posebno značajno jer Palestinci tamo sačinjavaju više od 70 posto stanovništva. Velika većina kao izbjeglice naseljene nakon palestinske drame, posebno 1967. godine. Ovaj brak značajno je relaksirao tenzije u zemlji koje su od stvaranja države tinjale između starosjedilaca beduina i Palestinaca, modernijih, obrazovanijih i mnogo prisutnijih u poslovima i biznisu. Činjenica da je kralj oženjen Palestinkom je prilično relaksirala tu situaciju.
Abdulah je u vrijeme kad se dešavalao smjena, bio komandant specijalnih jedinica jordanske armije i svi najznačajniji komandanti u jordanskoj armiji su mu bili generacijski prijatelji i jako lojalni, što je tamo presudno značajno. Zbog toga se jordanska armija, koja nije velika, smatra u profesionalnom smislu jednom od ozbiljnijih u regionu. Kralj i zato uspijeva da se odupre radikalnim islamistima i da za sada zatvara prolaz ISIL-u i drugim formacijama, mada ne treba zaboraviti činjenicu da ni Amerikanci nisu previše sretni da neko čeprka po Jordanu, jer je to njihova ključna baza u regionu.
Princ Hasan je vrlo džentlmenski podnio činjenicu da neće biti kralj. Nije ni pokazivao peveliku strast za tu poziciju jer se razvijao na potpuno drugi način, kao čovjek akademske provinijencije, profesor, predavač po svijetu, filantrop. Rodoslovnik je mnogih projekata iz oblasti nauke, obazovanja, modernizacije. Imao je sklonost da se druži sa ljudima sa drugih prostora pa je tako i malu grupu od nas nekoliko ambasadora pozivao često na piće i druženje. Bio je posebno znatiželjan za zbivanja na Balkanu. Tako nam je i omogućavao često, mimo običaja i protokola, uvide u neka manje poznata a značajna dokumenta koja bi nam mogla biti interesantna. Među njima i dokumenta temeljem kojeg se jasno naslutilo šta će se desiti u Libiji. Papir je, pokazalo se ubrzo, bio sasvim pouzdan, kao rezultat rada više obavještajnih službi. Direktno je sugerirao vezu između koncesijskih ugovora Libije sa najvećim naftaškim korporacijama u svijetu. Bavio se neplaćenim dugom za eksploataciju libijske nafte, uslovima produženja tih ugovora temeljem sasvim razumnog Gadafijevog prijedloga i “odgovorom” Zapada na te prijedloge – avionima, razaranjem Libije i ubistvom pukovnika. Uz histerično objašnjavanje svjetskih medija kako je riječ o diktatoru i ljudskim pravima. Naravno, zna se da je libijska nafta jedna od najkvalitetnijih u svijetu, da je najbliža Evropi i tako u transportu najisplativija, a da su glavne novčane zalihe Libije tada ležale na računima najvećih zapadnih, posebno glasovitih njujorških banaka. Dug koji je pet velikih svjetskih kompanija dugovalo Libiji u tom trenutku, neisplaćeni novci za koncesijske sporazume, prema pomenutom dokumentu premašivao je prilično cifru od više desetina milijardi dolara. Gadafi je ponudio kompanijama da se dogovore o načinu isplate duga. Samo nekoliko nedjelja nakon Gadafijeve konstruktivne ponude o načinu rješavanja duga, počelo je tzv. Arapsko proljeće u Bengaziju.
Vijeće sigurnosti ubrzo je donijelo zapravo prevarantsku odluku o uspostavi no fly zone iznad Libije, (Rusija je ubrzo ustvrdila, s razlogom, da je izigrana obećanjima datim kako ne bi uložili veto na odluku), odnosno legitimiralo je vazdušne napade na Libiju i naoružalo preko noći dovedene “oslobodioce” u Bengazi i druga mjesta. Gadafi je predlagao razna rješenja ali, cilj nije bio mir. Pukovnik je skončao kako je skončao, znamo dobro – u ime “ljudskih prava i demokratizacije”. Libija je uništena u temeljima, a na brzinu pokupljena i “demokratski izabrana” nova vlada u Tripoliju je potpisala sve što su korporacije sa Zapada zatražile. Ubrzo nakon toga je procurio još jedan dokument, vrlo precizan, koji kaže da su dvije najveće američke banke u tom trenutku bile dužne Libiji mimo nafte nešto oko 60 milijardi dolara, odnosno, novci koje je Libija držala u tim bankama naprosto su u raznim bankarskim mahinacijama bili potrošeni.
Priča je objašnjena skidanjem diktatora. Oni isti koji su Gadafija mjesec dana prije ciljane likvidacije primali kao uvaženog gosta po svjetskim metropolama su okrenuli glave. Onu “novu, demokratsku vladu” iz Tripolija danas ne priznaju ni EU ni SAD. Ta je vlada, ujedno, pod snažnim utjecajem islamista, pa i ISIL-a. Postoji neka druga vlada u Tobruku, sa kojom komuniciraju zapadne države. Libija je potpuno rasturena i to je, zapravo, pravi rezultatat takozvanog Arapskog proljeća.
Desetak hiljada takozvanih boraca za slobodu iz Libije prvo je prebačeno na afrička ratišta da obave neke prljave poslove u vezi sa bitkom za uranij oko Malija a potom su, uglavnom, poslati u Siriju da skinu glavu Asadu. U redovima Al Nusre, “umjerenih opozicionara” ili bilo koga drugog. Sve do ISIL-a. Oružje koje je bilo upumpano u Libiju za tzv. Arapsko proljeće brodovima je prebačeno kanalima što se u vojno obavještajnom žargonu zovu pacovska ruta.
Dakle, libijska i Gadafijeva priča je nešto “jednosmjernija”, a povod joj je i izvor isključivo nafta.
Q: Svjedoci smo zadnjih godina u mejnstrim medijima širom Evrope i u Americi, zato su pomenuti ovdje u istom pitanju, da se i Gadafi i Asad predstavljaju kao diktatori koji krše ljudska prava i da će njihovim rušenjem doći do veće demokratizacije i povećane razine ljudskih prava. Svjedoci smo da se to u Libiji nije dogodilo. Dapače, potonula je u potpuni kaos i nasilje, a s druge strane imamo vojske koje napadaju Asada, a proizvode esktremno nasilje u okviru Islamske države, pa se Asad kakav god da je, ispostavlja kao čuvar na braniku naše civilizacije kakvu poznajemo. Što bi vi rekli za Asada – je li on heroj ili zločinac?
Dizdarević: Ni jedno ni drugo. Asad je realnost u situaciji koja je takva kakva je. I faktor je rješenja, a ne zaoštravanja problema. O tome sam pisao kada je sve počinjalo i tvrdilo se da će ga “revolucija skinuti za tri mjeseca”. Glupost. On je legitimno izabran predsjednik. Rekao sam da su 2013. usvojili zakon o višepartijskom sistemu, na temelju toga su imali izbore koji su takvi kakvi su. Zajednički zaključak međunarodnih promatračkih misija, uključujući u njima i predstavnike nekih zemalja EU, konstatovale su kako su izbori, u datim uslovima, bili korektni. Eto to bi trebalo biti pitanje elementarnog legaliteta i legitimiteta temeljem međunarodnog prava. Naravno, onoliko koliko je i Gadafi srušen “zato što je terorista po mjerilima i u ime međunarodne demokratizacije”, pa smo dobili to što smo dobili, tu priču imamo i ovdje. Jasno je da sirijski sistem po definiciji, kao ni jedan arapski sistem prije ovoga svega, nije bio demokratski ni liberalan u onoj mjeri u kojoj se uspostavlja kao standard na Zapadu, ali da budemo realni, demokracija nije nešto što se stvara preko noći. Francuska je od Velike povelje slobode do Francuske revolucije razvijala svoje odnose stotinama godina. Mi znamo šta kod nas znači kazati kako smo preko noći, jednim glasanjem, na jednim izborima, uveli demokraciju i to u sasvim drugom okruženju. To je proces, nije pitanje političke odluke. Ali onog trenutka kad Saudijska Arabija, Katar i Kuvajt kao strateški prijatelji Zapada postanu njihov demokratski problem kao Sirija, i na njih se primjeni ovo što i tamo, pristajem da drugačije razgovaramo. Nemojmo, ipak, praviti komediju i farsu od nečeg toliko brutalnog.
Q: Da li to znači da ne možemo zemlje Bliskog istoka promatrati u našim parametrima demokracije i ljudskih prava? Da li se može reći da je izbor na Bliskom istoku ili prosvjećeni ili neprosvjećeni apsolutizam?
Dizdarević: Bez uvažavanja pitanja o čemu se tamo radi i zašto je to tako, nekorektno je praviti paralele. Tamo danas nemamo realnost koja je pala s neba. To je isto kao što se danas svi bave izbjeglicama i razgovaraju o zidu u Mađarskoj, o tome ko im je dao kruha i vode, ko će ih u autobus a ko neće, ko je medju njima kršćanin pa može proći a ko je musliman pa ne može, a niko neće da postavi pitanje zašto su ti ljudi izbjeglice. I da kaže, pomozimo da se zaustavi rat, a može, pa ćemo drugačije razgovarati i o tome šta sa njima. To je sve zajedno suština velike priče o Bliskom istoku. Pojednostavit ću do kraja: Bliski istok je odvajkada, ili evo da govorimo o vremenu od Otomanske imperije na ovamo, prostor “određen” za pljačku. To je teren sa kojeg se uvijek uzimalo, a uzimao je Zapad. I tu postoje dvije stvari: jedno je nafta i geostrategija nafte, a drugo nedozvoljavanje Bliskom istoku da odraste, da se demokratizira, da se obrazuje, da postane prostor i sistem u kojem će se jednog dana kazati – ne možete da dobijate barel za pet dolara. To je osnov na kojem je izrastao ISIL. On nije prevashodno vojna, nego socio-patološka komponenta. ISIL je rezultat činjenice da danas imate tamo desetine miliona ljudi koje možete da regrutujete preko noći za radikalizam svake vrste, jer ogromna većina mladih ljudi ispod 30 godina nema apsolutno nikakvu budućnost. Neobrazovani, nezaposleni, poniženi, skrajnuti, oni su idealna regrutna baza iz koje možete da dobijete to što ste dobili, teroristu. I da stalno održavate taj projekat živim. Oni su napravljeni zato što je svako ko je bio spreman da sruši Asada bio dobrodošao i svako takav je bio naoružan. Pa, molim vas, iz Hrvatske je otišlo nekoliko hiljada tona oružja za “opoziciju” preko Jordana, sa Plesa. Nije to, uglavnom, bilo hrvatsko oružje, ali je Hrvatska dobila nalog da bude sabirni centar za oružje iz evropskih zemalja kako bi se poslalo gdje treba. Dakle, učestvovalo se u svemu, dosta poletno, da bi se zadovoljio zadatak “partnera”. A posljedice?
Imao sam prilike da učestvujem tada na jednom zatvorenom sastanku o Bliskom istoku kod predsjednika Josipovića. Rekao sam da se u krugovima koji se time bave zna da je to oružje otišlo. A on je pitao, otprilike na način da baš ne potvrdi tu “tajnu”, da li se to doista zna ili neko nagađa. Ne znam danas šta je bilo zapravo u pitanju, možda da me propita kako se to može znati ako je tajna… Rekao sam da znam tu činjenicu na jedan vrlo jednostavan, tehnički način, koji svako ko se bavi ovom vrstom poslova zna. U svakoj državi postoji ured u kojem sjede ljudi što se bave podacima i dozvolama za prelet aviona preko teritorije te države. Tu se moraju dati osnovni podaci o tipu aviona, putnicima ili teretu, odakle ide, kuda ide itd… Prema tome, ako vam neko prijavi da preko BiH za Jordan dnevno leti nekoliko aviona koji su konfigurirani za specijalne terete, to se uglavnom čita kao oružje, čiji je tip takav i takav, zove se tako i tako i imaju određenu nosivost i tonažu, onda treba biti blesav pa ne shvatiti o čemu se tu radi. Kad se to pomnoži sa danima leta i brojem aviona, pa toliko i toliko tona, dobije se to i to. Vijest je nakon sedmicu dana objavio Njujork Tajms, a onda su kao svi bili iznenađeni. Ne mislim da je Hrvatska imala kapitalnu ulogu u svemu tome, ali je očigledno odigravala nečiju igru. Ako je odigravala nečiju igru, možete misliti kako su to tek drugi radili. Cilj je tada, i danas je, bio samo srušiti Aasada. I svi su pisali da je to samo pitanje vremena, veoma kratkog. Vrijeme se oteglo, rodile su se zvijeri raznih vrsta silno podupirane kao lovci na Asadovu glavu, a tamošnjem narodu je – idiotski i svjetskoj javnosti – ponuđena priča da su, valjda, ISIL i isilčići umjereni borci za demokraciju, šta li. Asad nije srušen, evo, već petu godinu, četiri miliona raseljenih unutar Sirije prebjeglo je na prostore koje drži regularna armija, a priča je i dalje da ta armija ubija svoje stanovništvo.
ISIL SE MOŽE ZAUSTAVITI ZA DESET DANA
Q: Šta je objašnjenje tog njegovog trajanja?
Dizdarević: Zato što su bili jači nego što se vojno i organizacijski očekivalo, jači i od male Gadafijeve vojske i nekada velike iračke koja je prethodno rasturena američkom agresijom 2003. i kasnijom “obnovom”, dosta dubioznom. I zato što su imali dva logistička uporišta koja takođe nisu naivna. Rusija svoj jedini izlaz na Mediteran ima u Siriji, u luci Tartus. A ako neko misli da će Rusija da prepusti svoj jedni izlaz na Mediteran bilo kome tek tako, onda on o politici ne zna ništa. Zapadna procjena ruske spremnosti na odgovor, podjednako kao i u Ukrajini, bila je pogrešna. Može se svašta desiti, može se i Asad žrtvovati ako zatreba, ali geostrateški interes prisustva na obali Mediterana, na naftnim putevima u regionu, teško ili nikad. Iran takođe ima svoj interes u cijelom regionu. Uostalom, Zapad je i ovdje napravio grešku u procjeni činjenice da su oni gurnuli Damask prema Teheranu. A interes Irana je održavanje “klina” do Libanona i jakog Hezbolaha tamo i neće dozvoliti da ga se odgurne odatle. Amerika ima ogromni interes sa Izraelom, ali je pritisnuta i obavezama prema Saudijskoj Arabiji (petro-dolar), Turskoj (južno krilo NATO-a) i drugim “partnerima” tamo koji, opet, imaju svoje povjesne snove o Bliskom istoku bez Asada. U pitanju je, dakle, igra velikih interesa i igrača. I Hafez El Asad, i Sadam Husein i Gadafi tu su igru znali da igraju do mjere kada su postali prepreka za više interese. Nažalost, tu igru danas ne zna da igra mudro prije svega Zapad. Filozofija otimačine resursa nadvladala je nekadašnje sofisticiranije politike i ideju o pravednijem međunarodnom poretku. Sirija i Irak tamo su samo teren na kojem se realizira gruba otimačina. Bžežinski, čuveni američki geostrateg, uz Kisindžera najveći u novijoj istoriji, savjetnik za nacionalnu sigurnost u vrijeme Kartera, objavio je 1997. knjigu „Velika šahovska ploča” o američkom primatu i geopolitičkim ciljevima. Do detalja je objasnio kako se destabiliziraju zemlje iznutra da bi se srušile i da bi se uveli novi sistemi sa novim vladarima. Teoriju je razvio prije svega na Sovjetskom savezu i njegovom rušenju kroz Afganistan ali je očigledno da se metod brutalno koristi do današnjeg dana uvijek upotrebljavajući proizvodnju unutrašnjih razarajućih snaga. Sada su to opet islamisti, u Afganistanu talibani pa Al Kaida, u Egiptu takozvani “umjereni islamisti”, u Iraku i Siriji ISIL i slični. Šta znači umjereni islamista? Nema umjerenih islamista kao ni umjerenih šovinista ili fašista. A zvanična je politika bila dovesti ih na vlast prvo “arapskim proljećem” pa onda i brutalnim rušenjima tih država i sistema što je na djelu. I to sve prije nego “umjereno”. Sada se bumerang vraća, prije svega u Iraku i Siriji mada se priča proširila na Libiju, Jemen i kreće prema Africi ali i dalje će. Sve im je tamo sprženo snagama koje su stvorene i naoružane i sada se u Evropi pitaju otkud tolike izbjeglice i šta ćemo mi sa njima, remete nam komoditet, šta će oni. A naravno da i te izbjeglice neko pokušava iskoristiti za destabilizacije raznih vrsta u samoj Evropi. Koja ne zna da nađe brzi odgovor u skladu sa “papirnim” filozofijama svog bitka koje polako pucaju od Grčke, preko antiislamizma (sjećate li se evropskog antisemitizma svojevremeno) do fašizma u Ukrajini, pa dalje. Plan sa “umjerenim islamistima” u Egiptu bio im je Mosri koji je lider Muslimanske braće, tradicionalno najstarije i najjače islamističke organizacije u regionu, leglu iz kojeg se porodila plejada terorista i njihovih pokreta i organizacija. Formirani su 1928. godine u Egiptu, doktrinarno ne priznaju ni naciju ni državu nego samo ummu, zajednicu svih muslimane na svijetu. I eto takav koncept Zapad je preferirao na vlasti i podržao u Egiptu. Naravno, sve u ime ljudskih prava i demokracije.
Druga je stvar što su se preračunali sa egipatskom vojskom. Svojevremeno su je stvorili Amerikanci da bi čuvali Izrael, i ta je vojska ostala jača i sposobnija za odbranu vlastitih pozicija nego što se očekivalo. Kada je Mosri izabran u Egiptu napisao sam da dajem godinu dana dok ne bude skinut vojnim udarom. Promašio sam 17 dana. Baveći se time decenijama, nije bilo teško doći do ovakve računice, ako hoćete da je vidite. Ako ne želite da prihvatite bez pogovora istine koje kreiraju novi korporativni, vojni i bankarski imperijalisti sa svojim slugama, medijima i – političarima malog formata. Istinski, recimo, smatram da je internet jedno od najvećih dostignuća 20. stoljeća, ali kada internet, zapravo najsavremenije informativne tehonologije upregnete u drugom pravcu, onda dobijate nešto što je monstruozno efikasno oružje manipulacije.
Kad sam, dvije godine nakon početka svega najgoreg u Siriji, bio u Damasku i odatle mojoj dobroj prijateljici, novinarki medjunarodne reputacije koju znam godinama i koja razumije stvar, poslao mejl i napisao kako sjedim u mom starom hotelu u Damasku, čitam novine uz čašu vina, odgovarila je hitro: „Lažeš“. Odgovorim pitanjem: “Kako možeš da kažeš da lažem, nismo balavci.“ A ona onda: „Izvini, molim te, ja sam ti to spontano odgovorila jer u mom okruženju ne postoji Francuz, intelektualac i novinar koji bi mi povjerovao kada bih mu rekla da Zlatko Dizdarević sjedi u Damasku pije vino i preko kompjutera se dopisuje sa prijateljima i šalje tekstove.“
Dakle, nije u pitanju više slagati, dati netačnu informaciju. U pitanju je formiranje uma, stavova i generalnih zaključaka koji se podrazumijvaju unaprijed, o čemu vam ne pada na pamet da propitujete uzroke, motive, vjerodostojnost već sve podrazumijevate na zadatoj liniji, onda je to kraj. Kao da su vam ugradili čip u glavu. Što se ubrzano približava kao realnost, u ime “kontrole kretanja djece, da ih ne kidnapuju…” Za sada su dovoljni mobiteli, pametni.
U tehničkom smislu medijska proizvodnja “istina” o Siriji izgleda ovako: osnovni izvor svih informacija sa Bliskog istoka danas je takozvani Opservatorij za ljudska prava iz Londona. Opservatorij je de facto jedan Sirijac koji je u vrijeme Hafeza El Aasada bio mali obavještajac kojeg su poslali u London da špijunira emigrante što su bježali iz Sirije na Zapad. Tada se zvao Osama Ali Suleiman. Angažovale su ga britanske obavještajne službe, bio je sklonjen nekoliko godina u Coventry gdje je prodavao donere na ulici. Onda je uoči početka “arapskog proljeća”neke poslove. Prije nego što je krenulo tzv. Arapsko proljeće, postaje Rami Abdul Rahman, “osniva” NVO za ljudska prava i počinje da biva zapravo proizvođač istina o “revolucionarnim zbivanjima u Siriji”. Od tada do danas, on dnevno saopštava, fabrikuje informacije koje dobija unaprijed sa “lica mjesta”. One nisu brutalna laž, ali su frizirane toliko koliko neupućenom čitaocu na Zapadu treba da steknemo ciljani utisak o dobrim i lošim momcima u Siriji, o tiraninu Asadu koji ubija svoje civile, i o umjerenim opozicionarima, revolucionarima koji su protiv njega i svekolikog režimskog mraka. Potpuni proizvedeni haos u razvaljenoj zemlji ide mu naruku. Posao se obavlja iz jednog stana u Londonu, dobro snabdjevenog potrebnim serverima. Zapadni mediji mu gutaju informacije a ime izvora, “Sirijske opservatorije za ljudska prava” zvuči baš onako kako treba. Usput, finansijski ga podržavaju Velika Britanija, fondovi EU i “tajni donatori”. Rami Abdul Rahman se kočoperi po londonskim političkim salonima čak i u društvu ministara a blizak drugar mu je čuveni irački prebjeg Al Jaubi, zvani Curveball, poznat po podmetnutoj laži Amerikancima o Sadamovom oružju za masovna uništavanja koja je poslužila u UN-u za legalizaciju napada na Irak 2003. godine koja je koštala života oko milion ljudi – prema zapadnim izvorima koji se ne vole citirati. Zanimljivo je da su mnogi, od Njujork Tajmsa, preko Rojtersa do Gardiana svojevremeno objavili priču o ovome, ali stvar ide dalje. Obratite pažnju od sutra, ja vam garantujem da ćete u 50 odsto pročitanih vijesti iz Sirije naći kao citirani izvor “Sirijski opservatorij za ljudska prava” – iz Londona. To je realnost i što je najgore, objavljena u svijetu. To nije moja priča.
Suština je po meni sledeća – na Bliskom istoku ne postoji ništa mimo, izvan i iznad geostrategije energije i prostora. Sve ovo ostalo – Šiti, Suniti, Alaviti, ISIL, istorija – to su alati koji služe za destabilizaciju i rekompoziciju prostora, za uništavanje država poput Sirije i Iraka, koje su na spisku za odstrel. To nisu stvari analitičarske procjene. Postoje instituti u SAD, postoji ideja novog Bliskog istoka, zapravo demontiranja stogodišnje britansko-francuske konstrukcije Sajks-Pikotovog (Sykes-Picot) Bliskog istoka. Ona je dio projekta “Novog američkog stoljeća” koji je definisan 1998. godine, dakle nekako u vrijeme objave “Šahovske table” Bžežinskog, a otac projekta je Robert Kagan, veoma značajni geostrateg u Vašingtonu, uz ostalo specijalni savjetnik H. Klinton dok je bila državni sekretar. Usput, Kaganova supruga je Viktorija Nuland, aktuelna zamjenica državnog sekretara Kerija. Svjetskoj javnosti poznata po onome “Fuck the EU” u slučaju Ukrajine. “Novi Bliski istok” ukratko znači temeljno mijenjanje tamošnjih granica, uz ostalo rušenje i podjelu Iraka i Sirije, a sve zajedno kako bi se temeljno stavila šapa na izvore i pravce protoka energenata i otvorio nesmetani prolaz zapadnom kapitalu u region u kojem su postojeći režimi tamo “počeli da prave probleme”. Prisjećanja radi, u malom je logika primjenjena i na ovaj prostor uz finalizaciju Dejtona kao nakaze od državne organizacije sa stalnim podgrivanjem razlika i sukoba niskog intenziteta, ma koliko nije nafta u pitanju. Dakle, sačuvaćemo formalno spoljne granice, ali unutrašnja kompozicija je ekskluzivno zasnovana na nacionalnoj i vjerskoj podjeli koja traži velikog zaštitnika izvana. Ovih dana se razgovara iza zatvorenih vrata, počinju pregovori između SAD, Rusije i Irana jer su konačno i Teheran morali uvažiti kao realni faktor u regionu. Ne možete praviti bilo kakav dugoročniji plan na Bliskom istoku, a ne uvažiti Iran. Oni su to što jesu i mora se pregovarati s njima. Uostalom, pregovara se sa neprijateljem i konkurentom a ne sa saveznicima. Koncept SAD je stvoriti na prostoru Sirije i Iraka i dijela gdje su Kurdi, veliki cjeloviti i zaokruženi sunitski i takav šiitski entitet uz rješenje za Kurde. Amerikanci za sada, međutim, očigledno ne znaju kako će, kad su Kurdi u pitanju, riješiti to pitanje sa potrebnim partnerom u regionu – Turskom. Erdogan to zna, igra na tu kartu, a ne pada mu na pamet da bilo šta da Kurdima, ne samo u Turskoj nego i u Siriji. Šta sa Saudijskom Arabijom u kojoj su značajni izvori finansiranja terorizma i svega onoga što oni smatraju da je neophodno da bi se zaustavio Iran koji je u saudijskoj sunitsko-vehabijskoj perecepciji vlastite moći Teherana noćna mora. Kako pomiriti tu rekompoziciju prostora sa interesima Izraela? (Izraelski premijer)Natanjahu, krvavi protivnik zapadnog sporazuma sa Iranom opet je na svoj način dobitnik: vrati se u sami fokus američke politike, izdejstvovao sva obećanja da će biti ljubljen i štićen i više nego do sada, potpuno eliminisao “palestinsko pitanje” iz takozvanog mirovnog procesa itd. To su današnje realnosti na putu mira u regionu.
Q: Očito je mnogo indicija da je projektu jačanja i širenja Islamske države kumovao zapad. Da li se u slučaju IS može reći da je to alat koji se malo oteo kontroli? Da li još uvijek smatrate da SAD ima kontrolu nad tim?
Dizdarević: Islamski fundamentalizam i teroristi su uvijek korišteni u nekim igrama druge vrste u početku, pa su se onda otimali. Talibani u Pakistanu nisu pali s neba, oni su proizvedeni da bi se srušio prosovjetski režim u Avganistanu. Ponovo se pozivam na Bžežinskog, pošto je on zla kob Bliskog istoka i vrlo ga je zanimljivo čitati i danas. Dao je svojevremeno intervju francuskom “Nuvel opservateru” u kojem je doslovno objasnio: „Mi smo morali da proizvedemo SSSR-u novi Vijetnam, na kojem će da se raspadnu.“ Njihov Vijetnam po njemu je bio Avganistan. Izvedena je kompletna operacija, postojao je kompletan plan sa proizvodnjom talibana, desilo se šta se desilo, Rusi su tada zagrizli udicu. Morali su posle da se povuku. To povlačenje koincidira sa raspadom SSSR. Ostala je “istina” u svijetu da su oni jedini intervenisali u Avganistanu. Svijet tada nije znao šta su “proksi ratovi”, to jest izazivanje unutrašnjih destabilizacija izvana, bez direktne intervencije stranih trupa onih koji igru vode. Treba proizvesti “svoje” unutra. U ime ljudskih prava. To je danas taktika koja se primjenjuje naširoko u svijetu, posebno na Bliskom istoku, ali i u Ukrajini, Africi, pokušava u Latinskoj Americi, sutra će u Kini i opet u Rusiji. Druga je stvar što su se islamisti, talibani, mudžahedini i slični nakon svega osjetili napuštenim od nalogodavaca jer su odigrali ulogu kakvu su odigrali, poput Zarkavija u Iraku, Osame Bin Ladena, Saudijca kojeg su poslali u Avganistan da formira Al Kaidu i drugih. Oteli su se. Kako su se oteli, mada još uvijek direktno ili indirektno odrađujući razne zadatke dok stvar ne sazrije za temeljno pospremanje, tako su stvari počele da se dešavaju.
ISIL je isto tako proizveden u Iraku pa se prebacio u Siriju. Al Kaida je završila sa svojom pećinskom organizacijom terorizma iz Avganistana, njihova uloga je nakon smrti Osame Bin Ladena sa starim Egipćaninom Zavahirijem kao njegovim naslednikom, umanjena a metode postale prevaziđene i konzervativne. Trebalo je naći potpuno drugačije metode i dodati im novi motiv, prijemčiviji za mase. Mit, obećanje realizacije prastarih snova o osveti za poraze prije mnogo vijekova, socijalnu dimenziju i masovni zaluđenost. Poznato nam je to i sa naših prostora uoči prošlog rata kada su se ljudi ushićeno dizali na noge povodom mitova od prije sedam stotina godina. Ali, ta metodologija zaluđivanja masa nije strana ni danas na ovdašnjim širim prostorima. Proizvodnja raznih “svetaca” ne samo vjerskih je ponovo opijum. Tamo je takva priča postala brutalno efikasna u neobrazovanom dijelu svijeta, u širokim pustinjskim nedođijama. Gradovi sa jakom trgovačkom srednjom klasom, tradicionalnim sekularizmom i navikom zajedničkog života u pomiješanosti, poput Damaska ili Alepa to uglavnom nisu progutali. Ali, gradovi su u ovakvim pričama u principu u manjini. Na širim prostorima su mnogi dignuti na noge mitom o kalifatu kao rješenjem za nepravde. Ne zaboravimo, previše je “pacijenata” u ovoj storiji pronađeno i na Zapadu, čak i među nemuslimanima. O Aziji da ne govorimo. Najbrutalniji bojovnici ISIL-a su, naprimjer, Čečečni i drugi sa rubnih azijskih prostora bivšeg Sovjetskog saveza. Sada su inficirani i muslimani u Kini. Eto umme. Probuđeni su im snovi o ispravljanju nepravde, onako kako oni vide sebe u svijetu i o – osveti. Tu priču su zagrizle hiljade malih polupismenih lokalnih samozvanih emira, potom hodža i propovjednika, ali i bolesno ambiciozni manipulatori malim ljudima koji nisu imali nikakvu perspektivu ispred sebe, a iza njih se pojavio mehanizam koji im je obećao sreću i na zemlji i na nebu. U pitanju, ipak, nije tek primitivna vojska koja ne zna šta će i kako će osim da kolje. U pitanju je bio projekat i regrutovanje onih “proksi boraca”. Među njima su se, kao odjednom, pojavili i vojnici što voze “abramse”, monstrume od tenka, kompjuterizovane, kojima se ne može upravljati sa mjesec dana kursa u Turskoj ili Jordanu. Dakle, imali su profesionalce u strukturi koji su odrađivali ozbiljne vojne poslove. Pričao mi je nedavno u Damasku upućen oficir kako su napuštali jednu staru vojnu vazduhoplovnu bazu koju nije imalo svrhe braniti. Prilazi bazi su ranije bili minirani temeljito i na najsavremeniji način. Mislili su odlazeći da će trebati najmanje nekoliko dana ISIL-ovcima koji dolaze da je deminiraju, a ovi su je deminirali za nekoliko sati. Imali su profesionalce. Pored njih, takozvanih “pasa rata”, druga su priča zapadnjaci iz izluđeniog svijeta, možda su i najgora komponentu u ISIL-u, regrutovani od frustriranih, dezorjentisanih do drogiranih, izgubljenih iluzija ili budala, koji će poći u čistu avanturu za “pravdu” ili “besplatnu drogu, ženske, kuće, automobile”… I svi su uklopljeni u igru. Drama nastaje kada se neki od njih otrijezne i shvate gdje su pa bi kući. To, nažalost, ne ide. Priča o ISIL-u, uz sve drugo, ima danas ogromnu socio-patološku komponentu.
Stvar nije naivna. Što je nagore – širi se, a pogledajte gdje se širi. Tamo gdje se najprije sruši država i krvavo uruši društvo pa onda oni uđu. Tako je prvo bilo u Iraku, do krvi zavađenom prethodnom rušilačkom agresijom Amerike i saveznika lažnim povodom pokrivenim medijski prevarenim “javnim mnjenjem” i poslušnim odnosom u UN-u. Malo kasnije ciljano je suportiran izbor radikalnog Malikija za premijera koji je produbio unutrašnje sukobe, umjesto realnog kandidata koji je imao viziju drugačijeg Iraka. Sa tim planom u Siriji nije išlo i stvar je dovedena dovde gdje je danas. Ovi što navodno žele da zaustave kolajče – oslobodioce, da hoće mogli bi ih zaustaviti efikasno i brzo. Što bi se kazalo, za 10 dana. Postoji oprobani i efikasan put u ovakvim storijama. Lideri destrukcije sa svojim podanicima tamo zarađuju dnevno milione dolara profita, odnosno novaca od krvave pljačke i destrukcije svake vrste. Neke računice kazuju između dva i pet miliona. Prevashodno od nafte i gasa sa okupiranih izvora, do novijeg biznisa od prodaje jedinstvenih arheoloških blaga i antikviteta. Kupaca za to tajnih i manje tajnih uvijek ima. Uostalom, pogledajmo blaga najvećih muzeja na Zapadu. Posao cvjeta sada čak i preko interneta. Riječ nije o zlatnim novčićima već o artefaktima vrijednim desetine pa i stotine miliona dolara. Isto tako, niko o tome ne govori, jedino Amerikanci ne pregovaraju sa teroristima o otkupu talaca. EvropljanI i njihove vlade to rade, tajno, mimo kamera, u tišini, ali rade. Cijene otkupa otetih i zarobljenih novinara, humanitaraca, vjerskih ličnosti, posebno kršćana, penju se do vrtoglavih visina. U milionima dolara. Na nafti se zarađuje mjesečno, prema podacima validnih analiza, od 50 do 60 miliona dolara.
Q: Ko kupuje tu naftu?
Dizdarević: Prema pomenutim izvorima prije svih Turska, za 10 do 15 dolara po barelu, zavisi od kupca i prodavača. I prilike. I ne samo ona. A tu naftu neko transportuje, neko naplaćuje, to ide preko nekih banaka ili raznih finansijskih institucija, ide preko granice i kontrola. To je uvezani sistem…Dovoljno je ući u taj sistem, presjeći tokove finansiranja, ući u tokove “donatora” iz Saudijske Arabije i Katara, ući na tajno tržište artefakata, vidjeti kojim kanalima tajno ide i kome se plaća oružje i to presjeći, da o legalnim snabdjevačima ne govorimo… Pošto to niko ne radi, a posljedice su ovako brutalne i krvave, to znači da “projekat” još uvijek neće da se to radi. Pošto neće da radi to znači da im još trebaju. Kao što kao paravan za mnoge vrste poslova trebaju i izbjeglice, naravno kad ne “zagadjuju” naše prostore i naš komoditet. Što bi Talijani rekli: Punto!
SILA KAO LEGALIZIRANI DIO MEĐUNARODNOG PORETKA
Q: Kako kometirate tezu da mira na Bliskom istoku neće biti dok ne nestane potpuno nafte, a to znači za nekoliko desetaka godina. Što bi i ko trebao napraviti da se tamo osigura trajni mir? Vidimo da su se ovog tjedna pojavili natpisi da i Rusija ulazi vojno na taj prostor više nego do sada. Da li to može dodatno produbiti kaos ili može doprinjeti smirivanju stanja?
Dizdarević: Sjećam se još iz moje srednje škole priča da će nafta na Bliskom istoku trajati 10, 20 godina i više je neće biti. Evo prođoše te godine i decenije a priča se zaoštrava. Otkrivaju se nova nalazišta a bitka za postojeću je sve brutalnija. Planeta je narasla više nego dvostruko u samo jednoj, ovoj našoj generaciji. Pored toga, naftu zamjenjuju gas koji je jeftiniji, brže se transportuje. Podjednako i alternativni izvori. A kad se razgovara o nafti tu postoje tri elementa – gdje se nalazi, kuda se transportira i koliko to u završnici košta. Cijena nafte diktira korporativni, pa tako određuje i spoljne i unutrašnje politike i strategije. Budimo realni, Bugarska i Rumunija su ušle u EU kada su bile po mnogim elementima, kao kandidati, ispod Hrvatske. Ušli su preko noći zato što su tada osnovni naftovodi iz kaspijskog bazena prolazili preko te dvije zemlje. Tamo kuda prolaze gasovodi i plinovodi i još se naslanjaju na granice strateškog neprijatelja, teren se mora držati pod kontrolom, političkom i prije svega vojnom. Hrvatska je za njima kaskala kod ulaska duže od decenije.
Nisam siguran da će ubuduće samo nafta određivati pitanje mira ili nemira tamo. Mislim da je mnogo značajnije nešto drugo. Glasoviti Fukujama je prije jedne decenije izašao sa čuvenim tekstom, potom knjigom „Teorija povijesti“ i teorijom da je povijest završena svim vrhuncem u liberalnoj demokraciji, znači liberalnim kapitalizmom. Evo, ruši se na očigled sviju nas i ta liberalna demokracija i “liberalni kapitalizam”, a po mom dubokom uvjerenju, na planeti se rađa nešto što sam slobodan dosta grubo nazvati novim, fašisoidnim imperijalizmom. Korporativni, do fašisoidnosti grubi imperijalizam koji je zasnovan na osvajačkoj moći korporacija i banaka koje ne poznaju prepreke u ime cilja. Uključujući i ljudske živote. Taj korporativni imperijalizam počiva na objašnjivoj činjenici – ljudi iz moje generacije su svjedoci su onoga što sam pomenuo. Samo u jednoj generaciji broj stanovnika na planeti narastao sa malo više od tri milijarde na evo sedam ipo milijardi danas. Na istoj količini energije vode i hrane. I to degradirane. Ulazi se u fazu stampeda za otimačinom preostalih resursa. Plus katastrofalni faktor zatopljavanja koji će samo ubrzati dramu.
Ta otimačina se ne može realizirati kroz postojeći međunarodni poredak, zasnovan na humanističkim principima etabliranim pobjedom nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu i definiranim poveljom UN. Pogledajte danas, kada UN slavi 70 godina, šta kaže ta povelja koja je poštivala i suverenitet i granice i nemješanje u unutrašnje stvari suverenih država. To sve skupa danas prepreka i ne može da postoji ako ćete krenuti u pljačku preostalih resursa koja se može izvršiti samo silom. Dakle, treba srušiti postojeći međunarodni poredak da bi se sila legalizirala kao faktor međunarodnih “prava” i odnosa. Mi već danas imamo legaliziranu silu kao element međunarodnog poretka.Utvrde se izvan UN, u zatvorenom krugu imperijalnih politika razni “Prijatelji Sirije”, imenuju neprijatelji, formiraju koalicije i alijanse, proglašavaju “tampon zone” itd. utvrdi se da je neko terorista, da ne poštuje ljudska prava i zapadnu demokraciju i dignu avioni, pobiju stotine hiljada ljudi, pokrene egzodus miliona i još postavi pitanje – šta to bi? Humanitarna drama, odjednom!. Pa još preko naših leđa. To je današnja realnost. Nažalost, današnji svijet je svijet bez velikih mudrih, pametnih političara. Svjetskom politikom vladaju politički patuljci i njihovi poslušnici. pametni i mudri su gurnuti u stranu. Zatvaraju se oči pred tim stvarima, ogromna većina ljudi šuti čuvajući svoj mali privatni konfor, od nas pa dalje. Mislimo da će stvari padati s neba, glasamo kako glasamo. Ako se ne nađe snaga da se stvari identifikuju, snaga da se ta histerija otimačine i nasilja zaustavi, nafta tu neće igrati presudnu ulogu. Pogledajte na šta liče UN danas. To je realno govoreći jedno bespomoćno, krajnje izbirokratizirano, korumpirano, interesno podijeljeno i neefikasno tijelo koje je odavno napustilo temeljne principe na kojima je nastalo. U njemu u ovom času ne vidim minimum elementarne snage koja bi bila u stanju i imala volju i znanje da se stavi na čelo procesa ozdravljenja svega ovoga.
Iza brda se valja TTIP, novi globalni trgovinski sporazum između SAD i Evrope koji je pred izglasavanjem. To je zakivanje posljednjeg eksera u mrtvački kovček liberalizma na temeljima demokratije, elementarnog humanizma u uvažavanju zajedničkih interesa svih na planeti kojoj služimo a ne na planeti koja treba da služi nama kako silnici misle glupo, arogantno i samoubilački. Taj je “sporazum” klasična legalizacija potpunog, totalnog, fašisoidnog imperijalizma jedne sile nad drugima. Tamo postoji odredba koja kaže, ukoliko korporacija procijeni da joj za sticanje profita u nekoj od zemalja ugroženo zbog nacionalnog zakonodavstvo pojedinačne zemlje, čak i kada se radi o korporaciji iz Amerike i državi u Evropi, TTIP svojim mehanizmima može da prisili državu da prilagodi svoje naciponalno zakonodavstvo interesu i profitu korporacije. Evropsko zakonodavstvo u ovoj oblasti, stvoreno na tradiciji nakon Drugog svjetskog rata uvažavalo je i mnoge humanističke elemente iznad golog profita, kao što je socijalni status zaposlenih, ekologija, zdravstvo, penzioni sustav… To su elementi koji u TTIP-u ne postoje. Postoji samo profit i ništa više. Spram mrtve glave. Imate situaciju da EP izglasava podršku draftu sporazumu, Merkelovu koja kaže da to treba da se izglasa, imate potpunu paralizu javnosti koja ne zna šta to znači mada Klintonica koja je kandidat za predsjednika SAD, u svojim slobodarskim izletima kaže da je TTIP “ekonomski NATO”. Pametnom dosta. Cilj je čuvanje i realizacija, i silom kad zatreba, interesa vladajućih korporacija i banaka spram interesa ekonomski vazalnih država pod njihovim kišobranom, i šire. Na drugoj se, recimo, ne vidi – takođe stvar pranja medija – priča o alterativama svemu ovome, postojanje novih ideja poput BRICS-a. Daleka Azija, Kina, Rusija, Indija, Iran, Južna Afrika… Atomska bomba tu nije alternativa ni način suprotstavljanja, ona danas služi za prijetnju, a ne za ratovanje. Mnogo je važniji plan za dedolarizaciju svjetskog monetarnog sistema. Jer petro-dolar je nešto što je u osnovi moći Zapada. Imate prije nekoliko mjeseci potpisan sporazum Kine i Rusije o isporuci energenata. Iznos ugovora je 400 milijardi dolara, a najvažnije je da će biti realiziran u juanima i rubljama, a ne dolarima. Malo je ko to pomenuo. A uz ostalo u toj priuči je i još jedan od razloga za eliminaciju Gadafija. Libija je bila predsjedavajući Afričke lige kada je on, u godini kad je izgubio glavu, progurao u toj organizaciji dokument o stvaranju nove afričke monete bazirane na zlatu a ne na nafti, poput dolara.
Mislim da će se stvari ubuduće polako odmicati od nafte koja sada apsolutno teroriše svjetsku politiku i međunarodni poredak. Na kraju, što se nafte tiče, primjetili ste i priču o proširenju Sueckog kanala kao glavnog pravca povezivanja dvije hemisfere u prolazu nafte. Osam milijardi dolara je uloženo u brzo proširenje Sueckog kanala. To niko nije spominjao prošle godine, a sad svi o tome pričaju. Zašto taj projekat? Zato jer se otvaraju novi putevi povezivanja Pacifika i Antarktika preko Arktika, novi i jeftiniji, brži i širi, bez čekanja za tankere od jedne polulopte prema drugoj. Ni stari put svile, onaj krak iz Indijskog okeana kroz Crveno more, Jordan i Siriju prema Turskoj i Evropi nije cvažan kao prije. Tako i Suecki kanal na putu nafte nije više nezaobilazan, ma koliko ga širili. A priča je lanac. Time ni strateški značaj Izraela, Levanta, Turske nije isti. Tu se pronalaze svi veliki, zabacujući poglede ka drugim pravcima, prije svega prema Dalekoj Aziji. Otud i “nova senzibilnost” u čitanju značaja Irana.. Mnogo je tu elementa u igri ali je suština, ako ne bude pameti, ako ne bude mudrih lidera, drugačije reakcije javnosti, buđenja miliona uspavanih i uljuljkanih u komoditet Zapada, biče grdo. Nažalost, u ovom času te signale uvažavanja pameti u svjetskoj politici ne vidim.
Kontrapress
http://balkanbreakingnews.com/idemo-u-susret-fasis.....rijalizmu/
|
