offline
- lajavi krelac
- Legendarni građanin
- Pridružio: 13 Feb 2011
- Poruke: 2819
- Gde živiš: tamo daleko...
|
Tekst objavljen u proslom broju Kalibra o improvizovanim sredstvima
IMPROVIZOVANA MINSKO-EKSPLOZIVNA SREDSTVA - Praćka u rukama modernog Davida
Savremeni ratni sukobi, često nazivani i asimetričnim ratovima su u žižu javnosti donijeli jedno novo staro sredstvo - improvizovana minsko eksplozivna sredstva (u daljnjem tekstu IMES). Teško je reći kada su prvi put upotrijebljena ali je poznato da su još u srednjevijekovnoj Kini postojale naprave koje su koristile crni barut i neku vrstu poteznog upaljača koji bi se aktivirao nailaskom neprijateljskih trupa. Razvojem nauke i tehnike, usavršavala su se i sredstva ratovanja. Međutim, često sredstva iz oficijelne produkcije nisu zadovoljavala potrebe jedinica na terenu pa su se počele javljati i razne improvizacije. Npr. prve protivtenkovske mine u 1. Svjetskom ratu su bile ukopane artiljerijske granate sa upaljačima postavljenim prema gore. U građanskom ratu u Španiji se po prvi put koriste "Molotovljevi kokteli" a u 2. Svjetskom ratu se javljaju na desetine različitih upaljača specijalne namjene, razvijenih specijalno za izradu mina iznenađenja i izvođenje diverzija. Mnoge od tada razvijenih tehnika se koriste i dan danas. Poslije 2. Svjetskog rata nastupa period poznat kao "Hladni rat" koji je izuzetno pogodovao raznim oblicima nekonvencionalnih dejstava. Brojni sukobi u Africi i Aziji, kao i revolucije u Latinskoj Americi su bili odličan poligon za isprobavanje raznoraznih IMES.
Sjevernu Irsku su godinama potresale detonacije a pripadnici IRE/PIRE su postali pravi eksperti u bombaškom ratovanju. Ni novi milenijum nije bio izuzetak. Sukobi u Čečeniji, Afganistanu kao i Iraku obiluju upotrebom IMAS. Ništa nije bolje ni u "civilnom" sektoru. Razne teorističke i kriminalne organizacije su odavno spoznale prednosti upotrebe ovakvih sredstava. Na primjer, čuveni sudija Đovani Falkone specijalizovan za sicilijansku mafiju je ubijen sa 350 kg eksploziva koji je aktiviran daljinskim putem. Beogradom su '90-ih odjekivale bombe postavljene pod automobile i odnosile svoje žrtve... Sve ovo je bio razlog da se unutar vojnih i policijskih struktura širom svijeta jave specijalizovane jedinice za borbu protiv ovih opasnih sredstava. Neprekidno se razvijaju novi pristupi i nova tehnička sredstva za borbu protv IMES. Pošto je Kalibar odgovorna revija i nema namjeru da predstavlja "malu školu terorizma", ovdje nećete naći recepte za izradu eksploziva, mina iznenađenja i slično. Isto tako, neće biti ni riječi o taktici i sredstvima koje koriste specijalizovane jedice za borbu protiv IMES jer bi na taj način mogli ugrozili njihovu sigurnost.
Definicija i podjela
Moguće je dati niz definicija IMAS ali se generalno može reći da se pod tim pojmom porazumijevaju konvencionalna ubojna sredstva koja su postavljena za dejstvo na način koji nije specifičan za njih, kao i sredstva improvizovane izrade a koja sadrže razne razorne, onesposobljavajuće, pirotehničke ili zapaljive hemikalije. Jednostavan primjer za prvo bi bila obična haubička granata na koju je postavljen trotilski metak i sve zajedno postavljeno na daljinsko paljenje putem električne mreže. Primjer za drugo bi mogla bila čelična cijev, napunjena privrednim eksplozivom i sa improvizovanim vremenskim upaljačem.
Kao što može da se zaključi iz priloženog, moguće je koristiti formacijska kao i improvizovana sredstva za izradu IMES. Upotreba formacijskih sredstava je posebno bila popularna u sukobima u Iraku gdje su ih pobunjeničke/ustaničke snage sa velikim uspjehom korisitile protiv snaga Koalicije. Irak pod Sadamom je decenijama nabavljao velike količine oružja i municije koje su poslije američke invazije odjednom ostale van kontrole. Ni nove vlasti, ni oni koji su ih tu doveli nisu uspjeli da blagovremeno uspostave kontrolu nad ogromnim zalihama vojnog materijala. Tako su omogućili svojim protivnicima nesmetano snabdijevanje. Treba napomenuti da su IMES od formacijskih sredstava daleko efikasnija i lakša za pravljenje nego od improvizovanih komponenti. U to su se dobro uvjerili Irci (IRA/PIRA) za vrijeme bombaške kampanje koja je počela krajem '60-ih godina prošlog vijeka. Vrlo teško su dolazili do kvalitetnog vojnog eksploziva pa su morali da rade po paroli: "Snađi se!" Na početku kampanje su koristili dinamit ukraden iz rudnika i kamenoloma ili koji je komercijalno nabavljen. Ali kada su britanske vlasti pooštrile kontrole i obezbjeđenje, Irci su morali da se okrenu improvizovanim eksplozivima. Prvi primjerci su bili na bazi sredstava za zaštitu biljaka a onda na bazi vještačkog đubriva - amonijum nitrata (Irska je poljoprivredna zemlja). Ubrzo je izmijenjen fizički oblik amonijum nitrata pa je kao takav postao nepodesan za mijesanje sa naftom, omiljenim gorivom za izradu improvizovanog eksploziva, tzv. ANFO (Ammonium Nitrate - Fuel Oil). Međutim, ubrzo je IRA/PIRA počela koristiti aluminijum u prahu kao gorivo te je i taj problem riješen. Poslije toga je uslijedila zabrana prodaje čistog amonijum nitrata i počela prodaja KAN-a (Kalcifikovani Amonijum Nitrat) koji nije bio više podesan za izradu eksploziva. To je natjeralo pripadnike IRE/PIRE da pođu da se bave izdvajanjem čistog amonijum nitrata iz novog đubriva. Međutim, ne uspijevaju da ga uvijek dobiju u potrebnoj čistoći pa se može reći da im je, na neki način, doskočeno. Kao što vidite, u pitanju je trajna igra mačke i miša između države i terorističkih grupa.
Što se podjele IMES tiče, moguće je napraviti nekoliko podjela. Jedna od njih bi bila po načinu "isporuke". Druga po tome šta ili ko je meta, treća po načinu iniciranja, odnosno sili koja je potrebna za aktiviranje, četvrta po načinu funkcionisanja itd.
Konstrukcija
IMES konstrukciono mogu da se kreću od jednostavnih pa do vrlo komlikovanih rješenja. Ali, generalno, možemo reći da se sastoje iz nekoliko osnovnih dijelova. To su tijelo, punjenje i upaljački mehanizam. Naravno, uvijek su moguća odstupanja od ovog pravila pošto kod IMES, pravila skoro da i nema.
Tijelo IMES-a može da bude od različitih materijala (drvo, plastika, metal, karton...). Namjena mu je da objedini sve dijelove sredstva, kao i da sakrije unutrašnje komponente. Od materijala izrade tijela zavisi da li će sredstvo imati prvenstveno razorno ili parčadno dejstvo, mada su i ovdje moguća određena odstupanja. Takođe dimenzije tijela određuju i snagu jednog ubojnog sredstva. Što je tijelo veće, moguće je smjestiti i više eksploziva i posljedično izazvati veći efekat na cilju. Kao tijelo se najčešće sreću košuljice od standardnih ubojnih sredstava poput granata, avio i ručnih bombi itd, kao i od svakodnevnih predmeta poput konzervi, kartonskih kutija, drvenih sanduka, ekspres lonaca...
Punjenje IMES je najčešće neki eksploziv mada to mogu biti i zapaljive smješe, agresivne hemikalije, radioaktivni materijal (tzv. prljave bombe) i slično. Eksplozivi mogu da se podijele na različite načine a za potrebe ovoga članka ćemo ih podijeliti na formacijske (vojne i privredne) i neformacijske, odnosno improvizovane. Jasno je da oni prvi, pogotovo vojni, spadaju u najpodesnije za izradu IMES, ali su najčešće teško dostupni kojekakvim terorističkim i kriminalnim grupama. Zato oni teže upotrebi komercijalno dostupnih eksploziva, poput dinamita, baruta ili čak vrše delaborisanje civilnih pirotehičkih sredstava (petardi, npr.) da bi došli do "pogonskog goriva". Kada ni ovo nije moguća opcija, pristupa se izradi improvizovanih eksploziva u "kućnoj radinosti". Ovo je izuzetno opasan posao a dobijeni proizvod je često toliko nestabilan da su slučajevi prevemenog aktiviranja istog gotovo rutinska stvar. Inače, po samoj svojoj definiciji, eksplozivi su nestabilne smješe i jedinjenja. A kada se za jedan eksploziv kaže da je nestabilan, možete misliti koliko je to onda opasna materija za rad, pogotovo u rukama nestručnih osoba. Bez lažnog moralisanja, ovo i nije toliko loša osobina pomenutih eksploziva jer je mnogo potencijalnih bombaša-terorista na taj način riješila problem prije nego što su ga uspjeli napravili.
Potrebno je napomenuti još jedan od načina nabavke eksploziva. U pitanju je delaborisanje postojećih formacijskih ubojnih sredstava a posebno avio bombi, protivpješadijskih i protivtenkovskih mina, granata i slično. Na ovaj način su mnogi gerilski pokreti dolazili da neophodnog eksploziva. Pripadnici Viet Konga su u ratu za oslobođenje svoje zemlje postali pravi majstori za delaborisanje neeksplodiranih američkih avio bombi. Ali potrebno je reći da je ovo najopasniji oblik nabavke eksploziva i da je rezervisan za samo posebno osposobljeno ljudstvo u odgovarajućim uslovima. Ali ni teroristima nije stran ovaj način snabdijevanja. Haris Čaušević, terorista koji je izvršio napad na policijsku stanicu u Bugojnu 2010. godine koristio je protivtenkovske mine skinute iz minskog polja.
Upaljači su ništa drugo do mehanizam koji aktivira IMES. Mogu da variraju od izuzetno prostih do vrlo komplikovanih. Uglavnom ih dijelimo na pirotehničke, električne, mehaničke, hemijske i kombinovane.
Jedno IMES može da ima jedan ili više upaljača. Obično jedan ima primarnu funkciju a drugi služe za zaštitu sredstva od pomjeranja ili razoružavanja.
U prvi tip upaljača bi spadali oni sa vremenskom odgodom paljenja. Odgoda može da bude pirotehnička, mehanička, električna(elektronska) i hemijska.
Pirotehnički upaljači nisu ništa drugo do obični sporogoreći upaljači koji se sastoje od sporogorećeg štapina na čiji je kraj pričvršćena detonatorska kapisla. Obuka ljudstva i izrada su vrlo jednostavni pa se ovaj vid inicijacije koristi i u današnje vrijeme.
Mehanički tempirni upaljači nisu ništa drugo do mehanički satni mehanizmi podešeni tako da po isteku određenog vremena dođe do otpuštanja zapete udarne igle. U mehaničke tempirne upaljače takođe spadaju i oni koji rade na principu presijecanja olovnih traka tankim čelicnim žicama koje su pod dejstvom sabijene opruge. Ovaj princip se generalno koristi za naoružavanje protivpješadijskih mina (čuveni upaljači iz MUV serije sovjetske proizvodnje) ali se koristi vrlo uspješno i za kratkotrajno usporenje (oko 20 minuta).
Električni ili bolje reći elektronski tajmeri su savremeni uređaji za vremensko aktiviranje. Njihova prednost je u vrlo preciznom podešavanju vremena aktivacije za razliku od hemijskih i mehaničkih koji mogu da imaju značajna odstupanja u zavisnosti od spoljne temperature. Lako se improvizuju, vrlo su jeftini te su zato vrlo popularni kod raznoraznih terorističkih grupa.
Mogu da imaju vremensko usporenje koje se mjeri danima, pa čak i mjesecima. U ovu grupu mogu da spadaju i preuređeni mobilni telefoni ako su podešeni na paljenje vremenskim putem pored daljinskog.
Hemijska tempirni upaljači svoj princip rada zasnivaju najčešće na nagrizanju čelične žice - osigurača udarne igle. Kada oslobođena hemikalija dođe u kontakt sa osiguračem, postepeno ga nagriza do momenta kada je opruga dovoljno jaka da prekine žičani osigurač i da potjera udarnu iglu. Ovakav jedan upaljač bitanske proizvodnje je korišćen prilikom neuspjelog atentata na Hitlera.
Mogući su i drugačiji pristupi, pogotovo kod improvizacija. Primjer za ovo je paljenje maksimirskog stadiona u Zagrebu 1941 od strane SKOJ-evaca o kojemu govori film Operacija stadion.
Kombinovani tempirni upaljači su kombinacija jednog ili više od navedenih sistema. Na primjer, sat sa kazaljkama koje služe za uspostavljanje strujnog kola. Pomenuti način je često bio eksploatisan u sedmoj umjetnosti pa su mnogi ljudi IMES zamišljali baš tako.
Drugu grupu bi sačinjavala sredstva sa dirigovanim paljenjem. Tu spadaju različiti sistemi paljenja putem električnih vodova, detonirajućeg štapina, radio ili laserskim signalom, putem aktivnih i pasivnih IC sredstava, kao i zloglasni bombaši samoubice.
Aktiviranje IMES putem direktnog snajperskog pogotka takođe spada u ovu grupu. Dirigovano paljenje je vrlo popularno prilikom izvođenja napada jer omogućava tačan momenat inicijacije i sigurnost korisnika jer je udaljen od opasne zone. Razvojem savremenih sredstava komunikacije, moguće je izvršiti aktiviranje IMES-a na drugom kontinentu sa vremenskim odstupanjem koje iznosi nekoliko sekundi! Ovdje ne govorimo o mogućnostima moćnih obavještajnih službi već o mogućnostima "malog čovjeka". Kada su Amerikanci odlučili da Iraku doniraju sredstva za mobilnu telefoniju, cijela EOD (eng. Explosive Ordnance Disposal - uklanjanje eksplozivnih sredstava) zajednica koalicionih snaga se pobunila protiv te ideje ali sve je bilo uzalud. U političkim krugovima je preovladalo mišljenje da će korist od osvajanja "umova i srca" pokorenog stanovništva biti veća od potencijalne štete. Dokazalo se da su napravili veliku i neoprostivu grešku. Ubrzo po uspostavljanju mreže mobilne telefonije, počele su i prve (zlo)upotrebe iste za aktiviranje IMES koje su ubrzo dosegle alarmantne dimenzije.
Drugačije rečeno, Amerikanci su sami dali svojim protivnicima efikasno sredstvo u borbi protiv njih samih. Ili kako je jedan kolega iz EOD branše rekao: "Još jedan dokaz da je ljudska glupost univerzalna pojava".
U treću grupu spadaju razna ubojna sredstva koja inicira sama žrtva, odnosno mine iznenađenja. Autor teksta ima običaj da na specijalizovanim kursevima za pripadnike vojske i policijskih službi istakne, da sve može da se iskoristi za mine iznenađenja. Bilo kao mamac ili okidač, bilo kao sila potrebna za aktiviranje, bilo kao maska za prikrivanje. Za aktiviranje se najčešće koriste razni mehanički upaljači na potez, nagaz i otpust. Kao takvi su masovno korišćeni u skoro svim sukobima od 2. Svjetskog rata pa naovamo. Dovoljno je reći da je u JNA bilo deset različitih specijalnih mehaničkih upaljača namijenjenih izradi mina iznenađenja. Ni druge razvijene vojske nisu zaostajale za JNA sa ovim sredstvima. Međutim, u zadnje vrijeme primat počinju da lagano preuzimaju raznorazni električni/elektronski upaljači, kako formacijski, tako i neformacijski. Razlog je jednostavan. Galopirajući razvoj elektronike ju je učinio lako dostupnom svima. Ono sto je nekada bilo dostupno samo najelitnijim pripadnicima vojnih jedinica i obavještajnih službi, poput svjetlosnih, akustičnih ili blizinskih upaljača, sada, uz lako dostupno znanje mogu da improvizuju i kojekakvi "teroristi- početnici".
Nerijetko, ta improvizovana sredstva za inicijaciju po nekim karakteristikama mogu da prevaziđu odgovarajuća formacijska sredstva a koštaju samo djelić cijene istih. Ovo se postavlja kao poseban problem pred nadležne bezbjednosne službe i EOD zajednicu koje treba da iznađu odgovarajuće rješenje.
Korisnici
Posebno je zanimljiv profil ljudi koji izrađuju, odnosno koriste IMES. Ako govorimo o ratnim sukobima, to mogu biti pripadnici zvanične vojske ali su to ipak češće pripadnici raznih gerilskih ili terorističkih organizacija. Ovdje nećemo ulaziti u razlike između pomenutih organizacija pošto je ona nekada vrlo nejasna a i doživljaj istih često zavisi od simpatija ili interesa. Sukob u Iraku je pokazao da je upotreba IMES efikasan način da se parira vojničkoj superiornosti protivnika. Na taj način se ostvaruju višestruki ciljevi. Osim nanošenja direktnih gubitaka u živoj sili i MTS-u, postižu se i drugi ciljevi, koji su vjerovatno i značajniji. Kod neprijatelja se narušava borbeni moral, izaziva se osjećaj opšte nesigurnosti na terenu, a zbog žrtava, u zemlji protivnika se počinju javljati antiratni pokreti koji posljedično slabe borbenu gotovost i slično. Što se mirnodopskih uslova tiče, tu je situacija nesto drugačija. Pored terorističkih organizacija, izradom i postavljanjem IMES se uglavnom bave kriminalci, politički ekstremisti kao i profesionalci iz redova obavještajnih službi na posebnim zadacima. Međutim ono što posebno zabrinjava su tinejdžeri . U Americi je česta pojava da srednjoškolci u školskim laboratorijima krišom prave eksploziv. Zahvaljujući internetu i raznim anarhistickim udžbenicima lako dolaze do potrebnih informacija.
Jasno je da je u pitanju najčešće mladalačka nepromišljenost ali posljedice mogu biti vrlo teške. Prateći pojedine forume na internetu, primjećuje se slična tendencija i kod naše omladine mada postoje određene razlike. Poseban slučaj su nervno rastrojeni pojedinci koji nemaju kontakt sa realnošću ili je on iskrivljen. Pošto pomenute osobe nerijetko imaju kvalitetno obrazovanje iz tehničkih nauka, lako im je da naprave eksplozivnu napravu u kućnim uslovima. Ovdje ćemo navesti primjer Teda Kačinskog, poznatijeg kao Unabombaš. U periodu od 1978. do 1995. je vodio bombašku kampanju u kojoj su smrtno stradale 3 osobe a 23 su ranjene. Kolika je njegova posvećenost cilju bila, govori i podatak da je sam pravio svoj eksploziv. To ne bi bilo ništa posebno ako ne bi istakli kako je dolazio do aluminijuma u prahu koji mu je bio potreban za izradu istog. Naime, Ted je skupljao aluminijumske limenke, topio ih i izlivao a onda bi dobijene šipke polako turpijao! Ne mora se objašnjavati koliko je ovo dugotrajan i mukotrpan posao, pogotovo ako se zna da se aluminijum u prahu može jednostavno kupiti u slobodnoj prodaji ili da se makar koristi gotov aluminijum koji se nalazi skoro svuda oko nas. Upravo pokazana disciplina i volja, kao i visoka inteligencija ovakvih ljudi u kombinaciji sa odsustvom kontakta sa realnošću čine ovakve pojedince teško uhvatljivim za organe gonjenja.
Zaključak
Kao što možemo da vidimo iz ovog teksta, IMES se slobodno mogu nazvati praćkom u rukama savremenog Davida. Omogućavaju slabijoj i tehnički lošije opremljenoj stani da se sa uspjehom bori protiv daleko nadmoćnijeg protivnika i da mu bez sopstvenih nanosi ozbiljne gubitke. U slučaju rata, upotreba ovog tipa ubojnih sredstava može da postane osnovni vid pružanja otpora neprijatelju, što se može vidjeti na primjeru Iraka. U rukama kriminalaca, postaju sredstvo razračunavanja a zbog slabog poznavanja materije i generalne nebrige, nisu rijetkost ni nevine žrtve, ili "kolateralna šteta" (bez namjere da ispadnemo cinični). Bilo kako bilo, IMES će još dugo biti dio stvarnosti zbog svoje užasavajuće efikasnosti.
|
