Mornaricka pjesadija JNA

• 4Ovo se svidja korisnicima: riva, Janez, Nikolaj Ognjenovic, Solunac na steroidima
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Ja sam bio generacija 1986 trebinje to je bila mornarička pješadija i obuka je trajala 12 mjeseci za razliku od večine ostalih rodova koji su trajali po 6mjeseci. Prvih 6mjeseci se služilo u trebinju (prašinarska obuka) zatim specijalistička obuka u šibeniku narednih 5 mjeseci (desanti)
Po planu i programu koliko se sjećam bilo je oko 150 dana terena preko 250 uzbuna... Disciplina u šibeniku je bila takva da se američki marinci mogu sakriti. Od ostale vojske smo se razlikovali po tome što smo nosili plave beretke u gradu smo bili samo jednom a redovnog dopusta nije bilo no zato smo se ranije skinuli (1mjesec). U trebinju je tada bio zapovjednik tadašnje kasarne Čedomir Bulat u Šibeniku se ne sjećam ali moj zapovjednik je bio kapetan Marković koji je navodno stradao za vrijeme rata.
Tadašnja Jugoslavenska armija se iznimno ponosila sa sa tim bataljunom od 500 ljudi jer oni su na kraju obuke bili kao roboti....
Glavnina obuke je bila crvena zemlja kod knina gdje smo proveli 120 dana terena


Zašto ovo sve navodim ???
Radi toga da shvatite razliku (američke mornaričke pješadije marinici kako su se nazvali ) i tadašnje jugoslavenske mornaričke pješadije..
Možda oni jesu bili napredniji po naoružanju i propagandi ali mi smo tada bili strojevi

Pozdrav svima iz Zagreba!

• 1Ovo se svidja korisniku: Nikolaj Ognjenovic
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

svaka čast , samo jedna ispravka ,koliko sam ja upoznat svugdje u JNA je vojni rok trajao 12 mjeseci ,ali nebitno , a marinci i nisu nešto bili napredniji po oružju ? ...

• 1Ovo se svidja korisniku: Janez
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Boka Vuković ::svaka čast , samo jedna ispravka ,koliko sam ja upoznat svugdje u JNA je vojni rok trajao 12 mjeseci ,ali nebitno , a marinci i nisu nešto bili napredniji po oružju ? ...
A i obuka je trajala 12 mjeseci za razliku od večine ostalih rodova koji su trajali po 6mjeseci. Covjek je napiso obuka a ne vrijeme sluzenja!!

• 1Ovo se svidja korisniku: Janez
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Niste dobro čitali. Lepo kaže da nisu imali redovno odsustvo, pa su im skratili za 1 mesec, odnosno pustili ih ranije.

• 2Ovo se svidja korisnicima: Janez, Elingenering
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Bio sam vojnik decembarske klase 1986.god. ( Mešovita Minobackačka baterija, bataljona mornaričko-desantne pešadije - Trebinje). Obuka u toj jedinici se, u to vreme, zaista razlikovala od obuke u većini pešadijskih jedinica tadašnje JNA, kako po intenzitetu fizičkih napora kojima smo bivali izloženi, tako i po specifičnom psihološkom "drilu" kojem smo bili podvrgnuti. U jedinici je bilo vojnika veoma raznolike psihofizičke spreme i konstitucije pri dolasku na odsluženje vojnog roka a obukom, koja je bila jednaka za sve, nastojalo se, ne da se stvore superiorni pojedinci kakvi danas postoje u jedinicama specijalne namene, već da cela jedinica dejstvuje monolitno i da zadatak izvršava bespogovorno. Svi smo kolektivno pohvaljivani ili kažnjavani (za loš postupak pojedinca ispaštala bi cela jedinica). Neprekidno angažovanje nekim zadatkom, ma kako besmislen bio, imalo je za cilj da vojniku ne da ni trenutka slobodnog vremena u kojem bi razmišljao o kući, roditeljima devojci..., i kada bi pokušao, uveče, kada se u 22 časa ugasi svetlo u spavaoni, obično bi istog trenutka zaspao od umora. To nije bila vojska plaćenih profesionalaca već običnih momaka, među kojima je zaista bilo nas koji smo imali nekakav problem sa "zakonom". Obično su to bile nekakve "uslovne" kazne zbog nekih sitnih prekršaja ili ponašanja koje je bilo na rubu delikvencije. O vojnicima se veoma vodilo računa, sa nastojanjem da se izbegnu ozbiljnija povrteđivanja i oboljevanja i da se živi i zdravi vrate svojim kućama. Svaki nacionalistički ispad se posebno tretirao i sankcionisao kao nešto najstrašnije što se može desiti u jedinici.
Ja sam u vreme dolaska u jedinicu bio diplomirani lekar i , mada je u istoj kasarni u Trebinju bio i centar za sanitetsku obuku, nisam raspoređen tamo, već u brigadu mornaričke pešadije. U to vreme sam imao 26 godina i bio sam nosilac crnog pojasa drugog stepena u karateu. Fizički sam bio izuzetno spreman i taj deo obuke mi nije predstavljao nikakav problem, jer sam u tom domenu "odskakao" od proseka u koji je trebalo da se uklopim. Međutim , na psihološkom planu sam u početku imao prolaznu krizu, jer sam imao utisak da mi se mozak lagano i sistematski "ispira" i da ću, ako budem želeo da se bavim poslom za koji sam se školovao, po odsluženju vojnog roka, morati ponovo na fakultet.
Deo obuke u Trebinju u trajanju od šest meseci je bio klasičan, pešadijski ali, ponavljam, znatno teži nego u većini drugih pešadijskih jedinica u to vreme, dok je specijalistička obuka (dakle čitav vojni rok od 11 meseci je bio obuka!) koja se nastavljala u Šibeniku, po priči vojnika i starešina koje sam kasnije sretao, bila je još daleko napornija i u neku ruku "surovija".
Ja sam po završetku obuke od šest mesci u Trebinju, sticajem za mene tada srećnih okolnosti, upućen da, u ostatku vojnog roka,radim posao lekara u tadašnjoj Garnizonoj ambulanti Kumbor u Boko-Kotorskom zalivu, i prvih mesec dana nisam mogao da se opustim u tom novom okruženju, koje nimalo nije ličilo na vojsku u kojoj sam do tada bio, tako da sam ostalima, u početku delovao u najmanju ruku "čudno". Posebno sam morao izgledati neobično prvog dana, kada su me utegnutog i preplanulog u sivomaslinastoj uniformi sa plavom beretkom i amblemom mornaričke pešadije na rukavu, sa transpornom vrećom u ruci, izbacili iz vojnog kamiona pred ambulantom.
Obuka koju sam prošao u Trebinju mi je kasnije dobro poslužila, jer sam po povratku iz JNA stupio u aktivnu (sada profesionalnu) vojnu službu u činu poručnika sanitetske službe i, gde god sam kasnije službovao, lako sam se uklapao u vojni kolektiv, za razliku od ostalih lekara koji su, na svom odsluženju vojnog roka, prolazili daleko lakšu vojničku obuku.

Toliko za sada o ovoj temi, viđeno iz ličnog ugla što, samim tim, ne morada bude istina prihvatljiva za sve.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

I sam sam u toku priprema za paradu 1985 imao bliskih susreta sa oficirima MP. Oni pripadnici MP koji su sudjelovali na paradi spavali su u našoj kasarni. Pošto u našoj kasarni nismo salutirali manjem činu od kapetana, neretko su izbili manji verbalni okršaji između nas "domačih" vojnika te podoficira i nižih oficira MP, koji nisu shvačali ležernije okoline u našoj kasarni.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

pozdrav...da li ovaj topic radi

• 2Ovo se svidja korisnicima: Janez, Nikolaj Ognjenovic
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Uloguj se preko Facebooka da bi video sliku:

Radi, radi, samo se malo uspavao.

Ajde da ga probudimo.

• 2Ovo se svidja korisnicima: Janez, navyblue
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Poštovana gospodo,
javljam se ovim putem nakon Vaših starijih objava o MDP jedinici u Trebinju i Šibeniku u JNA vrijeme.Bio sam jedan od pitomaca VAKoV koji je imao prosjek ocjena 10,00 i bio najbolji u klasi,a po uzoru na film Najbolji izabrao baš Trebinje,kao potporučnik sam dodijeljen u četu kod poručnika Puđe Gorana i bio komandir 1.voda.Iako je obuka bila naporna u odnosu na većinu jedinica JNA tadašnje,ovaj rod je bio klasična mornaričko-desantna pješadija s namjenom za djelovanje u okviru obalnog pojasa i kratkim desantnim iskrcavanjima pridobiti prednost u rasporedu snaga i bržem toku razvoja cijele operativne cjeline rada.Iako je obuka odudarala od ostalih to je bio samo malo žešći dio pješadijskog drila,ja sam bio zadovoljan time jer sam bio majstor karatea i u dobroj formi nakon Akademije,ali s godinama je mnogim tadašnjim oficirima bilo teško raditi taj posao i tražila se karta za izaći u prekomandu.Moj šef je tada bio Nojko Marinović tada potpukovnik,a danas general-bojnik HV,živi u Dubrovniku,Major Goran Puđa je penzionisan u Beogradu je gdje se bavi trgovinom.Ja sam završio vojnu karijeru u činu pukovnika HV(potpukovnik po JNA sustavu)
tako da je Trebinjska jedinica danas samo sjećanje,ali meni dobro,volio bih danas vidjeti kasarnu,čuo sam da je sada tamo neki centar školski,tako nešto.
Pozdrav iz Zagreba

Dopuna: 28 Jan 2011 22:33

Nadam se da nakon godinu dana zakašnjenja moj komentar neće biti zakašnjeli.Naime vidio sam sve Vaše komentare i neki jesu a neki nisu točni,ali načelno ste pogodili suštinu.Mornaričko desantna pješadija je imala namjenu brzog desantnog djelovanja u obalnom pojasu,obuka je bila više naporna od ostalih klasičnih rodova i službi,ali nije bila tako strašna kako ju neki opisuju.
Ja sam bio u Trebinju potporučnik-43 kl.VAKoV,nakon završetka Akademije sam tražio i dobio bez problema Trebinje i mornaričko-desantno pješaštvo,tada je komandir čete bio poručnik Puđa Goran,a ja sam dobio 1.vod.Potpukovnik Nojko Marinović koji je danas umirovljeni general HV i živi u Dubrovniku,je bio glavni nakon Bulata koji je otišao na Vonu Akademiju za predavača.Nije bila kažnjenička jedinica ali kao i svagdje se nađu pojedinci koji imaju nekih problema,ali sve je to normalno na veliki broj vojnika.Danas su to samo sjećanja na jedan dobar grad i prijateljstva koja su nestala u ratu.Ja sam neke oficire tadašnje JNA vidio a neki su umrli ili umirovljeni,većina se rado sjeća Trebinja.Ja sam danas umirovljeni pukovnik HV i završio sam Zapovjednu školu SAD u Minesoti,ni blizu njihove škole nisu bivšim JNA školama i Akademijama po učenju,programu,obuci i fizičkoj pripremljenosti,to sam sam vidio,filmovi su samo propaganda,ali novac,moć tehnike je druga strana medalje koja ih čini nadmoćnima.
Ako mogu kako pomoći oko tadašnjeg ustroja MDP javite.Lijep pozdrav svima i hvala na pokrenutoj temi.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Samo napred @Najbolji, cekamo tvoje nformacie sa zanimanjem. Zanima nas sve, ustorj, naoruzanje, dogodovstine pogotovo.
Samo pricaj sve o cemu se secas.