Diana Budisavljevic

• 1Ovo se svidja korisniku: McRule
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Uzeto iz Vecernjih Novosti 08.04.2010

ZAOSTAVŠTINA Diane Budisavljević - njeni dnevnički zapisi, dopisi, fotografije malenih logoraša koje je spasla, pisma ljudi koji su tražili svoju decu, ali i ono najvrednije: kartoteke i spiskovi mališana, brižljivo čuvani i prepisivani, da bi se deci sačuvali ime i vera - nalazi se raštrkana na više mesta u Zagrebu.
Jedan deo te neprocenjivo vredne građe, i to onaj koji je Diana morala da preda novim vlastima, nestao je, možda i uništen, posle Drugog svetskog rata (ili početkom poslednjih sukoba), kada su Ozna i novo Ministarstvo socijalnog staranja preuzeli brigu o dokumentima.
Baš zato, mnogi roditelji nisu pronašli svoje najmilije, za kojima su čeznuli u surovim ustaškim i nemačkim logorima, i mnoga deca nisu saznala da su prve godine života provela u ustaškim logorima. Ti su mališani odrasli u Zagrebu ili okolnim mestima, podignuti kao Hrvati, bez ikakvog sećanja na kolevke i kuće na Kordunu, Kozari, u slavonskim selima. Procenjuje se da takvih i danas živi - na stotine.

Kartoteka

U HRVATSKOM državnom arhivu, koji je 2003. štampao „Dnevnik Diane Budisavljević“, za „Novosti“ kažu da ta ustanova još nije dobila celokupni fond plemenite Austrijanke. Samo manji deo je skeniran za potrebe objavljivanja knjige. Ostatak se, saznajemo, nalazi u jednoj sobi u stanu Silvije Sabo, unuke Diane Budisavljević, koja je i prevela dnevnik.
- „Dnevnik“, za koji se saznalo tokom osamdesetih godina prošlog veka, jeste štampan kao naše izdanje, ali ga nismo dobili u originalu - govori Rajka Bućin, načelnica Odseka za novije arhivsko gradivo u Hrvatskom državnom arhivu. - Silvija Sabo, koja je sastavila i sažetak na nemačkom, zadržala je dokumente koje je sačuvala gospođa Budisavljević. Ali, ne i kartoteku dece koju je ona sve vreme vodila, jer joj je Ozna oduzela 1945, kako Diana to i navodi u „Dnevniku“.
Velelepnu zgradu Hrvatskog državnog arhiva na Marulićevom trgu u Zagrebu, već decenijama pohode bivši logoraši i njihovi potomci, u želji da saznaju nešto više o svom poreklu, da pogledaju ima li ih u kartotekama koje je Diana Budisavljević, zajedno sa saradnicima, u tajnosti prepisivala do duboko u noć tokom četiri ratne godine.
U 48 fioka u Arhivu nalazi se fond Ministarstva udružbe NDH, na kojem je radio prvi Dianin saradnik, Kamilo Bresler.
- Kartoteka obuhvata decu koja su ostala bez roditeljskog staranja iz bilo kog razloga, i pre i posle akcije Diane Budisavljević - objašnjava Rajka Bućin. - Kartice iz razdoblja NDH pisane su rukopisom na štampanim obrascima i razlikuju se, oblikom i formatom, od posleratnih. Rubrike su: prezime i ime deteta, kada je i gde rođeno, koje je vere, ko ga je i odakle doveo, gde je i kada smešteno. Upisani su i podaci o deci koja su predata roditeljima, kao i o umrloj deci.
U fondu su sačuvane neke evidencije dečjih domova i srodnih institucija u koje su deca bila smeštena tokom akcije Diane Budisavljević, poput Zavoda za gluvonemu decu iz 1942. i 1943. Iz njih se jasno vidi da su tamo bila zbrinuta deca srpskog porekla.

Fotografije

ZA razliku od spiskova, kartoteka i transportnih lista, fotografije koje je Diana Budisavljević napravila čuvaju se koji kilometar dalje, u Gornjem gradu, u Hrvatskom povijesnom muzeju.
- Imamo sačuvana četiri od ukupno pet albuma dece. To su fotografije koje je Diana snimila ne bi li onim mališanima kojima niko nije znao ime, sačuvala mogućnost da ih posle rata neko prepozna i vrati porodici - priča nam Nataša Mataušić iz ove institucije. - To su, uglavnom, fotografije nastale po dolasku dece iz logora u Zagreb, na železničkoj stanici, u privremenim smeštajima. Ima baš strašnih: umiruće, iscrpljene, jako bolesne dece.
Na nekoliko fotografija, ipak, Diana je ovekovečila decu koja su već udomljena u zagrebačke porodice. Ona su oporavljena, lepo obučena, kao da nisu, samo koji mesec ranije, preživela te strahote...
Diani su još tokom rata stizala pisma, čak i iz inostranstva: ljudi sa prisilnog rada pitali su je šta je sa njihovom decom. Ona je te dopise prosleđivala Ministarstvu udružbe i Crvenom krstu.
Upozoravala je ljude da ne dolaze, već da šalju pisma, jer je postojala opasnost da ih odvedu u ustaški logor smrti, umesto u nemački radni logor. Neka od tih pisama - i to ona kada je čak i Diana bila nemoćna - ostala su kod nje. I taj deo svedočanstva o ovoj velikoj ženi nalazi se kod njene unuke Silvije Sabo.
Zanimljivo je da ni Dianina najuža porodica nije saznala čime se ona tokom rata bavila - sve do deceniju posle njene smrti. Tada je Silvija Sabo, sasvim slučajno, u hrpi dokumenata koje je pedantna Austrijanka čuvala, pronašla i zapise nazvane „Izveštaj o radu akcije“. Prevela ga je i pripremila za štampu pod nazivom „Dnevnik Diane Budisavljević“.

PRIVATNOST
ZNAMO da mnoge istraživače zanimaju pojedinačne sudbine, kartoteka, popisi iz logora. To je ponešto osetljivije pitanje jer se, po važećim propisima Republike Hrvatske, podaci ne daju na uvid široj javnosti do isteka 70 godina od nastanka ili stotinu godina od rođenja osoba, osim osobama na koje se oni odnose ili najbližim srodnicima - navode u Hrvatskom državnom arhivu.

TRANSPORTNE LISTE
LjUBAZNOŠĆU Silvije Sabo, dobili smo kopije transportnih lista dece iz logora, koje je nekada posedovalo Ministarstvo udružbe NDH i dostavljalo ih u kopiji gospođi Budisavljević, radi obrade podataka, na osnovu dogovora Diane i Kamila Breslera - navodi Rajka Bućin. - Originali tih transportnih lista u fondu nisu sačuvani. Ne zna se da li su uništeni krajem rata, ili zaplenjeni i propali u Ozni.

IZ “DNEVNIKA DIANE BUDISAVLjEVIĆ“
25. maj 1945.
„Pre podne kod mene dva čoveka koji, navodno po nalogu Ministarstva socijalne politike (kako se kasnije ispostavilo, bili su iz Ozne), zahtevaju albume s fotografijama dece. (...)
Juče je kod mene bila jedna pravoslavka, tražila je svoje dete. Mogla sam joj dati podatke o hraniteljima. Danas ujutru je došla sa detetom, lepo obučenim u belo, i ženom koja se brinula o detetu. (...)
Obaveštavam gospodina Mađera da sam morala da predam albume s fotografijama. To je kod profesora Breslera u Ministarstvu izazvalo priličnu pometnju, jer se pretpostavilo da neovlašćeni pojedinci iz ustaških krugova nameravaju da unište moju kartoteku.“
28. MAJ 1945.
„Naše nastojanje uvek je bilo da pomognemo majkama i deci, i postupak protiv mene ne treba nikog da odvrati od rada za njihovu dobrobit. Morala sam se čitavo vreme maksimalno kontrolisati da ne klonem. Bilo mi je strašno što mi se moj višegodišnji rad na ovakav način oduzima. Ne toliko zbog predaje kartoteke - uvek smo računali s tim da ćemo je predati Crvenom križu ili nekoj drugoj ustanovi - već zbog nemogućnosti da se mnogi roditelji sjedine sa svojom decom.“
13. AVGUST 1945.
„Pozvana sam na osnivačku sednicu Crvenog križa i na saradnju u toj ustanovi. Odbila sam to smatrajući da, uzimajući u obzir moju austrijsku narodnost, sada nije vreme kada bih mogla uspešno raditi, odnosno da je moj rad višim strukturama nepoželjan, budući da mi je obustavljen rad na kartoteci i mojoj Akciji.“

VEĆA OD ŠINDLERA
* Austrijanka udata za Srbina, organizovala je akciju spasavanja srpske dece iz ustaških logora u vreme NDH.
* Decu sa Kozare, Korduna, iz hrvatskih i bosanskih sela, lečila je u Zagrebu i
pokušavala da nađe familije koje bi ih podizale.
* Popisala je oko 12.000 mališana u svoju kartoteku, kako bi im sačuvala imena i vratila ih roditeljima posle rata.
* Imala je podršku uskog kruga ljudi, i svi su rizikovali svoje živote zbog srpske dece. Protiv nje i saradnika bile su ustaške vlasti, a posle rata je pala i u nemilost
komunista.
* Umrla je gotovo zaboravljena, u Insbruku, u Austriji. Njeno ime ne nosi nijedna ulica, ni institucija u Srbiji, Bosni ili Hrvatskoj. Nema je u udžbenicima, nema ni knjige ni filma o njoj.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Odličan članak, velika i hrabra žena, pravi heroj. Treba pokrenuti inicijativu da joj se u Srbiji podigne barem spomenik.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Slazem se!Zena zasluzuje i ulicu i film....da nekazem knjigu su se ljudi malo udaljili od njih, film bi pokazao sve,svima..
Ali je neverovatno da sam rodjen u SFRJ i zavrsio Komunisticki sablon OSa,i posle i demokratija i da niko nespomene ovu zenu...
Cak da niko ni nezna...Pa zar ja sa svojih 30 treba da saznam za zenu koja je bila veci heroj i od Draze i od TITA...
To je neverovatno..

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

ко зна шта ће се још све сазнати

али најчудније ми је да нико све ове године од те деце није њу поменуо ни једном речју

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=10&.....Diana%20veća%20od%20Šindlera&

Dopuna: 10 Apr 2010 2:00

ZA ime Oskara Šindlera, nemačkog industrijalca koji je od smrti sačuvao 1.200 Jevreja tokom Drugog svetskog rata, čuo je ceo svet. I Irena Sendler, spasiteljka 2.500 jevrejskih mališana iz varšavskog geta, dve godine zaredom bila je nominovana za Nobelovu nagradu za mir.Ali, za Dianu Budisavljević, rođenu Austrijanku koja je iz krvavih ustaških logora tokom NDH izbavila oko 12.000 bespomoćne dece - uglavnom srpske, sa Korduna, Kozare, iz hrvatskih i bosanskih sela - ne zna gotovo niko. Znaju istoričari, neki preživeli logoraši i njeni retki potomci.Jedan od njih, pisac Leonardo Rašica, praunuk Diane Budisavljević, javio se ovih dana „Novostima“ iz Brazila, u želji da se o Dijani, njenom radu i deci koju je spasla sazna što više ljudi, dok prašina zaborava potpuno ne zatrpa i njeno herojsko delo, ali i zločin protiv koga je ustala.

Činjenice


ISTORIJA za Dijanu kaže ovo: Dijana Budisavljević (rođena Obekser), udata za Srbina Julija Budisavljevića, profesora Medicinskog fakulteta u Zagrebu, organizovala je veliku akciju spasavanja oko 12.000 dece iz ustaških logora smrti.Ta činjenica se navodi u mnogim publikacijama koje su se bavile stradanjem dece u NDH. Kod srpskih istoričara, o Diani čitamo u radu Milana Koljanina, kod Milana Bulajića, ali i Dragoja Lukića, koji je uz pomoć ostataka njene kartoteke uspeo da sastavi dosad najkompletniji spisak ubijene i zatočene dece u NDH.U zvaničnim publikacijama, kao i na sajtu Spomen-područja „Jasenovac“, ime Dijane Budisavljević nalazi se pod odrednicom „Spasavanje dece“.- Akcija koju je organizovala Dijana Budisavljević, bila je po svom obimu, broju učesnika i broju spasene dece (više od 10.000) jedna od najsloženijih i bez sumnje najhumanija akcija takve vrste tokom rata, kako na području NDH, tako i u čitavoj okupiranoj Evropi - stoji na sajtu.U Hrvatskoj, o Dijani je pisala prof. Mirjana Ajduković sa Filozofskog fakulteta (pominje je kao „utemeljivača socijalnog rada u Hrvatskoj“), pa istoričar i teolog Josip Kolanović.

Dnevnik

BAŠ dok je Kolanović bio na čelu Hrvatskog državnog arhiva, ova institucija objavila je, 2003. godine, „Dnevnik Diane Budisavljević“, potresno svedočanstvo o spasavanju dece potkrepljeno dokumentima i fotografijama, spiskovima mališana i fotokopijama dela kartoteke od 12.000 dece koju je Dijana uredno vodila, ne bi li mališanima sačuvala identitet. Iz zaborava je „Dnevnik“ - dragoceni istorijski dokument - izronio gotovo šest decenija posle oslobođenja i to zahvaljujući Dianinoj unuci, Silviji Sabo.Uprkos svemu tome, Dianin herojski čin široj javnosti gotovo je nepoznat. Za nju nikada nije čuo ni najveći broj dece, danas odraslih ljudi, koji su preživeli ustaške logore. Diana Budisavljević nije slavljena kao heroj, nijedna ulica, škola ni u Hrvatskoj, ni u Bosni ne nose njeno ime. Ne pominje se ni u jednom udžbeniku istorije. O njoj nije napisana nijedna knjiga niti snimljen film, ima je tek u retkim novinskim tekstovima...- Razloga za to ima više - objašnjava Milan Koljanin, iz Instituta za savremenu istoriju. - Posle rata, insistiralo se da je KPJ sve organizovala, da je stajala iza svega. U tu se „šemu“ nije uklapala nezavisna akcija Diane, koja nije bila član partije. Uz to, ona je bila buržujka, Austrijanka, pripadala je zagrebačkoj društvenoj eliti, sarađivala i sa Nemcima da bi spasavala decu. Sumnjiv je bio i njen muž: kako je, kao Srbin mogao da preživi u Zagrebu? Takva je, nažalost, bila logika zbog koje se o Diani sada vrlo malo zna.Ni Dianin „Dnevnik“ objavljen pre šest godina, koji je vođen na nemačkom, od 23. oktobra 1941. do 13. avgusta 1945. i koji predstavlja neprocenjiv istorijski izvor, nije priču o ovoj izuzetnoj ženi proširio dalje od uskih stručnih krugova. Ne samo zbog toga što teme Drugog svetskog rata više nisu više u žiži interesovanja, već i zato što je štampan u samo 700 primeraka. Tako, recimo, u Beogradu postoji - samo jedna kopija.

Akcija

A Dianin dnevnik govori sve. Tu čitamo kako je odlazila, sama ili sa saradnicima (među kojima su bili profesor Kamilo Bresler, tada zaposlen u Ministarstvu socijalnog staranja NDH, sestra Crvenog krsta Dragica Habazin, arhitekta Marko Vidaković, Jana Koh, Tatjana Marinić), u logore Lobor-grad, Staru Gradišku, Gornju Rijeku, Sisak - pa čak i u Jasenovac - i odatle „otimala“ od ustaša izgladnelu i bolesnu decu.Baš u uvodu „Dnevnika“, u prvom od 388 zapisa koje je Diana uredno vodila tokom skoro pet godina danonoćne borbe da sačuva živote što više malih logoraša, ona objašnjava šta ju je navelo da pomaže Srbima. Slučajno je od rođake saznala da uopšte postoje koncentracioni logori u kojima su pravoslavne žene sa decom.- Jevrejska opština pomaže svojim članovima u koncentracionim logorima. Za progonjene pripadnike pravoslave vere ne postoji nikakva akcija pomoći - piše Diana.„Dnevnik“ opisuje vređanja, prepreke, odbijene molbe, decu za koju je Diana znala da im se bliži kraj, bol majki koje su znale da moraju da se odvoje od dojenčadi, ne bi li ih spasle. Opisala je i susrete sa Kvaternikom, Stepincem, Artukovićem, te nemačkim generalima, koji su bili mnogo raspoloženiji da pomažu pravoslavcima od ustaških vlasti...

KARTOTEKA

ZA svu decu Dijana je pedantno vodila kartoteku, kako bi im sačuvala identitet i kako bi, posle rata, roditelji mogli da pronađu mališane - objašnjava Leonardo Rašica. - Ali, svu dokumentaciju, i sve fotografije, morala je da preda 1947. godine, po naređenju Ozne. Ta konfiskacija predstavljala je za nju „smak sveta“, jer, to je značilo da neće uspeti da neku decu vrati svojim pravim roditeljima.Posle rata Diana nikome, pa ni porodici, nije mnogo govorila o onome što se događalo tokom postojanja NDH. I kasnije, kada se vratila u svoj Insbruk, ostala je ćutljiva.- Znala je da kaže: „Uradila sam šta sam mogla i šta je trebalo, i to je to.“ A možda je mislila da je mogla da spasi još dece - kaže Leonardo Rašica.

IZ “DNEVNIKA DIANE BUDISAVLJEVIĆ“

10. jul 1942, Stara Gradiška:„Neka deca već pre su bila predviđena za transport u Gornju Rijeku, a onda su zbog bolesti morala ostati. Umrla su delimično tamo, a delimično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena deca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet meseci, u bolu rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju negovano i odgajano, a onda - Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im decu, pustite ih da propadnu; kakva neizmerna tuga, kakva bol“ (...)„Pre podne je došao i Luburić. Bio je besan što mora da preda decu. Kazao je da ima dovoljno katoličke dece koja u Zagrebu rastu u bedi. Neka se za njih brinemo. Onda nam je opet pretio, da samo o njegovoj dobroj volji zavisi hoće li nas pustiti iz logora“.

POMENUTA U VELMARKINOM “LAGUMU“

DIANU Budisavljević pominje i srpska književnica i akademik Svetlana Velmar-Janković, u svom delu „Lagum“. Na 155. strani čitamo:„Logor u Loborgradu u kojem su zatvorenice Jevrejke, prema svedočenju zatvorenica Srpkinja, imale gotovo povlašćen položaj iako su logorom upravljali Nemci, i delatnost gospođe Dijane Budisavljević i njenog odbora za pomoć ženama u logorima na očigled celog Zagreba i ustaških vlasti u toku godine 1941. i 1942. spadaju u red onih paradoksa, ili bolje da kažem čuda, zbog kojih ljudsko ponašanje, kao i sam život, ostaju najveća tajna."

Dopuna: 10 Apr 2010 2:03

A evo nasao sam i link od prvog

http://www.novosti.rs/code/navigate.php?Id=10&.....isavljevic

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Dobro na novinarima i jeste da preteraju,ali verujem da je zena postojala,sad dali je spasla 12 000 ili 12 dece mi je nebitno (mislim bitno je)..ako je uradila i pola ovoga sto pisu ima moje postovanje..

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Citat:Dobro na novinarima i jeste da preteraju,ali verujem da je zena postojala,sad dali je spasla 12 000 ili 12 dece mi je nebitno (mislim bitno je)..ako je uradila i pola ovoga sto pisu ima moje postovanje..

Verujem da je postojala i da je uradila sve sto je uradila.Svaka joj cast i vecna joj slava !!

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Večna joj slava i hvala.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Из часописа "Глас антифашиста" : http://www.sabh.hr/

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Napisano: 09 Jun 2011 21:41

Piše: Nataša Mataušić

Diana Budisavljević (1)


Diana Budisavljević 1891-1978

Diana Budisavljevic (Obexer), rodila se u Innsbrucku, u Austriji 1891. godine. Tu je upoznala i svojeg buduceg supruga, dr. Julija Budisavljevica, pravoslavnog Srbina, koji je radio kao asistent na kirurškoj klinici. Vjencali su se 1917. godine. Kada je 1919. godine dr. Budisavljevic imenovan za profesora kirurgije na novoosnovanom Medicinskom fakultetu u Zagrebu, napuštaju Innsbruck i sele u Zagreb.
Vec od listopada 1941. godine zajedno s vecim brojem suradnika nastojala je pomoci pravoslavnim ženama i djeci zatocenim u logorima NDH, kao i osobama koje su u velikim transportima, preko Zagreba, odvođene na prisilni rad u Njemacku. Ta je njena aktivnost među upucenima bila poznata kao »Akcija Diane Budisavljevic«. Akcija je tijekom rata, a narocito 1942. godine po svome opsegu, broju sudionika i broju od oko 10.000 spašene djece prerasla u jednu od najsloženijih i nedvojbeno najhumanijih akcija takve vrste na podrucju NDH i citave okupirane Europe.
U lipnju 1942. godine teror nad srpskim pravoslavnim stanovništvom dostigao je kulminaciju napadom
udruženih njemackih, domobranskih, ustaških i cetnickih snaga na Kozaru i okolna, po partizanima oslobođena sela. Tijekom ofenzive cijeli je kraj bio osvojen, popaljen i uništen. Mnoštvo civilnog pravoslavnog stanovništva, uglavnom žena, djece i staraca našlo se u zbjegovima (oko 68 000). Transportirani su u Koncentracioni logor Jasenovac, odnosno logor Staru Gradišku. Dio izbjegloga stanovništva upucivan je u Slavoniju, Đakovacki kraj, Moslavinu i Bilogoru. Dio je ostao u logoru, gdje je vecina ubrzo likvidirana, a za rad sposobni muškarci i žene, izdvojeni su i odvedeni na prisilni rad u Njemacku. U logoru Stara Gradiška i logorskim ekonomijama Mlaka, Uštica i Jablanac ostao je, bez ikakve skrbi, veliki broj djece, od dojencadi do cetrnaestogodišnjaka. Cekala ih je sigurna smrt.



Raskužna postaja

Nakon što je saznala za djecu koja se nalaze u logorima Jasenovac i Stara Gradiška, poduzela je, po cijenu vlastitog života i života clanova obitelji, akciju njihovog spašavanja. Na njezin poticaj u akciju se ukljucio i Kamilo Bresler iz Odjela za skrb Ministarstva udružbe (Ministarstva socijalne skrbi), kao i Hrvatski crveni križ, među cijim je clanovima bilo više suradnika Narodno-oslobodilackog pokreta. Najbliži suradnik i jedan od glavnih organizatora smještaja djece bio je spomenuti Kamilo Bresler, po profesiji ucitelj, po opredjeljenju humanist i antifašist. I mnogi su drugi Zagrepcani, poput nekih lijecnika, medicinskih sestara, ali i radnika i intelektualaca, sudjelovali u akciji spašavanja i zbrinjavanja djece. Diana u svome dnevniku kao najbliže suradnike izdvaja Marka Vidakovica, Đuru Vukosavljevica, Ljubicu Becic, suprugu slikara Vladimira Becica i njihove dvije kcerke Miru i Veru, te Veru Cerne i Dragicu Habazin, glavnu sestru Crvenog križa koja je vodila prihvatnu stanicu Crvenog križa na zagrebackom Glavnom kolodvoru. Tamo im je od velike pomoci kao rezervni domobranski casnik bio dr. Eugen Pusic. Neke sudionice akcije bile su uhapšene i obješene ili odvedene u ustaške i njemacke logore i tamo ubijene.


Dječiji logor u Sisku ljeto 1942.


Djeca u logoru Stara Gradiška, lipanj 1942.

Kako su djeca iz logora mogla biti otpremljena samo legalnim putem, Diana Budisavljevic uspjela je preko satnika (kapetana) njemacke vojske Alberta von Kotziana dobiti dozvolu za preuzimanje djece iz logora. Odjevena u odoru sestre bolnicarke Crvenog križa i zajedno s njima, dva puta je odlazila u logor Stara Gradiška, tri puta u Jablanac i jednom u Mlaku, kako bi preuzela djecu i prebacila ih u Zagreb.
U Zagrebu su djeca najprije bila smještena u bolnice i slicne prihvatne ustanove, gdje im je pružena, u izuzetno teškim ratnim uvjetima, sva dostupna njega. Iz Zagreba su zatim djeca bila odvedena u djecja prihvatilišta u Jastrebarskom, Reci, Sisku i Gornjoj Rijeci, od kojih je ono u Sisku bilo u doslovnom smislu djecji logor. Usprkos skrbi, mnoga su djeca, a narocito ona mlađa, umrla od bolesti i iscrpljenosti, odnosno posljedica boravka u logoru. Tek u kolovozu 1942. godine dobivena je dozvola da se djeca iz logora mogu udomiti u obiteljima. Udomljavanje se obavljalo preko Karitasa Zagrebacke nadbiskupije.
»Akcija Diana Budisavljevic« sakupljala je, sve do kraja rata, novcane priloge, te priloge u hrani, odjeci i lijekovima povremeno, preko Crvenog križa slana zatocenicima logora. Kartoteka s popisom preko 10.000 djece i albumi s njihovim fotografijama koje je izradila uz pomoc suradnika trebali su poslije rata poslužiti roditeljima i/ili rođacima za identifikaciju i preuzimanje djece. No, odmah po oslobođenju u svibnju 1945. godine, na zahtjev Ministarstva socijalne politike, odnosno Odjeljenja zaštite naroda, oduzeta joj je, kao nepodobnoj osobi, sva ova dragocjena dokumentacija. Nakon toga prestala je s radom i povukla se iz »javnog« života. Umrla je u svome rodnom Innsbrucku
1978. godine.
Usprkos objavljenom »Dnevniku Diane Budisavljevic« i novijim teorijskokritickim radovima na predmetnu temu, moga pitanja oko njenog djelovanja ostala su i dalje otvorena. Tko joj je i pod kojim motivima i/ili uvjetima ishodovao dozvolu za preuzimanje djece iz logora i zašto baš tada? Koliko je djece doista spašeno iz ustaških logora? Zašto joj je oduzeta sva kartoteka s podacima o djeci i gdje je naposljetku i zašto upravo tako završila? Zašto drugi preuzimaju zasluge za njezin rad? Zašto su o njenim zaslugama šutjeli i njeni najbliži suradnici? Ova i još mnoga druga pitanja povezana s njezinim djelovanjem i razlozima njezina zanemarivanja traže istinite i sustavnim istraživanjem utvrđene odgovore.
Naime, u dosadašnjoj strucnoj i znanstvenoj literaturi, kao uostalom i publicistici, koja tretira teme iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata ime Diane Budisavljevic se rijetko ili uopce ne spominje, a kada se i spominje, uglavnom, joj se ne pridaje uloga i znacaj koju je stvarno imala. Njenog imena nema u udžbenicima povijesti, enciklopedijama, leksikonima, nema ga ni među heroinama bivše Jugoslavije. Niti jedna škola, djecji vrtic ili ulica ne nosi njezino ime.
»Akcija Diana Budisavljevic« nema analogija u europskoj povijesti toga doba. Jedinstvena je po broju suradnika i ucesnika, po broju spašene djece, po tome što se odvijala u Zagrebu u kojem su se u to vrijeme nalazila najznacajnija njemacka nadleštva i upravni aparat Nezavisne Države Hrvatske.
Smatram da je došlo vrijeme da se šira društvena zajednica upozna s ovom fascinantnom akcijom i jednom izuzetnom ženom, da se prica o njoj temeljena na znanstveno utvrđenim cinjenicama isprica bez ostataka, ocisti od svih ideoloških naslaga i time ispravi nepravda koja joj je ucinjena.

Dopuna: 09 Jun 2011 22:19

Diana Budisavljević (2)

U prošlom broju Glasa opisala sam napore Diane Budisavljević u spašavanju djece iz ustaških logora. Iako je kao nezavisna aktivistica svojim humanitarnom radom dovodila u opasnost i sebe i svoju obitelj, nije nikad odustala od namjere da spasi što veći broj djece i sačuva njihov identitet kako bi im po završetku rata omogućila povratak roditeljima. Rad na kartoteci s preko 12.000 imena djece, koju je vodila zajedno sa svojim najbližim suradnicima, iziskivala je velike napore i opasnosti. Trebalo je, ponekad i u vrijeme policijskog sata, kada je svako kretanje bilo najstrože zabranjeno, obići sve zagrebačke ustanove u kojima su bila smještena djeca, preuzeti popise, uredno ih i točno prepisati, nadopuniti već postojeće podatke… U posebnu bilježnicu – registar upisivala je svaku i najsitniju oznaku na djetetovom tijelu koja bi mogla pomoći pri njegovoj identifikaciji, a naročito ako je dijete bilo bezimeno. Izradila je i pet albuma s fotografijama djece, a u akciju fotografiranja uključili su se mnogi zagrebački fotografi: Foto Tonka, Studio Kovalsky, Foto Zaza… Svako je dijete dobilo svoj broj, ali ne kako ga mnogi zlonamjerno nazivaju logoraškim brojem, već identifikacijski, registarski broj.

Dianin dnevnik
A što se događa po završetku rata? Događaje koje slijede Diana Budisavljević opisala je u svom Dnevniku kojeg su 2003. godine objavili Hrvatski državni arhiv i Javna ustanova Spomen područje Jasenovac:
»25. svibnja 1945.
Prijepodne kod mene dva čovjeka koji, navodno po nalogu Ministarstva socijalne politike (kako se kasnije ispostavilo bili su iz OZNE), zahtijevaju albume s fotografijama djece. Ti isti ljudi su kasnije bili kod gđe Džakula. Ona je imala kopije kartoteke koje smo pohranili kod nadbiskupa. Morala ih je sada predati. I ona i ja smo za predani materijal dobile potvrde.« str. 166
»27. svibnja 1945.
...Poslijepodne mi je dr. Kesić kazao da je moje albume s fotografijama vidio u Ministarstvu (Ministarstvu socijalne politike, op.a.) kod gđe. Ogrizović…«, str.168
»28. svibnja
Oko 10,30 došla je gđica Kogoj. Odmah zatim i g. Madjer s nosačem i portirkom… Kažem mu da sam očajno uvrijeđena. Predajem kartoteku, bilježnice za nalaženje nepoznate djece, registar za fotografije i bilježnicu s popisom posebnih oznaka na djeci… osim abecednog rasporeda imali smo još i poseban raspored, kako bismo po mogućnosti pokušali identificirati što je moguće veći broj nepoznate djece. Bio je to glavni cilj koji smo si postavili za razdoblje nakon rata. Pronalaženje veće, točno popisane djece, nije nikome zadavalo poteškoća. No, željeli smo što je moguće više male djece vratiti njihovim roditeljima. I bila je to sada velika bol, moja i gđe Džakule, da nam se tako naglo naš rad na našoj kartoteci oduzeo i da nam je na taj način bilo onemogućeno to ostvariti. … Morala sam se čitavo vrijeme maksimalno kontrolirati da ne klonem. Bilo mi je strašno teško što se moj višegodišnji rad na ovakav način oduzima…«, str. 168/169.
Datum 28. svibnja nosi i dokument koji je potpisala Tatjana Marinić, tadašnja Načelnica Odjela socijalne zaštite i skrbi. U dokumentu piše: Budući da se kod Vas nalazi kartoteka i ostali spisi o kretanju partizanske djece, dopremljene iz raznih logora i razmještene po zavodima i privatnim porodicama, koja više nema svrhe da se čuva kod privatnika, moli se da je odmah predate izaslaniku ovoga Ministarstva, te će Vam on ujedno potvrditi što je sve preuzeto. (Dnevnik, str 257.). I doista, na istom komadu papira Drago Magjer je rukom nadopisao: »Na temelji gornjeg naloga potvrđujem da sam danas preuzeo od g. D. Budisavljević:
1. Ormarić sa 25 ladica sa kartotekom
2. 5 knjiga za traženje nepoznate djece
3. 1 registar fotografija djece
4. 1 knjigu (teku) registar djece sa oznakama
5. potvrdu o predaji 5 sv. fotografije djece.
Shodno navedenom zaključak bi trebao biti da je sva preuzeta, izuzetno dragocjena dokumentacija, brižljivo i uredno pohranjena u Ministarstvu socijalne politike i da je poslužila namjeni zbog koje je i bila rađena. No, da li je doista bilo tako?
Sredinom svibnja 1998. Ministarstvo kulture RH imenovalo je Povjerenstvo za izradu privremenog muzejskog postava Memorijalnog muzeja u Jasenovcu. Osnovna zadaća Povjerenstva bila je da na temelju pristupačne muzejske, arhivske i druge dokumentacijske građe izradi prijedlog muzejskog postava. Zadatak u to vrijeme nimalo lak jer se u Muzeju više nije nalazio niti jedan muzejski predmet. Sva je građa bila otuđena i u to vrijeme nalazila se, kako smo kasnije saznali, u privatnom posjedu Sime Brdara, bivšeg kustosa Spomen područja Jasenovac u Bosanskoj Dubici.







Originalne fotografije djece
Stoga sam, kao jedna od članica Povjerenstva prvo pregledala svu građu koja se nalazi u Hrvatskom povijesnom muzeju, a koja bi eventualno došla u obzir za izlaganje na privremenom postavu. Nakon pregleda sve stručno obrađene i u muzejske knjige inventara upisane predmete, sjetila sam se velikog broja kartona s nalijepljenim fotografijama djece, a koji su se čuvali u muzejskom depou zajedno s još neobrađenom, ali evidentiranom muzejskom građom. Na papiru kojima su bili zamotani pisao je broj knjige ulaska: 1731. U Knjizi ulaska je evidentiran njihov ulaz u Muzej: 1731/8.2.1966. uz opis: »Fotosi 5 albuma originalnih fotografija djece iz 1942., koja su iz pojedinih ustaških logora dovedena u Zagreb. Albumi sadrže 537 fotografija.« U rubrici odakle predmet dolazi pisalo je: Ivan Pokos/Zagreb/, a način ulaska: poklon.
I tada sam se sjetila jednog neuglednog, već požutjelog papira kojeg sam sasvim slučajno pronašla i na svu sreću sačuvala, kad sam raspremala sobu bivšeg voditelja Zbirke fotografija, filmova i negativa, po njegovom odlasku u mirovinu. Na njemu je između ostalog pisalo:
…Na tavanu Više škole za soc. radnike Nazorova ul. br. 51 nalazi se hrpa fotografija i dokumenata iz vremena rata.
Pet-šest albuma djece palih boraca iz toga arhiva već je preuzeto po prvoborcu Pokos Ivanu iz Zagreba, Mesićeva 36/I tj. djece koja su 1942. otjerana iz svojih domova po ustašama i Nijemcima u konc. logore Stara Gradiška, Sisak i Jastrebarsko. Dokumente je pronašao student završne godine Više škole za socijalne radnike Treputec Jerko »Braco« koji je spomenute albume predao Pokos Ivanu. …
Sada sam već raspolagala nekim informacijama i uputila se u stručnu obradu fotografija iz albuma. Pod stručnom obradom podrazumijeva se upis u Knjigu inventara svih relevantnih podataka o predmetu. Ti dani predstavljaju najmučnije i najteže razdoblje moga rada u Muzeju. Često sam prekidala rad, plakala, ljutila se na sebe, ljutila se na sve one koji su bili krivi za tako strašnu sudbinu te, ničim i nikome krive djece. A onda sam, iako to ne bi smjela biti praksa muzejskih djelatnika, odlijepila jednu fotografiju na kojoj se nalazila snimka malene djevojčice i na poleđini naišla na olovkom rukom pisani tekst: »Djevojčica stara oko 11-13 mj. Ime? Broj? Crne oči. Došla je transportom od 11/10. 42. Iz Grubišinog polja… nečitko kod obitelji (preskočiti ću iz razumljivih razloga ime i adresu obitelji udomitelja) znamenka: stara ranica od vatre na lijevoj podlaktici.« Pa sam odlijepila, još jednu i još jednu i odlučila da ću upisati svaku pojedinu fotografiju i ime svakog djeteta koje je bilo poznato i njegovu sudbinu, najčešće obilježenu malim križićem i datumom smrti.
U kolovozu i rujnu u Zagreb je prema Popisu ratom postradale djece koja su došla, odnosno, proputovala kroz Zagreb i bila na brizi Prihvatne stanice Crvenog križa od 27. srpnja 1945. (HDA, fonf AFŽ, kut 23) stiglo 4.586 djece iz Mlake, logora Jasenovac i Stara Gradiška, od kojih je 2.650 upućeno u Sisak, a 1.936 smješteno u dječja prihvatilišta na Josipovcu u Nazorovoj ulici, odnosno Zavod za gluhonijemu djecu u Ilici. Velika većina ovih fotografija snimljena je upravo na tim mjestima.
Tada sam o Diani Budisavljević znala da je bila tek jedna od mnogobrojnih Zagrepčana/ki koji su sudjelovali u akciji spašavanja djece.

Upitna uloga Tatjane Marinić
Odlukom Vlade RH 2001. godine imenovan je Savjet JUSP Jasenovac. Jedan od njegovih članova bio je i Branko Petrina, koji je preživio logore u Lepoglavi, Jasenovcu i Staroj Gradiški. Volio je navratiti kod mene u Muzej i pričati mi o svojim danima provedenim u logorima i bijegu od sigurne smrti. Dotakli smo se i teme sudbina bezbrojne djece koja su iz ustaških logora dovedena u Zagreb, te 1942. godine i »mojih« albuma. Znao je da Hrvatski državni arhiv priprema objavljivanje Dnevnika Diane Budisavljević i štoviše, uputio me na njezinu unuku Silviju Szabo. U travnju 2003., neposredno pred izlazak Dnevnika, stupila sam s njom u kontakt. Došla je u Muzej i donijela nekoliko stranica albuma od ljepenke iste boje i istih dimenzija. Usporedba rukopisa na poleđinama fotografija bila je nedvosmislena. Radilo se o istom rukopisu. Rukopisu njezine bake Diane Budisavljević. Pitanje porijekla albuma time je bilo riješeno. No, pojavila su se još mnoga druga pitanja, na koja do danas nisam uspjela odgovoriti.
Zašto je Tatjana Marinić, koja je zasigurno znala pravu ulogu Diane Budisavljević u akciji spašavanja djece i koja se na poziv dr. Kamila Breslera zajedno s učenicama Škole za odgajateljice u Rudama uključila u akciju i pomagala djeci smještenoj u Jastrebarskom i Reci, odlučila na tako drastičan čin, kao što je oduzimanje cjelokupne dokumentacije o djeci?
Kakva je uloga u tome bila tadašnjeg ministra socijalne politike Jurice Draušnika, kome su upravo Diana Budisavljević i njezina Akcija spasila djecu iz logora Stara Gradiška?
Zašto je dr. Kamilo Bresler, jedan od njenih najbližih suradnika i glavni organizator prihvata i smještaja djece u Zagrebu, Jastrebarskom i Reci, smijenjen sa svoga položaja načelnika odjela, a zamjenjuje ga upravo Tatjana Marinić?

Albumi su restaurirani i sačuvani
Dakle, da rezimiramo. Albumi s fotografijama djece, koje je u izuzetno teškim ratnim uvjetima uspjela načiniti i kroz sve ratne godine sačuvati, kako bi roditelji, rođaci ili znanci, mogli identificirati djecu koja bi na taj način mogla biti vraćena roditeljima, po direktivi Tatjane Marinić oduzeta su Diani Budisavljević, uz obrazloženje da nema svrhe da se čuvaju kod privatnika. Ali, nažalost nisu poslužila namjeni za koju su mukotrpno rađeni. Odloženi su zajedno s drugim dokumentima na tavanu Više škole za socijalne radnike u Nazorovoj ulici. Pukim slučajem pronašao ih je 1966. godine Jerko Treputec i predao ih Ivanu Pokosu. Ne znajući o kakvom se »blagu« radi, ovaj ih je proslijedio Muzeju revolucije naroda Hrvatske. Trebalo je proći još 30 godina da shvatimo o kakvim se dragocjenim fotografijama tu radi.
Danas su albumi stručno obrađeni, restaurirani po svim pravilima struke i pohranjeni u depou Hrvatskoga povijesnog muzeja na Trgu žrtava fašizma. Nose inventarni broj 11734. Broj tek nešto manji od sveukupnog broja djece bez roditelja koja su tih okrutnih ratnih godina prošla kroz ili ostala u Zagrebu.

Neke napomene uz osobe koje se spominju u tekstu:
Ivanka Džakula, jedna od najbližih suradnica Diane Budisavljević, a naročito na prepisivanju kartoteke s podacima o djeci. Preuzimala je u Caritasu pisma u kojima su roditelji na prisilnom radu u Njemačkoj pitali za djecu i ukoliko se u kartoteci našlo takvo dijete odmah odgovarala roditeljima.
Dr. Branko Kesić, specijalist socijalne medicine. U travnju 1942. radio je kao vojni liječnik na Kordunu i obavještavao Dianu Budisavljević o katastrofalnoj situaciji i nevoljama djece bez roditelja na Kordunu. Od prosinca 1942. organizator zdravstvene zaštite u Zdravstvenoj središnjici državnih namještenika.
Slava Ogrizović, književnica, supruga profesora matematike Bogdana Ogrizovića, ilegalna aktivistica NOP-a. 1944. nakon što joj je muž obješen u zagrebačkoj Dubravi odlazi u partizane. Po završetku rata jedno vrijeme djelatnica u Ministarstvu socijalne politike.
Gđica Kogoj, nažalost nisam joj do sada uspjela utvrditi ime, možda kćerka ili rođaka dr. Franje Kogoja, predstojnika za kožne i spolne bolesti u Zagrebu. (»Odlazim prof. Kogoju zbog jakogispadanja kose. Od odlaska ljeti u logore ispalo mi je više od polovice kose i ono još uvijek traje.«, str. 110)
Madjer ili Mahjer, djelatnik Ministrastva udružbe, a potom Ministarstva socijalne politike.