2K22 Tunguska (SA-19 Grison)

3

2K22 Tunguska (SA-19 Grison)

offline
  • Toni  Male
  • SuperModerator
  • Pridružio: 18 Jun 2008
  • Poruke: 30142

Ja drugacije gadjanje nisam ni video. Kod pancira se isto vidi plamen pozadi samo slabije...



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 21 Mar 2005
  • Poruke: 1154
  • Gde živiš: Niš

@TOP GUN

Mislio sam na čaure koje izleću iz topa i lete na sve strane .
Pogotovo na one koje udaraju u radar i koji ih razbacuje.



offline
  • Pridružio: 17 Maj 2008
  • Poruke: 12057
  • Gde živiš: Srbija

@Yellow Pinky mislim da nije to realan prikaz gadjanja. Imas na predhodnim snimcima dejstvo pa mozes videti da ne lete tako caure.

offline
  • Neimar i savremeni farmer.
  • Pridružio: 24 Nov 2010
  • Poruke: 11683
  • Gde živiš: U sremu voljenome...

offline
  • Pridružio: 12 Jan 2011
  • Poruke: 1557

Vlada78 ::@Yellow Pinky mislim da nije to realan prikaz gadjanja. Imas na predhodnim snimcima dejstvo pa mozes videti da ne lete tako caure.
Apsolutno je realno, jedino što postoji mala optička varka, kada se uspori frame po frame,lepo se vidi kako čaure prvo udaraju u dva (sa svake strane)polu otvorena krilca (ili poklopca, koja stoje tu baš iz razloga da usmeravaju čaure sa strane))i većina ode sa strane, a jedan deo odleti u nazad

offline
  • Artiljerac
  • Pridružio: 07 Nov 2009
  • Poruke: 3128

offline
  • vrabac 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 30 Dec 2010
  • Poruke: 4963

4.3. TUNGUSKA

Priču o TUNGUSKI počećemo sećanjem na rađanje ŠILKE. Več je napomenuto da je paraleleno sa njom ispitivan i sistem Jenisej, sa mnogo moćnijim topovima od 37 mm. Tada je primećeno da je ŠILKA efektnija do 500 m visine a na 1000 m su bili jednaki. Na visini 2000 m ŠILKA je imala efikasnost nula dok je Jenisej imao 38 % a na 3000 m još uvek 30% po istim tim kriterijumima (procenti su daleko od relanih borbenih ali su dobri za upoređivanje). Takođe je izašlo na videlo da je efekat na cilju granate 37 mm mnogo veći od one od 23 mm. Usled toga je komisija i predložila da se oba sredstva uvedu u naoružanje. Zbog svoje male težine, da se ŠILKA uvede u jedinice trupe ali da se proizvodi i Jenisej i uvede za neposrednu zaštitu raketnih sitema armijskog (KUB) i frontovskog nivoa (KRUG), jer on mnogo bolje pokriva njihove nebranjene zone od ŠILKE. Jedan od problema Jeniseja je što se za njega predviđalo da bateriju od 8 do 9 oruđa prati gusenično vozio sa malim radarom, koje bi istovremeno i komandovalo baterijom. Međutim 1961. godine takav uređaj je bilo teško napraviti i to je samo doprinelo propasti Jeniseja. Tu borbenu nišu popunili su već dokazani vučni topovi 57 mm sa svojim kombinovanim sistemima za upravljanje vatrom, koji su tih godina bili verovatno svetski vrh. Oni su koristili na nivou puka klasični akvizicioni radar (P-10, a kasnije i drugi bolji modeli). Oruđa su bila dobrim delom automatizovana korišćenjem sredstava PUAZO-6(-60) i SON-9, odnosno steroskopskih daljinomera-nišana i nišanskog radara. Kasnije su ova sredstva zamenjena boljim i jednostavnijim sistemom VAZA-1, kombinacijom radara i TV kamere. Radi boljeg upravljanja na nivou puka, uveden je primitivan KIS tipa KUZA, koga je upravo na početku 60-tih zamenio čuveni sistem KRAB. Međutim i pored efikasnosti, sitem je bio prevozan ali ne i samohodan i nikako nije mogao da štiti jedinice, ne samo u marševima, nego i u normalnim kretanjima. Prvo su pokušali da problem reše sa ZSU-57, dvocevnom samohotkom sa topovima 57 mm ali se to pokazalo kao slepa grana. Jednostavno samohotka nije mogla u kretanju da koristi sve one usluge koje su davali uvezani P-10, SON-9 (VAZA-1) i KRAB. Kako bilo, Jenisej je propao a ŠILKA je krenula na svoj, može se reći slavni put.
Do kraje 60-tih uvedeno je u sovjetsko naoružanje 300 ŠILKI a zatim su i izvožene. Već prve borbene upotrebe, a pogotovu masovne, 1973. godine u IV arapsko-izraelskom ratu su pokazale sve nedostatke ŠILKI. Slabu verovatnoću zahvata, usled nedostatka akvizicionog radara koji pretražuje pun krug tj. svih 360°, mali efiksan domet po kosoj daljini, koji nije prelazio 1500 m a maksimalno je imalo smisla otvoriti vatru do 2000 m i na kraju mali efekat granate od 23 mm na cilju. Međutim opšta koncepcija (sve na jednom oruđu) se pokazala izvanredno uspešnom. Takođe je zadovoljavala gustina vatre. Posebno je primećeno da su ŠILKE u uslovima kada su (u odnosu na zemljište i vremenske prilike) mogle da primene poluautomatski (ili automatski) zahvat a da su pri tome prethodno usmerene sa višeg punkta komandovanja, koji je raspolagao sa radarom P-15, delovale krajnje efikasno u granicama svojih balističkih moći. A onda se pojavio, sredinom osme decenije prošlog veka, nadasve čuveni američki avion A-10 Tanderbolt II koji je predstvaljao dotle totalno nekonvencionalnu konstrukciju i izazvao pratkično šok u svetu mlazne avijacije ali i veliku brigu za snage Varšavskog Ugovora. Odmah je bilo uočeno da je njegov oklop praktično neosetljiv upravo na granate 23 mm. Izvršeno je isptivanje i dokazano da su grante kalibra 30 mm dovoljne da probiju i takav cilj. Sigurno se neko i setio Jeniseja ali je tražena srazmerno velika gusitina vatre, slična ŠILKINOJ i takve velike brzine gađanja su topovi od 30 mm još i mogli da isprate a oni od 37 mm nisu. Bilo je i predloga koršćenja mornaričkog topa 30 mm tipa gatling pa čak i razmatranje nekih novih topova 57 mm ali je sve to odbačeno. Na projektante je verovatno jako uticao i izbor topova od 35 mm kod nemačkog PA sredstva tipa GEPARD, kao i njegova opšta konstrukcija. Iako je sa današnje tačke gledišta jasno da je mnogo bolje bilo da je odabran kalibar 37 mm, doneta je odluka da se ide na 30 mm zbog veće brzine gađanja. Osim toga, smatralo se da i nije potreban veći kalibar, jer su projektanti i konstruktori osmislili nešto sasvim novo u svetu PVO, hibridno sredstvo, odnosno istovremenu upotrebu malih ali moćnih vođenih raketa. U tom svetlu kalibar 30 mm je dovoljan, naročito ako se uzme u obzir velika brina gađanja iz sve četiri cevi koja ukupno dostiže 4000-4500 granata u minuti težine 390 grama. Tako ti topovi donose na cilj 250 grama u stotinki sekunde, što je dvaput više od 100 grama u stotinki koje donosi ŠILKA a mnogo više od nekih 50 grama u stotinki kod GEPARDA ili 45 grama u stotinki koliko bi imao Jenisej. Ako prebacimo analizu na prostorni aspekt odnosno gustinu vatre, vidimo da pri ovoj brzini gađnja, cilj (prosečan avion) koji ide brzinom od 1 maha, ne može da proleti kroz snop projektila a da ne bude bar jednom pogođen. No na strani većih kalibara je mnogo veći efekat na cilju, nešto veća daljina gađanja a poslednjih godina na kalibrima 35 mm je izmišljena neka vrsta zamene za blizinski upaljač, u vidu tempiranja zrna, koje onda deluje kao grantšarpnel na cilju, sa mnogo većom ubojnom površinom. Granate lakše od 500 grama, dakle manje od 35 mm, nisu pogodne za takve zahvate. Istina, cena i pouzdanost ovakvih zahvata su diskutabilni. Dakle Rusi su odlučili da idu na gornju granicu projektila (30 mm) bez blizinskih i sličnih upaljača ali sa velikom gustinom vatre. Za sve iznad toga, su u ruskom genijalnom maniru, izmislili novu vrstu raketa. Kako savremni topovi ni od 40 mm više ne mogu da ugroze borbene helikoptere, zbog velike daljine gađanja, razvoj nove vrste raketa je bio sasvim adekvatan novim uslovima. Na neki način rakte su i spasle TUNGUSKU, jer je vreme pokazalo da je top 30 mm efikasan protiv svih aviona ovog sveta ali ne i protiv A-10 Tanderbolta II, ali rakete zato jesu.
I tu nastaje veliki problem. Svi su bili svesni koliko napora i novca i vremena će razvoj novog sredstva iziskivati a to su bile godine kada je SSSR najviše kasnio sa uvođenjem moderne elktronike (CMOS tehnologije i mikročipova) a ovakvo sredstvo je zahtevalo najveće napore upravo u toj oblasti. Uopšte, sistem je bio revolucionaran i sasvim je bilo za očekivanje i da ceo projekat propadne. Upravo u to vreme je bio uspešno završen, posle mnogih peripetija, raketni sistem OSA u svojoj prvoj i (u najavi) drugoj verziji. Generalno bio je to sistem divizijskog nivoa ali je u nekim jedinicama trupne PVO, koje su pripadale nivou armije i fronta, zapravo počeo da zamenjuje i spomenute pukove sa vučnim oruđima 57 mm, koji su bili određeni da pokrivaju brešu na malim visinama i daljinama dejstva, pre svega kod sistema KRUG. Zagovornici OSE su imali prilično argumenata. Sistem je bio rešen po principu sve na jednom oruđu što je tada bilo ultramoderno i efikasno, imao je čak i mnogo veći domet po daljini i visini od zahtevanog, efikasnost dejstva je bila veća od zahtevane i bio je samohodan. Neadekvatnost OSE je međutim bila u nesposobnosti da gađa ciljeve na ekstremno malim visinama i ekstremno malim daljinama, odnosno smatralo se da samo cevno oružje može da reši taj problem. Drugi nedostatak je bila slaba sposobnost OSE da tuče ciljeve tipa lebdećih protivtenkovskih helikoptera a to je bio jedan od osnovnih zahteva. Kao treće OSA je imala točkašku šasiju koja se nije baš mogla pohvaliti sposobnošću neposrednog praćenja tenkovskih jedinica na bojištu. Istina, vremenom i mukotrpnim usavršavanjem, OSA je dostigla bar neku sposobnost tučenja takvih ciljeva kao što su helikopteri, ali se to desilo tek sa njenom poslednjom verzijom OSA-AKM a ona je došla u proizvodnju tek nekoliko godina kasnije a i sama poboljšanja su upravo i razvijana iz kritika nastalih tokom ovih debata o budućoj Tunguski. Rasprava je bila zapravo bespredmetna, jer je TUNGUSKA u svojoj biti, oruđe pukova, dok je OSA bila oruđe divizija. Obe, da tako kažemo, "škole" će vremenom evoluirati u svojim modelima. Prva, ka sve modernijim OSAMA i TORU a druga ka sve modernijoj TUNGUSKI i na kraju PANCIRU.
Tako je projekat Tunguske u periodu od 1975.-1977. godine obustavljen kao nepotreban, zbog primedbi pre svega u vezi sa sistemom OSA-A(K) koji je upravo ušao u naoružanje. Preokret je došao brzo. Kao prvo, obrađena su iskustva u upotrebi američkih helikoptera AH-1 KOBRA koji su delovali pri kraju američke faze Vijetnamskog rata, tokom operacija (Lamson 719) na severu tadašnjeg Južnog Vijetnama, na putu broj 9 od Ke Sana do Čeponea. U blizini potonjeg grada od 91 izlaza na cilj, helikopteri ostvarili 89 uspešnih. Takođe je postalo jasno da je 1973. godine u fazi prelaska egipatskih snaga u napad na prevoje na sinajskoj strategijskoj gredi, došlo do devastacije tenkovskih čelnih odreda, ponajviše upotrebom helikoptera sa vođenim raketama. U svim tim dejstvima pokazalo se da su helikopteri iskačući ciljevi, odnosno da posle iskakanja na visinu dejstva, ostanu na njoj samo onoliko koliko je potrebno da navedu raketu na cilj a odmah potom se spuštaju praktično na nivo zemlje i menjaju poziciju. Ceo proces u proseku traje od 20 do 30 sekundi i sistem OSA-AK nije mogao da mu parira, jer joj za dejstvo po takvom cilju bilo potrebno najmanje 30 sekundi. Konkurentsko predviđeno vreme reakcije od 8 do 10 sekundi, je međutim bilo dovoljno i ono je vratilo sistem TUNGUSKA na dalje projektovanje.
Naravno problemi su bili ogromni. Ipak osnovna koncepcija je u potpunosti ispoštovana već na prvim modelima. Stvoreno je samohodno gusenično vozilo sa velikom kupolom, po principu sve na jednom oruđu i to hibridnog tipa, po prvi put u tehničkoj storiji. Sa svake strane su bila po dva topa 30 mm, u osnovi za gađanje bliskih ciljeva sa povećanim i dometom i dejstvom na cilju u odnosu na ŠILKU. Međutim tu su bile sa svake strane i četiri rakete, novog, skoro revolucionarnog oblika, vrlo brze i sa dobrim dometom. Na vrhu vozila je bio mali akvizicijski osmatrački radar koji je pretraživao svih 360° (ono što je najviše nedostajalo ŠILKI) kao kod nemačkog GEPARDA a tu je bio i nišanski radar, koji je ipak sekundarno mogao da se bavi akvizicijom ciljeva (samo u slučaju kvara akvizicionog a i tada sa malim efektom baš kao i na ŠILKAMA) ali u osnovi je obavljao kalsične dužnosti nišanskog radara. Tu je naravno bila i optička nišanska sprava koja je mogla da radi u kombinacijama sa radarima. Na ovako revolucionarnom oruđu bilo je puno problema i nedostataka koje je trebalo otkloniti. Ipak testiranja su na kraju bila uspešna i prvi primerci Tunguske se uvode u jedinice 1982. godine. Bila je to još uvek ne sasvim usavršena verzija. Tokom vođenja raketa nišandžija je bio stalno angažovan. Inače su bile samo po dve rakete na stranama kupole, ukupno četiri. Dvocevni topovi su međutim gađali dobro i upšte ceo projekat je zaista zaživeo u realnoj upotrebi. Ipak ova prva serija je vrlo malo proizvođena jer je usledilo dugotrajno ispitvanje u trupi. Taj početni model je imao isto samo telefonsku vezu sa višom instancom što je bio veliki propust, obzirom da su sistemi STRELA već imali kodne data linije. Posledica je bila mnogo bolja, odnosno usavršena verzija pod oznakom TINGUSKA-M koja je bila i najbrojniji model i u trupi je od 1990. godine. Trebala je da zameni ŠILKU i jeste ali ne i kvantitavno. Ipak i taj model je zadržao neke nedostatke koji nisu samo do njega. Taktički data linkovi sa višim komandnim mestom nisu obezbeđeni, već samo radio veza. Istina u to doba osim sistema RANŽIR nije postojalo kavlitetno baterijsko komandno mesto, jer je PU12M(3) neadekvatan a PU12M6 zakasnio. Sada je već zastareo i postoji daleko savršeniji PU12M7. Taj nedostatak je uklonjen tek na duboko modernizovanom modelu TUNGUSKA-M1 koji se sada i nalazi u proizvodnji i naoružanju. Pre svega kvalitetni data linkovi sa višom komandom su u potpunosti obezbeđeni i time je napokon realizovan mod gađanja u potpunoj radarskoj tišini samog oruđa. Kao komandno mesto služi KIS KASATELJNAJA koja je u ruska verzija približno RANŽIR-M u točkaškoj varijanti. Ipak sva je prilika da KASATELJANJA kao i PU12M6 komanduju samo glasom preko radio stanica i da je stvarno mali broj TUNGUSKI-M modernizovan do standarda M1. Taj posao će Ruska armija svakako morati da izvrši i to u roku od 5 godina. KIS-i ili komandna mesta više nisu problem, naprotiv sada ih ima i više modela nego što je potrebno. Tu je već spomenuti PU12M7 zatim, uglavnom za strane kupce, RANŽIR-M i nove verzije RANŽIR-MK koji plene univerzalnošću i mogućnosti povezivanja sa većim akvizicionim radarima ali i radarima na oruđima. Međutim verovatno najbolji kandidat je SBORKA-M1-2, koja ih sve nadmašuje posedovanjem sopstvenog radara ali je njena borbena niša na mestu komadnog vozila diviziona a ne baterije. Baterijama će najverovatnije komandovati neki od modela iz linije BARANAUL sa sopstvenim malim radarom u UHF ili L području.

Fotografija 4.3.1. TUNGUSKA-M nalazi se u ruskom naouružanju u približno 264 primerka. Najverovatnje će vremenom biti modernizovani na standard TUNGUSKA-M1 koji se očigledno odvija u dve podvatijante koje nisu dobile (bar zvanično) posebne oznake. Na fotografiji je akvizicioni radar sa starim tipom rešetke (pravougaoni isečak parabole).
TUNGUSKA-M1 u odnosu na prethodnu verziju ima nekoliko bitinih poboljšanja. Pre svega izvedena je velika dorada na raketama. Promenjena je pasivna lokacija rakete ugađivanjem kodirano bljeskajuće lampe umesto starog sistema stalnogoreće baklje. Uvedeno je ulaženje u automatsko mehaničko praćenje optičkim nišanom po kratkom praćenju nišandžije, što je jako rasteretilo njegov rad i mnogo poboljšalo preciznost gađanja. To je dovelo do toga da nov model rakete ostvari daljinu efikasnog gađanja od 10 km po dometu. Za to je bilo potrebno i promeniti raketu smislu dužeg vremena rada svih uređaja rakete. Na samom vozilu su poboljšani davači oba nagiba što je dovelo do boljeg rada sitema za stabilizaciju i time je preciznost topova značajno povećana. Na novoj raketi je primenjen blizinski radio upaljač za razliku od laserskog sa prethodnog modela . Laserski je naime bio sasvim dobar za razne tipove letelica ali je novim radio upaljačem, koji ima veliku zonu dejstva ispred sebe, omogućeno gađanje vrlo bliskih brzih ciljeva male veličine. Jednostavnije rečeno, mnogo bolje obara krstareće projektile i uopšte projektile sa preciznim navođenjem, koji su u današnje vreme postali regularni ciljevi PVO. Modifikacija TUNGUSKA-M1 je zvanično primljena u naoružanje 2004. godine ali se vrlo malo proizvodila. Više je aktuelno modernizovanje starijih modela na njen standard. Negde 2007. pojavila se na izložbama i TUNGUSKA-M1(-2 oznaka autora) sa novim modelom osmatračkog radara. Radi se o radaru koji je provobitno razvijen za sistem PANCIR pa se od njega odustalo u korist još mnogo boljeg i savremnijeg radara sa PESA rešetkom koji se sad i ugrađuje na sistem PANCIR. Paradoks je da nijedno usavršavanje sa M na M1 model nije u vezi sa akvizicionim radarom, pa se kompletna modenizacije može obaviti bez intervencije na njemu. Tako se može desti da verziju M1 srećemo u dve podvarijante. Prvoj, koja ima akvizicioni radar kao i stara, i drugoj, kod koje je postavljen novi akvizicioni radar, spomenuti prvobitni radar PANCIRA a opciono se može dodati i termovizijski deo za otkrivanje i zahvat cilja na manjim daljinama ali u potpuno pasivnom režimu. Ta opcija nije od sada javno realizovana i to se smatra jednim od najvećih nedostataka celog sistema.

Fotografija 4.3.2. TUNGUSKA-M1 sa zadržanim starim tipom akvizicionog radara. Ostali elementi odgovaraju u potpunosti blokovima modernizacije TUNGUSKE sa M na M1 verziju.

Fotografija 4.3.3. TUNGUSKA-M1(-2) novije izvedbe. Primećuje se potpuno nov akvizicioni radar sa potpuno drugačijom antenom koja je elipsasti isečak parabole, očigledno preuzet sa tehnološkog demonstratora prvobitnog projekta PANCIR, ali i značajno različita izvedba optičke sprave (levo od radara, presecaju je cevi topova).

OVO JE POLOVINA TUNGUSKE drugu polovinu nikad nisam završio nikog ne interesuje u ovoj zemlji OSIM vas na forumu...
Fotke slede kad se dokopam brzog neta..

offline
  • jazbar 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 28 Dec 2009
  • Poruke: 16059
  • Gde živiš: Lublana

Zar nije bilo govora da su radio upaljači previše osetljivi na smetnje, pa se išlo na laserske. Dali se možda kod Tunguske upotrebljava 2 vrste raketa, one sa radio upaljaćem za obaranje dronova, krstarečih i drugih raketa te one sa laserskim upaljaćem za avione i helikoptere.

offline
  • Pridružio: 13 Jun 2007
  • Poruke: 2250
  • Gde živiš: South of Heaven

Vrabac,svaka cast na spremljenom materijalu! Jedva cekam taj nastavak i komparativne slike iz tvog posta...

offline
  • Pridružio: 05 Apr 2009
  • Poruke: 3698
  • Gde živiš: JAGODINA

Vrabac, druže, sve pohvale za trud i rad! Pročitao sam članak u dahu što moram priznati retko kada radim! Odlično prezentovano, ni previše dugo ni previše šturo!
Kod nas je generalno problem, pored toga što niko nije zainteresovan za modernizaciju PVO i to što mi sredstva trupne PVO koristimo za PVO teritorije... A to ne ide!
Generalno zbog (ne)veličine zemlje, doktrine upotrbe OMJ i potreba vojske mnogo su potrebniji sistemi za branjenje teritorije (na svim nivoima, a pogotova srednjeg i velikog dometa) od onih za praćenje OMJ.

Jedva čekam slike!
Ziveli

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 974 korisnika na forumu :: 35 registrovanih, 9 sakrivenih i 930 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3195 - dana 09 Nov 2023 14:47

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., ajo baba, antonije64, bojcistv, Boris90, Brana01, Cassius Clay, Dorcolac, Georgius, hooraay, Još malo pa deda, Karla, Krvava Devetka, Lieutenant, loon123, Metanoja, milimoj, milos.cbr, milutin134, Misirac, Mixelotti, naki011, powSrb, procesor, S2M, Srle993, Steeeefan, stegonosa, theNedjeljko, vladulns, Yugol33, zbazin, zlaya011, |_MeD_|, 79693