Kolubarska Bitka

1

Kolubarska Bitka

offline
  • boksi  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 11 Jun 2008
  • Poruke: 7818

Vreme: 16. novembra – 15. decembra, 1914.
Lokacija: Zapadna Srbija (oko Kolubare i Suvobora)
Rezultat: Odlučna Srpska pobeda

Zapovednici

Austro-Ugarska
Oskar Poćorek

Kraljevina Srbija
Radomir Putnik
Živojin Mišić

Jačina
Austro-Ugarska
450.000
Kraljevina Srbija
250.000

Gubici
Austro-Ugarska
224,500 (28,000 mrtvih, 120,000 ranjeno, 76,500 zarobljeno)

Kraljevina Srbija
22,000 mrtvih, 92,000 ranjeno, 19,000 zarobljeno


Porazom u operacijama oko Drine (Bitka na Mačkovom Kamenu), srpska vojska se našla u teškom položaju primorana na povlačenje pod borbom, suočena sa nedostatkom artiljerijske municije, manjkom hrane, odeće i obuće i što je možda bilo i najgore sa velikim padom morala. Paralelno sa vojskom pred zverstvima austrougarske vojske povlačio se i narod koji je dodatno otežavao povlačenje. Mnogi srpski vojnici koji su bili iz oblasti koje je zauzela austrougarska vojska napuštali su svoje jedinice da bi smestili svoje porodice na sigurno, nakon čega su se vraćali, što je još više poljuljalo moral srpske vojske. Sve ove činjenice jasno su ukazivale da je srpska vojska i sama Kraljevina Srbija pred propašću i da nema mogućnosti ni da se austrougarsko napredovanje zaustavi, a kamoli da se krene u protivnapad. Dodatni teret predstavljalo je i vreme, koje je dodatno onesposobilo kretanje po blatnjavim putevima zapadne Srbije i koje će se pokazati kao jedan od najboljih saveznika srpske vojske, mada je veći deo srpske vojske bio mokar do gole kože zbog manjka šatorskog platna.

U noći 14.11. komandant I armije general Petar Bojović biva ranjen i zbog toga povučen sa dužnosti. Na njegovo mesto biva postavljen general Živojin Mišić, dotadašnji pomoćnik načelnika štaba Vrhovne komande Radomira Putnika, inače čovek rođen na Suvoboru.

Austro-Ugarska

* Peta armija imala je 82 bataljona, 11 eskadrona konjice i 43 baterije, pod komandom generala Liboriusa fon Franka.

* Šesta armija imala je 160 bataljona, 12 eskadrona i 84 baterije, neposredni komandant feldcajmajster Oskar fon Poćorek.

* Grupe Šnjarić i Hauser, jedna brigada i 15 bataljona pešadije, bila je locirana na gornjoj Drini na prostoru Foče.


Srpska Vojska

Uoči Kolubarske bitke Srpska vojska je imala oko 270.000 vojnika, 426 topova i 180 mitraljeza. Vrhovni komandant bio je regent Aleksandar I Karađorđević, a načelnik štaba Vrhovne komande vojvoda Radomir Putnik.

* Obrenovački odred, pet pukova i pet samostalnih bataljona trećeg poziva, Skopski bataljon, jačine 10.000 vojnika, 26 topova i 8 mitraljeza, pod komandom pukovnika Milisava Lešjanina, kasnije pukovnika Dušana Tifegdžića.

* Druga armija, Konjička divizija pukovnika Branka Jovanovića, Šumadijska divizija prvog poziva pukovnika Vojislava Živanovića i Moravska divizija prvog poziva generala Ilije Gojkovića. Druga armija bila je jačine 88.000 vojnika, 138 topova i 66 mitraljeza, pod komandom vojvode Stepe Stepanovića.

* Treća armija, Timočka divizija drugog poziva pukovnika Mirka Milosavljevića, Drinska divizija drugog poziva pukovnika Krste Smiljanića, Drinska divizija prvog poziva pukovnika Nikole Stevanovića i Kombinovana divizija generala Mihaila Rašića. Treća armija bila jačine je 65.000 vojnika, 80 topova i 40 mitraljeza, pod komandom generala Pavla Jurišića Šturma.

* Prva armija, Moravska divizija drugog poziva pukovnika Miloša Vasića, Dunavska divizija prvog poziva pukovnika Milivoja Anđelkovića Kajafe. Prva armija je bila jačine 54.000 vojnika, 80 topova i 40 mitraljeza, pod komandom generala Živojina Mišića.

* Užička vojska, Šumadijska divizija drugog poziva pukovnika Dragutina Milovanovića, Užička brigada pukovnika Ivana Pavlovića i Limski odred pukovnika Jevrema Mihailovića. Užička vojska bila je jačine 32.000 vojnika, 55 topova i 15 mitraljeza, pod komandom generala Vukomana Aračića.

* Odbrana Beograda, tri puka drugog i trećeg poziva i dva eskadrona konjice, jačine 19.000 vojnika, 47 topova i 10 mitraljeza, pod komandom generala Mihaila Živkovića.



Mapa bitke koja se izucava na West Pointu

http://www.dean.usma.edu/history/web03/atlases/WorldWarOne/WWOneJPG/WWOne32.jpg



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Zidam zgrade i fasade ......... I armiram, betoniram. Utovaram, istovaram i nikad se ne odmaram.
  • Pridružio: 14 Dec 2005
  • Poruke: 25077
  • Gde živiš: Na istoj adresi ali promenih četiri države

Karta u malo kvalitetnijem izdanju



offline
  • KUZMAR  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 25 Feb 2011
  • Poruke: 5344

Jedinice Austro-Ugarske vojske (Balkanska vojska:

*5.armija:
- Kombinovani korpus:104 landsturmska brigada ispred s.Belog Polja, 29.divizija ispred linije s.Veliko Polje-s.Lisopolje, 7.divizija ispred linije s. Brgule-s.Bogdanovic,
-8. korpus: 21.divizija ispred Uba, 9.divizija ispred linije s.Tvrdojevac-Karaula (tt302)

*6.armija:
-13.korpus: 36.divizija pred srpskim polozajima Blizinski Visovi (tt 392), 42.divizija pred Jautinom (tt 470)
-15.korpus: 40.divizija pre Prosekom (k 449), 48.divizija pred srpskim polozajem Martinovic (k 469)-s,Osladic, 1.divizija pred polozajem kod s.Kamenice
16.korpus: Kombinovana divizija na zauaetom srpskom polozaju Radija (k 393)-zapadni deo Joline Breze, 50.divizija pred polozajem Savica brdo - Orlovica-Sovacki Kik, 18.pesadijska divizija na zauzetom srpsko polozju Crkvine-M.Medvednikl, a njena 5.brdska brigada delom pred Borovnjakom a delom sadejstvuje 4.samostalnoj brdskoj brigadi, 4,samostalna brdska brigada glavnom kolonom pred Jasenovcem (s-i od Rogacice) a pomocnom prema Debelom Brdu (na putu Rogacica -Valjevo.

Svi nazivi su po karti 1:75000 srpsko izdanje koje je upotrebljavano u operacijama 1914.

Raspored i jedinice srpske vojske.

Predstraze Obrenovackog odreda na liniji s.Zabrez-Obrenovac-s.Belo polje, a glavnina juzno i severno od S.Mislodjin.

*II armija:
-Konjicka divizija na desnoj obali r.Tamnave i r.Ub, na liniji s.Lisopolje-s.Brgule - s.Sarbani
-Sumadijska divizija I poziva na liniji s.Provalija-s.Bogdanovica-s.Gunjevac
-Timocka divizija I poziva na liniji Krusik-k.175-Karaula(tt 302) iskljucno
-Moravska divizija I poziva na liniji Karaula (tt302)-Blizinski visovi (tt 392)-do druma Valjevo-Koceljeva (iskljucno)

*III armija:
-Timocka divizija II poziva od druma Valjevo -Koceljeva do k 357 zakljucno
- Drinska divizija II poziva od k 357 iskljucno do Jautine (tt470) iskljucno
-Kombinovana divizija od Jautine (k 470) zakljucno - Prosek do k 416 zakljucno
-Drinska divizija I poziva od Martinovica (k 469) zakljucno - k 456 - do k 410 zakljucno

*I armija:
-Moravska divizija II poziva na polozaju istocni deo Joline breze - Savica brdo
-Dunavska divizija II poziva na polozaju Sovacki Kik - Kutanj
-Rogacicki odred na liniji Povlen-Debelo brdo-Jablanik-Palez

*Uzicka vojska:
-Uzicka brigada:jedan deo kod Rogacice na liniji Jasenovac-Zvezda a drugi kod Bajine Baste
-Sumadijska divizija II poziva: konjica sa 2 mitraljeza na Vardi zatvara pravac preko Jelove gore.
-Ostale trupe na Sarganu, Viogoru i Torniku sa predstazama na granicnom frontu prema Visegradu i Starom Brodu
-Limski odred na polozaju Jelova Gora-Djakov kamen

*Odbrana Beograda na odseku Obrenovac-Ostuznica-Beograd-Grocka *Branicevski odred na odseku Grocka-Smederevo-V.Gradiste-Golubac
*Krajinski odred na odseku D.Milanovac-Tekija


P.S. Imam kartu sa detaljnim polozajima jedinica odnosno pocetnim polozajima medjutim dosta je velika za skeniranje pa cu probati na neki drugi nacin da je prikacim

IZVOR: Kolubarska bitka, Milan Radenkovic, Vojno delo , izdanje 1959.

offline
  • Zidam zgrade i fasade ......... I armiram, betoniram. Utovaram, istovaram i nikad se ne odmaram.
  • Pridružio: 14 Dec 2005
  • Poruke: 25077
  • Gde živiš: Na istoj adresi ali promenih četiri države

offline
  • KUZMAR  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 25 Feb 2011
  • Poruke: 5344

Vrlo dobro MIX, ali ova moja karta je kompletan razvoj Kolubarske bitke, znaci od pocetnih polozaja koje sam vec opisao , pa cak i polazaja u bici na Drini , preko povlacenja srpskuh jedinica do protivnapada na celom frontu.
Moram da probam da je bar fotografisem pa postavim postoje velika i za A3 format.

offline
  • maha  Male
  • Elitni građanin
  • Pridružio: 06 Dec 2006
  • Poruke: 1693

Jedno pitanj da li bi mogao da postavim avi format o ,,Zuci,,..Zivojinu Misicu od nekih 350mg. i ako moze kako to da uradim...Verujte vredi videti!

offline
  • Pridružio: 18 Jul 2009
  • Poruke: 165

da ne bih otvarao poseban topik stavicu ovde neke izraze. tice se prvog svetskog rata i nas

„Драга моја духовна
децо, понизимо се пред Богом, а узвисимо се пред људима. Ако је дошло време
умирања, умримо часно бранећи све хришћанске светиње као милиони верника пре
нас!

Ако је уопште могуће да једна нација купује своје јединство и своју слободу
крвљу и сузама, Срби су ту цену платили. Они се петсто година нису помирили
са робством, већ су се опирали, непрестано према светлости. - Р.Г.Д. Лафан
(Енглеска), 1917.

Ако један једини српски војник преживи ову Голготу, Француска се мора
сматрати обавезном да му пошаље своју целокупну флоту да би га спасила!
Српски народ је са својим врлинама украс човечанства!
француски министар Анри Бријан
На Кошутњаку, у Београду, чувени немачки војсковођа, фелд-маршал Макензен,
чији су топови у јесен 1915. године разорили српску престоницу, подигао је
споменик браниоцима Београда и у тај белег уклесао вечну поруку: Борили смо
се с јунацима из бајке!

''Ганутим срцем полазим из ове мале вароши, из овог красног средишта младе
али витешке краљевине, посестриме моје отаџбине. Талијан сам душом и
осећањем, а срцем одушевљени Србин.''
Италијански вајар и скулптор Енрико Паци (аутор споменика Кнеза
Михаила-1882. год.)

"Дошли смо са мало поштовања за њих, а враћамо се пуни дивљења. Видели смо
народ миран, самопоуздан, родољубив. Нашли смо најбоље војнике на свету,
храбре, послушне, трезвене, издржљиве, вољне да жртвују живот за земљу и
националну идеју". Норвешки пуковник Карстен Ангел 1915

Џавид паша, турски заповедник Битоља, у телеграму упућеном у Цариград каже:
"Српски војник је непобедив. Неможемо ништа против Срба. Српски сељак је без
порока, нежан и великодушан. Српски војник стално односи победу зато што је
финији и интелигентнији, дисциплинован и високог морала."

Ханс Фогел, немачки војни лекар: "У сваком рату и свакој војсци има
забушаната, али у част српске војске морам рећи да у њој кукавичлук и
дезертација на фронту пред непријатељем беху потпуно непознати".




Што ћутиш, ћутиш, Србине тужни?
Протрљај очи! Слава те зове.
Слава те зове на црно гробље:
на оно тужно Косово поље.

Та да ли живиш? Та да ли чујеш
ту црну клетву, тај уздах тешки?
Да ли још памтиш, да ли још знадеш
за онај бојак, бојак витешки?

Грешниче тешки, тржи се, тресни
ланцем о земљу! Нек мине мрак!
Нек душман види, нек душман чује,
да Срб још живи, да је јунак!

Kosovo nije ni dolina, nije ni ravnica, ni brezuljak na Gazimestanu, ni zitno polje kraj Laba i Sitnice: nisu ni vinogradi koje us nasi preci zasadili, a ruke potomaka negovale; nije ni kosturnica, ni nepregledna, nisu samo drevne svetinje, ni rudno bogatstvo... Kosovo je dusa Srbinova, njegova rana ne zaceljena, krv njegova, njegova kletva i molitva, njegovo pamcenje i njegova kolevka u kojoj je svako dete sa svakom kapi mleka iz majcinih grudi primilo i Sveto Pricesce i Sveti zavet: spremnost umiranja u borbi za slobodu i mrznja na ropstvo. -Nepoznati autor

Dopuna: 12 Avg 2009 0:36

Evo i teme za diskusiju o Prvom svetskom ratu.Nadam se da ce biti zanimljiva barem kao topic o ww2.Na pocetku da kazemo kako je do rata doslo, koji su uzroci stajali iza toga i neke opste stvari o samom ratu.Kasnije cemo se fokusirati na najzanimljivije delove i bitke, pre svega one na Balkanu.

Prvi svetski rat je globalni sukob koji se odvijao uglavnom u Evropi od 1914. do 1918.Njegovi uzroci su mnogo komplikovaniji nego sto se to obicno tvrdi i imaju korene u neresenim razmiricama velikih sila.Glavni ucesnici rata su bili Austrougarska, Nemacka, Otomanska imperija i Bugarska sa jedne strane(Centralne sile), dok su sa druge strane bili Francuska, Rusija, Britanija(Sile Antante) i Srbija kojima su se kasnije prikljucile Grcka, Italija, USA, Japan i druge zemlje.Ukupno je u ratu ucestvovalo 28 zemalja sa 1,5 milijardi ljudi(tri cetvrtine tadasnje svetske populacije).Mobilisano je bilo preko 70 miliona ljudi, dok je rat odneo preko 20 miliona zivota.

Kao sto sam rekao uzroci rata su prilicno komplikovani.Jos sredinom 19. veka doslo je do podele medju evropskim silama i stvaranja saveza.1839. evropske sile su potpisale londonski sporazum kojim se priznaje neutralnost Belgije.1870. izbija francusko-pruski rat u kome Francuzi gube deo teritorije.1879. Austrija i Nemacka su sklopile sporazum kojem se 1882. prikljucila Italija.Kao odgovor na ovo sporazume sklapaju Francuska i Rusija 1895. Britanija i Francuska 1904. i Rusija i Britanija 1907. i tako stvaraju takozvanu Antantu.Rusija se vise puta proglasava za zastitnika prava svih slovenskih naroda na Balkanu.Ovde treba pomenuti i takozvani socijal-darvinizam, odnosno shvatanje da rase i nacije treba da se bore za ostanak i da ce sposobnija nacija unistiti slabiju te da ce taj sukob izbiti izmedju Slovena i Germana.

Nemacki interesi su bili da prosiri svoje kolonije na racun starih kolonijalnih sila(Britanije i Francuske) i da od Rusije uzme Ukrajinu, Belorusiju i Poljsku.Austrougarska je zelela da osvoji Srbiju i Crnu Goru i stavi Balkan pod svoju dominaciju.Britanija je zelela da sacuva i prosiri svoje kolonije.Francuska je zelela da od Nemacke povrati Alzas i Loren i da preotme industrijski razvijenu Sarsku oblast.Rusija je zelela da suzbije austrougarski uticaj na Balkanu i da od Turske preuzme Bosfor i Dardanele.Sve ovo naravno je pratila trka u noruzanju velikih sila u kojoj je prednjacila Nemacka.Nemci su cak pokusali da udju u trku na moru i da okoncaju visevekovnu dominaciju britanske kraljevske mornarice.Austrougarska 1878. okupira Bosnu i Hercegovinu i formalno je aneksira 1908.1911. Austrougarska uvodi blokadu i sankcije Kraljevini Srbiji.

Plan Centralnih sila poznat i kao Shlifenov plan(po autoru Alfredu Shlifenu) se sastojao u sledecem.Nemacka je trebalo na pocetku rata da se skoncentrise na zapadni front i brzo slomi francuski otpor.Za to vreme je Austrougarska trebala da brzo okupira Srbiju i zadrzava Rusiju na istocnom frontu dok Nemacka ne prebaci svoje trupe na istok.Ali ovaj plan je poremecen nemackim neuspehom na zapadu, Austrijskim neuspehom na Balkanu i ulaskom Italije u rat na strani saveznika.

28. juna 1914. na Vidovdan, Gavrilo Princip, pripadnik organizacije Mlada Bosna je u Sarajevu izvrsio atentat na Austrougraskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda.Ovo je bio povod koji su Nemacka i Austrija cekale.23. jula Austrougarska salje ponizavajuci ultimatum Srbiji.Ultimatum je namerno bio sastavljen tako da ga je bilo skoro nemoguce prihvatiti.Srpska vlada znajuci da je zemlja iscrpljena Balkanskim ratovima prihvata sve zahteve osim jednog, da Austrougarski organi ucestvuju u istrazi na teritoriji Srbije.28. jula Austougarska objavljuje rat Kraljevini Srbiji.30. jula Rusija naredjuje opstu mobilizaciju.1. avgusta Nemacka salje ultimatum Rusiji da obustavi mobilizaciju, a kad ova odbije objavljuje joj rat istog dana.3. avgusta Nemacka objavljuje rat Francuskoj i ulazi u neutralnu Belgiju.Zbog toga 4. avgusta Britanija objavljuje rat Nemackoj.I tako pocinje najveci ratni sukob u dotadasnjoj istoriji.

Ok, za sad dosta, nemam vremena da nastavim danas.Ali ocekujte nastavak za neki dan i to sa fokusom na napad Austrougarske na Srbiju, prvu saveznicku pobedu u ratu-Cersku bitku, Kolubarsku bitku, Mojkovacku bitku, povlacenje preko Albanije, Krf i Solunski front.

Dopuna: 12 Avg 2009 0:54

Stigli smo do Austrougarske objave rata Srbiji 28. jula 1914.Vec sledeceg dana je opsta mobilizacija bila u toku, a isturene jedinice Austrougarske armije su pocele artiljerijsku pripremu preko Save i Dunava.Srpska vrhovna komanda je bila svesna da ce do napada doci pa su pripreme vec bile u toku.Napad sa severa je bio ocigledan izbor s obzirom da bi na taj nacin bio otvoren put za napredovanje dolinom Morave.Zbog toga je srpska vojska bila rasporedjena na sledeci nacin.Prva srpska armija, pod komandom generala Petra Bojovica nalazila se na prostoru Grocke, Smedereva i Topole.Druga srpska armija, pod komandom generala Stepe Stepanovica nalazila se na podrucju Obrenovca, Lazarevca i Arandjelovca.Treca srpska armija, pod komandom generala Pavla Jurisica Sturma nlazila se u dolini Kolubare i Ljubovije.Uzicka armija, pod komandom generala Milosa Bozanovica nalazila se u reonu Uzica i Cacka.
Nasuprot njima su bile sledece jedinice austrougarske vojske.Druga austrougarska armija, pod komandom generala Bem Ermolija nalazila se u Sremu i Banatu.Peta austrougarska armija, pod komandom generala Liberiusa von Franka nalazila se na podrucju Bijeljine, Brcka i Zvornika.Sesta austrougarska armija, pod komandom generala Oskara Pocoreka napredovala je iz pravca Sarajeva.Austrougarska je glavninu svog napada skoncentrisala preko Drine, sto je donekle iznenadilo srpsku vrhovnu komandu.
Nacelnik vrhovne komande srpske vojske bio je vojvoda Radomir Putnik.Njega je pocetak rata zatekao na lecenju u jednoj Austrijskoj banji.Tesko bolesten je pokusao da se vrati u Srbiju, ali je odmah uhapsen.Medjutim na intervenciju nacelnika austrougarskog generalstaba je pusten.Ovo je delimicno bio viteski akt, ali i delimicno zato sto su Austrougari smatrali da ce stari vojvoda biti lak protivnik.Kasnije ce se pokazati koliko su strasno pogresili.
Bez obzira sto na prvi pogled raspored srpskih armija nije bio bas idealan u odnosu na pravac glavnog austrougarskog napada on je imao svojih prednosti.Naime druga srpska armija pod komandom generala Stepe Stepanovica koja je zauzimala centralni polozaj bila je i najjaca.Najbrojnija je ipak bila Prva srpska armija koja je branila najotvoreniji severni prilaz gde nije bilo nekih prirodnih prepreka.Ali Druga srpska armija je bila najkvalitetnija.Ona se sastojala iskljucivo od divizija prvog poziva(najmladji vojnici) i imala je najbolju opremu.Nju su sacinjavale sledece divizije:Sumadijska, Moravska, Dunavska i Kombinovana divizija.Tako je Radomir Putnik u zavisnosti od razvoja situacije na frontu mogao svoju najbolju armiju da prikljuci bilo prvoj, bilo trecoj armiji.Putnik je verovao da je napad preko Drine samo mamac koji je trebalo da odvrati paznju od glavnog napada.On takodje nije hteo da primeni neke planove koji su bili prilicno rizicni.Austrougarska vojska je imala preko 200000 odlicno opremljenih vojnika, dok su srpske trupe brojala manje od 180000 veoma loshe opremljenih ljudi.
12. avgusta srpske predstraze na Drini i Savi ulaze u prve sukobe sa napredujucom Austrougarskom vojskom.Te malobrojne srpske trupe 4 dana zadrzavaju skoro celu Austrougarsku vojsku.To daje dovoljno vremena srpskoj vojsci da se pregrupise i 15. avgusta pocinju glavni okrsaji.Najzesci sukobi vodjeni su na podrucju planine Cer po cemu je bitka i dobila ime.U noci izmedju 15. i 16. avgusta u ogorcenim sukobima kod sela Tekerisa Srbi uspevaju da nateraju neprijatelja na povlacenje.Stepa Stepanovic na vreme shvata izuzetnu stratesku vrednost ovog sela.Medjutim sutradan austrougarska 9. divizija ugrozava krilo srpske Kombinovane divizije i primorava je da se povuce.Ali Stepa Stepanovic uvodi u borbu Moravsku diviziju koja zajedno sa Sumadijskom divizijom stabilizuje front i primorava neprijatelja na povlacenje.Razbijene austrougarske jedinice zapocinju povlacenje preko Drine u noci izmedju 19. i 20. avgusta.Zavrsnim borbama kod Sapca od 21. do 24. avgusta srpska vojska izbacuje i poslednje austrougarske trupe sa svoje teritorije i okoncava cersku operaciju.Ali na zahtev Rusije, koja je htela da olaksa svojim trupama na istocnom frontu srpske trupe forsiraju Drinu i Savu i krecu u protivnapad.Nazalost ova operacija je zavrsena neslavno, posto srpske trupe nisu imale logistiku ni materijala za ovakav poduhvat.
U Cerskoj bici ukupno je izbaceno iz stroja oko 25000 austrougarskih vojnika i oko 15000 srpskih.Najveci teret podnela je srpska Kombinovana divizija, koja je izgubila skoro 25% svojih trupa.To je bila prva saveznicka pobeda u Prvom svetskom ratu koja je podigla moral i ugled srpske vojske.Komandant Druge srpske armije, general Stepa Stepanovic je posle bitke unapredjen u cin vojvode.

Dopuna: 12 Avg 2009 0:54

Posle poraza na Ceru, ogorcena austrougarska vrhovna komanda naredjuje novu ofanzivu na Srbiju.8. septembra 1914. godine zapocinje austrougarski napad preko Drine.Komandant austougarske armije Oskar Pocorek naredjuje da se za 3 dana ovlada Jagodnjom i Sokolskim planinama.Ta operacija je poznata kao bitka na Drini i u njoj je malobrojna srpska Prva Armija pruzala junacki otpor neprijatelju.Ova bitka se ne pominje mnogo zato sto je ostala u senci velikih pobeda na Kolubari i Ceru.Ali ona je je jedna od najkrvavijih bitaka u istoriji srpskog naroda.13 dana su malobrojne srpske trupe zadrzavale nodmocnu austrougarsku vojsku.Kulminacija ovoh borbi bila je na cuvenom vrhu planine Jagodnje poznatom kao Mackov Kamen.Zbog njegove izuzetne strateske vrednosti tu su vodjene najogorcenije i najkrvavije borbe prsa u prsa.Mackov kamen je prelazio u ruke cas jednoj cas drugoj strani i po nekoliko puta na dan.O ovome svedoce i austrougarski izvori koji navode da su borbe na Mackovom Kamenu najkrvavije u celom pohodu.Stab austrougarske vojske 21. septembra izvestava generala Pocoreka da zestina borbi na Mackovom kamenu prevazilazi sve druge i da ga Srbi brane sa narocitom zilavoscu i upornoscu.U ovim sukobima je poginulo po 15000 vojnika sa obe strane.Medju ranjenim srpskim oficirima nalazio se i sin kralja Petra I Karadjordjevica, princ Djordje Karadjordjevic.
Posle krvavih borbi i zadrzavanja napredovanja neprijatelja srpska vojska je prinudjena da napusti polozaje na Mackovom kamenu.Zajedno sa vojskom povlaci se i civilno stanovnistvo pred austrougarskim zlocinima.Srpska vojska je u izuzetno teskom stanju.Nema se dovoljno municije, hrane, odece, putevi su blatnjavi i neprohodni.14. novembra komandant Prve srpske armije, Petar Bojovic biva tesko ranjen.Radomir Putnik na njegovo mesto postavlja svog dotadasnjeg pomocnika, generala Zivojina Misica.Uprkos tome sto je bio brilijantan vojni strateg koji je to pokazao mnogo puta(srpsko-turski rat 1876-1878, Prvi balkanski rat i Kumanovska bitka 1912, Drugi balkanski rat i bitka na Bregalnici 1913.) Misic nije bio omiljen i vise puta je smenjivan i penzionisan.Ali kada je izbio Prvi svetski rat, Radomir Putnik ga vraca iz penzije i postavlja za svog zamenika.Sada kada je srpska vojska u rasulu i pred porazom njemu biva data komanda nad prvom armijom.Misic ce tu jos jednom pokazati o kakvom se vojnom geniju radilo.
Kolubarska bitka zvanicno pocinje 16. novembra 1914. prelaskom srpskih trupa na desnu obalu Kolubare i Ljiga.Srpska vrhovna komada se nadala da ce nabujale reke i mocvare pomoci u zaustavljanju austrougarskog prodora.Zbog toga je izdata naredba da se kota Covka mora zadrzati po svaku cenu, jer se odatle planirao protivnapad.Srpska vojska uspeva da nekoliko dana zadrzava neprijatelja, ali onda Oskar Pocorek 20. novembra u bitku uvodi nove trupe.Ovo primorava Prvu srpsku armiju da se povuce na Obronke planine Suvobor.Zivojin Misic planira protivnapad sa tih polozaja, ali zbog teske situacije odustaje od toga sto se pokazuje kao pametna odluka.On ipak odlucuje da ostane na tim polozajima jos nekoliko dana, ali da ne rizikuje mnogo.Takodje odlucuje da glavninu snaga prve armije povuce na polozaje zapadno od Gornjeg Milanovca i da to povlacenje obezbedi zastitnicama.Srpska vrhovna komanda prebacuje svoje sediste iz Beograda u Kragujevac i odlucuje da povuce trecu armiju i tako skrati front.Kao poslednji pokusaj da se zaustavi neprijateljsko napredovanje izdato je naredjenje obrenovackom odredu da napadne austrugarske polozaje kod Stepojevca.Ali ovaj napad ne uspeva.26. novembra austrogarske trupe probijaju front Prve srpske armije na planini Suvobor i Zivojin Misic izdaje naredbu za poptuno povlacenje uprkos naredjenjima Srpske vrhovne komande koja je smatrala da se ovi polozaji moraju braniti po svaku cenu.Kada Misic saopstava svoju odluku Putniku ovaj se ne slaze sa njom.Misic izjavljuje da dok on komanduje Prvom srpskom armijom ona ce postupati po njegovim naredjenjima i nudi ostavku.Ali Putnik prihvata njegov plan i naredjuje povlacenje ostatka vojske kako bi se skratio front i kako se ne bi ugrozila krila vojske. U jeku najvecih borbi Putnik donosi i odluku da srpska vojska napusti Beograd, ponavljajuci da on nije kriv "sto je prestonica postavljena tamo gde treba da bude granicna karaula".
evo jednog odlomka iz dramatizacije "vremena smrti" sa dijalogom izmedju misica i putnika:

MIIĆ: Pre pola časa naredio sam da se Prva armija sutra, u zoru, povuče na poloaje zapadno od Gornjeg Milanovca.

PUTNIK: Ko je vas ovlastio da se kockate sa sudbinom Srbije?

MIIĆ: Ovlastila me je moja savest.

PUTNIK: ta će biti sa Drugom i Trećom armijom posle vae ludačke odluke. Oni ne trpe manje od vas. Ni protiv njih ne ratuju bečke gospođice s lepezama, nego divizija upornih zlikovaca. A Beograd? ta ću s Beogradom? Beograd moramo odmah da napustimo. Znate li vi, optimisto, ta za jedan narod i dravu znači gubitak prestonice?

MIIĆ: Ja ne snosim nikakvu odgovornost to Srbija ima prestonicu tamo gde treba da stoji samo granična karaula.

PUTNIK: Ne ponavljajte ono to ste od mene čuli. Vi ste tvrdoglava seljačina! Uobraena zadribanda!

MIIĆ: Svi ste vi tapski govnari! Svi u Vrhovnoj komandi!

IVKO: Alo! Ovde ivko Pavlović. Pomoćnik Vojvode Putnika. Molim vas generale, ne psujte! Nismo komordije!

MIIĆ: ta vi ivko, hoćete? Ko vas je zvao? Neću da govorim s pomoćnicima.

IVKO: Vojvoda mi naredio da vas sasluam. Izdiktirajte mi dispoziciju armije.

MIIĆ: To će vam saoptiti moj načelnik, pukovnik Hadić.

IVKO: Ja vrim svoju dunost i nisam va ordonans.

MIIĆ: I Hadić će da izvri svoju dunost. Hadiću, evo vam ivka Pavlovića, odgovarajte mu na pitanja.

HADIĆ: Hadić ovde. Halo! Ne prekidaj!... Gospodine generale, vas zove Vojvoda Putnik.

PUTNIK: Daću vam Vrhovnog komandanta, Miiću. Kaite Njegovom visočanstvu Aleksandru to to ste naumili.

MIIĆ: Nemam o čemu s prinčevima da razgovaram. S jednim ruskim kadetom neću da govorim o komandovanju armijom.

PUTNIK: Recite to lično prestolonasledniku Karađorđeviću.

MIIĆ: Ja ne sluim kraljeve i ne tresu mi se gaće pred Apisom. Čujete li me, vojvodo?

ALEKSANDAR: Čuo sam vas dobro, generale, i neću zaboraviti ni jednu reč. Da, ja sam, Vrhovni komandant. I va budući kralj.

MIIĆ: Bićete kralj samo ako ja spasem Prvu armiju.

ALEKSANDAR: Ne moete vi nita svojim inatom da spasete. Imate da vrite dunost i pokoravate se mojoj komandi.

MIIĆ: Samo u granicama svog komandantskog ubeđenja, Visočanstvo!

ALEKSANDAR: Ja sam vas postavio za komandanta Prve armije. Niste je nasledili. Suvobor nije vaa očevina.

MIIĆ: Ni Srbija nije vaa očevina. Niste nasledili narod.

ALEKSANDAR: Nasledio sam brigu za njegovu slobodu. Od pradede, dede i od oca. Naređujem vam da izvrite naređenje Vrhovne komande. Ni koraka nazad. Ja sam rekao svoju poslednju reč.

MIIĆ: I ja ću da kaem svoju poslednju reč: neću da izvrim vae naređenje. ta ste rekli? ta ste rekli, Prestolonasledniče?

PUTNIK: Govori Putnik. halo Miiću! Kakav vas je to strljen pecnuo na Suvoboru, pa buncate. Sluajte me Miiću. Za uvrede i psovke nas dvojica noćas ne moemo da pozovemo jedan drugog na dvoboj. Neka telefonisti i pisari pričaju da se po znanju srpskog jezika Putnik i Miić ne razlikuju od svojih komordija. Mene i vas noćas ne sme nita da uvredi. Ostavimo taj luksuz za pobedu. Dajte jo jednom da razmotrimo vau nameru. Onako razborito kako bismo razmatrali strateku ideju Fridriha Velikog. Inače ćemo obojica timariti konje vapskom naredniku.

MIIĆ: Sluam vas. Govorite.

PUTNIK: Ako Prva armija prestane da brani vododelnicu između Kolubare i Zapadne Morave neminovne su sledeće posledice: Treća i Druga armija moraju da se povlače jer ne mogu da odbrane svoje dugačke i tanke bokove. Mora se napustiti Beograd. Padom Beograda ugroava se front u celom Podunavlju.

MIIĆ: Sve su te vie strateke kombinacije, gospodine vojvodo, logične i tačne. Ko bi na ispitu drukčije odgovarao, ne bi postao generaltabni oficir.

PUTNIK: Pa u čemu je onda stvar?

MIIĆ: Ono to se samo jedanput čini. to se ne ponavlja i ne uči. Shvatite, poverujte, ja sam na poloajima i bolje od vas znam stanje trupa. Ovu će bitku dobiti onaj ko neprekidno iskazuje inicijativu. Tvrdim vam: Poćorek sutra neće znati ta ja hoću i ta ja mogu. Pomutiće ga neizvesnost.

PUTNIK: Nastavite, nastavite.

MIIĆ: Bar nekoliko dana i noći da na vojnik ne vidi vabu, da ga ne čuje, da zaspi u miru i tiini. Da se najede, okrepi, ogreje. Da moe da potrči uz brdo.

PUTNIK: Jo činjenica, Miiću, jo!

MIIĆ: Pobediće onaj ko bre bude mogao da istrči na ćuvik i due da maruje, due da ostane na snegu. A to će biti Prva armija, jamčim vam glavom.

PUTNIK: Veliki je to rizik, moj Miiću, rizik posle koga sledi predaja. Odmah povucite naređenje o povlačenju.

MIIĆ: To ne mogu da učinim. Ne mogu, niti hoću.

PUTNIK: Rekao sam vam ta mi je dunost da vam kaem.

MIIĆ: Onda primite moju ostavku na komandu Prvom armijom.

PUTNIK: Ucenjujete, nemilosrdno ucenjujete noćas, ivojine Miiću.

MIIĆ: Halo! Halo! Ko je prekinuo vezu? Zovem načelnika Vrhovne komande, vojvodu Putnika. Kako se ne javlja? Zato? Neće da se javi. Pas ga njegov, neće da se javi. Da ga pas kaljivi! Oklevalo matoro.

IVKO: ivko Pavlović, pomoćnik Vojvode Putnika. Molim komandanta Prve armije.

MIIĆ: ta jo hoćete od mene, ivko?

IVKO: Da vam saoptim da je Vojvoda Putnik odobrio povlačenje armije na poloaje severozapadno od Gornjeg Milanovca.

MIIĆ: Uzdravlje, Vrhovna komando!

Posle odlaska srpske vojske iz Beograda austrougarske trupe nesmetano ulaze u prestonicu 2. decembra, bas na godisnjicu krunisanja cara Franje Josifa.Uverena da je Srbija vec porazena Austrougari cak organizuju vojnu paradu u okupiranom Beogradu.
Za to vreme srpske trupe na novim polozajima se odmaraju i reorganizuju za kontranapad.Moral u srpskoj armiji se popravlja.Austrougarska vojska ima problema sa napedovanjem po blatnjavim putevima i sa hranom i logistikom.Srpske zastitnice takodje otezavaju napredovanje neprijatelja.Ali i srpska vojska ima jedan veliki problem.Skoro da vise nema artiljerijske municije.Medjutim francuski brodovi sa municijom su vec u Solunskoj luci i ona se vozom salje u Srbiju.Ali jos jedan strasan peh je zadesio nasu vojsku.Srpski topovi su kalibra 75mm, a greskom je poslata municija kalibra 78mm.Granate su brzo prenose u Nish i Kragujevac gde se vrsi demontiranje i smanjivanje caura i one se salju na front.2. decembra vrsi se poslednja popuna srpske vojske.Iz vojne skole u Skoplju salju se djaci podoficiri koji jos nisu zavrsili skolovanje i od kojih neki nisu ni punoletni.Oni formiraju cuvenu jedinicu 1300 kaplara koju je sacinjavala intelektualna elita Srbije.Iz ove jedinice do kraja kolubarske bitke je poginulo 400 kaplara
Na osnovu stanja u Prvoj armiji i izvestaja o protivniku Zivojin Misic izdaje naredbu da se izvrsi grupisanje trupa na desnom boku i izvrse pripreme za protivnapad 3. decembra.Srpska vrhovna komanda prihvata njegov plan i sa njim uskladjuje kretanje trupa na drugim delovima fronta.Osnovna zamisao Misica je bila da se zauzme planina Suvobor i odatle izvrsi glavni udar u dolinu Kolubare i prema Valjevu i tako preseku neprijateljske trupe na dva dela.Inace rodno mesto Zivojina Misica, Struganik, nalazilo se na planini Suvobor.
U vreme kada austrougarske trupe organizuju vojnu paradu u Beogradu i kada svi ocekuju vest o kapitulaciji Kraljevine Srbije zapocinje velika ofanziva srpske vojske.3. decembra u 07:00 zapocinje snazna artiljerijska priprema i napad na svim frontovima.Austrougarske trupe su iznenadjene jer su smatrali da srpska vojska nije sposobna ni za odbranu, a kamoli za protivnapad.Ali srpska vojska kao Feniks pod komadnom Zivojina Misica nezadrzivo grabi napred.Misiceva prva armija je toliko uspesna da ostale srpske armije ne mogu da je isprate pa Putnik daje naredjenje Misicu da saceka ostale trupe.Oskar Pocorek uvidja ozbiljnost situacije i naredjuje povlacenje svojih trupa na polozaje severno od Valjeva.Ali srpska vojska nastavlja sa napredovanjem na svim frontovima, od Uzica do Beograda i ubrzo zauzima Valjevo.Austrougarske trupe se forsiranim marsom povlace do Shapca 12. decembra gde prelaze Savu.Beograd je oslobodjen 15. decembra cime su zavrsene ratne operacije na Balkanu u 1914. godini.

Dopuna: 12 Avg 2009 0:56

Od skoro 300000 vojnika austrougarske vojske, iz stroja je na ovaj ili onaj nacin izbaceno skoro 250000.Od 250000 srpskih vojnika iz stroja je izbaceno 130000.Znacaj Kolubarske bitke je u tome sto Austrougarska nije uspela da sama izbaci Kraljevinu Srbiju iz rata i sto je Nemacka morala da salje svoje trupe na Balkan.Ova srpska pobeda je takodje odlozila ulazak Bugarske u rat na strani Centralnih sila i ubrzala ulazak Italije u rat na strani Antante.Oskar Pocorek je smenjen, a na njegovo mesto je postavljen nemacki general Makenzen.
General Zivojin Misic je posle bitke unapredjen u cin vojvode.Kolubarska bitka usla je u istoriju kao jedan od retkih primera da se vojska kojoj je predvidjen potpuni slom za kratko vreme pregrupise, predje u kontranapad i neprijatelju nanese odlucujuci poraz.Taktika koju je primenio Zivojin Misic jos uvek se izucava na vojnim skolama sirom sveta.Zbog svega ovoga Kolubarska bitka je jedna od najslavnijih pobeda u nasoj istoriji.Srpski narod ce zauvek pamtiti ovu bitku i svog najboljeg vojnog komandanta, vojvodu Zivojina Misica.
15. decembra 1914. na teritoriji Kraljevine Srbije nije se vise nalazio nijedan neprijateljski vojnik i time su okoncane vojne operacije na Balkanu te godine.Ali to nije bio kraj muka za srpsku vojsku i njen narod.Strasna epidemija tifusa zahvatila je Srbiju te zime.Umrlo je na stotine hiljada ljudi.Uprkos svemu ovome srpska vrhovna komanda je nastojala da koliko toliko osposobi vojsku za ratovanje.Ali izastala je preko potrebna i ocekivana pomoc saveznika.Francuzi i Britanci su najavljivali da ce poslati ozbiljnu vojnu pomoc Srbiji, ali nista nije uradjeno dok nije bilo kasno.Ali da vidimo prvo kako je doslo do treceg napada centralnih sila na Srbiju, u jesen 1915.
Pocetkom 1915, posle poraza Otomanske imperije u sukobu sa Britancima oko Sueckog kanala nemacki vojni komandanti su ubedili Austrougarsku u znacaj zauzimanja Srbije.Naime, tako bi bile uspostavljene direktne linije snabdevanja izmedju Centralnih sila, odnosno nesmetana zeleznicka veza Berlin-Istanbul.Na taj nacin bi Nemci mogli da salju svoja pojacanja u Tursku.Ali Bugarska jos nije bila usla u rat.I saveznici i centralne sile su pokusavali da ubede Bugarsku da im se prikljuci i nudili joj razne ustupke.Bugarska i Srbija su vodile dva rata u poslednjih 30 godina(1885. i 1913.) i Bugari su zeleli da povrate teritorije izgubljene u Drugom balkasnkom ratu.Posle neuspeha saveznicke kampanje na Galipolju i ruskog poraza kod Gorlice Bugarska potpisuje savez sa Nemackom i ulazi u rat na strani centralnih sila 23. septembra 1915. godine.
Za to vreme oslabljena srpska vojska se spremala za rat.Mobilizacijom je nekako prikupljeno oko 220000 vojnika, jedva nesto vise nego na pocetku rata.Naspram njih se nalazilo 420000 dobro opremljenih vojnika Austrougarske, Nemacke i Bugarske pod komandom nemackog feldmarshala Makenzena.Raspored armija je bio sledeci.Prva srpska armija je branila desnu obalu Save, od usca Drine pa do Beograda.Naspram nje se nalazila treca austrougarska armija.Treca srpska armija je branila desnu obalu Dunava, od Grocke do Velikog Gradista.Naspram nje se nalazila jedanaesta nemacka armija.Druga srpska armija i timocka armija su branile istocnu granicu prema Bugarskoj.Njihove polozaje su napadale prva i druga bugarska armija.



6. oktobra 1915. austrougarske i nemacke armije su zapocele artiljerijsku pripremu preko Save i Dunava.7. oktobra neprijateljske trupe pocinju prelazak Save i Dunava.Austrougarska armija prelazi na liniji Kupinovo-Beograd, a nemacka na liniji Ram-Smederevo.Da bi se omogucili nesmetan prelazak trupa i izgradnju pontonskih mostova Nemci su morali da obezbede brdovit predeo izmedju Beograda i Smedereva.E sad malo lokalne istorije.Desetak kilometara juzno od Smedereva nalazi se malo selo po imenu Vrbovac.Ovde se oktobra 1915. dogodio veoma krvav sukob izmedju srpske i nemacke vojske, poznat kao bitka na vrbovackim kosama.O ovome nema mnogo podataka, ali pre nekoliko godina bio sam u crkvi u Vrbovcu gde se nalazi spomen kosturnica pa sam cuo pricu o ovoj bici.Naime, delovi trece srpske armije u povlacenju su pokusali da zaustave nemacke trupe na brdima kod Vrbovca.U zestokom sukobu poginulo je nekoliko hiljada srpskih vojnika.Zanimljivo je i to da je postavljanje pontonskih mostova preko Dunava otezavala jaka kosava koja je duvala u to vreme.Tako da su tek 21. oktobra postavljena 2 mosta.
11. oktobra, 5 dana posle austrougarskog i Nemackog napada, napad zapocinju prva i druga bugarska armija.Prva napada prema Nisu, a druga prema Skoplju.Bugari su cekali da vide kako napreduje austrijska i nemacka ofanziva pre nego sto sami napadnu.Takodje je zanimljivo da su srpske trupe imale naredjenje da prva dva sata ne uzvracaju na bugarsku artiljerijsku pripremu kako bi u svetu ostalo zabelezeno da su Bugari prvi zapoceli napad.5. oktobra u Solun stizu brodovi sa jednom francuskom i jednom britanskom divizijom pod komandom francuskog generala Morisa Saraja.Ali ove trupe ne uspevaju da napreduju uz dolinu Vardara i spoje se sa srpskom vojskom.Oslabljena druga srpska armija suocena sa nadmocnim bugarskim trupama prinudjena je da se povuce.Nis pada u ruke neprijatelja 5. novembra.Vojvoda radomir Putnik naredjuje povlacenje na svim frontovima.
Ali da se vratimo na trenutak na 7. oktobar i prve napade neprijatelja preko Dunava.Tog dana se dogodio jedan od najsvetlijih primera zrtvovanja za odbranu otadzbine.Rec je naravno o junackoj odbrani Beograda pod komandom majora Dragutina Gavrilovica.7. oktobra ujutro neprijateljske trupe su forsirale Dunav i iskrcale se na delu obale koji je drzao drugi bataljon desetog puka kojim je komandovao major Gavrilovic.Austrijske trupe utvrdile su se iza zeleznickog nasipa na samoj obali.Njihova artiljerija sa druge strane reke pretvorila je srpske polozaje u hrpu rusevina.Ali neprijatelju se nije smelo dozvoliti da utvrdi mostobran i nastavi sa prebacivanjem trupa.Prvo je napao zandarmerijski odred koji uz ogromne gubitke nije uspeo da potisne neprijatelja.Jedino resenje je bilo da sve srpske trupe krenu u kontranapad.Oko 14:30 major Gavrilovic je prikupio svoja 3 voda, 2 voda treceg bataljona i sremski odred i pred kafanom Jasenicom odrzao legendarni govor:

"Tacno u 3 casa neprijatelj se ima razbiti vasim silnim
jurisom, razneti vasim bombama i bajonetima.Obraz Beograda, nase
prestonice, ima da bude svetao.
Vojnici!
Junaci!
Vrhovna komanda izbrisala je nas puk iz svog
brojnog stanja, nas puk zrtvovan je za cast Beograda i otadzbine.Vi
nemate vise da se brinete za svoje zivote, oni vise ne postoje.Zato
napred u slavu!Za kralja i otadzbinu!Ziveo kralj!Ziveo
Beograd!"

Skoro svi vojnici su herojski izginuli u strasnom jurisu, a major Gavrilovic je tesko ranjen.On je kasnije odlikovan Karadjordjevom zvezdom i francuskim Ratnim krstom.Nazalost nisu uspeli da zauzmu neprijateljski mostobran i vec 9. oktobra Beograd je zauzet, a na zgradi starog dvora su istaknute austrijska i nemacka zastava.Ali ostaje jos jedan, mozda jedinstven primer u vojnoj istoriji, da neprijatelj podigne spomenik onome protiv koga se borio.Nemacki general Mekenzen je posle osvajanja Beograda podigao spomenik braniocima grada koji su junacki izginuli govoreci:"We fought against an army that we have only heard about in fairy tales".



Posle bitaka kod Morave, na Ovcjem polju i na Kosovu u oktobru i novembru 1915, srpska armija je bila odsecena od juznog pravca i svojih saveznika u Solunu i morala je da se povlaci prema Crnoj Gori i Albaniji.Na sastanku u Peci 25. novembra srpska vrhovna komanda izdaje naredjenje o opstem povlacenju prema Jadranskom moru, preko Albanije i Crne Gore, jedinog preostalog puta.Druga i treca armija povlace se pravcem Pec-Andrijevica-Podgorica-Skadar, prva armija pravcem Djakovica-Vezirov most-Ljum Kula-Skadar, a timocka armija i trupe iz Makedonije pravcem Debar-Struga-Elbasan.Ali postojao je jos jedan plan, koji je predlozio legendarni vojvoda Zivojin Misic.Naime on je mislio da se srpska vojska reorganizuje na Kosovu i odatle krene u kontranapad.Na cetiri sastanka vrhovne komande ovaj plan je odbacen.Ostaje pitanje da li bi vojvoda sa Suvobora mogao da ponovi svoj podvig sa Kolubare u tako teskom polozaju.O stanju srpske vojske najbolje govori izvestaj nemacke vrhovne komande:


“Пошто српска војска више не постоји, већ постоје само њени бедни остаци који су се разбегли у дивље албанске и црногорске планине, где ће без хране по oвој зими наћи своју смрт, то су прекинуте даље операције и неће се више издавати извештаји са балканског ратишта.”







Srpska vlada i srpska vrhovna komanda zapocinju povlacenje 24. odnosno 26. novembra iz Prizrena, nekadasnje stare srpske prestonice za vreme cara Dusana.Sa vojskom se povlaci i stari kralj Petar I Karadjordjevic.Srpski nacelnik vrhovne komande, vojvoda Radomir Putnik je tesko bolestan od plucnog emfizema i mora da bude nosen za vreme celog povlacenja.Unistivsi ili zakopavsi topove i tesku opremu koju nije mogla da ponese i srpska vojska zapocinje povlacenje 3. decembra.Sa vojskom se povlaci i narod pred zlodelima austrougarske, a posebno bugarske vojske.Glavni pravac vodi preko dva planinska prevoja, Chakora(1849 metara nadmorske visine-najvishi prevoj na Balkanu) i Tresnjevika(1573m).Ne znam da li je neko od vas prolazio ovim putem, ali on i sad vise lici na kozju stazu nego na put.Mozete zamisliti kako je bilo pre 100 godina u sred jedne od najhladnijih zima na temperaturi od minus 30.Uostalom, o surovosti ovi planina najbolje govori njihov naziv-Prokletije.Desetine hiljada ljudi ostavilo je svoje kosti u ledenim planinama Albanije i Crne Gore.Povlacenje otezavaju i napadi arbanaskih plemena koja nisu lojalna Esad-pashi Toptaniju, savezniku Srbije.Nema se hrane, odece, obuce, epidemija tifusa jos uvek traje.Preko Albanije je preslo nekih 150000 ljudi, dok je poginulo, nestalo ili zarobljeno skoro 250000.Francuski marshal Zozef Zofr je rekao:”Povlacenje nasih saveznika Srba, pod okolnostima pod kojima je izvrseno, prevazilazi po strahotama sve sto je u istoriji zabelezeno kao najtragicnije.”
Za to vreme, svega pedesetak kilometara odatle, na snegom pokrivenim planinama u okolini Mojkovca vodi se zavrsna faza bitke koja odlucuje o sudbini srpske vojske.Rec je naravno o najslavnijoj bici u crnogorskoj istoriji, Mojkovackoj bici.

offline
  • Pridružio: 18 Jul 2009
  • Poruke: 165

Prvo malo o istoriji Crne Gore pre pocetka rata.Crna Gora je medjunarodno priznata 1878. na Berlinskom kongresu.Svoju nezavisnost je izvojevala u ratovima sa Turskom 1876-1878. godine, u cuvenoj Vucedolskoj bici.Njen vladar od 1860. je bio Nikola I Petrovic koji je presto nasledio od svog strica, kneza Danila Petrovica.Crna Gora je postala kraljevina 1910. kada se knez Nikola na Cetinju krunisao za kralja.Ona je ucestvovala i u Balkanskim ratovima zajedno sa Srbijom.Posle Prvog balkanskog rata kraljevina Crna Gora se dosta prosirila podelivsi Sandzak sa Srbijom i dobivsi deo Metohije ukljucujuci i Prizren, prestonicu cara Dusana.Ali crnogorci nisu dobili Skadar, koji je pripao novostvorenoj drzavi Albaniji 1913. godine.Ovo je veoma smetalo Crnoj Gori, posto je pri osvajanju tog grada imala ogromne zrtve.Posebno krvave borbe vodjene su za tvrdjavu pored Skadra, Tarabosh, koja se uzdize na skoro 600m nadmorske visine tik uz obalu Skadarskog jezera.Ovde je poginulo 10000 crnogoraca.

Kada je Austrougarska objavila rat Srbiji 28. jula 1914. Crna Gora je odmah objavila rat Austrougarskoj i mobilisala svoje trupe.Crnogorska sandzacka vojska pod komandom serdara Janka Vukotica brojala je svega 30000 vojnika.Ali ona je kontrolisala front u duzini od skoro 400 km, od Boko-kotorskog zaliva pa sve do Uzica.Posle uspeha srpske vojske na Ceru i kontranapada preko Drine i Save i crnogorska vojska je presla u ofanzivu i stigla do Sarajeva i Pala ugrozivsi bok austrougraske armije.Za vreme Kolubarske bitke Sandzacka vojska je takodje drzala ovaj deo fronta i nije dozvolila austrougarima neko vece napredovanje.Onda dolazi 1915. godina i napad Austrougarske, Nemacke i Bugarske na Srbiju.Crna Gora odmah objavljuje rat Nemackoj i Bugarskoj.Srpske trupe suocene sa teskom situacijom primorane su na povlacenje.Posto je juzni pravac dolinom Vardara odsecen bugarskim napadom jedini moguci pravac za povlacenje vodi preko Crne Gore i Albanije.Nikola Pasic i Radomir Putnik apeluju na crnogorskog kralja Nikolu i traze pomoc.Crnogorska vrhovna komanda odgovara da “ako crnogorska sandzacka vojska uspe da spreci prodor neprijatelja na mojkovackom pravcu, ona ce se time oduziti srpstvu”.Treba napomenuti da su vecinu oficirskog kadra u crnogorskoj vojsci cinili srpski oficiri.To je bilo zbog manjka skolovanih oficira u Crnoj Gori.Tako da je nacelnik crnogorske vrhovne komande bio srpski pukovnik Pesic.Njemu se zameraju mnoge stvari u organizovanju odbrane Crne Gore, ali ja cu to preskociti jer nemam nameru da se upustam u politicke diskusije vec da opisem jednu od najslavnijih bitaka u istoriji.

Mojkovacka bitka predstavlja samo zavrsnu fazu mnogo vece vojne kampanje poznate kao Mojkovacka operacija.Taj termin se odnosi na delovanja crnogorske Sandzacke vojske na frontu od Boke do Uzica od 7. oktobra 1915. do 7. januara 1916.Kao sto sam vec pomenuo taj front je branilo oko 30000 crnogorskih vojnika koji su imali svega nekoliko desetina topova i bili veoma lose opremljeni i naoruzani.Naspram njih se nalazilo preko 100000 odlicno opremljenih austrougarskih vojnika.Komanda nad crnogorskom vojskom je poverena serdaru Janku Vukoticu.Komandanti trece austrougarske armije bili su general Kevis i general Rajner.Crnogorci skoro 3 meseca zadrzavaju nadmocne austrougarske trupe.U pocetku borbe nisu bile toliko ogorcene, ali kada je neprijatelj shvatio da je pravac preko Crne Gore kljucni za povlacenje srpske vojske i da bi zauzimanjem istog mogao da presece odstupnicu on ulaze sve raspolozive snage na tom frontu.

26. decembra Crna Gora je napadnuta duz cele granice sa Austrougarskom i to sa preko 60000 vojnika u Sandzaku i preko 70000 iz Hercegovine.Kljucni pravac su bila Mojkovacka vrata naravno, najbrzi put do srpske vojske u povlacenju.Ali o tome malo kasnije.Prvo da pomenemo jedan fantastican primer, mozda jedini u istoriji koji se moze porediti sa legendarnom odbranom Termopilskog klanca.Na nekih dvadesetak kilometara od Cetinja nalazi se prevoj Krstac.Na pravcu Kuk-Krstac napadalo je nekih 25000 vojnika Austrougarske monarhije.Ovaj polozaj branilo je svega 700(sedam stotina!!!) crnogorskih vojnika.Oni su ove polozaje branili 3 dana i dve noci.Glavnina trupa bila je povucena za odbranu povlacenja srpske vojske, tako da je ceo Lovcenski odred koji je branio crnogorsku prestonicu Cetinje brojao svega 7000 vojnika.Njegove polozaje napadalo je 45000 neprijateljskih vojnika.Cetinje je palo 1. januara 1916.

Crna Gora je bila u rasulu, kralj Nikola je bezao za Italiju, vlada je raspustena, cak je i dato naredjenje crnogorskoj vojsci da polozi oruzje.Ali jedini koji nije gubio glavu u toj situaciji je bio serdar Janko Vukotic.On organizuje ostatak crnogorske vojske za kljucnu odbranu Mojkovackih vrata.Dva najkrvavija dana bitke padaju na pravoslavni Bozic i Badnje Vece 6. i 7. januara 1916.

Posle tri meseca neprekidnog ratovanja crnogorska sandzacka vojska je 5. januara na polozajima kod Mojkovca i na Tari imala zadatak da do poslednjeg coveka brani nadiranje austrougarske vojske i omoguci povlacenje srpske vojske po planu vojvode Putnika.Zima 1916. je bila izuzatno hladna, temperatura tih dana je bila oko minus 25 stepeni Celzijusa.Snezni pokrivac je iznosio vise od jednog metra.Crnogorska vojska je bila slabo opremljena, hranu skoro uopste nisu ni dobijali.Vojska se uglavnom sastojala od prekaljenih ratnika koji su preziveli mnoge ratove.Medju njima je bilo i starih Vucedolaca, ucesnika cuvene Vucedolske bitke iz 1876.Ali sa njima su bila i 2 regrutska bataljona koje su sacinjavali mladici od 18 godina.

Napredovanje austrougarske vojske je zaustavljeno nadomak Mojkovca, pa je austrougarska vrhovna komanda odlucila da pregrupise trupe za odsudan napad na crnogorce.Napad je bio planiran za decembar 1915. ali je zbog losheg vremena odlozen za januar 1916.Teziste napada austrougraske trece armije na mojkovackom pravcu ce preuzeti crnogorska sandzacka vojska.Na tom delu fronta ona je raspolagala sa svega 6000 vojnika.Naspram nje je bilo preko 20000 vojnika pod komandom generala Rajnera.

Planinska kosa koja se od Bjelasice preko Medjenog Gumna, Razvrsja i Ulosevine vezuje za ogranke Buren planine cini polozaje crnogorske vojske, koji zatvaraju pravac prema Mojkovcu i Kolasinu.Za zatvaranje najosetljivije tacke na frontu, mojkovacke kapije, serdar Janko Vukotic postavlja prvu sandacku brigadu kojom komanduje brigadir Petar Martinovic.Prilaze Mojkovcu brane i Kolasinska brigada, brigadira Milosa Medenice, Bjelopoljska brigada, kapetana Grujice Grdinica, Drobnjacko-uskocki odred komandira Jovana Zizica, izvidjacki odred, kapetana Krsta Popovica i prvi i treci regrutski bataljon, kapetana Marka Samardzica i porucnika Pera Djuraskovica.Vojska je uglavnom naoruzana puskama “moskovkama” kalibra 7.62mm.Topova ima samo 25, a mitraljeza svega 8.Municije je malo, oko 300 metaka po puski i oko 50 granata po topu.

Raspored austrougarske vojske bio je sledeci:17. brigada pukovnika Karpelusa bila je okrenuta prema izvidjackom odredu, brigada generala Shvarca bila je na polozaju severno od Razvrshja, brigada generala Rajnera bila je okrenuta ka Bojnoj njivi i Uloshevini, a brigada pukovnika Shpidlera bila je naspram Bjelopoljske brigade.

Pouceni ranijim sukobima sa crnogorcima austrougari su prvo pokusali da pregovaraju.Major Shtajcer se sastao sa porucnikom Radojem Cetkovicem, ali kako je zahtev austrougarske vojske glasio da crnogorska vojska potpise bezuslovnu kapitulaciju odgovor je bio izricito ne.

6. januara 1916. rano ujutro general Rajner izdaje naredbu za napad, racunajuci na to da su crnogorski vojnici otisli kucama da proslave praznik.Ali kada je zapocela artiljerijska priprema i kad su se culi prvi plotuni na kljucnim polozajima na Razvrsju, Bojnoj njivi i Ulosevini videlo se da nije bilo nijednog odsutnog crnogorskog vojnika.6. madjarski kraljevski husarski puk u 7 sati ujutro napada polozaje na Razvrsju i Bojnoj njivi koje brani Kolasinska brigada.Njene prve linije drzi Donjomorachki bataljon porucnika Mihaila Rakochevica.Smenjuju se jurisi i protiv-jurisi, ali Donjomorachani uspevaju da zadrze polozanje do 2 sata popodne.Medjutim pod stalnim jurisima neprijatelja Donjomorachki bataljon je prinudjen na povlacenje i austrougari zauzimaju Bojnu njivu.Ali polozaji Kolasinske brigade na Razvrsju i Ulosevini ostaju u rukama crnogoraca.Ovo su kljucne strateske tacke, cije bi osvajanje znacilo prodor austrougarske vojske kroz mojkovacka vrata.Znajuci to napad na Razvrsje predvodi licno general Rajner.Borbe su krvave i nastavljaju se tokom celog dana.Uprkos velikim gubicima general Rajner ipak uspeva da zauzme Ulosevinu.Noc prekida dejstva na obe strane.Austrougari su uspeli da zauzmu Bojnu njivu i Ulosevinu, dok su crnogorci zadrzali Razvrsje.Nijedna strana nije postigla potpuni uspeh.

Neki od ucesnika bitke se kasnije secaju tog krvavog Badnjeg Dana na Razvrsju i Bojnoj njivi.Evo nekih od njihovih svedocenja:

“Bojna Njiva izgledala je stravično. Kroz ugaženi i okrvavljeni snijeg svuda su ležali jezivi svjedoci surove borbe. Mrtvi vojnici mogli su se vidjeti na svakom koraku tog krvlju nalivenog terena. Oprema, puške, rančevi, fišeklije... bili su razasuti svuda unaokolo. Po koji ranjenik, krvav, promrznut davao je posljednje znake života!”

“Bojište je bilo prekriveno poginulima. Neprijatelj nije imao vremena da svoje sahrani, a mi smo samo manji broj sahranili. Nesahranjene vuci su rastrzali.”

“Naši junaci, vitezovi jurišaju na neprijatelje, natrag neće i da mogu. Pravac znaju, on je jedan - samo naprijed protiv zlog tuđina. Padaju mrtve i ranjene glave, jedni padaju drugi na mjesto njih pritrčavaju. Ginu i tako redom. Trebalo se boriti i ginuti. A sa svojih nepunih 16 godina želio sam živjeti. Ali, rat ne pita ko si, ni koliko ti je godina? I kao vjetar te nosi.”


Sa dolaskom veceri borbe se smiruju.I jedni i drugi su iscrpljeni i potreban im je predah.Posle zalaganja Badnjaka serdar Janko Vukotic odlazi na sastanak sa svojim oficirima.Posto serdar nije imao muskog potomka njega je u svim pohodima pratila njegova cerka Vasilija.Tako je i sada.Znajuci da je sutrasnji dan odlucujuci i da je polozaj na Bojnoj njivi kljucan serdar Janko Vukotic je u stabu komandanta prve sandzacke divizije, Petra Martinovica, izmedju ostalog rekao i ovo:

“Moji sokolovi, Badnji dan i Božić su stara slava naše junačke Vojske! Znaju to oni i zato će sjutra žešće nego danas, navaliti da nas unište, zajedno sa tim svetinjama. Zato, Petre, moraš ih odbaciti i povratiti naše izgubljene položaje na Bojnoj Njivi i Uloševini po svaku cijenu. Druge nam nema.”

Plan za napad crnogorske vojske na Bozic 7. januara 1916. je izgledao ovako:

Uskocki bataljon porucnika Ljubomira Aleksica ima zadatak da od sela Rakite napadne u levi bok i pozadinu neprijatelja i tako olaksa napad Kolasinskoj brigadi koja ce napadati frontalno.
Kolasinska brigada brigadira Milosa Medenice sa svojih polozaja na Razvrsju napada neprijatelja koji se pred njom nalazi.
Treci i prvi regrutski bataljon napadaju Bojnu njivu.
Izvidjacki odred kapetana Krsta Popovica napada na pravcu od Slijepac-mosta do Brzave.
Bataljoni Bjelopoljske brigade kapetana Grujice Grdinica brane prilaze na Tari.
Drobnjacki bataljon kapetana Nikole Ruzica ostaje kao jedina rezerva.

Austrougarski polozaji su sledeci:brigada generala Rajnera je na Bojnoj njivi i Ulosevini, brigada generala Shvarca je na padinama Razvrsja, brigada pukovnika Shpindlera je u Proscenju, a brigada pukovnika Karpelusa je prema Izvidjackom odredu.Austrougari su nameravali da nastave uspehe od proslog dana i zauzmu Razvrsje cime bi okoncali bitku.

Serdar Janko Vukotic je noc izmedju 6. i 7. januara proveo u stabu prve sandzacke divizije dugo razgledajuci planove za sutrasnji napad.Znajuci da je crnogorski vojnik mnogo bolji za napad nego za odbranu on se opredelio za kontranapad bez obzira na veoma tezak polozaj crnogorske vojske.

U 6 sati ujutro, na Bozic 7. januara 1916. Uskocki bataljon otpocinje napad sa boka austrougarske vojske.Porucnik Ljubomir Aleksic izdaje komandu:”Juris ko je crnogorac!”Uskocki bataljon je poleteo po snegom okovanim mojkovackim gorama i dolazi do borbe prsa u prsa dve vojske.Porucnik Aleksic je kasnije zapisao:

“Borba Uskočkog bataljona, nije ništa drugo nego jedan niz krvavih juriša i protivjuriša.Svi smo u pokretu, i mi i neprijatelj, snijeg je dvometarski, napadao je noću i stalno pada. Mećava ga razvijava i pravi velike namete i smetove. Bojište, vri, ključa - neprijatelj napada, naši ne uzmiču.Artiljerija bezobzirno tuče po nama: granate riju, eksplodiraju, dižu uvis hrabre Uskoke, komadaju ih u vazduhu. Nastaje opšta klanica - padaju mrtve glave, ranjenih je mnogo. Pruža se pomoć i previjaju rane onima kojima još ima spasa, a mrtve snijeg zatrpava”.

Uprkos tome sto su elitne jedinice austrougarske vojske na tom delu fronta bile cetiri puta brojnije Uskoci su tokom citavog dana uspevali da se odrze.Pri kraju dana uvodi se poslednja bataljonska rezerva zbog ogromnog broja zrtava.Na kraju dana od 400 vojnika Uskockog bataljona samo 70 je ostalo na bojistu, od koji su skoro svi bili ranjeni.Uskoci su hrabroscu kojoj tesko da ima premca vezali veliki deo neprijatelja i time olaksali udar Kolasinske brigade na Bojnu njivu.

Za to vreme Kolasinska brigada sa svojim bataljonima, Gornjomorackim, Kolasinskim, Lipovskim i Rovackim u 7 ujutro napada na glavnom pravcu fronta, Bojnoj njivi.Kolasinci su jedva presli nekoliko stotina metara kada su naisli na neprijatelja koji je takodje krenuo u napad sa namerom da zauzme Razvrsje.U prvom naletu Kolasinska brigada probija neprijateljske linije i odbacuje ga prema Ulosevini.Ovime su stvoreni povoljni uslovi za oipsti protivnapad na citavom frontu.Jurisi i protivjurisi se redjaju citavog dana.Kolasinska brigada uspeva da se poveze sa Uskockim bataljonom koji se borio levo od njih.Komandant Kolasinskog bataljona hrabri svoje vojnike:”Držite se, Kolašinci! Uskoci su pored vas, oni neće popustiti dok ijednog od njih traje.”Glavni udar je na liniji Razvrsje-Bojna njiva, gde je napadao Rovacki bataljon pod komandom Milenka Vlahovica.Rovcani su u snaznom protivjurisu uspeli da zavladaju kljucnim polozajem na Bojnoj njivi.Bataljon je pretrpeo ogromne gubitke.

Ovde moram da napravim jednu malu digresiju licne prirode.Kao sto znate crnogorski narod je bio podeljen u plemena, koja su pak bila podeljena na bratstva.Neka od poznatijih plemena su Uskoci, Vasojevici, Drobnjaci, Piperi, Njegusi, Kuchi, Rovci.Svaki rat koji je Crna Gora vodila bio je opstenarodni.Na plemenskim skupovima su se skoro svi muskarci dobrovoljno prijavljivali za rat, od najmladjeg do najstarijeg.Ako bi glava porodice bio neko ko je veoma star i nesposoban za borbu uvek je morao da se nadje neko ko ce da ga odmeni.To je bilo pitanje casti i visevekovnog obicaja.

Kao sto sam ranije pominjao moj pradeda sa majcine strane, Mitar Bulatovic, je rodom iz plemena Rovaca, iz sela Velje Duboko koje se nalazi na preko 1000 metara nadmorske visine blizu izvora Morache.Rovci su bili podeljeni na tri bratstva, Vlahovice, Shcepanovice i Bulatovice.Moj deda je rodjen 1908. u Baru posto se pradeda tu doselio, i bio je dosta stariji od moje babe.Ali deda je bio najmladje dete i imao je troje starije brace od kojih je jedan bio barkjaktar u gardi kralja Nikole, a jedan je poginuo u Mojkovackoj bici.Ali to je samo deo bratstva Bulatovica koji se preselio u Bar.Ukupno je iz kuce Bulatovica u Mojkovackoj bici poginulo devet ljudi.

Da se vratimo na samu bitku.Desno od Rovackog bataljona su napadali prvi i treci regrutski bataljon koji su se sastojali od najmladjih vojnika.Regruti su naisli na ojacane neprijateljske rovove sa tri reda bodljikave zice.Prvi juris nije uspeo.Drugi juris nije uspeo.Treci juris nije uspeo.Prema podacima Vojno-istorijskog muzeja u Beogradu brojno stanje regrutskih bataljona u borbama 6. i 7. januara svedeno je na po 150 od po 716 koliko ih je prema popisima bilo.


Da situacija bude jos gora austrougari posle podneva u bitku na Bojnoj njivi uvode poslednje reserve iz 205. brigade.Rovacki bataljon ih docekuje snaznim otporom, ali je pred visestruko brojnijim neprijateljem primoran da se povuce.Uvidevsi ozbiljnost situacije i da crnogorci gube kljucne polozaje na Bojnoj njivi, serdar Janko Vukotic uvodi u borbu svoju poslednju rezervu, Drobnjacki bataljon.On naredjuje komandantu bataljona, porucniku Jevti Ruzhicu, da zauzme Bojnu njivu i da mu se u najkracem mogucem roku javi odatle.Oslabljeni Drobnjacki bataljon sa nesto manje od 300 vojnika stize na Bojnu njivu posle podneva i odmah krece u juris.Snaznom vatrom i ludackom hrabroscu Drobnjaci zauzimaju prvu liniju rovova, ali ne i drugu.Posle neuspelog pokusaja porucnik Ruzic je vojnicima ponovio naredjenje serdara Janka Vukotica da bataljon mora po svaku cenu zauzeti Bojnu njivu i rekao sledece:

“Drobnjaci, sokolovi sivi, pri polasku obećasmo komandantu divizije da ćemo osvojiti Bojnu Njivu. Pogledajte desno, Rovački bataljon kako krvari - hoćemo li ga izdati? Prošli juriš nije uspio što ga složno ne poduzesmo, a sada ćemo moji junaci, svi zajedno i moramo uspjeti”.

U silovitom napadu Drobnjaci zauzimaju obe linije rovova i proteruju neprijatelja sa kljucnih polozaja na Bojnoj njivi.Nakon zauzimanja Bojne njive od strane Drobnjaka i Gole kose od strane Rovackog bataljona nastupa zatisje na frontu.Za vreme predaha na bojiste dolaze crnogorske zene da donesu odelo i hranu ratnicima.U dnevniku prve sandzacke divizije zapisano je:

“Dolaze majke i sestre ili žene sa torbama na pogrbljenim i umornim leđima, sa ponudama. Mnoge od njih ne stigoše da ih uruče onima kojim su namijenjene: sinovima, braći, muževima... Sa suzama i bolnim jaukom daju ih drugima, drugoj nečijoj djeci, govoreći: `Uzmi sine trebaće ti!` A onda oni kapu skidaju i, zajedno sa njima, posljednji pomen čine poginulima. Poslije kratkih opela, žene, majke i sestre mrtvih junaka odlaze sa bojišta, sa `Srećno putnici`. Borci polaze dalje, opet u juriš, sad i za njih, i za nas. Na ovoj ciči i zimi od mraza puca drvo i kamen čudnim nekim zvukom, ka da ispaljuje počasni plotun, mrtvim ratnicima, herojima Bojne njive.”

Kratko zatisje na frontu brzo je prekinuo napad austrougarske vojske.General Rajner se nije mogao pomiriti sa gubitkom tako vaznog polozaja kao sto je Bojna njiva pa je naredio opsti napad.Posle snazne artiljerijske pripreme austrougari napadaju na polozaje Drobnjackog i Rovackog bataljona.Ali snazna odbrana crnogoraca je pokolebala neprijatelja i prvi napad nije uspeo.Kada je to uvideo general Rajner licno staje na celo svojih poslednjih rezervi i sa isukanom sabljom krece u poslednji juris.Ali Drobnjaci i Rovci ostaju na svojim polozajima i uspevaju da sacuvaju Bojnu njivu.General Rajner je za pokazanu hrabrost tokom bitke odlikovan viteskim krstom Marije Terezije prvog stepena.Borbe su prekinute sa padom noci.Svako je zadrzao svoje polozaje, ali je crnogorska vojska ipak dobila boj na Mojkovcu, jer je uspela da zadrzi napredovanje neprijatelja u kljucnim trenucima.To priznaje i Austrougarska vojska u svojim izvestajima.Sandžačka vojska je zaustavila neprijatelja na Mojkovcu i Tari, nije mu dozvolila da pređe mojkovačka vrata i time obezbedila odtupnicu i poslednjim delovima srpske vojske kroz Crnu Goru, i u potpunosti ispunila svoj zadatak.

Za svoje držanje i hrabrost ispoljenu u borbi Drobnjački i Uskočki bataljon su od komandanta, serdara Janka Vukotica, dobili pohvalu: “Blagodarim vam, moji Drobnjaci i Uskoci, na junaštvu koje ste i ovom prilikom kao i uvijek pokazali. Blagodarim vam na žrtvama koje ste položili za otadžbinu. Hvala vam na mukama, koje ste goli, bosi i gladni sa lakoćom podnosili. Izginulim slava, a vama živim hvala, junaci moji!”.

Borbe na mojkovackom ratistu vodjene su jos nekoliko dana.Ali to nisu bile onako krvave borbe kao 6. i 7. januara.Zvanicni podaci navode da je sandzacka armija pruzala otpor sve do 18. januara.Tada je stiglo naredjenje crnogorske vlade da vojska u odsustvu kralja mora da polozi oruzje.Mnogi vojnici se nisu mirili sa ovime, ali su na kraju morali da poslusaju naredjenja.Ostaje pitanje zasto se delovi crnogorske vojske nisu povukli sa srpskom.U svakom slucaju crnogorska vojska je ostala nepobedjena.Jedan austrougarski general je rekao:”Hrabrost crnogorskog vojnika je bez premca u istoriji ratovanja.”

Pre same bitke, sredinom decembra, princ Aleksandar Karadjordjevic je dosao na Cetinje da se zahvali kralju Nikoli i serdaru Janku Vukoticu.Tom prilikom on je rekao serdaru:”Vojvodo, vi ste se više nego odužili Srpstvu i zato mi je milo što mi se dala prilika da vama lično predam, zasad, ova moja mala priznanja.”Na grudima Janka Vukotica se zasijala Karadjordjeva zvezda sa macevima, Beli orao sa macevima i Zlatna medalja Obilica.Sandžačka vojska je bila veoma ponosna na ova serdarova odlikovanja. Znajući za to, on im je uzvratio:“Da mi Sandžačka vojska ima jedne grudi, ja bi ih okitio zlatnom medaljom Obilića sa lovorovim vijencima”.Serdara Janka Vukotica su za njegove zasluge u ratu odlikovale i Francuska, Engleska, Rusija, Grcka i Italija.I ovde opet dolazimo do mozda jedinstvenog primera u istoriji ratovanja-odlikovala ga je i Austrougarska monarhija, i to sa svoja dva najvisa ordena, ordenom Franje Josifa prvog stepena i Gvozdenim Krstom prvog stepena.Ali on nije smatrao casnim da primi odlikovanja od neprijatelja pa ih je vratio.Zbog svega ovoga serdar Janko Vukotic je sebi obezbedio mesto u istoriji kao jedan od najslavnijih vojnih komandanata svih vremena.

Dopuna: 12 Avg 2009 0:58

I da zavrsim na kraju, mada mislim da je ovde svaki zakljucak suvisan.Slavna mojkovacka epopeja se kao jedinstven primer nesebicnog zrtvovanja istice u modernoj istoriji.Kao takva ona se duboko urezala u pamcenje svih nas.Da nije bilo crnogorskog Bozica na Mojkovcu, ne bi bilo ni srpskog Vaskrsa na Kajmakcalanu.Mojkovacki junaci su zasluzili da ih zauvek pominjemo sa ponosom i postovanjem.
Pricali smo o povlacenju srpske vojske preko Albanije i Mojkovackoj bici.Srpska vojska i narod su krajem 1915. i pocetkom 1916. polako pristizali na jadransku obalu Albanije.Ali tu nije bio kraj njihove golgote.Ne samo da na obali nije bilo obecanih saveznickih brodova za evakuaciju, nego se italijanska vojska u Albaniji ponasala kao neprijateljska, iako je bila na strani Antante.Italijani su srpskoj vojsci rekli da ne prelazi reku Shkumbu ili ce biti tretirana kao neprijatelj.Medjutim ruske diplomate u Rimu su izdejsvovale da Italija dozvoli prolazak srpskim trupama.Nikola Pasic salje pismo ruskom caru Nikolaju 15. januara 1916. trazeci pomoc.Nikolaj salje telegrame u Francusku i Veliku Britaniju i zahteva da saveznicki brodovi evakuisu Srbe, inace ce Rusija raskinuti saveznistvo.28. januara francuska mornarica naredjuje da njeni brodovi obustave sve druge akcije dok srpska vojska ne bude prebacena iz Albanije.Za svega 2 nedelje prevezeno je preko 150000 ljudi iz albanske luke Valone i to uglavnom na Krf.Manji deo je prebacen u francusku luku Bizertu u Tunisu(moj pradeda je bio medju njima).

Medjutim ni dolazak na Krf(koga su Srbi zvali ostrvo spasa) nije predstavljao kraj muka za izmucenu srpsku vojsku i narod.Ljudi su bili izgladneli, promrzli i bolesni.Saveznici nisu imali dovoljno hrane, odece i opreme.Srpski vojnici su masovno umirali na ostrvu.U pocetku su sahranjivani na grobljima, ali kada vise nije bilo mesta poceli su da ih spustaju u more u blizini malog ostrva Vida.Ovaj deo mora je poznat kao plava grobnica i o njoj je pesnik Milutin Bojic napisao svoju cuvenu pesmu.Tu pocivaju kosti skoro 20000 srpskih vojnika.

Плава гробница

Стојте, галије царске! Спутајте крме моћне!
Газите тихим ходом!
Опело гордо држим у доба језе ноћне
Над овом светом водом.

Ту на дну, где шкољке сан уморан хвата
И на мртве алге тресетница пада,
Лежи гробље храбрих, лежи брат до брата,
Прометеји наде, апостоли јада.

Зар не осећате како море мили,
Да не руши вечни покој палих чета?
Из дубоког јаза мирни дремеж чили,
А уморним летом зрак месеца шета.

То је храм тајанства и гробница тужна
За огромног мрца, к'о наш ум бескрајна.
Тиха као поноћ врх острвља јужна,
Мрачна као савест, хладна и очајна.

Зар не осећате из модрих дубина
Да побожност расте врх вода просута
И ваздухом игра чудна питомина?
То велика душа покојника лута

Стојте, галије царске! На гробу браће моје
Завите црним трубе.
Стражари у свечаном опело нек отпоје
Ту, где се вали љубе!

Јер проћи ће многа столећа, к'о пена
Што пролази морем и умре без знака,
И доћи ће нова и велика смена,
Да дом сјаја ствара на гомили рака.

Али ово гробље, где је погребена
огромна и страшна тајна епопеје,
Колевка ће бити бајке за времена,
Где ће дух да тражи своје корифеје.
Сахрањени ту су некадашњи венци
И пролазна радост целог једног рода,
Зато гроб тај лежи у таласа сенци
Измеђ недра земље и небесног свода.

Стојте, галије царске! Буктиње нек утрну,
Веслање умре хујно,
А кад опело свршим, клизите у ноћ црну
побожно и нечујно.

Јер хоћу да влада бескрајна тишина
И да мртви чују хук борбене лаве,
Како врућим кључем крв пенуша њина
У деци што кликћу под окриљем славе.

Јер, тамо далеко, поприште се зари
Овом истом крвљу што овде почива:
Овде изнад оца покој господари,
Тамо изнад сина повесница бива.

Зато хоћу мира, да опело служим
без речи, без суза и уздаха меких,
Да мирис тамјана и дах праха здружим
Уз тутњаву муклу добоша далеких.

Стојте, галије царске! У име свесне поште
Клизите тихим ходом.
Опело држим, какво не виде небо јоште
Над овом светом водом!


Ali vremenom su se ljudi polako oporavljali.Zivot Srba na Krfu je bio dobro organizovan.Imali su cak i svoje skole, crkve, isli na pozorisne predstave i fudbalske utakmice.Srpska vlada je boravila na Krfu jos od ranije.U maju 1916. vec pocinju da se prebacuju prve srpske trupe u Solun.Tamo se vec nalaze francuska i britanska vojska.Ali politicka situacija u Grckoj je prilicno komplikovana.Naime grcki kralj Konstantin je naklonjen Nemackoj, dok je premijer Venizelos okrenut Francuskoj.Ali malobrojne grcke trupe ne cine nista da bi sprecile iskrcavanje saveznika u Solunu 1915.Takva pat situacija ostaje sve do 1917. kada Venizelos organizuje puc, kralj abdicira i Grcka ulazi u rat na strani Antante.

Za to vreme na Solunskom frontu se ne desava bas mnogo toga.Britanske i francuske trupe nisu bas zeljne borbe, sto su i pokazale krajem 1915. kada nisu uspele da sacuvaju odstupnicu srpskoj vojsci u dolini Vardara.Solunski front vazi za zabacen i oficiri nisu srecni kada budu rasporedjeni tamo.Solunski front se smatra uzaludnim trosenjem ljudstva i resursa.Ali sve ce se to promeniti sa dolaskom srpske vojske.Pokazace se da ce upravo ovaj front biti kljucan za okoncanje rata.

Krece se ladja francuska

Silno je more duboko,
Duboko,plavo siroko.
Nigde mu kraja videti,
Ne mogu misli podneti.


Kreće se lađa francuska,
Sa pristanista solunska,
Transport se kreće Srbadi,
Ratnici, braća bolesni.


Svaki se vojnik borio,
U rovu slavu slavio,
Srećan se Bogu molio,
Da bi se kući vratio.


Radosti nema ni za tren,
Naiđe vapski sumaren,
Svi mole svetog Nikolu,
Njegovu silu na moru.


Polazim tuan, bolestan,
Pomislih: Boe, nisam sam,
I moja braća putuju,
Da sa mnom zajedno tuguju.


Sredinom 1916. prve srpske trupe stizu u solunsku luku.Oporavljeni srpski vojnici se polako pripremaju za borbu.Linija fronta se proteze od obale Jonskog mora preko granice sa Albanijom sve do usca reke Strume u Egejsko more.Zapadni deo fronta drzi italijanska armija, istocni britanska, a centralni francuska i srpska.Na frontu su se nalazile i ruske, a kasnije i grcke trupe.Naspram njih su bugarske, nemacke i austrougarske armije.Glavnokomdujuci saveznickih snaga je francuski general Moris Saraj.Komandant srpske vojske je bio general Petar Bojovic.

Sa pouzdanom informacijom da ce se Rumunija pridruziti saveznicima i sa vestima o uspesnoj Brusilovljevoj ofanzivi na istocnom frontu general Saraj planira ofanzivu na Solunskom frontu.Medjutim i Nemci i Bugari planiraju ofanzivu koja pocinje 17. avgusta 1916. tri dana pre planiranog saveznickog napada.Napad je na levom boku centralnog dela fronta u okolini Gornicheva.U pocetku Bugari dobro napreduju i dosta potiskuju saveznike.Ali general Saraj ima plan za kontranapad.Njegova ideja je da se strateski vazni polozaji neprijatelja u vardarskoj dolini ugroze sa boka istovremenim napadom britanske vojske na istoku i srpskih i francuskih trupa na zapadu.Da bi se ovaj plan uspesno izveo morali su da budu zauzeti strateski vazni polozaji bugarske vojske na Kajmakcalanu.Ovo je morala da uradi Prva srpska armija.Komandant prve srpske armije u to vreme bio je vojvoda Zivojin Misic.

Kajmakcalan je najvisi vrh planine Nidze u juznoj Makedoniji sa 2521 metrom nadmorske visine.Tu su se nalazili polozaji Prve bugarske armije.12. septembra Prva srpska armija pod komandom vojvode Zivojina Misica krece u kontranapad.Vec 19. septembra Drinska divizija izbija na vrh Kajmakcalana.Medjutim bugarske trupe pruzaju zestok otpor i vrh nekoliko puta menja ruke.Na kraju srpska vojska uspeva da protera i poslednje bugarske snage sa Kajmakcalana 30. septembra.Bitolj je zauzet 19. novembra.Kajmakcalan je bila prva pobeda srpske vojske posle povlacenja preko Albanije.Medjutim sa dolaskom zime general Saraj obustavlja sve operacije na Solunskom frontu i u decembru nastaje zatisje.


 Reduced: 93% of original size [ 1023 x 347 ] - Click to view full image



U prolece 1917. saveznicke trupe na Solunskom frontu su bile ojacane i brojale su ukupno 22 divizije.Bilo je 6 francuskih, 6 srpskih, 7 britanskih i po jedna italijanska i grcka divizija.Ofanziva saveznika planirana za april nije dobro pocela pa je krajem maja obustavljena uz velike gubitke.U medjuvremenu saveznicka vojska se pozabavila situacijom u Grckoj.14. juna grcki kralj koji je bio pronemacki nastrojen abdicira i Grcka ulazi u rat na strani Antante.U novembru 1917. fransucki predsednik Zorz Klemanso je umesto generala Saraja na mesto glavnokomandujuceg saveznickih snaga na Solunskom frontu postavio generala Adolfa Gijomu.General Gijoma je bio umereniji i nije se zalagao za ofanzivu.Zbog ovoga je kasnije doslo do nesuglasica izmedju srpskih komandanata i njihovih saveznika.

Naime, 1917. nacelnik srpskog generalstaba je bio general Petar Bojovic.On je na to mesto postavljen jos januara 1916. kada je bolesni Radomir Putnik smenjen.Stari vojvoda je poslat u Francusku na lecenje.Tamo je i umro 17. maja 1917. ne docekavsi da ponovo vidi svoju otazbinu.Ali Petar Bojovic je sredinom 1918. podneo ostavku na ovo mesto zbog neslaganja sa saveznickim planovima i ponovo preuzeo komandu nad Prvom srpskom armijom.Mesto nacelnika generastaba srpske armije tada preuzima vojvoda Zivojin Misic.

U medjuvremenu krajem 1917. i pocetkom 1918. nije bilo nekih vecih ofanziva na Solunskom frontu.U maju 1918. francuski general Gijoma biva vracen u Francusku zbog pretece Nemacke ofanzive.Na mesto komandanta saveznickih trupa na Solunskom frontu biva postavljen francuski general, Franse dEpere.Odmah po dolasku on je trazio ofanzivu, ali je to moralo da saceka odobrenje francuske vlade.U medjuvremenu saveznicke snage su se jos pojacale.Medju pristiglim trupama bilo je i 6000 vojnika iz takozvane Cheske legije.Nju su cinili Chesi koji su evakuisani iz Rusije posle oktobarske revolucije i koji su jedva cekali da se bore protiv omrazene Austrougarske monarhije.Saveznicke trupe su brojale 290 bataljona dok je naspram njih bilo 310 neprijateljskih bataljona.

Situacija u Evropi ne ide bas na ruku saveznicima.Rusija je oktobarskom revolucijom izbacena iz rata i zbog toga sredinom 1918. Francuzi i Britanci na zapadnom frontu trpe poraze.Upravo je zbog jednog od tih neuspeha general Franse dEpere(kome su britanci dali nadimak Desperate Frankie) poslat na Solunski front.Na sastanku sa Zivojinom Misicem i princom Aleksandrom dEpere biva ubedjen u vaznost ovog fronta.On odlucuje da prihvati planove srpskih komandanata za ofanzivu i proboj dolinom Vardara.Glavni udar je trebalo da bude na liniji Soko-Veternik-Dobro polje-Kuckov kamen.Taj deo fronta je predstavljao prirodnu barijeru koja se sastojala od planina preko 2000m nadmorske visine.Tu je trebalo da napadne francusko-srpska armijska grupa koja se sastojala od 4 srpske i 2 francuske divizije.Ali ovaj napad ne bi bilo moguce izvesti da nije bilo saveznickih polozaja na Kajmakcalanu koje je srpska vojska zauzela 2 godine ranije.Sada su na te polozaje izneti teski francuski topovi kalibra 155mm.Sa visine od preko 2000m oni su dominirali bojistem.Ali dEpere je morao i da saceka dozvolu iz Francuske za napad.Ovo je potrajalo par meseci dok nisu reseni teski problemi na zapadnom frontu.Na istocnom delu Solunskog fronta napadale su grcke i britanske trupe.

Konacno, 14. septembra 1918. zapocinje velika saveznicka ofanziva na Solunskom frontu.Posle zestoke artiljerijske pripreme srpska vojska krece u fanaticni jurish.Veternik i Soko padaju do kraja dana.Bugari se povlace na drugu, a zatim in a trecu liniju odbrane.18. septembra glavnokomandujuci neprijateljske vojske, nemacki general von Shulc naredjuje opste povlacenje.Ali nisu sve saveznicke trupe uspesne kao srpske i fancuske.Britanci i Grci 18. i 19. septembra pokusavaju da zauzmu bugarske polozaje na Dojranu.Ali uprkos ogromnim gubicima ne uspevaju u tome.Gine preko 20000 britanskih i 10000 grckih vojnika.Posebnu hrabrost pokazuju sedmi velshki granicarski bataljon i skotska brigada.Od celog bataljona prezivljava samo 55 vojnika.


U pocetku Nemci i Bugari misle da je francusko-srpska ofanziva u centralnom sektoru samo varka, a da glavna opasnost preti od britanskog napada.Bugarski nacelnik generalstaba general Todorov cak predlaze opsti napad posle bugarske pobede na Dojranu.Ali zbog neprestanog prodiranja saveznika na centralnom delu fronta oni se ipak povlace.Nemacki komandanti se nadaju da ce se ostrica udara dEpereove vojske otupeti u nepristupacnim planinama Makedonije.

Medjutim srpska vojska nezadrzivo jurisa napred.Snabdevanje je ograniceno, vojnici sa sobom nose samo municiju, a hranu dobijaju od stanovnistva.Ali bez obzira na sve oni uvek idu napred.Francuski general dEpere moli srpsku vrhovnu komandu da uspori napredovanje, jer francuske konjicke jedinice ne mogu da isprate srpsku pesadiju!Srpski vojnik je uvek u prvim redovima i cak ni britanski kamioni stizu posle njega.

Uvidevsi da velika opasnost preti na jugu nemacka vrhovna komanda salje 10 divizija na Solunski front.Medjutim ni ovo ne uspeva da zaustavi silovito napredovanje saveznika.Skoplje je zauzeto vec 26. septembra, a 30. septembra Bugarska kapitulira.Da pomenem ovde jednu pricicu koju nam je pricala nasa profesorka istorije, a koja nije usla u zvanicne udzbenike.

Naime, poznata su zverstva neprijatelja za vreme okupacije Srbije od 1915. do 1918.Posebno brutalni u tome su bili Bugari.Da ne pominjem sta je sve radjeno, ali imam i knjigu o bugarskim zverstvima u Prvom svetskom ratu.Kada je probijen Solunski front 1918. britanske trupe su krenule na istok da se obracunaju sa turskom armijom(osveta za Galipolje?) dok su Francuzi i Prva srpska armija generala Petra Bojovica napredovali u oslobadjanje Srbije dolinom Vardara.Ali ne pominje se uloga Druge srpske armije u tih prvih par dana od proboja.Druga srpska armija pod komandom vojvode Stepe Stepanovica je za dva dana usla 50 km u bugarsku teritoriju, ali je ubrzo povucena i zamenjena drugim saveznickim trupama, iako bi za samo nekoliko dana usla u Sofiju.Medjutim, na tih 50 km oni nisu ostavili nista zhivo.

Vec 10. oktobra 1918. srpske trupe pocinju operacije za oslobadjanje Nisha uprkos upozorenju dEperea da je to srljanje u avanturu.Nemacke trupe pokusavaju manevar sa izvlacenjem poslednjih jedinica prugom iz Bugarske preko Nisha.Ali Prva srpska armija pod komandom generala Petra Bojovica sprecava to i oslobadja Nish.Za ovu operaciju je Petar Bojovic unapredjen u cin vojvode.1. novembra vojska na celu sa vojvodom Bojovicem ulazi u oslobodjeni Beograd.Srpska vojska je za svega 45 dana pod borbom presla preko 700 km od Soluna do Beograda.30. oktobra kapitulira Turska, 3. novembra Austrougarska, a 11. novembra Nemacka.Rat je zavrsen.

Neprijatelj nikada nije zaboravio hrabrost srpskog vojnika.Ali srpski saveznici nazalost jesu.Solunski front je od zabacenog ratista cije su vojnike zvali solunski bastovani postao front na kome je odlucen najveci sukob u dotadasnjog istoriji, da bi ponovo pao u zaborav.Srpski gubici u Prvom svetskom ratu bili su ogromni, preko 350000 vojnika(26% od mobilisanih trupa, najveci procenat od svih ucesnika rata).Civilno stanovnistvo je jos vise stradalo, ukupni broj mrtvih se procenjuje na 1,3 miliona, sto je preko trecine tadasnje populacije Kraljevine Srbije.Ostaje nada da ce se sve ove nadljudske zrtve srpskog naroda ceniti u nekim buducim boljim vremenima.

Тамо далеко

Тамо далеко, далеко од мора,
Тамо је село моје, тамо је Србија
Тамо је село моје, тамо је Србија
О зар је морала доћ, та тужна несрећна ноћ
Када си драгане мој, отишао у крвави бој.

Тамо далеко, где цвета лимун жут,
Тамо је српској војсци једини био пут
Тамо је српској војсци једини био пут
О зар је морала доћ, та тужна несрећна ноћ
Када си драгане мој, отишао у крвави бој.

Тамо далеко где цвета бели крин,
Тамо су животе дали заједно отац и син
Тамо су животе дали заједно отац и син
О зар је морала доћ, та тужна несрећна ноћ
Када си драгане мој, отишао у крвави бој

offline
  • Pridružio: 18 Jul 2009
  • Poruke: 165

Evo jos nekoliko fantasticnih primera junastva i plemenitosti srpskih vojnika iz Prvog svetskog rata.

Vasilije Skokovic

Mitraljez sipa ubitacnu vatru. A Vasilije Skokovic ne gubi vreme... Zna: sve sto vise odlaze omogucuje Svabama da kose nase ljude. Krene... Dve bombe mu u dzepovima, jedna u rukama... Potrcao je sprovodnicom... Posle se u nekoliko skokova nasao blizu mitraljeza... Rafal samo kosi. Ceka pogodan trenutak da se malo pridigne i baci bombe. Zna samo jedno: ne sme da promasi... Mora tacno da odmeri odstojanje. Moze da pogine, mogu da ga iskomadaju, ali pre toga mora da unisti taj mitraljez...

... Ali, dosao je trenutak... Mitraljez cuti, posluga menja redenik... Podigao se Vasilije, bacio jednu za drugom tri bombe, a zatim se u skokovima vratio u rovove... Tu je sacekao eksploziju... Pa onda jauk i lelek Svaba. Posle se sve utisalo. Ali, nije mu to dovoljno, jer Svaba ima ko pleve, doci ce drugi, zaposesce ovaj isti mitraljez, pa ce opet da tuce Srpske vojnike...

... Zato odluci da se vrati... Borba samo tresti, a on se uputi ka mitraljeskom gnezdu... Ispred njihovog rova je veliko deblo. Skotrlja se u rov i vidi jednog Svabu, presamitio se i krklja... Ne dira ga, ostavi ga u milosti bozjoj, a mitraljez uprti na ledja, pa nazad medju svoje... Kako su ga samo docekali! A on nista: kao da je ucinio obicnu stvar. Tek posle nekoliko dana shvatio je da to nije bilo bas obicno, jer zasto bi za obicne stvari davali Karadjordjevu zvezdu sa macevima...


Jedan srpski vojnik

Negde ispod Sokolca, 1916. godine, pricao je potpukovnik, jedan nas vojnik zarobi bugarskog narednika. Vojnik je bio konjanik, na izvidjanju. Konja je vezao za jedno stablo, pa se pesice uputio kroz siblje. Na jednom izvoru primetio je bugarskog narednika. Umivao se, rashladjivao vodom. Povremeno je maramicu natopljenu vodom stavljao na celo. Nas vojnik je ucinio jos dva-tri koraka napred. Jedno "pst" i bugarski narednik se okrenuo. Posle je digao ruke u vis...

... Nas vojnik je uzjahao svog konja, a zarobljenog narednika pustio ispred sebe. No, tek sto su presli koju stotinu metara, narednik se srusio. Podigao se na kolena, sklopio ruke za molitvu i rekao: "Ubij me, bratko, molim te. Ubij me, ne mogu dalje. Prezali jedan metak..." Nije to mogao da ucini nas vojnik. Nije mogao da ubije svog zarobljenika. Sjahao je, s teskom mukom podigao zarobljenog bugarskog narednika u sedlo. On je pesacio. Trebalo je da predje oko dva i po kilometra do svoje jedinice. Svaki cas se osvrtao i gledao da narednik ne padne s konja. Pridrzavao ga je... Pred svojom jedinicom naisli su na vojvodu Stepu Stepanovica. Vojvoda je posmatrao neobican prizor, ne znajuci o cemu se radi. Ali, naseg vojnika je spopao strah: sta ce reci slavni vojvoda? Kako je smeo da ucini tako nesto? Zar zarobljenom bugarskom vojniku dati konja? Vojnik je strepeo. Vojvoda je pokazao interesovanje; trazio je da mu vojnik potanko isprica sta se dogodilo. Kad je nas vojnik rekao da ga je bugarski narednik molio da ga ubije, jer nije mogao dalje da hoda odlucio je da mu ustupi svog konja. "Hiljadili se takvi sinovi" rekao je vojvoda. "Nikad srpski narod nece propasti. Dobro si postupio, vojnice..."

Dusan Milutinovic

... Na Orlovom gnezdu, ispod sela Ivena, tog popodneva stize vojnik koga sam poslao po vodu. Nosi vodu i vodi - bugarskog vojnika! Raportira. Uhvatio je, rece, dole na izvoru ovog Bugarina, bas kad se spremao da podje sa dvanaest cuturica vode. Molio je da ga pusti. Gledam tog Bugarina: stariji je od mene desetak godina. Smrtno je uplasen, ali ne zbog eventualne smrti, davno je on glavu stavio u torbu, bas kao i svi mi u to vreme. Druge su ga brige morile.

... Spustio je cuturice pune vode preda me, gledajuci me pravo u oci. Znam, rekao je, da se zarobljenici pravdaju na razne nacine, mole za milost. Ja to necu. Nije mi zao da izgubim zivot. Moju porodicu ce da sliste. Tako su nam rekli, ko se preda njegova zena i deca bice - ubijeni. A moji oficiri ne znaju da sam zarobljen, mislice da sam se predao...

... Gledao sam ga. Ni suza, ni pokazivanja slike zene i dece. Nista od svega toga. Verovao sam mu. Dao sam vojnicima da popiju vodu, vratio sam mu cuturice i odredio vojnika da ga isprati do izvora. Pustio sam ga. Niko me nikad zbog toga nije ukorio, niko pozvao na odgovornost. Niko me nije pitao: ko je tebi, podnarednice Dusane Milutinovicu, dozvolio da tako postupas sa zarobljenikom... Niko mi nije prebacio da sam pustio krvnika svog naroda. Pustio sam coveka, uveren da nije kriv za ovo krvoprolice, siguran da nije izazvao rat...

Budimir Davidovic

... Nas puk je bio na zapadnom delu fronta: Veternik Kravica Jez ... Nas cetrnaest vojnika, 18. aprila 1918. odabrase da unistimo sedam bugarskih zemunica. I to bombama. Krenemo necujno posle ponoci. Do mene je Milun Petrovic, Dragacevac, srce mu veliko kao planina, dobricina, ali je Bugare mrzeo iznad svega. Bauljamo mi, provukosmo se nekako ispod bodljikave zice, ali Milun zastade. Rukom mi daje znak da stanem tu i cutim. Udalji se on desetak metara i vrati s krvavim bajonetom: proburazio je strazara tako da ovaj nije ni pisnuo... Nastavismo jos nekoliko metara, pa se meni ucini da iza jednog debla vidim senku. I to je bio strazar. Uklonili smo bez reci i tu prepreku, i nasli se pred zemunicama. Kroz otvor bacismo bombe...

... Nastade pakao: zemlja se pretvori u vatru, jauci u glavnoj zemunici, onoj kojom pristizu pojacanja... Nema se kud morasmo na noz... Napravismo pokolj, ali izbodose me na 17 mesta...

...Moji drugovi se vec povlace, a ja se zapletoh u bodljikavu zicu... Siklja krv, ali se ne dam, hocu da zivim... Bugarski vojnik kidise bajonetom na mene. Gledam secivo bajoneta i trgnem pistolj: oborih ga prvim metkom... Drugi baci bombu pored moje glave. Zgrabim je hitro da je vratim, ali, krv ti ljubim, eksplodira i odnese mi desnu ruku...

...Bugari me hoce zivog, trce prema meni trojica, i to me osvesti. Trgnem levom rukom poslednju bombu, potegnem detonator zubima i bacim ispred Bugara... Vise ih nisam video...

... Nasi me nekako izvukose i nadjoh se u bolnici. Tu su mi, sedam dana kasnije, na izranavljene grudi, okacili drugu Karadjordjevu zvezdu... Istog dana dodje komandant istocnog dela fronta, francuski general Gijoma. Obilazi ranjenike. Zadrza se pored moje postelje. Nasi mu oficiri nesto dugo govore. Gledam ga u oci: blistaju... Najednom, sa svojih grudi on skide Orden francuske Legije casti i rece mi: "Junace, ti vise nego ja zasluzujes da nosis ovo visoko odlikovanje. Hiljadili se takvi junaci!" Eto, tako je to bilo...
Mnogi su ga pominjali, ali nijedan od ovih već odavno sedih branilaca Beograda nije mogao da navede njegovo ime. Opisivali su ga kao jo golobradog dečaka, ali neobično snanog i brzonogog. Pojavljivao se u odsudnim trenucima kad su vabe, gonjene svojim oficirima i potpomognute snanom artiljerijskom vatrom, osvajale metar po metar srpske prestonice. Najpre sa krovova kuća, a potom, kad su one nestajale u plamenu, tićen komadom krhkog zida - dočekivao ih je ovaj hrabri mladić i kosio mitraljezom kao snopove.Ko je, ta je, odakle je - niko nije znao da kae. Po opremi - bio je kadrovac. Jedan od onih neustraivih iz jedinice majora Gavrilovića.Samo je Svetislav Krstić rekao da mu se čini da je taj mladić bio iz Kruevca i da je na Dunavski kej doao sa obuke. Neki su ga zvali "Crni anđeo". Bio je garav po licu, valjda od dima i plamena mitraljeskih rafala kojima je zasipao napadače. Noseći sam teki mitraljez promicao je u trku, preskačući preko leeva i sruenih zidova kuća, zastajao na najugroenijim mestima, ispaljivao smrtonosne rafale i trčao dalje. Braniocima se činilo da je zvuk njegovog mitraljeza drukčije od ostalih: prepoznavali su ga. A kad bi podue ćutao, pomiljali su da je junak pao na bojitu. No, njegov mitraljez se ponovo oglaavao, pa su teki ranjenici aputali kako će ih osvetiti "Crni anđeo".Tajna, duga gotovo sedam decenija, svakako bi ostala, a time bi i ova knjiga bila siromanija za jednu priču da se ovih dana "Crni anđeo" nije javio. Napisao je pismo Petru Paljiću, predsedniku Saveza ratnika oslobodilačkih ratova Srbije. Uz samo jedan podatak da je bio mitraljezac i adresa: Miodrag Rajković, Kruevac, Takovska 8.

Beograd je bio zahvaćen poarom. I zemlja i nebo bili su u plamenu. Kuće su pretvorene u prah i pepeo, a ulice u masovne grobnice ena i dece. Makenzenova artiljerija izlivala je na srpsku prestonicu dotad neviđeni bes, a njegova peadija, neprekidno dovlačena pontonskim čamcima s leve strane Dunava, besomučno je navaljivala na proređene branioce.

Taj prizor, tu strahotu, nisam nikada uspeo da potisnem iz sećanja. Na moje oči, desetak metara od mene, pogibe moj komandir, potporučnik Milan Erić: granata ga dohvati, podie uvis i rastavi na komade... I danas mi u uima zabruji njegova zapovest: "Pazi, momče, osmatraj, budi na oprezu, ali ne gađaj bez moje komande. Pustićemo ih da se priblie. Onda plotun, a ti raspali..."

Sa mnom je bio Čeda Jovanović. Zemljak, kako se to kae, iz Tekije, kod Kruevca. Od početka smo zajedno. Tek est meseci smo vojnici. Kadrovci. On mi je bio pomoćnik. Punilac. A Radivoje Baić, i on zemljak, iz upe, dodavač municije. Obuka u Rakovici, kratko potraja. Ovako se postavlja mitraljez, ovako niani, ovako gađa, cev se zamenjuje ovako. A sad, pazi - gađaj u mete. Tako su nas učili. A posle, na Dunavskom keju, bile su ive mete: Nemci, Austrijanci i Mađari. Kad pogibe potporučnik Erić, nije prolo ni pet minuta, navalila sila, grabi uz prugu i nasip. Misle: satrveni smo, pobila nas artiljerija, pa carskoj sili oslobodila prolaz. Ćutimo i čekamo. Tek kad su bili na tridesetak metara, onda plotuni. Pustim dug rafal, gledam kako padaju, čujem jauke, pa apućem: "Ovo je za potporučnika Erića..." Stiu im pojačanja, talas za talasom, čamac za čamcem, a njihovi monitori tuku grad. Cev mitraljeza se usijala, ne smem ni da je pipnem, ostaće mi na njoj, bojim se, koa... Čekam da se malo ohladi.

Prisećam se saveta nekog Desimira, starog vojnika, od koga sam primio mitraljez kad je on prekomandovan.
"Pazi" - govorio mi je - "mitraljez je čudo boije. On nije samo tvoj zatitnik. Vojnici u tebi gledaju - Boga! Ohrabriće ih svaki tvoj rafal. Zato ga čuvaj. Ovaj mitraljez je bio na Kumanovu, na Drini, Mačkovom kamenu, Ceru... Pazi: artiljerija prvo gleda da uniti mitraljez. Nađi dobar zaklon, ne otkrivaj se..."
E, moj Desimire, mislim, nije ovo planina, nema brda, nema ni zaklona, Beograd je ovo, a vaba kidie, hoće u prestonicu... I kako ja sada mogu da mislim na zaklon.

Naiđe, iznenada, major Gavrilović: ruka mu u krvavim zavojima...
"Ne pokazuj se previe!" - zapoveda vojnicima. "Ne istrčavaj! Čekaj da priđe. Niani, pa gađaj! Ne pucaj u vazduh, nisi na svadbi! Gađaj u meso!..."

Jednog, koji je glavu izloio mecima, povuče za nogu. Posle odjuri dalje, da hrabri iznemogle vojnike.
Malo posle apatom stie vest da je major Gavrilović ranjen. Po drugi put...

Ne znam kako je usred tog ljutog boja, usred te vreve, borbene huke, doprla vest da je teko ranjen i potporučnik Đorđe Ro, koga sam slučajno upoznao pred rat. Ranjen je i kapetan Resimić. I njega sam poznavao. Ostali smo bez oficira. Sad je svak sebi zapovednik, a zapovest je jedna: rafalom po neprijatelju!
Ispalio sam tri smrtonosna rafala i pogledao poslednji sanduk s municijom. Jo koji rafal i - kraj. Nestaće municije. Jenjava i pučana vatra. Vojnici izginuli. ivi nemaju municije. Pored mene su jo samo Jovanović i Baić. Donosioci municije izginuli. A vabe navaljuju, ima ih kao pleve, kreću se slobodnije. Imam jo samo tri redenika.

Čeda predloi da se probije kroz vatru do prvih kuća u Jevrejskoj mali. Tamo će, veli, sigurno naći koji sanduk. Pristajem na to teka srca. Bojim se poginuće... Nosiću ga na dui... On otrča, a Baić zauze njegovo mesto. Gledamo kako vabe kuljaju, kao da iz Dunava izviru, a pogledam i mitraljez. Rastojanje je sve kraće: neka ih, mislim, neka priđu jo koji metar. I - rafal... Majko moja, razlee se jauk. Popadae kao snoplje... S leve strane, od Neboja kule, prate meci, zuje pored mene. Ne bojim se. Mislim: ako je suđeno... Nije mi ao da poginem na pragu svoje prestonice: ni moja glava nije bolja od onih to već padoe... U to stie Čeda - vuče dva poveća sanduka municije. I priča:

"Dole je - uas. Otvorio se pakao i guta... Duanova ulica je puna leeva. Jo ima naih. Tuku se. Brane prilaze Terazijama. Ako ostanemo ovde - zarobiće nas... Municije - koliko hoće. I puaka. Ostalo od izginulih. Ima i neprevijenih ranjenika. U dvoritu jedne kuće nađoh ovu municiju. Umalo se od bola nisam onesvestio. Video sam jednu enu kako kopa raku u dvoritu. Kraj nje iskomadan mrtvac. Brat ili mu... Nemci u masama nadiru Banatskom ulicom..."

Sjurismo se u Duanovu. Iza prvog ugla primetismo nekoliko andarma - izvirivali su za trenutak, ispaljivali pokoji metak i opet beali u zaklon. Produili smo da trčimo sve do pijace. Tu istrča jedan narednik i zaustavi nas.
"Stoj, vojsko!" - viče, a vidi samo nas dvojicu.

Pita nas gde smo dosad bili, a ja kaem da smo se tukli blizu Neboja kule, da je gotovo sva posluga izginula, da u tom delu grada vie nema ivih, pa krenusmo da nekog svog potraimo. Dotrčae jo neki vojnici, ali i njih zaustavi narednik. Već nas je bilo dvadesetak. Narednik reče da od ovog časa moramo da sluamo njegovu komandu. On je, reče, poslao dvojicu vojnika prema Banatskoj ulici da vide idu li vabe. Čeka da se svakog trenutka vrate.

Kako ih nije bilo mi svi pođosmo u tom pravcu. Nismo preli ni stotinak metara, ugledasmo vabe. Nisu mogli da se razviju u strelce, već su ili u - gomili. Narednik nestrpljiv: hoće da ih brzo potamanimo dok su u gomili. Naređuje mi da zastanem i ospem rafal. Učinim to brzo - rafal i jauci ispunie prostor...
I ostali pripucae iz puaka. Sve se u toj ulici rasprta. Ako je i bilo ivih, nisu se micali. Hvali me narednik. Kae:
"Bravo vojniče, bravo anđele na..." Neko dobaci: "Crni anđeo zatitnik..."

Odatle smo se vratili prema sinagogi. Tu novi raspored i novi sukob.
Nije prolo ni pet minuta - eto Nemaca. Idu oprezno - razvili se u strelce. Narednik naredi da otvorimo vatru, a sam istrča pet-est metara napred i zavitla bombu... Nemci se priljubie uz zidove kuća, ali otvorie snanu vatru i jedan metak pogodi narednika u stomak... On samo procedi kroz zube: "Udri, anđele, ne daj..."

Ispalio sam nekoliko rafala i tako omogućio dvojici vojnika da pritrče, zgrabe narednika i izvuku ga iz ovog pakla. Nemci pođoe, jo nekoliko metara napred, ali osetie vatru iza leđa i - zbunie se, ne znajući na koju stranu da krenu. Neki na dobrovoljac zasuo ih je bombama s krova kuće pored koje su prolazili...
Ali, tu vie nije bilo fronta, nije bilo odbrane, na jednoj strani bili su pojedinci i poneka grupa, na drugoj - bataljon odlično naoruanih i dobro uhranjenih Nemaca. Povukli smo se Cetinjskom prema Terazijama. Tu je pruen poslednji otpor. I preostale grupe, koje su se tukle du Dunavskog keja, kod Ade Ciganlije, na Torlaku - sjurile su se na Terazije, uhvatile zaklon i čekale osvajača. I sve se ponovo, kao na početku odbrane srpske prestonice, pretvorilo u pakleno grotlo - odjeknue pučani plotuni i mitraljeski rafali, a nae bombe "kragujevčanke" izazvae najveću pometnju među napadačevim redovima. Nisu se ovom otporu nadali - mislili su da je skren otpor branilaca Beograda, da vie nema ivih. Sve do noći trajala je borba.
"Ne znam koliko je naih preivelo i tu bitku, ali znam da smo se oko ponoći okupili kod Topovskih upa i da nas je tu bilo petnaestak. Među nama nije bilo mog druga Baića. Nismo znali da li je poginuo ili se, u onom meteu, pridruio nekoj drugoj grupi koja je tukla vabe. Čeda Jovanović je bio uz mene i - na mitraljez. Nas dvojicu metak nije ni okrznuo..."

Posle nekoliko dana počelo je povlačenje vojske i naroda prema Kosovu i dalje... Crni dani su bili na pomolu. Pratile su nas svakojake nevolje. Noću, iz zasede, pripucavaju na nas Arnauti. Negde iza Peći, idući prema Čakoru, zastadosmo pored vatre koju su upalili nai vojnici da se malo ogreju. I, zamislite, koga tu nađem, onog Desimira od koga sam nasledio mitraljez! Izljubismo se kao rođena braća. Raspituje se kako je dejstvovao mitraljez, a ja mu pričam ta se događalo u odbrani Beograda. Taman da mu kaem kako sam se drao njegovih saveta, kad planue plotuni. Opet - Arnauti. Tu, kraj vatre, pade moj drug Čeda Jovanović. Ubie ga... Popadae jo neki vojnici. Legnem za mitraljez i ispalim nekoliko rafala u noć. Nasumice. Ne znam odakle gađaju Arnauti. Te noći ranie me - četiri metka, dva u rame, po jedan u grudi i nogu. Nisam vie mogao ni da se pomaknem. Jedino sam video kako je onaj Desimir zalegao za moj mitraljez i osuo vatru...

Kad sam se osvestio, shvatio sam da sam u poljskoj bolnici, na otvorenom prostoru. Dva dana kasnije celu bolnicu zarobiće Austrijanci. Pao sam u ropstvo.

A kad sam iz ropstva doao, bila je već proglaena nova drava. Pozvae me da dosluim rok - s pravom, jer sam bio vojnik samo devet meseci.

Oenio sam se 1922. godine. Prvu čestitku dobio sam od svog komandanta majora Gavrilovića. I danas je čuvam..."

Dopuna: 12 Avg 2009 1:05

Za kraj nesto o vojnickom groblju u Solunu, Zejtinliku.Po zavrsetku rata na inicijativu srpskih ratnickih udruzenja i po naredjenju kralja Aleksandra donesena je odluka da se izgradi srpsko vojnicko groblje na Zejtinliku.Posmrtni ostaci vojnika koji su bili sahranjivani na samom frontu su ekshumirani i preneti u Solun.Grcka je poklonila deo zemljista u centru grada.I ostale saveznicke zemlje su postupile isto, tako da se sada na Zejtinliku pored srpskog nalaze i francusko, britansko, rusko i italijansko vojno groblje.
Na konkursu 1926. je usvojen idejni projekat arhitekte Aleksandra Vasica.Radovi su poceli 1933. i zavrseni su 1936.U sredisnjem delu groblja izgradjen je mauzolej sa kupolom.Ispod njega nalazi se kripta sa posmrtnim ostacima, a okolo je deset placeva sa grobnim mestima.Sav gradjevinski materijal dopremljen je iz Srbije.Chempresi koji su posadjeni na groblju poticu sa Atosa iz rasadnika manastira Hilandara. Zidovi u unutrasnjosti kapele zivopisani su u maniru Moravske slikarske skole sa motivima i ornamentima iz manastira Manasije.Po monumentalnosti i arhitekstonsko-umetnickoj izvedbi Srpsko vojnicko groblje predstavlja nas najoriginalniji i najlepsi spomenik u inostranstvu. Mauzolej je gradjen u srpskovizantijskom, modernizovanom stilu. Na prednjoj strani fasade u mozaiku je uradjena ikona Svetog arhangela Mihaila, patrona pravednih ratnika, po motivu svecheve ikone u manastiru Manasija.Ispod mozaika uklesani su na mermernoj ploci stihovi Vojislava Ilica Mladjeg:

Neznani tuđinče, kad slučajno mineš
Pored ovog svetog zajedničkog groba,
Znaj, ovde su našli večno utočište
Najveći junaci današnjega doba!
Roditelj je njihov: hrabri srpski narod,
Gorostas u svetskoj istorijskoj vojni,
Koji je sve staze iskušenja prošo,
I čiji su borci, divljenja dostojni.
Padali od zrna, od gladi i žeđi,
Raspinjanji na krst, na Golgote visu,
Ali čvrstu veru u pobedu krajnju,
Nikad, ni za časak, izgubili nisu…


Prvi cuvar groblja bio je Savo Mihailovic, koji je bio na celu ekipe koja je ekshumirala stara vojnicka groblja po planinama i dopremala posmrtne ostatke na Zejtinlik.Tradiciju cuvara groblja jos odrzavaju njegovi potomci.Na Srpskom vojnickom groblju sahranjeno je preko 7500 vojnika.
U produzetku srpskog groblja nalazi se rusko groblje.Na njemu je sahranjeno oko 500 ruskih dobrovoljaca koji su poginuli na Solunskom frontu.
Na italijanskom groblju je sahranjeno oko 3500 vojnika.Na groblju se nalazi i kapela napravljena od belog mermera koji je dopremljen iz Italije.
Na francuskom groblju sahranjeno je preko 8000 poginulih vojnika, najvise od svih saveznika.Na groblju se nalazi i velika kapela u gotskom stilu i jos tri spomenika izginulim vojnicima i avijaticarima.
U produzetku francuskog groblja nalazi se britansko.Na njemu je sahranjen samo manji deo britanskih vojnika koji su poginuli na Solunskom frontu, nesto manje od 1500 vojnika.Posto su se za britansku imperiju borili vojnici razlicitih nacionalnosti i vera na nadgrobnim spomenicima nema verskih obelezja.Prostor izmedju aleja zasejan je engleskom travom koja se redovno odrzava.
I na kraju jedna zanimljivost.Na Zejtinliku je sahranjeno preko 20000 ljudi.Medju njima se nalazi samo jedna jedina zena.Radi se o Ketrin Harlej, sefu jedne od engleskih sanitetskih misija na Solunskom frontu.Ona je poginula 1917. u Bitolju pruzajuci pomoc srpskim ranjenicima za vreme jednog od bugarskih bombardovanja.Ovo svakako nije jedini takav slucaj na Solunskom frontu, ali je zanimljiv zbog neceg drugog.Naime Ketrin Harlej je bila rodjena sestra britanskog feldmarshala Daglasa Hejga, vrhovnog komandanta saveznickih trupa na zapadnom frontu.U znak vecne zahvalnosti srpski oficiri su joj podigli spomenik od belog mermera sa velikim krstom na kome je zapisano:
Катарина Мери Харлеј, рођена 3. маја 1853. умрла у Битољу 7. марта 1917 - жртви светског рата, племенитој Енглескињи, великој добротворки српског народа.

На твоме гробу уместо
цвећа
Српска захвалност вечно
ће цвати
За твоја дела и твоје име
Поколења ће далека знати.

Dopuna: 12 Avg 2009 1:06

evo nesto o atentau na Franca i sta je bilo posle.
Franc Ferdinand je bio ipak za neke, po danasnjim standardima i nazivima, demokratske promene u AU castvu. Zeleo je da promeni dvojnost u trojnost sto se tice AU vlasti, i da taj novi deo preda ostalim narodima, ukljucujuci Srbe, Hrvate itd. Pored toga, zeleo je da pretvori AU u federaciju od cak 16 celina.
Sa druge strane, Gavrilo Princip i ostali iz njegove grupe, na kraju nisu imali podrsku Apisa za atentat, i radili su na svoju ruku. Oruzje nisu dobili iz Srbije, vec Crne Gore. Bili su zaslepljeni revolucionarnim proglasima i knjigama koji su tad bili popularni u celoj Evropi. Da li su tacno videli sta bi takav atentat mogao doneti, ne zna se za sigurno. Da li su bili heroji za Srbe? Definitivno ne. Tek kasnije, sa Srbijom u komunizmu, Gavrilo Princip a kasnije i Apis ( Crna Ruka je imala program: Republika pre svega) bivaju rehabilitovani i dobijaju na "znacaju" u Srbiji, sto je strasna greska.
Sam Pasic nakon atentata kaze:
"Austrijska i mađarska tampa sve vie okrivljuje Srbiju za sarajevski zločin. Cilj je providan - da se uniti visoki moralni ugled koji Srbija sada uiva u Evropi i da se akt mladog i neuravnoteenog fanatika u potpunosti politički iskoristi protiv Srbije. Ali u samoj Srbiji sarajevski zločin je najstroe osuđen u svim drutvenim slojevima u smislu da su svi, zvanično i nezvanično, odmah uvideli da će ovaj zločin biti krajnje tetan ne samo za nae dobrosusedske odnose sa Austro-Ugarskom, već isto tako za nae sugrađane u toj zemlji, kao to su pokazala nedavna deavanja. U trenutku kada Srbija čini sve to je u njenoj moći da pobolja svoje odnose sa susednom Monarhijom apsurdno je i pomisliti da je Srbija mogla neposredno ili posredno inspirisati takve akte. Naprotiv, za Srbiju je bilo od najvećeg interesa da spreči izvrenje takvog zločina. Na alost, to nije bilo u njenoj moći jer su oba atentatora austrijski podanici. Srbija je do sada veoma vodila računa o tome da suzbija delovanje anarhoidnih elemenata, a nakon nedavnih događaja udvostručiće budnost dok će, u slučaju da takvi elementi postoje u okviru njenih granica, prema njima preduzeti najstroe mere. tavie, Srbija će učiniti sve to je u njenoj moći i iskoristiti sva sredstva koja joj stoje na raspolaganju kako bi obuzdala osećanja neuravnoteenih lica unutar njenih granica. Ali Srbija ni u kom slučaju ne moe dozvoliti bečkoj i budimpetanskoj tampi da evropsko javno mnjenje dovodi u zabludu i da teku odgovornost za zločin koji je izvrio austrijski podanik stavi na duu celom srpskom narodu i Srbiji, kojima takvi akti mogu samo naneti tetu a ne mogu od njih imati apsolutno nikakve koristi.
Molim vas da delujete u smislu gornjih stavova i da iskoristite sve kanale kako bi se to pre okončala antisrpska kampanja u evropskoj tampi."
Na veliku zalost, ubistvo Ferdinanda scepale su AU vlasti da zapocnu stravican "program" protiv Srba na njenim teritorijama, u cemu su imali dosta uspeha kod drugih naroda. Citiracu samo par delova, a koga vise intresuje nek procita knjigu od Vladimira Corovica "Crna Knjiga".
Sarajevski atentat dao je dobrodoao povod potpuno otvorenim napadajima na sve one elemente, koji su se isticali javnim delovanjem za ideju narodnog jedinstva i na mnoge od onih, koji se u svom političkom radu nisu dali voditi jedino eljama i uputama merodavnih slubenih ličnosti; na Srbe, međutim, bili su ti napadaji upravljeni bez ograde na sve iz reda gotovo bez izuzetka, u jednom neverovatnom opsegu i bez i najmanjeg obzira na postojeće dravne zakone. "Sa stotinama vjeala ne bi se mogle platiti dragocjene ubijene glave" uzviknuo je jo istog dana pred novom muzejskom zgradom u Sarajevu jedan od najpoznatijih predstavnika vojnih i klerikalnih krugova grada, Kosta Herman, bivi odelni predstojnik b. h. zemaljske vlade za unutranje stvari i docnije pomoćnik građanskog komesara u okupiranoj Srbiji, koji je tim usklikom, u jednom času iznenađenja i razdraenosti, jasno pokazao raspoloenje svoje okoline. Dela, koja su iza tog dola, bila su najbolji dokaz, kako je unapred dobro promiljena, dugo spremana i sa sistemom organizovana sva ona akcija u zemlji ne samo protiv političara i vodećih ličnosti, nego protiv celog naroda kao takvog. U jednom opirnom izvetaju o demonstracijama u Travniku stoji izričito, kako su tamonji "lojalni elementi", posle izjave saučeća kod okrunog predstojnika, poli protiv Srba potpuno svesni onog to čine. "Narod naviećuje Srbima borbu na ivot i smrt i progonstvo iz Bosne i Hercegovine " (Hrvatska, br. 798, 3 juli 1914). U jednom govoru dranom od organa frankovačke stranke, čije su veze sa vojničkom komandom bile opte poznate, sa naglaskom se ističe, da se "i u naem krugu naem tielu nalazi sva sila krpua u spodobi Srba i Slavosrba, koji nam prodaju grudu i more, a eto i kralja ubijaju! S njima moramo jednom za uvijek obračunati i unitit ih. To nek nam bude od danas cilj"
Demonstracija je upriličena na Vidov-dan pred veče i imala je isto tako ne alobni, nego borbeni antisrpski karakter. "Hrvatska" donosi o tom najopirniji i svakako, jer je ona pri tom imala glavno učeće, i najautentičniji prikaz. Pravaka omladina iskupljena u Margaretskoj ulici pola je prema Ilici pod velikim hrvatskim barjakom sa crnim velom. Uz klicanje prestolonasledniku meali su se, po redu izvetaja, i ovi tugom ispunjeni poklici: "Dolje Srbi!" "Navjeala veleizdajnici!" "Dolje srpske sluge!" "Dolje srpska koalicija!" "ivjele legije!" "ivela godina 1902.!" "Dolje Jugoslavija!" Kad su stigli pred Jelačićev spomenik drao je dr. Ivo Frank tuni govor sa ovakvim poletom: "Danas pade u Sarajevu pod ubojničkom rukom dika i ponos ciele habsburke monarhije, nada, uzdanica, spas i zatitnik hrvatstva, hrvatski priestolonasljednik. Srbi tobonja naa braća - koji drzovito tvrde, da su jedno s nama, Srbi, koji pod krinkom prijateljstva i ljubavi rade o glavi hrvatskom narodu i habsburkoj monarhiji, ti Srbi ubie danas u Sarajevu uzdanicu nas Hrvata. Srbi danas pogodie hrvatski narod u srce. Srbi ubie nadu Hrvatske Srbi umorie zatitnika Hrvatstva i Slavenstva u naoj monarhiji". Iza tih reči, veli izvestitelj, čue se "iz hiljada i hiljada grla" poklici puni pijeteta: "Osveta, osveta!" Posle je govorio omladinac Ljubomir Matrović, pa je svoju besedu izveo u ovom pravcu: "Ovaj grozni čin je plod velikosrpske propagande, a i izvedoe ga Srbi, i to na Vidovdan! Vidovdan je dan srpske osvete a od danas nek bude i dan osvete nae, jer tko se ne osveti taj se ne posveti... i mi ćemo se tog drati, osvetit ćemo hrvatskog priestolonasljednika, osvetit ćemo Hrvatsku" Kakva je imala biti ta osveta videlo se najbolje po tom, da su jo iste večeri razbijeni prozori na Srpskoj Banci i na urednitvu "Novosti", da je na Srpski Soko udareno kamenjem i ciglama, a urednitvo. "Istaknuti nam je", dodaje se u izvetaju, "da u uzkazu saučeća sudjelovalo je i sveukupno vojničtvo te su časnici klicali i kapama mahali, stoje osobito duboki dojam učinilo". (Hrvatska br. 794). Demonstracije su se ponavljale tri dana uzastopce i uzimale sve to opasnije razmere napadajima na privatne srpske kuće i radnje; demonstranti su, u sred glavnog grada jedne pokrajine, gde je sedite vlade i zapovednitvo jednog kora, prodrli u srpsku crkvu i njene utvari gazili i trgali na jednom od najivljih mesta grada, pa su čak jedan deo tih uličnih poklika preneli i u sam sabor, gde su frankovci omeli sednicu saučeća najgrđim psovkama, ne dozvoljavajući da dr. Bogdan Medaković, presednik sabora, kao Srbin predsedava saborskoj sednici. Njihovo ponaanje bilo je takve vrste, da je jedan nemački zagrebački list tim povodom morao napisati, da su se frankovačke demonstracije izvrgle u obične puste scene, "koje sigurno nisu takve, da se mogu osetiti kao interpretacije iskrene tuge radi strahovitog gubitka, koji je pretrpela sva monarhija uopte, a Sloveni monarhije posebno tim ubistvom prestolonaslednika". (Agramer Tagblatt, nr. 148, 30. Jun). Braneći se u saboru od napadaja, da su prilikom demonstracija frankovci harali, dr. Ivo Frank rekao je ove vane reči: "Priznajem, da smo vodili demonstracije nakon proglaenja rata. ali dok smo ih mi vodili, bio je svuda mir i red. Ali kad je vodstvo preuzela policija, onda je dolo do onoga, to se desilo u julu 1914. u Zagrebu".
Naknadni dogadjaji su bili jos gori, a podatke o njima mozete videti u gore pomenutoj knjizi. U biti, pre WW1 na teritoriji exYU bile su zastupljene dve ideje: o Jugoslaviji i o ujedinjenju pod AU. WW1 i atentat su samo pomogli AU vlastima da okrenu vodu na svoju vodenicu, a mrznja koja je tak pocela da veoma klija, usresredjenja na Srbe, sa pogresnom srpskom politikom neposredno nakon rata i pogotovo izmedju 2 rata, i sa gradjanskim ratom u toku WW2, vodila su do desavanja 90tih proshlog veka, sadasnje situacije a verovatno i mnogih buducih.
Sa druge strane, Srbi su krivi sto pocesto pronalaze heroje u ljudima koji to definitivno ne zasluzuju.

offline
  • Pridružio: 18 Jul 2009
  • Poruke: 165

i na kraju evo ultimatum i neke od licnosti odgovornih za rat i neki planovi.
i ja ovo nisam pisao! samo delim sa vama zato sto se divim nasoj vojsci tog perioda i oplakujem je zbog svih nedaca i zrtava koje su doziveli i pljujem na saveznike zbog kojih smo mnogo stradali. ako nekog interesuje ima u knjizari da se kupi Jugoslavija po volji naroda, to je kratak knjiga sa slikama. fotomonografija


1915

Austria-Hungary's Ultimatum to Serbia

On the 31st of March, 1909, the Serbian Minister in Vienna, on the instructions of the Serbian Government, made the following declaration to the Imperial and Royal Government:

"Serbia recognizes that the fait accompli regarding Bosnia has not affected her rights and consequently she will conform to the decisions that the Powers may take in conformity with Article 25 of the Treaty of Berlin. In deference to the advice of the Great Powers, Serbia undertakes to renounce from now onwards the attitude of protest and opposition which she has adopted with regard to the annexation since last autumn.

She undertakes, moreover, to modify the direction of her policy with regard to Austria-Hungary and to live in future on good neighbourly terms with the latter."

The history of recent years, and in particular the painful events of the 28th of June last, have shown the existence of a subversive movement with the object of detaching a part of the territories of Austria-Hungary from the Monarchy.

The movement, which had its birth under the eye of the Serbian Government, has gone so far as to make itself manifest on both sides of the Serbian frontier in the shape of acts of terrorism and a series of outrages and murders.

Far from carrying out the formal undertakings contained in the declaration of the 31st of March, 1909, the Royal Serbian Government has done nothing to repress these movements. It has permitted the criminal machinations of various societies and associations directed against the Monarchy, and has tolerated unrestrained language on the part of the press, the glorification of the perpetrators of outrages, and the participation of officers and functionaries in subversive agitation.

It has permitted an unwholesome propaganda in public instruction; in short, it has permitted all manifestations of a nature to incite the Serbian population to hatred of the Monarchy and contempt of its institutions.

This culpable tolerance of the Royal Serbian Government had not ceased at the moment when the events of the 28th of June last proved its fatal consequences to the whole world.

It results from the depositions and confessions of the criminal perpetrators of the outrage of the 28th of June that the Serajevo assassinations were planned in Belgrade; that the arms and explosives with which the murderers were provided had been given to them by Serbian officers and functionaries belonging to the Narodna Odbrana; and finally, that the passage into Bosnia of the criminals and their arms was organized and effected by the chiefs of the Serbian frontier service.

The above-mentioned results of the magisterial investigation do not permit the Austro-Hungarian Government to pursue any longer the attitude of expectant forbearance which they have maintained for years in face of the machinations hatched in Belgrade, and thence propagated in the territories of the Monarchy. The results, on the contrary, impose on them the duty of putting an end to the intrigues which form a perpetual menace to the tranquillity of the Monarchy.

To achieve this end the Imperial and Royal Government see themselves compelled to demand from the Royal Serbian Government a formal assurance that they condemn this dangerous propaganda against the Monarchy; in other words the whole series of tendencies, the ultimate aim of which is to detach from the Monarchy territories belonging to it and that they undertake to suppress by every means this criminal and terrorist propaganda.

In order to give a formal character to this undertaking the Royal Serbian Government shall publish on the front page of their "Official Journal" of the 13-26 of July the following declaration:

"The Royal Government of Serbia condemn the propaganda directed against Austria-Hungary - i.e., the general tendency of which the final aim is to detach from the Austro-Hungarian Monarchy territories belonging to it, and they sincerely deplore the fatal consequences of these criminal proceedings.

The Royal Government regret that Serbian officers and functionaries participated in the above-mentioned propaganda and thus compromised the good neighbourly relations to which the Royal Government were solemnly pledged by their declaration of the 31st of March, 1909.

The Royal Government, who disapprove and repudiate all idea of interfering or attempting to interfere with the destinies of the inhabitants of any part whatsoever of Austria-Hungary, consider it their duty formally to warn officers and functionaries, and the whole population of the Kingdom, that henceforward they will proceed with the utmost rigor against persons who may be guilty of such machinations, which they will use all their efforts to anticipate and suppress."

This declaration shall simultaneously be communicated to the Royal army as an order of the day by His Majesty the King and shall be published in the "Official Bulletin" of the army.

The Royal Serbian Government shall further undertake:

(1) To suppress any publication which incites to hatred and contempt of the Austro-Hungarian Monarchy and the general tendency of which is directed against its territorial integrity;

(2) To dissolve immediately the society styled "Narodna Odbrana," to confiscate all its means of propaganda, and to proceed in the same manner against other societies and their branches in Serbia which engage in propaganda against the Austro-Hungarian Monarchy. The Royal Government shall take the necessary measures to prevent the societies dissolved from continuing their activity under another name and form;

(3) To eliminate without delay from public instruction in Serbia, both as regards the teaching body and also as regards the methods of instruction, everything that serves, or might serve, to foment the propaganda against Austria-Hungary;

(4) To remove from the military service, and from the administration in general, all officers and functionaries guilty of propaganda against the Austro-Hungarian Monarchy whose names and deeds the Austro-Hungarian Government reserve to themselves the right of communicating to the Royal Government;

(5) To accept the collaboration in Serbia of representatives of the Austro-Hungarian Government for the suppression of the subversive movement directed against the territorial integrity of the Monarchy;

(6) To take judicial proceedings against accessories to the plot of the 28th of June who are on Serbian territory; delegates of the Austro-Hungarian Government will take part in the investigation relating thereto;

(7) To proceed without delay to the arrest of Major Voija Tankositch and of the individual named Milan Ciganovitch, a Serbian State employee, who have been compromised by the results of the magisterial inquiry at Serajevo;

(Cool To prevent by effective measures the cooperation of the Serbian authorities in the illicit traffic in arms and explosives across the frontier, to dismiss and punish severely the officials of the frontier service at Shabatz Loznica guilty of having assisted the perpetrators of the Serajevo crime by facilitating their passage across the frontier;

(9) To furnish the Imperial and Royal Government with explanations regarding the unjustifiable utterances of high Serbian officials, both in Serbia and abroad, who, notwithstanding their official position, have not hesitated since the crime of the 28th of June to express themselves in interviews in terms of hostility to the Austro-Hungarian Government; and, finally,

(10) To notify the Imperial and Royal Government without delay of the execution of the measures comprised under the preceding heads.
The Austro-Hungarian Government expect the reply of the Royal Government at the latest by 5 o'clock on Saturday evening the 25th of July. (See Note 1)

(Note 1) The Austro-Hungarian Ambassador in a private letter on the 24th of July sent to the French Minister for Foreign Affairs the following correction:

"In the copy of the dispatch which I had the honour to send to your Excellency this morning, it was said that my Government expected an answer from the Cabinet at Belgrade at latest by 5 o'clock on the evening of Saturday the 25th of this month. As our Minister at Belgrade did not deliver his note yesterday until 6 o'clock in the evening, the time allowed for the answer has in consequence been prolonged to 6 o'clock to-morrow, Saturday evening.

I consider it my duty to inform your Excellency of this slight alteration in the termination of the period fixed for the answer to the Serbian Government."

The Serbian Reply

(Preamble) ...[Serbia] cannot be held responsible for manifestations of a private character, such as articles in the press and the peaceable work of societies ... [The Serbian government] have been pained and surprised at the statements, according to which members of the Kingdom of Serbia are supposed to have participated in the preparations of the crime...

[However, Serbia is] prepared to hand over for trial any Serbian subject . .of whose complicity in the crime of Sarajevo proofs are forthcoming [as well as officially condemn all propaganda against A-H].

1.

[Serbia will] introduce ... a provision into the press law providing for the most severe punishment of incitement to hatred and contempt of the [A-H] Monarchy...

2.

[The Serbian govt.] possesses no proof ... that the Narodna Odbrana and other similar societies have committed up to the present any criminal act of this nature ... Nevertheless, [Serbia] will ... dissolve the Narodna Obrana and every other society which...

3.

[Serbia will] eliminate without delay from public instruction ... everything that serves or might serve to foment the propaganda against [A-H], whenever [Austria] furnish them with facts and proofs...

4.

[Serbia] also agree to remove from the military service all such persons as the judicial inquiry may have proved to be guilty of acts directed against the integrity of the territory of [A-H], and they expect [Austria] to communicate ... the names and acts of these officers for the purpose of the proceedings which are to be taken against them.

5.

[The Serbian govt. does] not clearly grasp the meaning or the scope of the demand ... that Serbia shall undertake to accept the collaboration of the representatives of [A-H], but they declare that they will admit such collaboration as agrees with the principle of international law, with criminal procedure, and with good neighbourly relations.

6.

...As regards the participation in this inquiry [which Serbia intends to hold] of Austro-Hungarian agents... [Serbia] cannot accept such an arrangement, as it would be a violation of the Constitution...

7.

[States it has not yet been possible to arrest one of the persons named; request proofs of guilt from Austria]

8.

[agrees to reinforce measures against illegal trafficking of arms and explosives across the frontier with Bosnia-Herzegovina]

9.

[offers explanations of anti-Austrian comments by Serb officials if Austria sends examples of their actually having been made]

10.

[Serbia will duly notify the measures taken, but if Austria is not satisfied with the reply] the Serbian government . . are ready . . to accept a pacific understanding, either by referring this question to the decision of the International Tribunal of the Hague [i.e., the World Court], or to the Great Powers...




To sto se svako spremao za rat je vise stvar nepoverenja. nakon pomenutih sukoba sredinom 19tog veka, par bitnijih dogadjaja:
1882. U maju AU, Nemacka i Italija sklopile trojni pakt.
1883. AU i Rumunija potpisale tajni sporazum, poznat Nemackoj
1894. Francuska i Rusija potpisale odbradbeni savez
1898. nemacka pravi prvi Naval Law. Iste godine propadaju pregovori Nemacke i GB o zaustavljanju Rusije na Dalekom Istoku.
1889. propadaju razgovori o miru u Hagu
1900. nemacka izbacuje 2. Naval Law
1901. propadaju pregovori o alijansi izmedju GB i Nemacke
1902. GB i Japan potpisuju odbradbeni savez
1904. GB i Francuska najzad potpisuju 'Entente Cordiale'
1905. Schlieffen-ov plan
1906. Pocinje pomorska trka izmedju GB i Nemacke, kad su Britanci izbacili HMS Dreadnought. Na pocetku ww1 (racunajuci i battle-cruiserse): Nemacka 24, Gb 38.
Iste godine prva Alzirska konferencija.
1907. Druga Haska Mirovna konferencija. Nemacka odbija bilo kakve pregovore o razoruzavanju. Produzava se Trojni pakt na period od jos 6 godina.
Na drugoj strani, Rusija i GB potpisuju sporazum, sto sa Francuskom dovodi do Triple Entente.
1908. Aneksija Bosne i status quo sporazum izmedju AU i Rusije sto se tice Balkana.
1911. Agadir kriza (kad su Britanci mislili da ce Nemci da tu naprave svoju pomorsku bazu za Atlantik), srecom, Francuska i nemacka nalaze mirno resenje, mada se GB vec priopremila da pocne rat
1912. Heldan odlazi u Berlin da zaustavi vec pomenutu pomorsku trku izmedju GB i Nemacke. Nemacka odbija i izbacuje treci Naval Law.
Pocinje 1. balkanski rat, kad i Rusija i Au mobilisu svoje trupe. Kriza je prosla kad Rusija povlaci podrsku Srbiji oko teritorijalnih zahteva.
1913. Nemacka uvodi specijalni porez koji bio udvostrucio njihovu vojnu snagu.
Vojni rok u Francuskoj produzen sa 2 na 3 godine.
Drugi balkanski rat.
1914. Atentat u Sarajevu itd itd, osim ovoga:
26tog jula Nemacka i Au odbijaju mirovnu konferenciju koju je ponudio Sir Edward Grey, da bi se razresile stvari izmedju AU i Srbije.

Na strani AU i Nemacke, u samim vojnim i politiskim vrhovima:

Leopold Anton Johann Sigismund Joseph Korsinus Ferdinand, Count Von Berchtold (1863-1942), Austro-Hungarian foreign minister at the outbreak of the First World War, was born on 18 April 1863 in Vienna.
Berchtold was of wealthy means, owning tracts of land in Hungary and Moldavia; he was reputed to be one of Austria-Hungary's richest men.
Berchtold joined the diplomatic corps in 1893, and although not credited with any great ability, nevertheless impressed with his courtly manners and aristocratic background. Promotion was consequently rapid. After spells in London and Paris, Berchtold was appointed ambassador to Russia in 1907, serving at St. Petersburg until his return to Vienna in 1912 whereupon he took up his appointment as Emperor Franz-Josef's foreign minister.
During the Balkan Wars of 1912-13 Berchtold mooted with the idea of war with Serbia; having ruled this out he nonetheless accepted what amounted to a diplomatic defeat at the conclusion of the war. His position against Serbia hardened during this period.
With the assassination of Archduke Franz Ferdinand on 28 June 1914, Berchtold saw an opportunity to humiliate Serbia, favouring on 7 July an immediate invasion of Serbia without a prior declaration of war; he was ultimately over-ruled in this by Prime Minister Tisza, who argued strongly for retribution through diplomatic channels.
Having persuaded the reluctant Emperor to agree to the presentation of an unacceptable ultimatum to Serbia (chiefly by arguing that Russia would not come to Serbia's aid), delivered on 23 July, effectively the first step towards war, Berchtold disregarded Serbia's largely complaisant reply, convincing Franz-Josef to declare war with Serbia on 28 July.
With war underway Berchtold's performance was viewed at home as somewhat defeatist. Faced with Italian demands for control over certain southern Austrian territories, Berchtold recommended either a declaration of war with Italy (a course of action favoured by Army Chief of Staff Conrad and Prime Minister Tisza, despite Italy's status as a member of the Triple Alliance with Germany and Austria-Hungary) or else agreement with the Italians' demands.
Forced to resign on 13 January 1915, Berchtold was replaced as foreign minister by the more pugnacious Count Burian. Taking no further part in public life (although a prominent role at court), Count Leopold von Berchtold died on 21 November 1942 in Hung.

General Count Franz Conrad von Hotzendorf (1852-1925) served as the Austrian Chief of Staff and Commander in Chief from 1906 until 1917.
A highly energetic man and far-sighted in his approach to military reform, Conrad worked hard from 1906 to transform and modernise the Austrian army, championing such novelties as signals intelligence and aerial reconnaissance.
Politically however Conrad was less astute. Supremely confident in the abilities of both himself and his armies, Conrad regularly proposed so-called 'preventative' or surprise wars directed against the supposed enemies of the Austro-Hungarian empire, usually Italy and Serbia; the realities of war and its consequences often escaped him, especially in the Balkans.
In 1911 Conrad's demand for a war with Italy (during the Italo-Turkish War) resulted in his dismissal, although he was recalled in December the following year and was in readiness to again demand war against Serbia at the height of the July Crisis of 1914, this time prevailing with the support of Foreign Minister Count Leopold von Berchtold. Conrad himself had been a friend and associate of murdered Archduke Franz Ferdinand.
Although widely regarded at the time as a notable strategist his reputation has not held up well over time. Austria-Hungary's mobilisation in July 1914 was ill-managed and the army far from in readiness on either the Serbian or Russian fronts. This was by no means a minor fault and was largely responsible for the army's initial string of woeful defeats at the hands of the Serbians.
Having at first despatched his forces to the Balkans - banking upon slow Russian mobilisation - he was obliged to hastily redirect forces to Galicia once he realised the Russians were mobilising far quicker than expected; the result was logistical chaos with troops stranded somewhere in between.
Similarly he underestimated Serbian determination and preparedness, again compounding military failures in 1914. Concerned mainly with the war against Italy, the Austrian defence against the initially tremendously successful Brusilov Offensive of June 1916 was pitifully weak; Brusilov very nearly succeeded in demolishing the Austrian army, and was responsible for 1.5 million Austrian casualties and prisoners (of which there were some 400,000).
Although Conrad claimed credit for the Austro-German offensive of 1915, in reality the Austrians had largely subordinated the command structure to their German allies.
Conrad's lack of success in commanding his armies on both fronts effectively brought down the Austro-Hungarian empire. With Karl I's accession as Emperor of Austria-Hungary on the death of Franz-Josef in November 1916, Conrad's grip on power began to slip.
The new emperor favoured a negotiated peace with the Entente Powers, in which he was very much at odds with his Chief of Staff. Also keen to establish greater control over his armed forces, Karl I dismissed Conrad in March 1917, choosing to replace him with Arz von Straussenberg.
Accepting instead command of the army in Italy, Conrad was deprived of this too following a succession of defeats, and was recalled to Vienna. He retired shortly afterwards, thereafter publishing his multi-volume memoirs (My Beginnings 1878-82 and My Service 1906-1Cool .
Conrad von Hotzendorf died in Mergentheim in Germany on 25 August 1925 at the age of 72.

Field Marshal Alexander von Krobatin (1849-1933) served as Austria-Hungary's Minister of War from 1912-17 and as an active (and moderately successful) field commander from 1917-18.
Graduating from the Artillery Academy in 1869, Krobatin spent a further number of years studying the role of artillery in warfare and eventually taught as an instructor at the Technical Military Academy from 1877-82.
Appointed to the War Ministry in 1896, Krobatin was promoted to Major-General in 1900 and as Minister of War from 1912. During the July Crisis of 1914 Krobatin's was a prominent voice - as an ally of Army Chief of Staff Conrad - calling for an immediate declaration of war against Serbia.
Krobatin's ministry required him to take responsibility for harnessing the Austro-Hungarian economy to ensure increased and efficient production of arms and supply for the army. The reality was that Krobatin struggled ineffectually for the first two years of the war, although he succeeded in tripling the available level of artillery at divisional level.
Conrad's dismissal as Chief of Staff in March 1917 left Krobatin politically exposed. Consequently - and following repeated calls by Krobatin - he was relieved of the War Ministry in April 1917 and handed command of Tenth Army.
For his role in the spectacularly successful action at Caporetto in October that year - Tenth Army captured two Italian divisions - he was promoted to Field Marshal the following month, on 5 November.
1918 brought less impressive fortunes however: five months after his force played a secondary role during Archduke Josef's failed Piave Offensive - and only days after the Italian government turned down an offer of armistice from the Austro-Hungarians - Krobatin's Tenth and Eleventh Armies were demolished at the Battle of Vittorio Veneto in November.
Retiring at the close of the war, Krobatin died in 1933.

Theobald von Bethmann-Hollweg (1856-1921) served as Chancellor of Germany from 1909-17, a period which included much of World War One, and during which he fought to maintain social and political coherency as the increasingly vocal liberal elite clashed with reactionary forces typified by the German military machine and monarchist state.
Bethmann-Hollweg was born in Howenfinow, Brandenburg on 29 November 1856. He studied law at Strasbourg, Leipzig and Berlin before entering the Prussian civil service.
He was appointed in 1905 Prussian Minister of the Interior, followed two years later as state secretary in the Imperial Office of the Interior. He became German Chancellor, succeeding Prince Bernhard von Bulow, following the latter's resignation on 14 July 1909.
Adopting a political outlook somewhat liberal for the time, Bethmann-Hollweg was nevertheless continually confronted by political extremes, left and right, and demonstrated an unfortunate predilection for swinging from one to the other in his ongoing efforts to govern by compromise.
In particular he was viewed with great suspicion by ultra-reactionary forces within the military High Command. Time and again Bethmann-Hollweg found his carefully crafted political compromises rendered nought by the determined stubbornness of Germany's military machine.
For example, having concluded what he believed to be a workable solution with the British in 1912 to reduce the escalation in naval armaments (following three years of painstaking negotiation), he found implacable opposition in the form of his naval minister, Admiral Alfred von Tirpitz. Tirpitz won out through the deciding support of the Kaiser, Wilhelm II.
Nevertheless, prior to the outbreak of general war in August 1914 Bethmann-Hollweg did enjoy notable diplomatic success. Having suffered the diplomatic uncertainties of possible war with Britain and France in the wake of the Second Moroccan Crisis of 1911, Bethmann-Hollweg successfully liaised with the British Foreign Secretary, Sir Edward Grey, to prevent the expansion of the Balkan Wars into a broader conflict. This remained his greatest foreign affairs achievement.
While working at home to increase the size of Germany's armed forces in preparation for a potential 'Great War' (the name had been decided long before hostilities actually began), Bethmann-Hollweg nevertheless strived to appease the nation's more liberal elements. The 1912 Reichstag elections had resulted in the return of 110 socialist deputies that needed henceforth to be taken into political consideration.
He became convinced in the inevitability of a democratic monarchy based upon a Reichstag majority; a belief that merely served to further alienate support in the increasingly influential High Command, although Bethmann-Hollweg retained the crucial support of the Kaiser. Ironically Bethmann-Hollweg was never an enthusiast of parliamentary government, despite his reputation to the contrary - perhaps explaining in part the decidedly half-hearted nature of his electoral reforms.
Although not personally keen on going to war in the summer of 1914, it was nevertheless Bethmann-Hollweg's action in handing Austria-Hungary the 'blank cheque' during the July Crisis (which effectively gave Austria-Hungary an open hand in determining how to punish Serbia for the assassination of Franz Ferdinand, while promising German backing) that tipped the balance in favour of war.
Yet Bethmann-Hollweg's part in bringing about war appears contradictory; despite his known reluctance for war there is evidence that he saw war as the only means of staving off wide scale civil unrest at home. War with France and Russia would undoubtedly prove popular; he could only hope for a brief, limited military engagement in order to restore stability at home.
However once it became clear to him that the coming war was likely to take on a global scale he vainly attempted to reverse the military tide; entirely without success. He lacked the political authority to bring about any pause in the military machinery once the Schlieffen Plan was set in motion. Even the Kaiser, panicked at the last by the actual likelihood of war, found his High Command (led by Moltke) unwilling to stop what had they started.
Bethmann-Hollweg's defence of the German invasion of neutral Belgium quickly gained notoriety. In response to British protests that she (Britain) was obliged to protect Belgium by treaty, he dismissed the document as "a scrap of paper". This statement was subsequently put to effective propaganda use by the British.
With war underway Bethmann-Hollweg's influence markedly declined: the German General Staff took to effectively dictating policy, aided (sometimes reluctantly) by Wilhelm. This arrangement was greatly extended (and formalised) with the creation of the Third Supreme Command in August 1916, which created an effective military dictatorship led by Hindenburg and Ludendorff.
Bethmann-Hollweg himself spoke out in favour of a negotiated settlement to the war, a policy regarded with contempt by the High Command. Ignoring such opposition he attempted to secure U.S. mediation in 1916. Well aware that U.S. entry into the war would practically ensure an Allied victory, he consistently against the German adoption of unrestricted submarine warfare (sponsored by Tirpitz), a policy that would assuredly draw the U.S. into the fray.
Disregarding Bethmann-Hollweg's views Tirpitz got his way, backed by Wilhelm. A fresh policy of unrestricted submarine warfare was adopted in February 1917. Tirpitz was well aware of its likely consequence in drawing America into the war, but (incorrectly) gambled that Germany could knock Britain out of the war before U.S. aid could arrive. (Click here to read Bethmann-Hollweg's reaction to news that U.S. President Woodrow Wilson intended to address Congress on 2 April 1917 to seek authorisation for war with Germany.)
Two months later, and responding to civil unrest, Bethmann-Hollweg promised electoral reforms on 7 April 1917. Although buying him time with left-wing activists in the Reichstag it proved the straw that finally broke the camel's back in terms of military and conservative support.
During a series of debates on the peace resolution in the Reichstag in July 1917, Bethmann-Hollweg was obliged to tender his resignation when conservatives and socialists alike conspired against him (notably Kuno von Westarp and Max Bauer). He was replaced by Georg Michaelis on 13 July 1917.
Retired from politics Bethmann-Hollweg wrote his memoirs following the war, published in two volumes as Reflections on the World War, from 1919-21.
He died on New Year's Day, 1921, at the age of 64.

Kaiser Wilhelm II (1859-1941), Germany's last Kaiser, was born in Potsdam in 1859, the son of Frederick III and Victoria, daughter of Queen Victoria.
Wilhelm's upbringing was strict and authoritarian. He was educated first at the Kassel Gymnasium and then at the University of Bonn.
Wilhelm became emperor of Germany in 1888 following the death of Frederick II. At the time of his accession Otto von Bismarck was still German Chancellor; however he was effectively dismissed from office by Wilhelm II two years later. The elderly Bismarck proved unable - or unwilling - to manipulate the new Kaiser as he had his predecessor.
Wilhelm was an overtly militaristic man, and believed fervently in increasing the strength of Germany's armed forces. In particular he was keen to develop a German navy the equal of Britain's Royal Navy, encouraged by Admiral Alfred von Tirpitz; the latter desire prompted the Liberal administration of the 1900's to finance rearmament of the Royal Navy.
Wilhelm's policy towards Britain was by turns contradictory. Whilst supporting South Africa during the Second Boer War of 1899-1902, he attempted a reconciliation shortly afterwards. He held a senior position within the British armed forces; and he confessed that he could not envisage a war with Britain. Yet he publicly criticised King Edward VII, whom he described as Satan. Even after war was declared in August 1914 he wrote that war would never have occurred had Queen Victoria, who died in 1901, still held the British throne.
Wilhelm suffered a nervous breakdown in 1908, consequently playing a lesser role in the government of Germany for the following few years. Wilhelm was, however, no friend of democracy.
Following the assassination of Archduke Franz Ferdinand of Austria-Hungary on 28 June 1914, Wilhelm and his Chancellor, Theobald von Bethmann-Hollweg, incited Austria-Hungary to exact revenge against Serbia. Events spiralled throughout July resulting in the First World War (click here to read Wilhelm's views of the Austro-Hungarian ultimatum).
Wilhelm appeared not to foresee the consequences of an Austro-Hungarian attack on Serbia, pulling France, Russia and Britain into the war. Too late he attempted to scale back German involvement: he was firmly dissuaded by the German military.

Dakle, ministar spoljnih poslova, jedan od najbogatijih u AU a zagovornik napada na Srbiju i pre atentata, generalstab u rukama coveka koji je takodje zagovarao rat i pre atentata i protiv Srbije i protiv Italije (samo u toku 1913 je zahtevao 25 puta napad na Srbiju), ministar rata bliski prijatelj prethodno pomenutog....
A na nemackoj strani, kancelar koji je stitio svoje politicke intrese u Nemackoj na racun izbijanja rata i Kajzer militaristicki nastrojen covek koji je doziveo nervni slom i toliko bio zaslepljen celom situacijom da nije smatrao da ce ultimatum dovesti do totalnog rata...

I malo podataka o planovima svake drzave u slucaju izbijanja rata:

France: Plan XVII
The chief aim of Plan XVII, devised by Ferdinand Foch in the wake of the humiliation of the Franco-Prussian War, and taken up by French Commander-in-Chief Joseph Joffre in 1913, was the recapture of the territory of Alsace and Lorraine.
Entirely offensive in nature, Plan XVII made extensive use of the belief in the mystical lan vital assumed to be instilled within every Frenchman - a fighting spirit capable of turning back any enemy by its sheer power. It assumed the average French soldier to be more than a match for its German counterpart. Indeed, numerous French officers were dismissed from the army during the early stage of the war for a want of fighting spirit, including General Lanrezac following the French army's failure at Charleroi.
More technically, Plan XVII called for an advance by four French Armies into Alsace-Lorraine on either side of the Metz-Thionville fortresses, occupied by the Germans since 1871. The southern wing of the invasion forces would first capture Alsace and Lorraine (in that order), whilst the northern wing would - depending upon German movements - advance into Germany via the southern Ardennes forests, or else move north-east into Luxembourg and Belgium.
The architects of Plan XVII, which included Joseph Joffre, took little account of a possible German invasion of France through Belgium until just before war was declared; and in modifying the plan to deploy troops to meet such an eventuality, actual French activity to meet an invasion via Belgium was lacklustre at best in August 1914.
Before war broke out Joffre and his advisers were convinced that the threat of British involvement would keep Germany from invading through Belgium (with whom Britain had a treaty guaranteeing its neutrality; Germany regarded this as a mere "scrap of paper").
Whilst the French had accurately estimated the strength of the German army at the opening of the war, they did not place much emphasis on Germany's extensive use of reserve troops, having little faith in their own. This proved a serious miscalculation which, in conjunction with an underestimation of the Schlieffen Plan, almost led to France's undoing within a month of the outbreak of war.
Within weeks of the war's start, the French attack into Alsace and Lorraine had proved a debacle, effectively repelled by the German defences. With the inevitable advance of the Schlieffen Plan meanwhile, the French were thrown very much on the defensive.

Germany: Schlieffen Plan
Germany's Schlieffen Plan, named after its chief architect, Count Alfred von Schlieffen, was both offensive and defensive in nature.
Schlieffen - and the men who subsequently enhanced and modified his strategy, including Helmuth von Moltke, German Chief of Staff in 1914 - took as his starting assumption a war on two fronts, against France in the west and Russia in the east. The nature of the alliance system ensured that Russia was allied with France (and latterly Britain), set against Germany's alliance with Austria-Hungary and Italy.
Notwithstanding the potentially enormous size of the Russian army, with its never-ending supply of men, Schlieffen assumed - largely correctly, as it turned out - that it would take six weeks or longer for the Russians to effectively mobilise their forces, poorly led and equipped as they were.
Helmuth von Moltke, the German Chief of Staff responsible for putting the Schlieffen Plan into operationBanking on this assumption, Schlieffen devised a strategy for knocking France out of the war within those six weeks. In order to do so he would commit the vast majority of German forces in the west to form an overwhelming assault with Paris as its aim, leaving just sufficient forces in East Prussia to hold off the Russians during the latter's mobilisation process. Once France had been dealt with the armies in the west would be redeployed to the east to face the Russian menace.
In striking against France von Schlieffen determined to invade through Belgium; for tactical as well as political reasons, an invasion via Holland was discounted (Germany desired Dutch neutrality for as long as possible); and Switzerland in the south was geographically invasion-proof. Passage through the flat Flanders plains would offer the fastest route to France and victory.
Working to a tight deadline, five German armies would advance through Belgium and France in a grand wheel motion, turning through the Flanders plains north-east of France. The German forces would move from Alsace-Lorraine west through France en route for Paris. Schlieffen's often-quoted remark, "when you march into France, let the last man on the right brush the Channel with his sleeve" was based upon this turning wheel-like advance.
By outflanking the French armies von Schlieffen aimed to attack from the rear, where the French were likely to be most vulnerable. A small German force would guard the Franco-German border, enticing the French to move forward, upon which they would be attacked from the rear by the main bulk of the German army, assuring encirclement and destruction.
Joseph Joffre, Commander-in-Chief of the French Army, and champion of Plan XVIIA side benefit of the Schlieffen Plan saw the bulk of the French resistance situated within France rather than in Germany. Even while retreating - which was by no means part of the plan - the Germans could (and did) entrench themselves deep inside French territory.
Whilst the French aimed to evict the invader from their country - and consequently constructed their own trenches lightly, never intending that they should be in use for any great length of time - the Germans dug deep, sophisticated trenches, content to remain where they were pending a further advance at some later stage.
The weakness of the Schlieffen Plan lay less in the rigidity of the timescale - for the German army very nearly succeeded in capturing Paris within the time allotted - but in its underestimation of the difficulties of supply and communication in forces so far advanced from command and supply lines.
Ultimately, it was these problems, particularly in communicating strategy from Berlin, that doomed the Schlieffen Plan. The Allied forces could rush troops to the front by use of the railway faster than the Germans could arrange fresh supplies of food and reserve troops.
Most critically, Moltke's isolation from the front line not far from Paris led to a series of poor decisions and a crucial weakening of his forces in the north. A promptly timed French counter-attack exploiting a gap in the German lines at the First Battle of the Marne set off the so-called 'race to the sea' and the onset of static trench warfare. The rapid war of movement was brought to an end.

Austria-Hungary: Plans B and R
Austria-Hungary's plans for war are much less discussed than those of France and Germany, and with good reason. In devising first Plan B and then Plan R, Austria-Hungary assumed that the coming war would be limited to Serbia.
Plan B (for Balkans) detailed the requirement for six Austro-Hungarian armies in the field, three to invade Serbia, with a further three guarding the Russian border to dissuade an attack from that quarter.
Plan R (for Russia) essentially revised Plan B, allowing for a greater volume of troops to guard against Russian assistance for the Serbs in the south, whilst assuming German activity in the north. This led to four armies being deployed against Russia and two against Serbia. Whilst the chosen plan in August 1914, in the event this strategy never came to fruition, since in committing to the Schlieffen Plan Germany devoted the bulk of its manpower to the west before intending to turn its attention to the east.

Russia: Plans G, A and 19
Russia, meanwhile, put together two very different plans for war. Plan G assumed that Germany would launch the war with a full-scale attack against Russia; the opposite of what actually transpired. Unusually, Plan G was content to permit German infringement of Russia's borders, with the consequent loss of territory and large-scale casualties, pending completion of Russian army mobilisation.
In short, the Russian military assumed that the country could readily bear a string of defeats at the start of the war, such was the reserve of manpower ultimately available to the army. Once effectively mobilised, they believed that the Russian army would inevitably eject Germany from within its borders. Napoleon had failed to conquer the vastness of Russia; it was assumed that Germany would likewise fail.
Plan 19 - also known as Plan A - was less drastic in its initial sacrifice of Russian manpower. Russia's French partners pressed the Russian military to devise a more offensive war strategy.
Tsar Nicholas IIPlan 19, devised in 1910 by General Danilov and substantially modified in 1912, correctly assumed that Germany would open the war with an attack against France rather than Russia.
This being the case, two Russian armies would advance into East Prussia and to Silesia en route to central Germany. Russia would at the same time make use of a fortress defence against invading forces.
In the event, the Russian advance into East Prussia was thrown back almost immediately upon the start of the war, with the Russian army suffering a particularly crushing defeat at Tannenberg, followed by lesser setbacks at the First and Second Battles of the Masurian Lakes.

Britain
The British did not devise a general war strategy in the same sense as France, Germany, Austria-Hungary and Russia. Unlike these powers, Britain had no particular desire for war to break out, and had no plans for expansion, although she was keen to protect her interests, in particular her trading links with her far-flung empire.
However once war broke out Britain, governed by Asquith's administration, and after some initial confused dithering, determined to come to the aid of 'Brave Little Belgium' (as Belgium was represented in the initial British propaganda recruitment campaign) and to France.
In the absence of a conscripted army, the British Expeditionary Force (or BEF) was to be transported to the continent and onwards by rail to Belgium and the French left flank. It was estimated that it would take three full weeks, 21 days, to mobilise the BEF; Germany and France banked upon mobilising within 15 days.

Belgium
Belgium, by its very neutrality, could not openly plan for war. Instead, upon the declaration of war (or, in the case of Germany, invasion), the entirety of Belgium's armed forces, comprising 117,000 field troops, were concentrated west of the River Meuse in the (ultimately unsuccessful) defence of Antwerp.
Some 67,000 additional fortress troops were responsible for the defence of the forts at Liege, Namur and Antwerp.

Serbia
The Serbian plan for war was simple: upon declaration of war the army would be doubled from five to ten divisions and placed in readiness to strike against Austria-Hungary once it became apparent what the latter's tactical intentions were.

Dopuna: 12 Avg 2009 1:19

Церска битка, Слободан Ристановић
rastko.rs/rastko-drina/istorija...itka/index.html

Битка изнад облака: Цер, Гучево, 1914. — Бранимир Гинић (1989),
rastko.rs/rastko-drina/istorija...cevo/index.html

О битци на Мачковом Камену 1914.
rastko.rs/svecovek/ustrojstvo/n...omen_crkva.html

ako nekog interesuje

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 949 korisnika na forumu :: 48 registrovanih, 7 sakrivenih i 894 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3195 - dana 09 Nov 2023 14:47

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 357magnum, A.R.Chafee.Jr., Asparagus, babaroga, bokisha253, Boris Bosiljčić, BORUTUS, Brana01, comi_pfc, croato, cvrle312, darcaud, DENIRO, Dimitrise93, DPera, dragoljub11987, dragon986, dule10savic, FileFinder, GenZee, Georgius, goxin, h8propaganda, ikan, JOntra, Kruger, Kubovac, KUZMAR, Lieutenant, Luka Blažević, mercedesamg, milenko crazy north, Miroljub1979, novator, opt1, pein, pera bager, prle122, repac, Ripanjac, stegonosa, suponik, vathra, VJ, vladulns, VP6919, wolverined4, 125