Istorija NATO mirovnih misija

Istorija NATO mirovnih misija

offline
  • saula  Male
  • Novi MyCity građanin
  • Pridružio: 03 Feb 2009
  • Poruke: 10
  • Gde živiš: Republika Srpska, okolina BL

4. MIROVNE MISIJE I NATO

NATO ima širok spektar dijelovanja a jedan od njih je sigurno i učešće u operacijama podrške miru. NATO u ovakvim operacijama učestvuje od devedesetih godina XX-og vijeka. Danas NATO dijeluje na tri kontinenta učestvujući u mirovnim misijama podrške miru.

4.1 NATO u Bosni i Hercegovini

Bosna i Hercegovina bila je pozornicom mnogih premijera za NATO, a odluke koje su donesene kao odgovor na događaje u toj zemlji, pomogle su uobličiti evoluciju Saveza i razviti njegove sposobnosti. Upravo je Bosansko Hercegovačka kriza i rat omogućili NATO-ovu bližu saradnju sa Ujedinjenim nacijama te angažman u podršći implementaciji mirovnog sporazuma. NATO je kao jedina organizacija koja u svakom trenutku raspolaže silom bio idealan partner posrnuloj UN misiji u BiH. NATO nije svojim instrumentom sile ostvario mir, NATO je svrstavajući se na stranu jednih i pomoći jednoj strani doveo do balansa i situacije u kojoj su pregovori jedino rešenje. Savez je u avgustu i septembru 1995. godine izveo napade koji su pomogli okončati rat u Bosni i Hercegovini i potom je vodio operaciju očuvanja mira tokom devet godina, od decembra 1995. do decembra 2004. Iako je NATO u decembru 2004. godine predao Europskoj uniji odgovornost osiguranja svakodnevne bezbjednosti u Bosni i Hercegovini, Savez je zadržao rezidualnu vojnu komandu u Sarajevu kako bi se mogao usredotočiti na reformu odbrane u Bosni i Hercegovini i pripremiti zemlju za članstvo u programu Partnerstvo za mir a kasnije u NATO-u.
Politički temelj uloge Saveza u operacijama očuvanja mira postavljen je na sastanku ministara spoljnih poslova u Oslu, u junu 1992. godine. Na tom su sastanku ministri vanjskih poslova izrazili spremnost da će poduprijeti aktivnosti očuvanja mira pod odgovornošću Konferencije o evropskoj bezbjednosti i saradnji (KESS, naknadno preimenovanom u Organizaciju za evropsku bezbijednost i saradnju ili OESS) od slučaja do slučaja u skladu sa vlastitim procedurama. Ovo je značilo da resursi i ekspertize Saveza stoje na raspolaganju operacijama očuvanja mira.
U decembru 1992. godine, Savez je izjavio da je spreman podržati operacije očuvanja mira pod ovlaštenjima Savjeta bezbjednosti UN-a koji snosi glavnu odgovornost za međunarodni mir i bezbjednost. Razmatrajući operaciju očuvanja mira i sankcije, ili mjere provođenja embarga koje su već bile poduzele NATO zemlje kao Savez u cjelini i pojedinačno, a kako bi poduprli primjenu rezolucija Savjeta bezbjednosti UN-a koje su se odnosile na sukob u bivšoj Jugoslaviji, ministri spoljnih poslova NATO-a su nagovijestili da je Savez spreman pozitivno odgovoriti na buduće inicijative koje je Generalni sekretar UN-a mogao preduzeti u traženju pomoći od Saveza na ovom području.Između 1992. i 1995. godine, Savez je donio nekoliko odluka o operacijama nadziranja i, naknadno, primjenjivanja UN-ovih embarga i sankcija u Jadranskom moru te nadziranja i, potom, primjenjivanja UN-ove zone zabrane prelijetanja iznad Bosne i Hercegovine. Savez je također obezbijedio neposrednu vazdušnu podršku Zaštitnim snagama UN-a (UN Protection Force, UNPROFOR).
NATO avioni su 30. avgusta 1995. godine izvršili kampanju vasdušnih udara ciljeve srpskih položaja u Bosni i Hercegovini. Ovi udari su označili početak operacije «Deliberate Force», prve NATO-ove vazdušne kampanje, koja je trajala do 15. septembra. 1995. godine. Ovu kampanju NATO je proveo nakon rezolucije Savjeta bezbjednosti

4.1.1 Dejtonski mirovni sporazum

Pod uslovima Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina), poznatog pod imenom Dejtonski mirovni sporazum (Dayton Peace Accord, DPA), potpisanog u Parizu 14. decembra 1995. godine, NATO-ove su Snage za provođenje (Implementation Force, IFOR), sa 60 000 vojnika godinu dana nadzirale provođenje vojnih aspekata sporazuma. Snage su aktivirane 16. decembra, a četiri dana kasnije vlast je prenesena sa komadanta UN-ovih snaga na komadanta IFOR-a, te su tako sve NATO i ne-NATO snage učestvovale u operaciji pod komandom IFOR-a.
Do 19. januara 1996. godine, stranke Dejtonskog sporazuma su povukle svoje snage iz zone razdvajanja na drugu stranu dogovorene linije prekida vatre, i do 3. februara sve su snage bile povučene iz područja predviđenih za transfer pod uslovima sporazuma. Transfer teritorija između entiteta Bosne i Hercegovine je završen do 19. marta, te je ustanovljena nova zona razdvajanja. Do kraja juna, spremanje teškog naoružanja u vojne objekte i demobilizacija snaga su također bili završeni prema odredbama DPA-a. IFOR je bitno doprinio stvaranju bezbjednog okruženja za provođenje civilne i političke obnove. Takođe je omogućio podršku civilnim zadacima usko sarađujući s Kancelarijom Visokog predstavnika (OHR), Međunarodnim policijskim namjenskim snagama (IPTF), Međunarodnim Crvenim krstom (ICRC), kancelarijom Visokog predstavnika UN-a za izbjeglice (UNHCR), Međunarodnim sudom za ratne zločine za bivšu Jugoslaviju (ICTY) i mnogim drugim agencijama, obuhvaćajući više od 400 nevladinih organizacija koje su djelovale na tom području.
IFOR je pomogao Organizaciji za evropsku bezbjednost i saradnjju (OESS) u pripremi i nadzoru prvih slobodnih izbora u septembru 1996. godine. Nakon ovih izbora, IFOR je pružao podršku OHR-u u nastojanju da pomogne entitetima Bosne i Hercegovine pri stvaranju novih zajedničkih institucija. Nadalje, vojni inženjeri IFOR-a su popravili i ponovno otvorili puteve i mostove, te su pomogli u deminiranju, i popravci željezničkih kolosijeka, te otvaranju civilnih aerodroma, uspostavljanju redovnog snadbijevanja plinom, vodom i strujom, u obnavljanju škola i bolnica, te u ponovnom uspostavljanju glavnih telekomunikacija.

4.1.2 Od IFORA do SFOR-a

Prema Rezoluciji 1088 Savjeta bezbijednosti UN-a od 12. decembra 1996. godine, SFOR je postao pravni naslednik IFOR-a i njegov glavni zadatak je bio doprinijeti razvoju bezbjednog okruženja neophodnog za jačanje mira. Snage koje su se izmjenjivale nakon prvog SFOR-a, zadržale su naziv «SFOR» te su radile na sličnim principima kako bi spriječile obnavljanje neprijateljstva i na taj način pomogle u stvaranju slova potrebnih za provođenje civilnih aspekta DPA-a. Istovremeno je Savjet izradilo prelaznu strategiju koja je obuhvaćala progresivno smanjivanje veličine snaga čim se stvore uslovi prijenosa odgovornosti na nadležne zajedničke institucije, civilne vlasti i međunarodna tijela.
Kako je situacija u Bosni i Hercegovini postajala sve stabilnija, NATO je reorganizovao Stabilizacijske snage i smanjivao njihov opseg. Do početka 2002. godine, početnih 32 000 vojnika je bilo svedeno na 19 000, upućenih iz 17 zemalja članica NATO-a i 15 ne-NATO članica, ubrajajući i ruski kontingent. Veliki broj ne-NATO zemalja, od kojih su neke od tada postale članicama, učestvovalo je u IFOR-u i SFOR-u u nekoj od rotacija: Albanija, Argentina, Austrija, Bugarska, Egipat, Estonija, Finska, Irska, Jordan, Letonija, Litva, Maroko, Rumunija, Slovačka, Slovenija, Švedska i Ukrajina.
Nadalje je, do januara 2003. godine, SFOR smanjen na 12 000 vojnika, s mogućnošću podrške strateškim rezevnim snagama i s nastavljenim mandatom kako bi pomogao održati sigurno okruženje uskladu sa DPA-a. Poboljšanje opšte bezbjednone situacije u Bosni i Hercegovini u 2003. godini, čemu su doprinijele uspješne operacije koje su vodili timovi za uništenje minsko-eksplozivnih sredstava u uklanjanju velikih količina granata, metaka, pištolja, mina i ostalog materijala, omogućile su NATO-u da nadalje svede opseg SFOR-a na nekih 7000 vojnika u sklopu rezidualnih snaga za odvraćanje, a s mogućnošću pojačanja, do sredine 2004.
Istovremeno, uspješna primopredaja NATO-ove operacije u bivšoj jugoslavenskoj Republici Makedoniji Europskoj uniji 2003. godine, omogućila je raspoređivanje snaga misije EU-a koje su trebale naslijediti SFOR.
Članovi Saveza su dogovorili završetak operacije SFOR-a do kraja 2004. godine, odajući priznanje napretku ostvarenom u Bosni i Hercegovini od raspoređivanja Snaga za provođenje pod vodstvom NATO-a 1995. godine, kao i kasnijoj pozitivnoj ulozi SFOR Evropska unija je 2. decembra 2004. godine rasporedila nove snage u Bosni i Hercegovini, EUFOR, u okviru operacije «Althea». EUFOR trenutno ima podršku NATO-a u skladu s dogovorom «Berlin plus». Odgovornosti za ovu misiju preduzete su u okviru sporazuma «Berlin plus» oslanjajući se na NATO-ovu ekspertizu na području planiranja i omogućavajući Evropskoj uniji korištenje zajedničkih kapaciteta i sposobnosti Saveza.Ovi su dogovori također omogućili prenos odgovornosti za misiju s NATO-a na Evropsku uniju u kontinuitetu, što je optimizovalo uporabu resursa i izbjeglo dupliciranje nastojanja.
NATO je od 2004 aktivno učestvovao u provođenju reforme odbrane takođe pomogao je BH vlastima da kroz reformu odbrane unište dio starog nepotrebno naoružanja Danas kada je Bosna i Hecegovina članica Partnerstva za mir uloga NATO-a svedena je na savjetodavnu i tehničku pomoć Združenoj komandi oružanih snaga BiH.

4.2 NATO angažman na Kosovu i Metohiji

NATO vodi operaciju očuvanja mira na Kosovu od juna 1999. godine, kao podršku širim međunarodnim nastojanjima za izgradnjom mira i stabilnosti u pokrajini koja je predmet spora. NATO-ove Snage za Kosovo, ili KFOR, raspoređene su neposredno nakon NATO vazdušne kampanje od 78 dana koju je Savez pokrenuo u martu 1999. Ta kampanja, druga u NATO-ovoj istoriji razlikuje se od prve (one u BiH) po tome što je NATO bez saglasnosti Savjeta bezbjednosti odnosno na svoju ruku pokrenu ovu akciju nakon pritiska na Miloševićev režim u Rambujeu. NATO dejstva trajalu su 78 dana a izazvalo je ne samo pogoršanje situacije i još veće stradanje na Kosovu i Metohiji već i stradanje u Srbiji. NATO je se u ovoj akciji služio svim raspoloživim konvencionalnim sredstvima uključujući i municiju sa osiromašenim uranijumom, kasetne bojeve glave i druga po ženevskoj konvenciji zabranjena ubojita sredstva. NATO u vojnom smislu u kampanji potiv SRJ nije postigao mnogo izuzev razaranja civilnih i vojnih objekata on nije bio u mogućnosti da ozbiljnije uzdrma Vojsku Jugoslavije.
NATO je ostvario ovom kampanjom nekoliko političkih ciljeva: uspostavio dokaziv prestanak svih vojnih akcija, nasilja i represije; povlačenje svog vojnog osoblja, policijskih i paravojnih snaga s Kosova; razmještanje međunarodnih vojnih snaga na Kosovu
Rezolucija 1244 Savjeta bezbijednosti UN-a od 10. juna 1999. godine, pozdravila je prihvaćanje principa političkog rješenja sukoba od strane Savezne Republike Jugoslavije, koja su obuhvaćala neposredan prestanak nasilja i povlačenje njenih vojnih, policijskih i paravojnih snaga, kao i raspoređivanje efikasne međunarodne civilne i bezbjednosne prisutnosti uz značajno učešće NATO-a. Takođe rezolucija 1244 garantuje i teritorijalnu cijelovitost Srbije upravo zemlje članice NATO-a su u februaru 2008. godine dozvolile a zatim i verifikovale priznanjem samoproglašenu Republiku Kosovo. Istu odluku o priznanju donijelo je i nekoliko zemalja prijatelja i partnera Saveza. Ovaj presedan u svijetu krši sve odredbe međunarodnog prava i isto tako je u suprotnosti sa rezolucijom SB-a. NATO je još jednom demonstrirao svoju silu i moć kad je dozvolio Evropskoj uniji da unilateralno pošalje misiju EULEX na Kosovo kao podršku nastojanju KFOR-a da uspostavi stabilno okruženje na Kosovu..

4.2.1 Snage na Kosovu i Metohiji pod vodstvom NATO-a

Prvi dijelovi KFOR-a stigli su na Kosovo 12. juna 1999. godine. Do 20. juna je završeno povlačenje srpskih snaga. Zadaci KFOR-a su obuhvatali pomoć pri povratku raseljenog stanovništva i izbjeglica; obnovu i deminiranje; medicinsku pomoć; bezbjednost i javni red; zaštitu nasljeđa; bezbjednost granica; zabranu šverca oružjem; provođenje programa amnestije za predano oružje, municiju i eksplozivna sredstva širom Kosova; uništenje oružja; i podršku uspostavi civilnih institucija, zakonu i redu, pravosudnom i kaznenom sistemu, izbornom postupku i ostalim aspektima političkog, ekonomskog i društvenog života pokrajine.
U početku se KFOR sastojao od 50 000 vojnika iz zemalja članica NATO-a, zemalja partnera i ne-NATO zemalja pod jedinstvenim komandom i nadzorom. Do početka 2002., KFOR je smanjen na oko 39 000 vojnika. Poboljšanje bezbjednosnog okruženja omogućilo je NATO-u da dodatno svede opseg KFOR-ovih snaga na 26 000 vojnika do jula 2003. te na 17 500 vojnika do kraja iste godine. U martu 2004. godine, pojavila se prepreka napretku prema "stabilnom, multietničkom i demokratskom Kosovu" u trenutku kada je ponovno buknulo nasilje i kad su razjareni Albanci jurili Srbe i uništavali crkve i manastire širom Kosova te kad su napadnuti pripadnici KFOR-a. NATO-ovi planovi za slučaj nepredvidivih situacija omogućili su hitro raspoređivanje dodatnih 2500 vojnika s ciljem pojačanja postojećih KFOR-ovih snaga.
U međuvremenu Ujedinjene nacije definisale su mjere koje omogućavaju povratak izbjeglica, ekonomsku reformu i ostale standarde kao neophodne uslove za normalizaciju. Na Istambulskom sastanku na vrhu, NATO šefovi država i vlada osudili su obnovljeno međuetničko nasilje koje je buknulo u martu 2004. godine i potvrdili NATO-ovu privrženost sigurnom, stabilnom i multietničkom Kosovu, na temelju potpunog provođenja Rezolucije 1244 Savjeta bezbijednosti UN. Također su naglasili podršku dogovorenoj politici «Standardi prije statusa» («Standards before status») i s tim povezanom Mehanizmu revizije standarda (Standards Review Mechanism).
NATO je vrlo malo radio na povratku Srba i stvaranju održivog povratka. Konstantno smanjenje snaga praćeno je i nakon proglašenja Kosovske nezavisnosti. Dolazkom snaga EULEXA na teritoriju Kosova i Metohije Evropska unija polako preuzima primat i u ovoj operaciji produbljujući partnerstvo sa NATO-om.

4.3 NATO u BJR Makedoniji

Na zahtjev vlasti iz Skoplja, NATO se uključio u događaje u BJR Makedoniji kako bi pomogao smiriti eskalirajući sukob između vlade i pobunjenih etničkih Albanaca i spriječiti moguće prerastanje sukoba u rat širokih razmjera.U junu 2001. godine, makedonski predsjednik Boris Trajkovski je zamolio NATO za pomoć pri raspuštanju Vojske za nacionalno oslobođenje - «UCK» (National Liberation Army, NLA) i razoružanju grupa etničkih Albanaca koje su bile aktivne na teritoriji njegove zemlje. Sjevernoatlanski savjet je u odgovoru primijenilo dvojaki pristup: osudio je napade i usvojio određene mjere kao podršku nastojanjima vlade u borbi protiv aktivnosti ekstremista, dok je istovremeno zahtijevalo od vlade da smiri vojnu akciju i da usvoji ustavne reforme kojima bi se povećalo učešće etničkih Albanaca u društvu i politici.
Pokrenut je politički dijalog u kojem su učestovale obe strane, što je dovelo do mirovnog plana i primirja. Potpisivanjem Ohridskog okvirnog sporazuma (Ohrid Framework Agreement) otvoren je put ulasku NATO-vih vojnika u zemlju 27. avgusta 2001. kao i uvođenju internih reformi. Misija pod nazivom «Operation Essential Harvest», u trajanju od 30 dana, imala je za cilj sakupiti i uništiti svo naoružanje dobrovoljno predano od strane UCK osoblja. U operaciji je učestvovalo 3500 vojnika NATO-a i njihova logistička podrška. Sakupljeno je približno 3875 komada oružja i 397 600 komada ostalog municije poput minsko-eksplozivnih sredstava. Kasnije te godine, makedonski je parlament usvojio 15 ustavnih amandmana iz mirovnog sporazuma.
U septembru 2001. godine, predsjednik Trajkovski je zatražio snage koje bi obezbijedile zaštitu međunarodnih posmatrača iz Evropske unije i Organizacije za evropsku bezbijednost i saradnju, koji su nadzirali provođenje mirovnog plana za BJR Makedoniju. U misiji koja je uslijedila, poznatoj pod nazivom «Operation Amber Fox», učestvovalo je 700 vojnika iz zemalja članica NATO-a pod vodstvom Njemačke, koji su došli kao pojačanje za 300 vojnika već smještenih u zemlji. Operacija je započela 27. septembra 2001. godine s tromjesečnim mandatom zaštite međunarodnih posmatrača koji su nadzirali provođenje mirovnog plana. Mandat operacije je naknadno produžen.
Na zahtjev predsjednika Trajkovskog, NATO je pristao nastaviti pružati podršku u BJR Makedoniji u okviru nove misije koja je započela 16. decembra 2002. godine pod nazivom «Operation Allied Harmony». Sjevernoatlanski savjet je uvidjeo da se operacija «Amber Fox» može okončati, međutim i dalje je u zemlji postojala potreba za prisutnošću međunarodnih vojnih snaga kako bi se umanjio rizik od destabilizacije.
Misija pod nazivom «Operation Allied Harmony» se sastojala od operativnih dijelova, koji su trebali obezbjediti podršku međunarodnim posmatračima, i od savjetodavnih dijelova, za pomoć vladi u preuzimanju odgovornosti za bezjednost cjelokupnog teritorije.
«Operation Allied Harmony» pod vodstvom NATO-a je nastavljena do 31. marta 2003. godine, kada je odgovornost za misiju prešla u nadležnost Evropske unije. NATO je i nakon toga zadržao vojno i civilno osoblje u zemlji kako bi ono pomoglo nacionalnim vlastima i pružalo savjete o izradi reformi vojnog i bezbijednosnog sektora i o učešću zemlje u Akcijskom planu za članstvo.

4.4 NATO snage u Afganistanu

NATO predvodi međunarodna nastojanja očuvanja mira u Afganistanu od avgusta 2003. godine, pomažući na taj način stvaranje uslova u kojima u zemlji mogu funkcionisati parlamentarna vlada, samoodrživ mir i bezbijednost. Radi se o prekretnici i prvoj NATO operaciji izvan tradicionalnog evroatlantskog područja. U početku je operacija bila ograničena na pružanje bezbjednosti na području Kabula i njegove okolice, no Savez sada širi svoju misiju kako bi pokrio i ostale dijelove zemlje putem takozvanih Provincijskih timova za obnovu (Provincial Reconstruction Teams). Konkretno, NATO nastoji pomoći vladi Afganistana u održavanju sigurnosti na području odgovornosti svojih operacija, pružiti podršku vladi u proširenju vlasti na cijelu zemlju, i pružiti pomoć u osiguranju bezbjednog okruženja koje vodi prema slobodnim i poštenim izborima, širenju vladavine zakona i procesu obnove.
Neposredno nakon protjerivanja Al Kaide i Talibana, afganistanske vođe sastale su se u Bonnu (Njemačka) u decembru 2001. godine, da uz podršku međunarodne zajednice započnu proces ponovne izgradnje zemlje. Stvorena je nova struktura vlade u obliku Afganistanske prelazne vlasti (Afghan Transitional Authority) kao i Međunarodne snage za pomoć bezbjednosti (International Security Assistance Force, ISAF) pod mandatom Rezolucija 1386, 1413 i 1444 Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija koje su trebale omogućiti tranzicijskoj vlasti i UN-ovoj Misiji za pomoć u Afganistanu (Assistance Mission in Afghanistan) siguran rad na području glavnog grada Kabula i njegove okoline. Detaljni Vojno-tehnički sporazum (Military Technical Agreement) između Zapovjednika ISAF-a (ISAF Commander) i Afganistanske prelazne vlasti obezbjedio je daljnje smjernice ISAF-ovim operacijama.
PRT koncept predstavlja novinu koja se dokazuje kao efikasno i korisno sredstvo pomoći pri stvaranju sigurnog okruženja i omogućuje nadležnim zemljama, međuna- rodnim organizacijama i nevladinim udruženjima da pomognu vladi Afganistana u obnovi zemlje. Glavna uloga timova je pomoći vladi Afganistana proširiti svoju vlast širom države, te olakšati razvoj bezbjednosti u regijama. Zadatci timova obuhvataju uspostavu veza s lokalnim vlastima, povećanje bezbjednosti u njihovim područjima nadležnosti, davanje podrške aktivnostima reforme bezbjedonosnog sektora, i upotrebu sredstava i sposobnosti koji im stoje na raspolaganju kako bi olakšali proces obnove u provincijama.
Uz PRT-ove, postoje tri glavna dijela ISAF-a, a to su:

1. Komanda ISAF-a, koja komanduje Kabulskom multinacionalnom brigadom (Kabul Multinational Brigade), provodi operativne zadatke u svoj zoni odgovornosti, povezujući se i pomažući Ujedinjene nacije, afganistanske vlasti, vladine i nevladine organizacije, te koalicijske snage u Afganistanu pod vodstvom SAD-a (Operacija «Enduring Freedom»);
2. Kabulska multinacionalna brigada, koja predstavlja taktičku komandu ISAF-a i odgovorna je za svakodnevno planiranje i provođenje patroliranja i operacija civilno-vojne saradnje;
3. Aerodrom u Kabulu nad kojim nadležnost ima afganistansko Ministarstvo civilnog vazdušnog saobraćaja i turizma uz pomoć ISAF-a. Dodatna uloga NATO-a, zajedno s predstavnicima drugih nadležnih nacionalnih i međuna- rodnih tijela, odnosi se na obnovu kabulskog aerodroma.

ISAF je također pružao podršku u vođenju ustavnog tijela ili velikog vijeća, sastavljenog od oko 500 afganistanskih vođa, koje je djelovalo od decembra 2003. godine do januara 2004.. Na zahtjev afganistanskog predsjednika Hamida Karzaia, ISAF je pružao podršku tokom predsjedničkih izbora u jesen 2004. te za vrijeme parlamentarnih i lokalnih izbora u jesen 2005. godine.

4.5 NATO misija u Darfuru

Zajedno s Evropskom unijom, NATO od jula 2005. godine pomaže Afričkoj uniji pri proširenju mirovne misije u Darfuru (Sudan) kako bi se pokušalo zaustaviti stalno nasilje. Savez pomaže Afričkoj uniji u vazdušnom prebacivanju mirovnih snaga i civilne policije do ratom zahvaćenih područja, obezbjeđuje obuku snaga vodeći multina cionalnu vojnu komandu i obrađujući obavještajne podatke.
U aprilu 2005. godine, Afrička unija je zamolila NATO da razmotri mogućnost pružanja logističke podrške misiji Afričke unije u Sudanu, čime bi misija proširila svoju operaciju u Darfuru i zaustavila neprekinuto nasilje. U maju 2005. godine, predsjednik Komisije Afričke unije (Commission of the African Union) Konare, kao prvi predstavnik Afričke unije, posjetio je NATO te iznio detalje o pomoći koju je zatražila Afrička unija. U junu, nakon daljnjih konsultacija s Afričkom unijom, Evropskom unijom i Ujedinjenim nacijama, NATO je službeno pristao pružiti podršku Afričkoj uniji vazdušnim transportom i obukom. NATO takođe organizuje radionice na temu izgradnje komandnih kapaciteta za oficire Afričke unije unutar Komande raspoređenih integrisanih namjenskih snaga (Deployed Integrated Task Force Headquarters) u Etiopiji. Obuka počiva na planiranju na strateškom nivou i usresređuje se na tehnologije i tehnike čime bi se uspostavila sveobuhvatna analiza i razumijevanje Darfura, i prepoznala područja gdje primjena mogućnosti Afričke unije može utjecati i oblikovati operativno okruženje za sprečavanje kriza. Nakon zahtjeva Afričke unije podnesenih 16. septembra 2005. godine, NATO je odlučio nastaviti s pružanjem pomoći osiguravajući vazdušni transport, te izgradnju kapaciteta sve do kraja marta 2006. godine

5. NATO U BUDUĆNOSTI

Kroz istoriju bili smo svijedoci postojanja raznih vojnih i ekonomskih saveza. Mnogi od njih su bili kratkog daha i stvoreni prvenstveno da bi zaštitili od neposredne vojne prijetnje. Svakako najznačajnija i najmasovnija ogranizacija koja postoji i danas jeste Sjeverno Atlanski Savez ili NATO.
Stvoren od strane SAD-a na pepelu razorene Evrope sa osnovnim ciljem da štiti kapitalizam od njegovog ideološkog neprijatelja komunizma. Četrdeset pet godina NATO je bio brana i zaštita od Crvene armije u ratu bez ispanjenog metka koji nam je poznat kao hladni rat. Upravo NATO koji spaja zemlje Sjeverne Ame-rike sa zemljama Zapadne Evrope bio je i ostao najjači instrument njihove spoljne politike. Događaji početkom devedesetih a prije svega urušavanje socijalisti- čkog poretka u istočnoevropskim zemljama te raspad SSSR natrenutak su od NATO pakta stvorili organizaciju bez budućnosti i svrhe. Tranzicioni procesi u istočnoevropskim zemljama te tragičan rat na prostoru bivše SFRJ ponovo će NATO pakt izbaciti u centar pažnje davajući mu nova ovlaštenja i zadatke. Na taj način NATO je već početkom novog milenijuma postao globalni lider za očuvanje svjetskoj mira, moćni i homogeniji čak i od Ujedinjenih nacija. Priključenjem bivših zemalja Varšavskog pakta, NATO dobija novu dimenziju postajući kolektivni zaštitnik Evropske Unije i Amerike. Upravo činjenica da NATO čine ekonomski najrazvijenije zemlje svijeta osigurava njegov opstanak. Danas kad se NATO sprema da uključi zemlje jugoistočne Evrope i bude predhodnica ovih zemalja članstvu u EU postajemo svijesni mogućnosti i prednosti članstva u ovakvoj organizaciji ali i njegovih nedostataka. NATO pakt iako je pobijedio u hladnom ratu on nije niti će biti umogućnosti da porazi ili potčini zemlje zbog kojih je prvenstveno stvoren Rusiju i Kinu. Snaga NATO-a nije u brojnosti vać u tehnološkoj i ekonomskoj nadmoći koja omogućava zaštitu prije svega američkih interesa na globalnom nivou.
Budućnost NATO- a je teško proicirati ali proširenjem na sve zemlje Evrope može se posmatrati kao jačanje evropskog elementa u savezu a samim tim će morati doći do preraspodijele snaga i uticaja između EU i SAD. Ono što je izvijesno je to da će NATO postati manje agresivna organizacija isključivo fokusirana na nenasilno riješavanje prolblema. Element civilne zaštite postaće dominanatan i zajdno sa kolektivnom bezbijednošću činiti stub organizacije. Isto tako treba napomenuti da evropska namijenska industrija sve više umanjuje priamat američkoj, prateći i razvijajući svremena borbena sredstva. U budućnosti se može očekivati od NATO-a još tiješnja saradnja sa Rusijom, Kinom i Indijom u cilju riješavanja konflikata i problema u svijetu. Zbližavanje Afričih zemalja sa NATO-m u cilju obezbjeđivanja trajne stabilno- sti među Afričkim zemljama sve je izvijesnija i jedina moguća varijanta kad se uzmu u obzir problemi sa kojima se ovaj kontinent susreće.



LITERATURA

Čehulić, Lidija 2003. Euroatlantizam. Zagreb: Politička kultura
Ebookshop 03.09.2008 18:41 nato.int/ebookshop
NATO posle Praga 2002. Brussels: NATO Office and Information Press
NATO after Istanbula 2004. Brussels: NATO Office and Information Press
NATO after Riga 2006. Brussels: NATO Office and Information Press
NATO after Bucharest 2008. NATO Office and Information Press
NATO Handbook 2005. Brussels: Public Diplomacy Division
NATO na Balkanu 2005 Brussels: Public Diplomacy Division
Security Throught Partnership 2006. Brussels: Public Diplomacy Divisi- on
Publication 06.09.2008 08:45 nato.int/issues/index.html Transformisani NATO 2006. Brussels: Public Diplomacy Division
Vukadinović, Radovan 2004. Međunarodni politički odnosi. Zagreb: Politička kultura
Vukadinović R, Čehulić,L Božinović, D 2007. NATO i euroatlanska integracija. Zagreb: Topical



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • boksi  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 11 Jun 2008
  • Poruke: 7405

KFOR sad na Kosovu ima 14000 vojnika
http://www.nato.int/issues/kfor/index.html

EUFOR Concordia u Makedoniji 300

http://en.wikipedia.org/wiki/EUFOR_Concordia

EUFOR Althea u Bosni 2 173

http://www.euforbih.org/eufor/index.php?option=com.....;Itemid=62

Sad mi je ovo glupo Bosanci na Kosovu imaju 50 vojnika i u Iraku a sami na svojoj teritoriji imaju mirovnjake,a Makedonci u Bosni 12 isto tako....



offline
  • VJ 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 16 Apr 2014
  • Poruke: 11442

Lider Bošnjačkog nacionalnog veća Sulejman Ugljanin traži intervenciju UN
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2016&.....id=1115595

offline
  • Pridružio: 20 Sep 2014
  • Poruke: 1968

НАТО и мировне мисије... противприродни блуд.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 399 korisnika na forumu :: 3 registrovanih, 2 sakrivenih i 394 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 2918 - dana 22 Nov 2019 07:48

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: dragon986, ivan979, srecko81