Sve tajne Bondstila

1

Sve tajne Bondstila

offline
  • Pridružio: 08 Sep 2005
  • Poruke: 5746

Necenzurisana ispovest prve Srpkinje koja je dve godine radila u najvećoj NATO bazi na Balkanu
SVE TAJNE BONDSTILA

Na proslavi 4. jula za istim stolom Rugova, Tači, Čeku i lideri Srba. Neki od njih su ugodno ćaskali. Tada sam sebi rekla da sam luda što se ponekad kajem što sam otišla da radim za "okupatore"



- Tanja, da li možeš da dođeš na trenutak - zvao me je poručnik Džejms, jedan od "mojih agenata". Nevoljno sam prevrnula očima, besna što moram da prekinem igricu na kompjuteru i uputila se u njegovu kancelariju da vidim šta hoće. U sebi sam sočno psovala misleći da će opet da me gnjavi tužnom pričom o razvodu koji ga je koštao polovinu imovine i 30 odsto mesečnih prihoda.

U kancelariji sam zatekla Džejmsa i još dvojicu agenata. Ozbiljni i namrgođeni, sedeli su za stolom i gledali u neke papire. Pred njima je stajao pešadinac američkog kontigenta Kfora. Zbunjen i vidno uplašen, dodatno je pocrveneo kada sam se pojavila. Agenti su me zamolili da podignem veliku pušku koja je stajala na podu ispred nesrećnog vojnika. Kada sam odbila, uz obrazloženje da mi u ugovoru piše da ne smem da uzimam oružje, objašnjavali su da je puška prazna i insistirali da je samo podignem i ocenim koliko je teška.

Bila je poprilično teška, ali i dalje nisam razumela zašto su tražili od mene da ocenjujem težinu pušketine koju je svaki vojnik u bazi stalno vukao sa sobom. Ništa mi nije bilo jasno ni kada su me pitali da li bih primetila da mi puška fali kada bih je stalno nosila na leđima, ali sam odgovorila da bih svakako primetila da nemam tolikog tereta. A onda su oni uglas povikali da je ovaj imbecil - pokazujući na vojnika - ostavio pušku u sobi za bilijar i tri dana išao okolo bez nje jer je zaboravio gde ju je izgubio. Nesrećnik je izgledao kao da će da zaplače ili da se onesvesti, a ja sam se jedva suzdržavala da ne prasnem u smeh. S jedne strane, bilo mi ga je žao jer sam znala da će biti kažnjen, a s druge sam bila besna jer su nas takvi bombardovali.

Za dve godine koliko sam provela u Bondstilu, najvećoj NATO bazi na Balkanu, videla sam stvari za koje sam mislila da postoje samo na filmovima. Bila sam fascinirana veličinom baze koja izgleda kao manji grad u kome živi oko 10.000 ljudi. Oko 8.000 vojnika i 2.000 civila koji rade za vojsku. Među njima sam bila i ja.
Držala sam im časove srpskog i istorije

Skoro da ne prođe dan, a da me neko ne pita neku budalaštinu.

- Da li u Bondstilu imaju podzemni aerodrom?

- Ne, nemaju. Nemaju aerodrom uopšte! Postoji samo heliodrom.

Sledeće pitanje je: "A da li je Legija ušao u bazu i uništio 12 helikoptera?" Već mi je muka, ali odgovaram:

- Koliko ja znam, nije. Niti je tako lako ući u Bondstil (u sebi razmišljam - idioti, pa nije on Supermen ili Kasper da uđe kroz ključaonicu). Kada sam raspoložena, pričam o časovima salse na koje sam išla s vojnicima, a ja zauzvrat njima držala časove iz srpskog i istorije; kako sam ih vodila na Gazimestan, u Gračanicu, Dečane i Patrijaršiju, pokazivala im vodenicu staru 700 godina i katoličku crkvu u Janjevu kod Kosovske Vitine u kojoj je ikona Madone pustila krvavu suzu kada je počelo bombardovanje. Naučila sam ih da pevaju pesme iz filma "Zona Zamfirova", a zauzvrat sam tražila nove sezone "Prijatelja" i "Seksa i grada" i veš iz nove kolekcije "viktorija sikrit" koji su naručivali po promotivnim cenama. Nikada nisam pričala kako mi je bilo mnogo hladno u "hameru" dok smo zaglavljeni u snegu i blatu na vrhu nekog brda čekali helikopter da dođe po nas. Niti kako su nas terali da se, kada je u martu 2003. bio zemljotres, kao ludaci šetamo sa šlemovima po bazi.


Američki vojnici koji žive u Bondstilu imaju najbolje uslove. U svakoj baraci ima pet soba i dva velika ultramoderno opremljena kupatila s tuš-kabinama, fenovima za kosu i raznim spravicama za masažu. Svaka soba ima klimu, kablovsku TV i frižider. A mi prevodioci smo, pošto nas je bilo četiri u sobi, svaka sebi napravile svoj "korner" i ogradile ga zavesama. U sredinu sobe stavile smo stočić i nekoliko stolica. To je bio deo za goste. Slično su izgledale i muške sobe, mada je u njima uvek bilo pomalo haosa. Muškarci i žene, bilo da su vojnici, prevodioci ili asistenti, bili su strogo razdvojeni. Ako bi posle 23 sata neku devojku zatekli u muškoj sobi ili obratno, kazna je bila otkaz ili premeštaj u drugi kamp, a za vojnike čak i druga misija. Bilo je tu još mnogo pravila. Najstrože je zabranjeno pušenje u sobama. Postoje terase ispred svake barake od kojih smo mi napravile mesta za kafu i cigarete. Zimi je bilo hladno pa smo na smenu pušili u sobama, a zatim besomučno prskali osveživač prostorija od kojeg je meni uvek bila muka. Za pušenje u sobi dobijao se otkaz. Jednom su me uhvatili, ali sam prošla samo s opomenom. I to, usmenom. Kolege i koleginice nisu mogli da veruju. Ponekad sam se i ja pitala zašto su bili tako tolerantni. Za mnogo manje greške drugi su gubili posao, dok sam ja za ozbiljne ispade ponekad dobila opomenu, a uglavnom ni to. Možda zato što se većina njih pri susretu sa mnom prvi put sretala s "pravim Srbima". Mnogi od njih nikada pre nisu bili u Evropi, a za Srbiju su čuli tek kada je njihova vlada odlučila da nas bombarduje i tako zaštiti "nedužne i ugrožene Albance s Kosova koje smo mi mučili i ubijali".

Pre nego što sam došla u Bondstil, kao prevodioci za srpski jezik radili su samo Makedonci jer je centar za logistiku bio u Skoplju. Prevodioce je zapošljavala američka kompanija TRW iz Virdžinije i kvalifikovali su nas u dve kategorije. Kategorija 1 su oni koji nemaju američko državljanstvo i koji uglavnom rade za "običnu" vojsku i niže činove, dok su prevodioci kategorije 2 oni s američkim državljanstvom. Njih su testirali, a zatim i obučavali u Virdžiniji. Pripremali su ih za dolazak na Kosovo skoro šest meseci. Imali su posebne privilegije u odnosu na nas, radili su isključivo s pukovnicima i generalima, imali pristup prostorijama glavne komande i poverljivim dokumentima. Bili su to uglavnom momci i devojke hrvatskog i albanskog porekla rođeni i odrasli u Americi. Retko koji Srbin ili Srpkinja s američkim državljanstvom. Ja sam tada bila prva i jedina etnička Srpkinja u Bondstilu. Bila sam im interesantna isto koliko i oni meni. I čudna.

Na početku sam bila raspoređena da radim s pukovnikom koji je bio zadužen za bolnicu. Vrlo brzo smo se sprijateljili. Džon Latham je bio divan čovek. Završio je pravo i medicinu na Kolumbija univerzitetu. Znao je dosta o srpskoj istoriji. Vodili smo duge razgovore i pažljivo sam mu objašnjavala prilično delikatnu situaciju na Kosovu. Radili smo zajedno na tome da ubedimo srpske lekare da se vrate u bolnice u Uroševcu, Prištini i Gnjilanu kako bi i Srbi iz okolnih enklava dolazili tu na preglede i lečenje. Išlo je teško. Imali smo sto sastanaka dnevno i na kraju uspeli samo u Gnjilanu.

Tada smo imali sastanak i s predstavnicima Kosovskog zaštitnog korpusa. Bili su to tzv. oficiri tzv. bivše OVK koji su bili nešto kao lokalna vojska s ograničenim ovlašćenjima i odgovornošću. Nisu imali prava da nose oružje, a opet su njihovi oficiri imali pištolje za pojasom. Trudili su se pred pukovnikom i njegovom pratnjom da budu ljubazni prema meni i da se smeškaju, a u očima sam im videla mržnju. Dok smo ručali u hotelu "Kristal" u Gnjilanu, pukovnik se okrenuo prema meni i, pokazujući na sliku Adama Jašarija koja je visila na zidu iza nas, pitao me: "Tanja, ko je ovaj čovek?" Napravila sam nevin izraz lica i najcvrkutavijim glasićem odgovorila sam da je on "valjda bio jedan od najozloglašenijih terorista na ovim prostorima". Trojica albanskih prevodioca i oficiri iz KZK prestali su s jelom i pogledali me tako da mi se krv sledila. Nisam plašljiva, ali mi nije bilo svejedno iako sam znala da sam, dok su tu pukovnik i njegova pratnja, zaštićena kao beli medved.

- Znate, ja sam u stvari samo tako čula, pitajte njih. Oni bolje znaju, oni su s Kosova, ja sam iz Srbije - pokušavala sam da se "pravdam". Bivši teroristi su onda počeli da objašnjavaju kako je Jašari bio borac za prava Albanaca, kako je on njihov heroj kojeg je mučila i zajedno s porodicom ubila srpska policija. Ćutala sam jer sam po izrazu pukovnikovog lica videla da ih ne sluša pažljivo i da im ne veruje. Znala sam da sam postigla željeni efekat. Kasnije u kolima na putu ka Bondstilu pukovnik mi je sam rekao da želi da mu ispričam priču o teroristi sa slike jer njima ne veruje ni reč. E, onda sam mu pričala o porodici Jašari, o monstruoznim zločinima nad srpskim civilima i "slučaju Račak". Pažljivo je slušao. Osećala sam da mi veruje i bila sam ponosna. Sada više ne znam na šta, ali u tom trenutku, bila je to moja mala lična pobeda.

Dopuna: 04 Jan 2009 20:44

Kada je pukovnik otišao, raspoređena sam u Jedinicu za kriminalne istrage (CID). Opet je bilo interesantno to što sam bila jedini prevodilac kategorije 1 koji radi za njih. I jedini srpski prevodilac i jedina devojka. Imali su pored mene još trojicu Albanaca. Vojnici iz ove jedinice nemaju činove kao ostali. Oni nisu kapetan, poručnik, pukovnik...

Njihove titule su "warrent officer". Nikada nisam znala da pronađem adekvatan prevod za to. Zvala sam ih jednostavno - agenti. S njima sam radila deset meseci. Obožavali su me, a ja sam maksimalno iskorištavala to što su imali neograničena ovlašćenja i što su mogli da uhapse čak i generala. Obična vojska ih se plašila i zazirala čak i od njihovih prevodioca. Dok sam radila s njima, nosila sam uniformu samo u kampu, mogla sam da koristim internet, što je svima koji nemaju američko državljanstvo bilo najstrože zabranjeno. Takođe se najstrože kažnjavalo unošenje i korišćenje mobilnih telefona. Devojke prevodioci su u povratku sa slobodnih dana telefone unosile skrivene u veš ili uloške. Ja sam svoj stavljala u kutiju cigareta. Jednom prilikom je ogromni blentavi crnac koji je vršio kontrolu na ulazu u bazu pronašao moju malu "nokiju 8310" u paklici.

Vojnik: - Šta je ovo (pokazuje na telefon)? Ja: - Cigarete! Vojnik: - Kako cigarete, pa ovo je 'nokija'. Ja: - Pa, šta. Valjda ja imam prava da pušim ono što ja hoću. Šta ti pušiš? Vidno zbunjen mojim bezobraznim stavom, izvadio je žutu kutiju "karelije i sinova" i pokazao mi.

- Eto vidiš, možda se meni ne sviđa što ti pušiš to, a ne "marlboro", pa se ne mešam. Tvoje je pravo da odabereš šta ćeš da pušiš. Sada mi vrati moje cigarete i 'ajde zdravo! - otela sam mu mobilni iz ruku, uzela ranac i gotovo utrčala kroz kapiju ostavljajući ga u šoku. Dok se on pribrao, ja sam već uskočila u Fredov džip i vozili smo se prema "severnom gradu" gde su bile naše barake.

Sada moram da objasnim šta je to severni grad i ko je Fred. Kao što rekoh, Bondstil je toliko veliki da u njemu sasvim normalno funkcioniše i neka vrsta gradskog prevoza. Nekoliko kružnih linija tzv. šatl-busa prevozi vojnike, prevodioce i druge zaposlene u bazi od jedne tačke do druge. Severni grad u kojem smo mi živele bio je deo kampa u kojem je bilo naselje za prevodioce, jedna od tri velike kantine, kancelarije TRW-a i još nekoliko kompanija koje su obavljale poslove za američku vojsku. Imala sam sreće da su kancelarije moje jedinice bile samo pedesetak metara od naših baraka jer su neki koji su radili za inžinjerce ili za "medikse" morali da pešače do drugog kraja baze ili čekaju šatl-bas. Na drugom kraju Bondstila, u južnom gradu smeštene su druge dve kantine, pozorište, bioskop, četiri od šest vrhunski opremljenih teretana za vežbanje, internet kafe i učionica koju su, naravno, mogli da koriste samo vojnici i prevodioci s američkim državljanstvom.




Negde na pola puta između "južnog" i "severnog" grada, na mestu koje smo zvali "down town" nalazi se veliki hipermarket. Amerikanci to zovu PX. Sva roba je oslobođena taksi i mnogo jeftinija nego u SAD, ali tamo mogu da kupuju samo američki državljani. Ja sam, dok nisam upoznala Freda, to rešavala turskom kafom. "Navukla" sam agente na nju i svaki put kada bi me pitali mogu li da svrate na kafu, ja sam imala neku porudžbinu iz PX-a. Ubedila sam ih da je druženje sa mnom privilegija i da njima treba da pričinjava zadovoljstvo da kupuju za mene u PX-u ili da skoknu po voće u južni grad ako ga nema u našoj kantini.

Ne kažem ja da su oni glupi, ali posle dve godine života s njima, mogu s punim pravom da tvrdim da je ogromna većina njih užasno površna. Uglavnom nemaju pojma ko su Srbi, a ko Albanci, u čemu je razlika i zašto se ne vole. Došli su s predubeđenjem da su Srbi loši momci i da ih zbog toga treba kažnjavati. Kada bi posle izvesnog vremena "otkrili" da sam i ja Srpkinja, nisu mogli da sakriju iznenađenje: "Jao, pa ti uopšte ne ličiš na Srpkinju". U početku sam se mnogo nervirala i trudila da im što ljubaznije objasnim njihove predrasude, kao i da mi važimo za najgostoljubiviji narod na Balkanu. Kasnije sam znala da budem bezobrazna i neprijatna pa sam na komentare tog tipa odgovarala u zavisnosti koji je dan bio.

- Obično radnim danima izgledam normalno, samo vikendom jedem malu albansku decu za doručak - rekla bih ukoliko je bio radni dan, i obrnuto. Tako nekako je izgledala i moja prva konverzacija s Fredom. On je radio za kompaniju koja je održavala helikoptere američkoj vojsci. Upoznali smo se u perionici veša dok smo čekali da nam mršava, mnogo našminkana Albanka iz Uroševca ne primi i razvrsta veš.

Razmenili smo nekoliko rečenica i on me je pozvao u kapućino bar, gde me je opaskom da su Srbi divljaci izveo iz takta. Rekla sam mu svašta, od toga da su mutant nacija do toga da sam želela da uđu kopneno jer bi se borci i heroji kao što su oni kod Kačanika udavili u sopstvenim suzama. Znam da sam bila u delirijumu i da sam pominjala i nevidljivi F-117 i Somaliju i njihovu istoriju staru 200 godina. Kasnije, kada bismo se prisetili toga, smejali smo se do suza.

Da, Fred se u međuvremenu zaljubio u mene i sve devojke u mojoj sobi osim mene bile su presrećne zbog toga. Mogle smo u Uroševac na piće, pa čak i u Prištinu na picu jer je Fred bio spreman da nas vozi i do Oklahome samo da bi bio u mojoj blizini. Američke državljane koji žive u bazi nisu pretresali na ulazu pa nam je njegov džip dobro poslužio kada su devojke slavile rođendane da unesemo vino i likere. Najpre sam ga mrzela, a kasnije mi je postao simpatičan jer sam shvatila da je, iako nije baš najinteligentniji, ipak dobrica.

Kada smo otkrili da je zaljubljen u mene, i ja sam učestvovala u "iskorišćavanju", da bih ubrzo odustala. Bilo mi ga je žao. Objasnila sam mu da nisam u tom smislu zainteresovana za njega i postali smo najbolji drugari. On, ja i Armida, Albanka iz Tirane koja je živela sa mnom u sobi. Oboje su sada u Americi. Armidu sam vodila u Vranje gde mi žive roditelji, a Fred se sam pojavio pre dve godine u Beogradu. I jedno i drugo su oduševljeni Srbijom i Srbima, a ja drugarstvo s njima ne bih menjala ni za šta. Nekoliko puta na Kosovu pokazali su da su mi pravi prijatelji. Fred je, kada sam kolima udarila dva pešaka usred Uroševca, otišao u bolnicu i lažno se predstavio kao agent FBI koji radi na "slučaju". Tako je došao do pravih papira iz kojih se videlo da "žrtvama" nije ništa i da su prošli s nekoliko ogrebotina koje svakako nisu "pokušaj ubistva" i "teške telesne povrede".

Svaka jedinica je ostajala na misiji šest meseci, a onda su bivale zamenjene drugima. Ja sam s agentima ostala gotovo dve pune misije. Pri kraju isteka misije druge CID jedinice za koju sam radila, Hrvatica Anita koja je bila prevodilac Džona Fernandeza, političkog savetnika generala, razbolela se i on je tražio nekoga da je pod hitno zameni na sastanku s Radom Trajković. Tog dana nisam imala posla s agentima i bila sam jedini slobodan srpski prevodilac pa su me bez obzira na to što nisam imala američko državljanstvo uputili kod Fernandeza.

Taj dan je bio ludilo i nikada neću da ga zaboravim. Jurili smo se s Radom po Prištini, Gračanici, Lapljem Selu. Bilo je očigledno da ga izbegava i da ne želi da se sretne s njim, ali on je bio toliko uporan i dosadan da nas je na kraju primila u svojoj kući u Gračanici. Koliko smo je proganjali, mislila sam da će joj ponuditi kandidaturu za predsednika Kosova, a on je samo hteo da joj uruči rođendanski poklon. Bio je čudan i pomalo kreten, ali se sa mnom dobro slagao. Žalio se na svog stalnog prevodioca Hrvaticu i "u poverenju" mi rekao da se nada da će njen grip potrajati jer ne može da podnese to što ona ne zna ćirilicu. Anita je brzo ozdravila, ali je on isto tako brzo tražio da je zamene i da ja budem njegov asistent. Bio je politički savetnik generala i mogao je da krši pravila, tj. da zahteva prevodioca bez državljanstva. Ja sam bila presrećna jer s njim nikada nisam morala da nosim uniformu. A i bio mi je smešan što je stalno bio u nekim teorijama zavere u koje ja nisam verovala. Često smo odlazili kod popa u Štrpce. Fernandeza su u lokalnoj sredini svi dobro znali. I njega i njegov ogromni sivi "pajero" džip. Međutim, svaki put kada bismo se pozdravljali s ocem Zvonkom i napuštali dvorište crkve, on je konspirativno šaputao popu na uvo: "Molim vas, ne govorite nikome da smo bili ovde".

Dopuna: 04 Jan 2009 20:45

Zahvaljujući Fernandezu, videla sam kako izgleda zatvor u Bondstilu. U poređenju sa srpskim zatvorima, ono je hotel visoke B kategorije. Barem ono što sam ja videla. Svi zatvorenici su obučeni u narandžaste uniforme koje dva puta nedeljno daju na pranje, a dobijaju čiste. Sami su ili po dvojica u sobama u kojima imaju krevet, stočić, stolicu i umivaonik. Rekli su mi da imaju i sobu za TV, šah i video igre. Srbi su pravili demonstracije zbog dolaska albanskih policajaca u policijsku stanicu Štrpce i tom prilikom su zapalili tamošnju Unmikovu policijsku stanicu. Kamenovali su američke vojnike, praćkama i kamenjem ih obarali s transportera kao vrapce. Ovi nisu imali odobrenje da koriste nikakvu silu i bežali su. Bilo sam malo uplašena, ali s druge strane, u sebi sam likovala što su ih naši "isprašili". Međutim, već sutradan saznala sam da su jedinice za vanredne situacije sve snimile i da su već krenuli u hapšenje organizatora. S obzirom na to da smo prethodnog dana bili na licu mesta, ubedila sam Fernandeza da on lično mora da vidi te ljude. U stvari sam htela da vidim kakav je zatvor i kako postupaju s njima i da im kažem da, ukoliko ne priznaju ništa, bez obzira na snimak, moraju da ih puste nakon 48 sati.
Uskoro knjiga

Na sva ostala pitanja, od toga da li hranu i piće nabavljaju iz Amerike do toga kako sam se zamalo zaljubila u Šiptara Amerikanca iz Njujorka i da li vojnici idu u javne kuće, odgovoriću u knjizi koju uskoro planiram da izdam. Stalno ću da nosim po primerak-dva u torbi i, kad me neko bude pitao bilo šta u vezi s Bondstilom, umesto odgovora dobiće knjigu.


Fernandez me je upoznao i s generalom Hjuberom kojem sam već zaboravila ime. Našoj javnosti je poznat po incidentima na makedonskoj granici i njenoj demarkaciji. Iako je političkim potezima jasno govorio da je na strani Albanaca, prema meni je bio ljubazan. I više od toga. Kad god bismo se sreli, pitao me je za porodicu, fakultet, da li imam problema na poslu i, ako imam, da mu se obavezno javim. Mislila sam da je licemeran i da se pretvara dok nisam shvatila da je kod njih normalno da general ruča zajedno s vojnicima u kantini i da nema nikakav VIP salon u koji obični smrtnici i vojska ne mogu da uđu.

Generali s četiri zvezdice igrali su bilijar s vojnicima i remi ili šah s nama kad god bi se sreli u sobama za zabavu i rekreaciju. Jednom prilikom smo Mina, albanski prevodilac iz Skoplja, i ja igrale stoni tenis kada je naišao Hjuber s još jednim generalom za koga smo kasnije saznale da je drugi čovek Avijana. Stajali su i sve vreme gledali kako igramo i navijali za Minu koju sam ubedljivo pobedila. U šali sam rekla da navijaju protiv mene na nacionalnoj osnovi, na šta je ovaj iz Avijana rekao: "Ne, nego smo mi uvek na strani slabijeg". Onda me je pozvao da odigra revanš umesto Mine. Pobedio me je, ali je Hjuber sve vreme navijao za mene. Tipična američka demagogija. Kao i pred početak rata u Iraku. Sve vreme dok je njihova vlada tražila od Sadama da preda skriveno oružje, marinci i specijalne jedinice pripremali su se za napad. Šest meseci su vežbali. Čak je dolazio i britanski SAS da zajedno izvode neke vežbe. Bili su mi smešni kada su nas pre dolaska Britanaca upozoravali da se ne družimo s njima i da zaključavamo sobe jer su oni "šljam i bagra koja krade". Koalicioni partneri!

Da ne razmišljaju svi kao ja i da politika ima isto značenje na koji god je jezik prevedeš, shvatila sam prilikom prve proslave 4. jula u Bondstilu. Komandant baze je pravio prijem za "ugledne zvanice" i za istim stolom našli su se pokojni Ibrahim Rugova, Hašim Tači, Agim Čeku, a s druge strane, lideri Srba. Neki od njih su čak, činilo mi se, ugodno ćaskali. Tada sam sebi rekla da sam luda što se ponekad kajem što sam otišla da radim za "okupatore" jer su mene tamo odvele okolnosti, radoznalost i želja da za tri meseca sama zaradim pare za karneval u Riju. Ostala sam dve godine, u Rio nisam otišla, pauzirala sam godinu na fakultetu, dobila sam epitet "Bondstil devojke" i dugo morala da krijem gde sam živela i radila samo da ne bih odgovarala na glupa i čudna pitanja.

Hrana je odlična, ugojila sam se 20 kilograma

Nisam jedina koja je bila fascinirana veličinom i sadržajem baze. I hranom! Kada sam se vratila, imala sam dvadeset kilograma viška i više od godinu dana mi je trebalo da se vratim na pristojnu meru. Svakoga dana imaju po desetak različitih vrsta sira, kobasica i salama za doručak. Jaja na najmanje tri načina, a oni koji jedu slatko za doručak mogu da biraju između mafina, krofni i palačinki s najraznovrsnijim prelivima. Za ručak su obavezno najmanje dve supe i desetak najrazličitijih jela s piletinom, ćuretinom, junetinom, riba ili jela od povrća za vegeterijance. O sladoledu, voću i kolačima neću ni da pričam. To je nešto što se podrazumeva i čega ima od 00 do 24. Volela sam da jedem u kantini i retko sam obrok nosila u sobu, što su moje koleginice praktikovale. To sam počela da radim sredom, kada su ovi iz KZK dolazili na neku obuku u kamp.

- Ne mogu da sedim za istim stolom s ljudima za koje pouzdano znam da su ubijali i kidnapovali nevine civile samo zato što su druge vere i nacije, a sve pod izgovorom borbe za ljudska prava - objašnjavala sam Fredu. Prijatno me je iznenadio i shvatio iz prve. Ili se bar pravio da je razumeo.

Piše: Tanja Janković

http://www.pressonline.rs/page/stories/sr.html?vie.....ctionId=63



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 27 Apr 2008
  • Poruke: 1429

Citat:"U svakoj baraci ima pet soba i dva velika ultramoderno opremljena kupatila s tuš-kabinama, fenovima za kosu i raznim spravicama za masažu."
spravice za masaze???? fenovi??????
:Z
Citat:Kada je pukovnik otišao, raspoređena sam u Jedinicu za kriminalne istrage (CID). Opet je bilo interesantno to što sam bila jedini prevodilac kategorije 1 koji radi za njih. I jedini srpski prevodilac i jedina devojka. Imali su pored mene još trojicu Albanaca. Vojnici iz ove jedinice nemaju činove kao ostali. Oni nisu kapetan, poručnik, pukovnik...
ajde de.
ovo su ciste gluposti.
Citat:Njihove titule su "warrent officer". Nikada nisam znala da pronađem adekvatan prevod za to. Zvala sam ih jednostavno - agenti.
agenti???? chief warrant officer???

Citat:Svaka jedinica je ostajala na misiji šest meseci, a onda su bivale zamenjene drugima
to ti mislis...
netacno.
zavisi od roda-sluzbe. SF , Navy, Airforce, National Guard, reserve.. imaju svoj sistem rotacije, 6, 9, 12, 15 meseci koji zavisi i od lokacije ..

Citat:Ili se bar pravio da je razumeo.
ne bre , glup je. GUZ - Glavom U Zid

Lep izvod jednog dnevnika. i nije bla jedina srpkinja u bazi....
ali su lep izvor informacija pogotovo kad dignu slusalice da se jave "kuci" svojima....



offline
  • Pridružio: 16 Feb 2008
  • Poruke: 394
  • Gde živiš: kragujevac

Laughing Laughing Laughing GUZ - Glavom U Zid Koja je ovo glupost Laughing Pa na desetina srba rade ili je radilo u bonstilu,mnogi su iz bonstila otisli u irak ili avganistan.I obican civil moze da udje u bonstil,naravno uz neki razlog Very Happy ....

offline
  • Pridružio: 02 Avg 2008
  • Poruke: 6896

Prvo moguce je da je devojka bila prva (nigde ne kaze da je bila da je bila jedini Srbin, vec prvi i jedini prevodilac srpskog porekla kada je pocinjala, sad novinari to vole da naduvaju, narocito oni koji se ne razumeju u materiju) i moguce je da je zbog ugovora morala da cuti izvesno vreme.

Ona ocigledno nije bila vojno lice i situaciju opisuje onako kako je razumela (ne verujem da ste vi svi bili u pomenutoj bazi pa da tacno znate, znam da znate principe i da Sunburn zna znanje ali nije svaka baza bas ista), bez da je ja branim ali ja sam se svadjao sa ljudima koji informacije dobijaju od raznoraznih (sada vec bivsih) oficira koji niti su pre 3-5 godina znali koliko ima vojnika u nasoj vojsci (iako to ima u milion izjava po medijima) niti o nekim naprednijim sistemima (bar generaciju dve iza neceg u svetu) koje je reklamirao Jugoimport jer su po njima nemoguci itd. Sta jedna osoba koja nema veze sa vojskom moze da pogodi 100% tacno. Previse cesto vazi reko mi covek sindrom u Srbiji, i smatram da je jednostavno mogla da pogresi ili da nije razumela, dovoljno je sto je napadaju komentarima u Pressu (na sajtu) da je izdajica ???? itd.

U svakom slucaju jeste lep izvor informacija, ali uvek u ovakvim izjavama treba izdvojiti ono bitno i tacno od nebitnog. Problem njenog iskaza je sto govori o stvarima onako kako ih dozivljava, sto naravno ne mora da bude i potpuno identicno u tacku i zapetu sa stvarnom situacijom. Radim u firmi koja ima samo 120 zaposlenih a 60-70 posto ljudi o stvarima upravo ovako prica bez nekog analitickog pristupa jer ih neinteresuje, ja zavrsim svoj posao dobijem platu a svi problemi, kako se sta zove itd njih ne interesuje. Tako i ovde Sunburn ti mozes da sudis o detaljima, nju verovatno nisu interesovali. Interesovale su je pare koje ce da zaradi. Plus, naravno kicenje njene pozicije sto od strane novinara (naslovi prodaju novine), sto od njene strane (sujeta je cudo, narocito kod zena - izuzetak su naravno ucesnice ovog foruma Mr. Green ).

offline
  • Pridružio: 27 Apr 2008
  • Poruke: 1429

Citat:U svakom slucaju jeste lep izvor informacija, ali uvek u ovakvim izjavama treba izdvojiti ono bitno i tacno od nebitnog
jest izvor informacija al za koga. U vakvim slucajevima HUMINT je nepotreban al zato SIGINT...
prvo nema "fenove i masazere" u drvenim barakama,a inace su jednosobni ( CO, XO, CSM, Bn CO) dvosobni, ( Coy CO & HQ up to 0-4), ima i petosobne za personal koji nije vojni i za "neke gustere" a sta je ona trazila u sobe za vojni personal a koje su zabranjene za civile.. mogla je da objasni.
Inernet nema u svake sobe.Ima u neke, al ne u svake. Nije bas toliki luxuz.
Ima prostorije koje sluze kao internet - cafee
Dosta se toga poudavalo za amerikance, kanadjane... pa razvodilo..

offline
  • Pridružio: 02 Avg 2008
  • Poruke: 6896

@Sunburn

Citat:U svakoj baraci ima pet soba i dva velika ultramoderno opremljena kupatila s tuš-kabinama, fenovima za kosu i raznim spravicama za masažu. Svaka soba ima klimu, kablovsku TV i frižider. A mi prevodioci smo, pošto nas je bilo četiri u sobi, svaka sebi napravile svoj "korner" i ogradile ga zavesama. U sredinu sobe stavile smo stočić i nekoliko stolica. To je bio deo za goste. Slično su izgledale i muške sobe, mada je u njima uvek bilo pomalo haosa. Muškarci i žene, bilo da su vojnici, prevodioci ili asistenti, bili su strogo razdvojeni. Ako bi posle 23 sata neku devojku zatekli u muškoj sobi ili obratno, kazna je bila otkaz ili premeštaj u drugi kamp, a za vojnike čak i druga misija.

Nigde ne pise da su imali internet u sobama, a ocigledno je imala pristupa uglavnom delu koji joj je dozvoljavao rang, kako ona kaze, prevodioca 1. stepena, tj neko ko ne moze mnogo da se sepuri. Tako da je verovatno ulazila samo u sobe tih muskaraca koji nisu bili u vojnom delu, vec nekih isto tako prevodilaca sta li. To sto ona generalizuje stvari ocigledan je dokaz da nije isla dalje od tog sto joj je dostupno bez obzira na ocigledna savijanja pravila sa njene strane, zato je i slala Amere u samoposlugu, *ebiga treba se snaci (tako bi postupila svaka zena bila Srpkinja ili ne i nije nesto zbog cega bi joj se ne bi progledalo kroz prste, svuda je tako). To sto ona govori ne odstupa mnogo od onog sto ti kazes, "ko na brdu a i malo stoji, bolje vidi no onaj pod brdom", ti si to video mnogo blize nego ona, ona je to samo slozila u lepu pricu.

offline
  • Pridružio: 29 Feb 2008
  • Poruke: 1490

sunburn, ima li bar jedna tema na Forumu gde ti nećeš udarati kontru...

offline
  • Pridružio: 27 Apr 2008
  • Poruke: 1429

Citat:sunburn, ima li bar jedna tema na Forumu gde ti nećeš udarati kontru...

pa ne bas Mr. Green Sretna Nova i tebi.

pogotovo kad sam proveo neko vreme na Bondsteelu, pa dobro znam i infrastrukturu, i kako prolaze prevodioci i ostali personal.
Prosecna prica, nista nije devojka posebno videla unutar bazu. Da joj je bilo tako tesko pa da se osecala kao u Guantanamo- hmmm.. 20 kila vise i placa od 600- 800 dolara? pih...
pa oni sami se prijavljuju za "suradnju sa neprijateljima", a birani su mladi i obrazovani , da ne duzim zasto , zna se . Wink
Bondsteel nije interesantan.
Britanci su instruktori za "Irska" scenarija koja se desavaju i bice ubuduce, jer Sev. Irsko scenarijo je najblize stanju KiM danas.Eto bas to rade SAS sa Kosovskim bezbednosnim snagama .
@stegonosa
pa eto ima interneta, ako ona nije znala ,meni se ispustilo Ziveli

U svakom slucaju nadam se da dobiti vizu ovu godinu Wink Ziveli

offline
  • Pridružio: 04 Avg 2008
  • Poruke: 949
  • Gde živiš: Serbia

Citat:Čak je dolazio i britanski SAS da zajedno izvode neke vežbe. Bili su mi smešni kada su nas pre dolaska Britanaca upozoravali da se ne družimo s njima i da zaključavamo sobe jer su oni "šljam i bagra koja krade". Koalicioni partneri!

:Z Kakva pljuvacina! Ccc...

offline
  • Pridružio: 26 Dec 2005
  • Poruke: 4710

SAS najviše voli da izvodi vežbe po krovovima Kosovske Mitrovice.... Wink

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1036 korisnika na forumu :: 39 registrovanih, 10 sakrivenih i 987 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3195 - dana 09 Nov 2023 14:47

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., aleksmajstor, Alibaba1981, Apok, aramis s, bojank, Boris90, Brana01, darkangel, dmdr, draganca, Dukelander, FOX, Georgius, Kubovac, Kvazar, ladro, laurusri, ljuba, M1los, menges, mihajlo.hrin, milenko crazy north, Motocar, nemkea71, procesor, proka89, sasa87, sombrero, Srki94, Steeeefan, tmanda323, voja64, YU-UKI, zdrebac, Zerajic, zillbg, Čivi, 79693