offline
- Jovan Nenad
- Elitni građanin
- Pridružio: 14 Okt 2012
- Poruke: 2296
|
dragon986 ::Ulazak u ODKB bi bio najrealniji postupak koji bi Srbija trebala da preuzme, ali da geopoliticke okolnosti nisu drukcije. Srbija je okruzena NATO zemljama i pitanje je kako bi na takav cin reagovao Zapad, uzimajuci u obzir da mi imamo nekoliko mogucih kriznih zarista kao sto su: Jug Srbije, Raska oblast, mozda Vojvodina ali ja licno ne verujem u to.
Misliš li da će pristupanje NATO savezu (ili ti izbegavanje tešnjeg povezivanja sa ODKB) sanirati ta krizna žarišta koja si naveo. Albanci su danas najpouzdaniji saveznici SAD te je i politika SAD glede ovih prostora usmerena u tom pravcu. Kakva god spoljna politika Srbije bila, albanski interesi će biti prioritet. Dakle, rešenje nikako ne moće biti približavanje NATO paktu u cilju sređivanja kriznog žarišta - jer mi unutar te alijanse nikako necemo imati isti status kao albanci. to se uostalom videlo i u pregovorima sa EU gde su na kraju - posle svih uslovljavanja od strane Unije (saradnja sa Hagom, reforma pravosuđa i dr.) ista faktički zastupala interese albanaca, vršeći pritisak na Srbiju da ostvari dogvor sa vlastima u Prištini. Stoga, nalaženje rešenja i spasa u okviru EU ili NATO je pogrešan potez.
S druge strane, ODKB, kao alijansa koja polako stupa na međunarodnu scenu sa intencijom da u bliskoj budućnosti, ukoliko to već nije, postane bitan faktor u svetskim zbivanjima a nadasve prekopotrebna (po svim zakonima prirode) protivteža, može za Srbiju da bude itekako zanimljiv.
Sto se reakcije zapada tiče i ona je vrlo upitna. Naravno, ni EU ni NATO ne bi na približavanje Srbije ODKB gledali blagonaklono ali smatram da je strah od nekakve agresivne reakcije zapada dobrano preteran. Često možemo čuti laičke izjave tipa - povućiće sve svoje kompanije iz Srbije što i nije toliko blizu istine. Svakako da postoji problem prezaduženosti Srbije ali varijanta ulaska u EU nikako ne nudi rešenje za tu prezaduženost. Osim, naravno daljeg zaduživanja zarad održavanja socijalnog mira i očuvanja vlasti.
Rusija se, slažem se s tobom, vodi prevashodno svojim interesima. Kao i uostalom i zemlje EU i SAD. Ali u ovom momentu interesi Rusije nisu u sukobu sa interesima Srbije. Za razliku od recimo SAD, sa kojima smo na suprotnim kolosecima još od 90ih. Dakle, u ovom momentu (sticajem okolnosti) interesi Srbije se ne poklapaju sa interesima SAD, Nemačke. U relanoj politici to je pokazatelj da se saveznik i prijatelj mora tražiti na drugom mestu. Setimo se samo Berlinskog kongresa (dešavanja prema kojima doduše imam dozu sumnje), odnosno situacije kada su se interesi Srbije kosili sa interesima Ruskog carstva. Tadašnji srpski političari (Ristić i drugi) su uvideli da real-politika iziskuje potragu za novim saveznikom koga su prepoznali u Austougarskoj i indirektno Nemačkoj. Nakon toga nastupio je period odaljavanja od Rusije i približavanja Austrougarskoj i ovaj period je trajao gotovo za vreme cele vladavine Milana Obrenovića (koji je, uzgred budi rečeno bio veliki rusofil po lilnom ubeženju, zamisli).
No vratimo se na sadašnjost, odnosno na prostu jednačinu koju nam je postavila realpolitika. S jedne strane imamo EU i NATO koji, osim maglovitih predloga i obećanja umotanih u evre (to grožđe od koga će i unucima zubi da trnu) a koji sa druge strane uzimaju 15% procenata teritorije (što je protivnu interesu ne samo Srbije, već bilo koje iole ozbiljne zemlje) i imamo Rusiju koja možda nije toliko slatkorečiva i za razliku od zapadnjaka ne bi li nas odvela odvela u krevet ne obećava da će nas oženiti, ali sa druge strane, nema n ambivc9jja da nam otrgne 15% teritorije.
Meni se čini da se rešenje ove proste jednačine polako nazire - a tebi?
Neko će naravno reći kako je približavanje Rusiji nerealan potez zbog toga što je Srbija okružena NATO zemljama, odnosno njenim saviznicima. To je gledište onih koji imaju strateški pristup nalik onom iz 19 veka. Recimo, u Drugom ratu je bilo tepko održati se ukoliko si okružen neprijateljskim zemljama (što smo i iskusili). Ali, od tada do danas mnogo pta se promenilo, kako u vojnotehnološkom, tako i u političko-strateškom pogledu. Granica sa Rusijom ne mora biti na Horgošu kako bismo bili bezbedni. rusija šta više ne mora da pošalje ni jednog vojnika u rat kako bi obezbedila Srbiju njenog, hipotetički gledano saveznika. U prilog ovog mog pisanija uzežemo ka primer i Siriju - okruženu neprijateljima (latentnim i manje latentnim) poput Turske, Izralea i malo dalje S. Arabije, Katara i naposle SAD sa svojim bazama i trupama diljem Bliskog istoka. Ali uz podršku svog saveznika, sirijske vlasti ne samo da odolevaju, već i pobeđuju u ratu prtiv pobunjenika. A NATO pakt, za razliku od recimo sluaja sa Libijom, sve manje i manje razmišlja o intervenciji.
Moram da se osvrnem i na toliko rabljenu temu o rferendumu glede Kosmeta (ili bilo kog važnog državnog pitanja). Neka najbliža definicija referenduma bi bila da je ,,njegovo održavanje plod ubeđenosti vlasti u njegov rezultat,, . Kao ovakav, on je samim tim po velikom sumnjom - kako zbog samog rezultata tako i zbog regularnosti istog, budući da biva raspisan od strane vlasti sa svim svojim aparatom na raspolaganju. Stoga, veliko je pitanje da li je referendum zaista fer-plej priča kako nam se na prvi pogled čini ili predstavlja od strane određenih struktura.
Što se Grand kulture tiče mogu se složiti s tobom uz blagu dopunu. Da je ona, oduvek bila u službi vlasti i vladajuće garniture. Predvodnici ove nuspojave društva se oduvek vode materijalnim porivima, kako 90ih, tako i danas. Materijalni poriv bi inače mogao da podvede kao jedna od glavnih karakteristika Grand-kulture iz koje su uostalom proistekli i poremećen sistem vrednosti i dalje vrlo zastupljen i prisutan (neko bi rekao i više nego 90ih). Elem, Grand-kultura i njeni predvodnici vođeni materijalnim 90ih svoje uhlebljenje nalaze u tadašnjem režimu te nije bila retkost da su se deklarisali kao velike patriote. Ali što je najgore, uz sve nade koje su se polagale, petooktobarske promene nisu donele i njen nestanak. Naprotiv, ona je nastavlila da živi menjajući svoje ,,ubeđenje,, iz nazovipatriotskih u nazovivropsko. No, nju svakako možemo nazvati bolešću društva. Šta više, ovaj poremećaj nije samo naš brend, već je zastupljen diljem čovečanstva i pratilac je njegovog sunovrata.
Uostalom, koja je razlika između Karleuše i Lejdi Gage? Kim Kardašijam i Vendi?
Možda ovo izgleda kao neka druga priča ali ako malo zagrebemo, usko je povezana sa ovom tvojom o referendumu. Razmisli o tome.....
|