offline
- dobri covek
- Legendarni građanin
- Pridružio: 06 Nov 2010
- Poruke: 11646
- Gde živiš: Vranje
|
- 37Ovo se svidja korisnicima: victoria, Ray1973, cezar 35, Georgius, puškomitraljezac, proka89, Hiperborejac, Stručnjak, zixo, Lucije Kvint, Shone 89, respekt, Futurama, Sr.Stat., regul, APM70, latex, _Hoplit_, Le Banner, danijell, sasa76, amaterSRB, ds69, Drug pukovnik, RJ, voja64, deri3891, spasa, pandur, Nemanja Opalić, Cufo, taz1cl, upitnik, Dekii, ssekir75, strela, HP 35
Registruj se da bi pohvalio/la poruku!
Kada na bilo kojem pretraživaču otkucate "Kriza u Ukrajini", dobijate sijaset odgovora. Sada, pri kraju svih dogadjanja, ili možda na početku nečega novog (nova država, nova ukrajina, novi svetski rat ... ko zna) vidimo da je kriza, u stvari, normalno stanje u toj zemlji.
Zašto je to tako?
Krenimo od državnih vodja.
Leonid Kučma je optuživan za organizaciju ubistva jednog od najbogatijih ljudi ukrajine, a Donbasa svakako, za ubistvo novinara, za nediplomatsko (ja bih rekao fašističko) ponašanje i izjave koje je dao kada je vojska, čiji je on vrhovni komandant oborila nad Crnim morem putnički avion ruske kompanije. U avioni je bilo 78 putnika, uglavnom gradjana Izraela. Šta je bilo dalje? Ništa, pojeo vuk magare, kao kod svih predsednika.
Viktor Juščenko je neštedimice prodavao oružje gruziji, vrlo često ne poštujući ne medjunarodne norme nego i zakone svoje zemlje, uključujući one koje je sam potpisao. Na stranu afera o trovanju, koja, realno, nikada nije dokazana.
Julija Timošenko je osudjena zbog kradje. Kaznu nije izdržala u potpunosti.Ona doduše, nije bila predsednik države, već vlade, ali je umešana u gotovo svaki politički skandal u zemlji. Iako osudjena pred sudom jedne suverene zemlje, javljaju se razni "Helsinški" i ostali odbori koji su te sudske procese proglašavali političkim... bez obzira na to što nema dima bez vatre. Sada se priprema za predizbornu kampanju za parlamentarne izbore.,
Viktor Janukovič je robijao, dva puta, jednom zbog učestvovanja u pljački, a drugi put zbog nanošenja telesnih povreda. Oba puta nije robijao puni rok, već je, prvi put, otpušten iz zatvora "zbog dobrog vladanja" (čitaj, saradnje sa zatvorskom upravom, što se smatra najtežim prekršajem medju zatvorenicima svih zemalja) a drugi put zbog tajanstvene obnove i ukidanja procesa. Do skoro su se vodile istrage o "tajanstvenim" metodima skidanja optužbi sa sada već bivšeg predsednika. Poslednja slika kaže da je u Rostovu na Donu, u Rusiji, slikan je kako raskopčan šeta po izletničkom delu grada.
Vitalij Kličko nije bio predsednik, ali jeste kandidat. O njemu se može reći da je, jednostavno, previše puta bio udaren u glavu. I to jako.
Sadašnji predsednik je došao na vlast posle izbora, koji nisu provedeni u celoj zemlji, jer je u vreme izbora već počelo previranje. Bilo kako bilo, predsednik Porošenko je trenutno na vlasti. O njemu se može reći samo to, da je u 48 godina života stekao bogatstvo koje drugi ljudi stiču generacijama.
Za sada, iz razumljivih razloga, nema na njemu nikakvih optužbi, ali recimo da je bio ministar privrede u vreme kada je istovremeno vodio nekoliko desetina firmi po zemlji...a da je dobio predizbornu trku uz istovremeno vlasništvo nad par vrlo praćenih medija. O njemu govore dela, a dela kažu da se ne drži svoje reči (nije ispoštovao ni "p" od svog primirja, pokrenuo je potpuno protivustavnu takozvanu antiterorističku operaciju i u njoj za tri meseca kao vrhovni komandant ubio više ljudi nego general Pinoče za svo vreme vlasti u Čileu), da "zaobilazi istinu" (ipak ne ide da se predsedniku kaže da laže k'o pas, zar ne?) i da se ne može pohvaliti Bog zna kakvom hrabrošću (vidljivo iz reagovanja u nekoliko situacija)...
Vojne vodje ukrajine su još interesantnije. Nasledivši organizaciju iz sovjetskih vremena, oni su uspeli da u saradnji sa svojim političkim vodjama unište opremu i kasarne tri nekadašnja sovjetska vojna okruga. Trenutni ministar vojni je iz redova vojske MVD, bez iskustva u komandovanju i na dužnosti koju obavlja, a prethodni se "proslavio" obaranjem ruskog putničkog aviona.
Ovde smo na više mesta govorili o tome koliko je to bilo tenkova i ostalog bogatstva, za koliko se zna da je prodato, za koliko se nezna da je prodato, koliko se i čega čuva po raznim skladištima. Da se ne ponavljam. Veliki deo toga je već uništen, a oko trećine angažovane tehnike sada pripada narodnoj vojsci. Svakog trenutka očekujem da sretnem vest o "municijskoj gladi" u ukro vojsci.
Koje su to greške napravili ukrajinci. Za dalje pisanje koristiću nekoliko članaka koje sam našao po raznim internet i štampanim izvorima zadnjih nekoliko dana.
Svesni smo činjenice da se na frontu istočne ukrajine dešavaju čudne stvari. Oko dvadeset hiljada vojnika narodnih republika razbija ili je već razbila jedinice ukro armije. To ima još veću težinu, ako znamo da mnoge posade tenkova čine isključivo oficiri mladjih godina. Uostalom, u svakoj posadi postoji po neki oficir ili podoficir. Na obe strane fronta se bore, ili su se borili, dobrovoljci iz drugih zemalja. Na strani vlade su to većinom poljaci i Švedjani, a na strani narodne armije Rusi, većinom. Kod narodne vojske dobrovoljci čine oko dvadeset posto ukupnog brojnog stanja, a po svemu sudeći i do sto posto operativno planskog dela...
I dok poljaci pripadaju nekoj (kod njih legalnoj) najamničkoj kompaniji, Rusi su uglavnom vojna lica u penziji ili ostavci, pa čak i na godišnjem odmoru. Prema ruskom zakonu, vojno lice može uzeti do dva meseca neplaćenog odsustva...
Kod ukrajinaca su prošla tri talasa mobilizacije, na pomolu je, ili je već u toku i četvrti. Sva tri prethodna su bili samo relativno uspešni. Nije se odazvalo ni izdaleko dovoljni broj. Verujem da će tako biti i u četvrtom delu.
U prethodna tri talasa mobilizacije, bili su poštedjeni javni radnici, političari, poslanici, studenti svih godina na fakultetima , oni koji su fakultete uspešno završili i deca političara, sudeći po onome što piše štampa. U četvrtom talasu nema ograničenja (osim, možda, za decu političara i poslanike).
Javna je tajna da su se mnogi iz vojnih komiteta (vojnih odseka) obogatili na "oslobadjanju" od vojnog poziva. Zbog toga, a i očiglednog zamazivanja očiju narodu, neki iz tih organa su poslani u zonu ato.
Greška 1 – svojim pretnjama i postupcima (masakri u Odesi i Mariupolju) hunta je uspela da okrene stanovništvo Donbasa protiv sebe. U maju mesecu nije bilo ni reči o otcepljenju. Samo o preispitivanju medjusobnih odnosa. Jednostavno, ljudi nisu hteli da im život regulišu razni, dovedeni sa strane.
Greška 2 – Koncentracija akcija hunte protiv Strelkova i njegovih jedinica. U početku akcije Strelkov je imao svega stotinak cevi, a neprekidni pokušaji da se okruži i uništi, iako ni vreme, ni teren to nisu omogućavali, dao je vremena da se ostali organizuju, a Strelkov i društvo da razoružaju razne naoružane formacije na svom terenu i tako dodju do preko potrebnog oružja.
Greška 3 – Neseliktivno gadjanje stambenih i drugih objekata i rejona nije uplašilo opolčence, već im je dalo za borbu preko potrebnu motivaciju. Jednostavno, oni su štitili svoje. Ma koliko je kapitalizam ušao na velika i mala vrata u taj deo sveta, kod velike većine ljudi je ostao deo duha SSSR, pa su odrastali uz filmove, u kojima se govori " Есть такая профессия – родину защищать" (postoji takva profesija – braniti otadžbinu).
Istovremeno, ukrajinska vojska takvu motivaciju nije imala. Zaraditi par hiljada grivni, pa i više, može se na razne načine, a svaki je bezopasniji od ratovanja.
Greška 4 – Nezainteresovan odnos hunte prema sopstvenim ljudima. Dok je opolčenje moglo da ostvari kakvu takvu rotaciju svojih ljudi (pa je Motorola stigao i da se oženi, i da se uz lečenje "zabavi" na Krimu...) vojska takvu mogućnosti nije imala. Na svu muku, razni kazneni i teritorijalni bataljoni su to mogli da ostvare. Vojska je svo to vreme stojala na predstražama i kontrololnim punktovima, bez odmora, u gotovo skotskim uslovima, jer se ni sitni komandiri nisu snašli – a kako bi se snašli kada im je iskustvo bilo minimalno ili nikakvo. Hunta je igrala na samo jednu kartu – brojna i tehnička prednost pred opolčenjem. Zaboravili su, ako su ikada znali ono "Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka..." Na stranu što tu gomilu ljudi hunta nije mogla, ili nije htela, ili nije znala da opremi, nahrani i zbrine kako treba
Greška 5 - Pokušaj opkoljavanja cele teritorije Donetske i Luganske oblasti. Ovo je izrokovalo veliko trošenje snaga, jer ih, koliko god bilo huntine vojske, nije bilo više od jednog na sto metara, pa su tako, početkom sukoba, vojnici govorili kako ništa oni ne čuvaju, osim samih sebe. Jednostavno, bili su sami, a to je vrlo opasno osećanje u ratu. Za to vreme, opolčenje, vodjeno agilnim komandantom i veštim komandirima, moglo je da bira mesto i vreme svojih napada. I uvek ih je bilo više, jer su njihovi putevi premeštanja sa položaja na položaj bili kraći.
Greška 6 – Geometrija i logistika. Snabdevanje jedinica razvučenih duž graničnih linija, kao i pokušaj deblokiranja graničnih prelaza je vojsku razvlačio u obliku "kobasice", sa kojom se dešava samo jedno – isecka se. Dok su putevi snabdevanja hunte bili dugački, isti ti putevi za narodnu vojsku su bili kratki. Hunta je zaboravila važno pravilo, da ne ratuje oružje, nego kolone snabdevanja.
Greška 7 – Pokušaji razdvojiti delove narodne vojske, a zatim ih tući pojedinačno. I dok se to moglo ostvariti u vreme kada je brojno stanje opolčenija bilo malo, uraditi to u vreme kada je ono naraslo i osokolilo se prvim pravim uspesima, bilo je čista glupost. Dati protivniku mogućnost da te tuče sa svih strana? Čista glupost.
Greška 8 – Alavost hunte. Vezivati uspeh u ratu za odredjeni datum, samo je prilika da se pogreši. Pokušaji da se uspeh postigne "brže i više" u ratu donosi krstove. Ali ne na odlikovanjima ...
Greška 9 - DRNČ. Svi znamo da se u našoj vojsci tako nazivalo nepopularno jelo od svega i svačega. Pokušaji da se naprave nerezonske borbene grupe , u koju su se, bez vojne logike mešali i vojska i dobrovoljački i kazneni bataljoni, nisu hunti doneli nikakve rezultate. Umesto da "dobrovoljci" svih fela ojačaju vojne jedinice, koje baš i nisu bile raspoložene za ratovanje (a ko bi bio?), dolazilo je do napuštanja položaja, a van borbi do medjusobnih obračuna vojske i "dobrovoljaca", pa čak sa upotrebom oružja, mrtvih i ranjenih. Dolazilo je i do medjusobnih obračuna vojnih jedinica iz raznih brigada.
Greška 10 – Neprekidno i nepotrebno oslanjanje na tenkove. Tenkovi i oklopni transporeteri su činili kostur svake borbene grupe. Obično su se formirale tako što su uzimali po jednu četu iz mehanizovanih brigada i oko njih formirali borbenu grupu pripadajućom teritorijalnom, dobrovoljačkom ili pešadijom na BTR. Naravno, tenkovi bi uspeli da udju u grad, dok to pešadiji nije uspevalo, jer joj se nije ginulo. Tenkovi bi bili brzo ili uništeni ili masakrirani u bliskoj, gradskoj borbi, gde napadači mogu doći iza ledja, pri tome, ako žele, mogu birati pravac
Greška 11 – Loše, očigledno pod uticajem zapadnih instruktora, odabrana taktika. Rušenje pozadine je poznata taktika izolacije bojišta koju zapadnjaci (čitaj englezi i amerikenjci) koriste već decenijama. Većina stanovnika Donbasa su Rusi, dobar deo su rudari, ostali su metalci, hemičari i drugi industrijski radnici. Ni jedna od tih grupacija ljudi nije poznata po tome što se nešto posebno plaši. Sići u rudnik, za mene je jedno od nastrašnijih iskustava koje sam imao (da se ne pominje zahebavanje od strane rudara, kojima je to svakodnevnica...). Rušenje rudnika neće naterati rudara da plače, već da uzme pušku, kad već nema šta da radi...
Greška 12 – Pokušaj da se vojni uspeh postigne do odredjenog datuma doveo je do lošeg rezultata, čije posledice gledamo ovih dana. Od fašiste može da bude dobar čuvar logora i žandar, a nikako dobar borac.
Greška 13 – Apsolutna nepotrebnost ovog rata. Toga sve više postaju svesni i "najmajdanskiji" ultra nacionalisti.
Greška 14 – Nejedinstvo komandovanja u komandi takozvane ato. Jednim jedinicama komanduje ministar vojni (koji je iz vojske MVD), drugim komanduje ministar policije, trećima komanduje predsednik vlade, četvrtima razni bogataši... nema zajedničkog cilja, nema zajedničke ideje. Nema nikoga ko će da stane ispred svih i da lupi šakom o sto. Istovremeno brojne su optužbe i izjave o tome kako se oficiri (aktivni ili rezervni, svejedno) drogiraju, piju, udaljavaju se od jedinica i napuštaju ih.
Za 23 godina, nije bilo nikakvih vojnih vežbi, vojska se nije služila, obuka profesionalne vojske se izvodila kako-tako, a sudeći po rezultatima i broju poginulih nikako, pa se rezultat svega toga vidi. Rezervni oficiri mogu biti i te kako vešti i sposobni rukovodioci po fabrikama, ali komandovanje bataljonom je sasvim druga priča.
Greška 15 – Zamislite nemoguću situaciju, da je u vreme bitke za Moskvu postojao internet i društvene mreže. I da je tamo neki komandant mogao na netu da kritikuje generala Žukova zašto je uradio ovo ili ono...kao što se to može danas. A stotine i hiljade istomišljenika može da pritiska "dugme" "Svidja mi se"
Komandant bataljona ukro vojske piše čitave traktate na netu. Kakav treba da bude načelnik glavnog štaba, kakav treba da mudu Kurta i Murta koji komanduju ato...a kad ga pitaju zašto je poginulo pola njegovog bataljona, kaže ..."tamo je bila šumica i brežuljak na koji nas nisu upozorili"... I niko ne može da smeni (ne dao Bog stavi pod sudsku istragu) očigledno nesposobnog komandanta bataljona koji je četiri puta odveo taj bataljon u smrt.
Malopre sam pročitao da mu je prasenko dodelio orden Bogdana Hmeljnickog III stepena. Nadam se da će i u daljem toku ovog rata (nisam optimista da će se skoro završiti) voditi bataljon. Sa istim uspehom kao i do sada.
|