Ja sam warchild, od 16 do 20 godine proveo sam u Armiji BiH. Niko me nije natjerao, cak su mi branili, sklanjali me, starci su me cak i zakljucavali do jednog popodneva kad mi je praga izresetala zgradu, a ja sjekirom skrsio vrata da zbrisem iz stana.
Prije rata bio sam mostarski pitomac...jako kratko, ni cijelu skolsku godinu, pa se meni cinilo logicno, patriotski, macho (dopisite sta god necete pogrijesiti) da iz vojske predjem u vojsku.
U ratu sam prosao sve od malog koji pomaze u kuhinji, preko kurira, pjesadinca, izvidjaca, a zavrsio sam kao komandir pionirskog odjeljenja. Demobilisan sam s cinom porucnika, sa dvadeset godina i bez ikakvog zanata s kojim bih mogao zaraditi hljeb osim obuke za izvidjaca, pionira i pripadnika diverzantskih jedinica.
Poslije rata sam zavrsio fakultet koji veze s vojskom nema-Knjizevnost naroda Bosne i Hercegovine, ali ne zivim od njega, vec od znanja koje sam stekao u ratu, a onda izbrusio na magistarskom studiju koji opet nije imao veze sa fakultetom koji sam zavrsio-State management and humanitarian affairs, a tema rada mi je bila Protection from explosive remnants of war in post-conflict countries.
Da li je bilo pametno sto sam otisao u rat? Danas jedino mogu reci da je bilo casno. Pamet s ratom nema dodirnih tacaka.
Danas imam kcerku od dvijeipo godine, zivim u zemlji u kojoj jos uvijek u masi glava sijeva '93. i mogu reci samo da necu dozvoliti da ona bude i blizu rata, a kamoli u njemu.
EOD ::Da li je bilo pametno sto sam otisao u rat? Danas jedino mogu reci da je bilo casno. Pamet s ratom nema dodirnih tacaka.
Danas imam kcerku od dvijeipo godine, zivim u zemlji u kojoj jos uvijek u masi glava sijeva '93. i mogu reci samo da necu dozvoliti da ona bude i blizu rata, a kamoli u njemu.
