Kočina krajina

Kočina krajina

offline
  • boksi  Male
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 11 Jun 2008
  • Poruke: 7818

Posle austrisko-turskog rata od 1737-39. god. Srbija je duže vremena ostala na miru. Zbog opasnosti od Pruske Austrija nije smela preduzimati ništa, što bi moglo da izazove i Tursku protiv nje. Šta više, ona je s Portom 1747. god. sklopila "večni mir", i dobila na jugu doista prilično sigurne granice. Srbi sami, posle teških iskustava sa Austrijom i njenim ratovanjem nisu zadugo pomišljali da ulaze u ma kakve nove avanture.

U Srbiji bila je prva stvar da se obnovi strahovito proređeno stanovništvo. Na tom su radili i Turci, kojima nije bilo u interesu da bogata pogranična oblast izgleda kao pustinja. Sva ispitivana naselja utvrdila su, da je najveći deo severne i zapadne Srbije dobio novo stanovništvo posle austriske okupacije, odnosno u drugoj polovini XVIII veka. To stanovništvo poticalo je sa raznih strana srpskog područja. U Gornjem Dragačevu i okolini Ljubića veliki je procenat (41%) iz stare Raške, bez Starog Vlaha; u Kolubari i Podgorini starovlaški i užički elemenat daju 33%, ali Polimlje s Kolašinom, Crna Gora i Hercegovina zastupljeni su sa 38%, a Bosna sa 18%; u Jadru i Rađevini prevlađuju doseljenici iz Bosne i Hercegovine; u Gruži Novopazarci (iz stare Raške) sa 39%. U smederevskom Podunavlju 9/10 celog stanovništva je doseljenik. Kosovsko-metohiska struja zastupljena je sa 15%, dinarska sa 22%, braničevska sa 16% i vardarsko-moravska sa 10%. "Nigde se", piše Jovan Cvijić, "doseljenici nisu tako brzo prilagođavali novoj geografskoj i društvenoj sredini i nigde se nisu toliko ukrštali kao u Šumadiji... Kao što plastična masa uzima oblik suda u koji se stavi, kao što se tok jedne reke prilagođava vijugama i neravninama korita i na isti način lomi o obalske stene, tako se u Šumadiji razne metanastazičke struje brzo taru, lome i prilagode novom geografskom okviru i socijalnoj sredini".

Sve glavne porodice Srbije XIX veka potiču od tih doseljenika. Karađorđevi muški pretci došli su preko Vasojevića iz Klimenata; Obrenovići su starinom Bratonožići; Nenadovići iz hercegovačkog Birča; Vuk Karadžić je Drobnjak, kao i preci Mladena Milovanovića; Garašani su Belopavlići. Iz Drobnjaka potiču Bogićevići, Kaljevići i Jovan Cvijić. Stojan Čupić je iz Pive, a iz nikšićkog kraja su se doselili preci Blaznavaca, Vukomanovića i Skerlića; a iz Pipera Uzun Mirko Apostolović i Žujovići.

U XVIII veku u Srbiji je bilo mnogo puste zemlje, "pustahije". Za svoju pitomu Brankovinu prota Matija Nenadović priča, da je u vreme, kad su se njegovi stari tu naselili, taj tako bogati "kraj Srbije bio gotovo sasvim pust". Ledi Montegijeva, koja je 1717. god. proputovala kroz moravsku dolinu od Beograda ka Nišu, piše u jednom svom pismu: "Prešli smo pustare srpske, gotovo prerasle šumom, premda je zemlja po prirodi vrlo plodna". Austriski generalštabni kapetan Adam Vajngarten objavio je 1820. god. svoj geografsko-istoriski opis Srbije, koji je veoma zanimljiv. Po njemu, Srbija je sva, sem rečnih dolina, zemlja brdovita, pokrivena "gustim i neprekidnim šumama". U Mačvi, pored močvara i blatišta, nalaze se "često neprohodne šume". Još 1829. god. beležio je Oto Pirh, da je od Kragujevca do Beograda jahao tri dana "kroz hrastove šume" i da Šumadija još živi "starim pastirskim životom". Zbog toga, što je zemlja bila pod šumom i prilično neobrađena Srbija još prvih godina XIX veka nije imala dovoljno žita, nego ga je morala nabavljati. Ali je za to imala mnogo stoke, a naročito svinja, i izvozila je ne samo u Austriju, nego čak i u Dalmaciju i na Dubrovnik. Svi poznatiji ljudi u Srbiji s kraja XVIII i na početku XIX veka bavili su se ili neposredno stočarstvom ili posredno kao trgovci, preprodavci i izvoznici. Takvi su bili Koča Anđelković, braća Nenadovići, Radič Petrović, Milutin Garašanin, Petar Dobrnjac, Mladen Milovanović, Milan Obrenović, Karađorđe i drugi.

Lj. Jovanović je dobro istakao još i ovaj momenat za stanje u Srbiji na kraju XVIII veka. Austrisko-turski ratovi rasterali su iz te zemlje muslimansko stanovništvo tako, "te se ovo posle nikad nije moglo onako umnožiti i osiliti, kao pre, a tim je sultanovoj vlasti ovde nedostajalo glavne podloge na koju se ona naslanja".

Ova četiri osnovna elementa: sastav stanovništva aktivnog i pokretnog iz svih naših oblasti; zatim pretežno stočarsko zanimanje stanovništva, koje ljude upućuje na kretanje, veze, i traženje dodira trgovačkog i drugog; ogromne šume, koje su bile neka vrsta skloništa i opasnosti za turske nasilnike; i najposle relativno mali broj muslimanskog stanovništva i učinili su, da se u Srbiji, na području Beogradskog Pašaluka, razvio više otporan i borben mentalitet kod naših ljudi. Kao što je buntovnoj Crnoj Gori znatno pomagala blizina mletačke granice, preko koje su se u nevolji mogli spasavati, tako je i ljudima iz Beogradskog Pašaluka dobro dolazila bliska austriska međa, preko koje su imali gusta naselja, svojih sunarodnika. Borbenom raspoloženju naroda davala je izraza i potstreka srčana hajdučija, koja je u gustim šumama imala sve uslove za pun razvoj.

Osamdesetih godina XVIII veka, posle duže pauze, javila se ponovo i austriska agitacija. Ruski uspesi u ratu s Turcima, o kojima je napred bilo reči, naterali su Austriju da i sama, makar i preko volje, uđe u rešavanje Istočnog Pitanja. Za Beč je postalo jasno da je u Rusiji na Balkanu dobila opasnog takmaca. Za nju su bili svi narodi Balkana radi iste vere, a Sloveni još i radi iste rase. Katarina II pokazala je i volje i snage da Rusiji stavi u zadatak oslobađanje Balkanskog Poluostrva od Turaka i izlazak na Egejsko i Sredozemno More. Austrija, posle neuspeha u borbi sa Pruskom, nije mogla pustiti da pretrpi neuspehe i na Balkanu, na koji je jednom bila i osetno zakoračila. Pruska joj nije dala da postigne nikakav uspeh u Nemačkoj i stalno se rogušila protiv nje. Šta je sad mogla da radi bečka vlada? Kancelar Kaunic spremio je bio 1771. god. savez sa Turskom, da bi sprečio rusko nadiranje. Ali kao odgovor na to mogao se očekivati ruski savez sa Pruskom, koji bi za Beč mogao ispasti katastrofalno. S toga je Austrija dosta brzo izmenila svoj stav. Kad nije mogla ići protiv Rusije ona se rešila da ide s njom, da bi stekla prava na deobu dobiti. To je bila nova politička linija Josifa II. God. 1780. došlo je u Mogiljevu do sastanka između Katarine II i Josifa II, a 1782. god., potom do saveza između Rusije i Austrije. Baza sporazuma bila je podela interesnih sfera na Balkanu. Rusija je želela da se stvore na Balkanu dve nove hrišćanske države: Dakija, koja bi obuhvatala Besarabiju, Moldavsku i Vlašku, i obnovljena Vizantija s prestonicom u Carigradu i sa velikim knezom Konstantinom, unukom carice Katarine, kao vladarem. O Srbiji ili ma kojoj slovenskoj državi na Balkanu nije bilo ni kakve stvarnije kombinacije. Srbija nije bila u ruskom planu, a Bugarska se smatrala kao zamrla. Austrija nije bila za takve planove, jer bi oni stvarno značili jačanje pravoslavlja i ruskog uticaja. S toga je ona sa svoje strane tražila Vlašku do Olta, Nikopolj, Vidin, Oršavu i Beograd, a od Beograda najpraviju i najkraću liniju do mora, odnosno do ušća Drima.

Rusija je naskoro potom postala agresivna i već 1783. god. osvojila je Krim. Ponudila je Austriji i da zajednički, još te godine, objave Turskoj rat. Bečka vlada odložila je to, ali je odmah počela sistematsku agitaciju po Srbiji i Bosni i vojničko izviđanje tih oblasti. Radila je i u Albaniji i Crnoj Gori. Austriskim vlastima činili su velike usluge srpski sveštenici, koji su želeli oslobođenje i radovali se savezu Austrije i Rusije. Agitaciju nije bilo teško sprovoditi. Sem hrišćanskih simpatija na ljude su teško delovala i teška nasilja turskih kesedžija. Janičari su bili bezobzirni i udarali su i na same turske vlasti. Porta je slala protiv njih spahije, da ih obuzdaju, ali to je Srbiji donelo samo nove bede. Vođa janičara u Beogradu Deli Ahmet bio je i ugledniji i moćniji od tamošnjeg paše.

Između Rusije i Turske došlo je do zapetih odnosa 1786. god. zbog izvesnih sukoba na Kavkazu. Iduće godine sastali su se ponovo, i to na Krimu, Josif II i Katarina II. Turska je osetila da je taj sastanak imao oštricu protiv nje i da se ne bi dala preduhitriti objavila je Rusiji rat. Iako saveznica, Austrija nije ušla u rat odmah nego tek krajem januara 1788. Stvarna neprijateljstva počela su, međutim, ranije. Kao i u ranijim ratovima ona je i sada računala mnogo sa saradnjom Srba. S toga im je još u jesen 1787. uputila proklamacije, i to po svima oblastima svoje sfere. Pokušaj, da pomoću Srba, uoči Vavedenija 1787. god., prepadom uzmu Beograd nije uspeo. U zimu iste godine obrazovali su Austrijanci od emigranata iz Srbije posebne dobrovoljačke čete, "frajkore" (Freycorps), koje su, pod komandom njihovih i srpskih oficira, prošle vojničku vežbu. Te čete su im bile potrebne, da olakšaju rad redovnoj vojsci i da u Srbiji stvore što povoljnije raspoloženje za Austriju. Glavni zapovednik srpskog frajkora bio je aktivni austriski major, Mihailo Mihaljević, koji je svoj posao radio s puno takta i sa dosta uspeha. Uza nj su pristali ne samo mlađi ljudi i izvesni avanturisti, nego i ugledni domaćini kao valjevski knez Aleksa Nenadović.

Među srpskim dobrovoljcima istakao se ponajviše Koča Anđelković, rodom iz Panjevca kod Jagodine, bivši trgovac, koji je u leto 1787. prebegao u Austriju. Drugi ugledni vođa frajkora bio je Radič Petrović, trgovac i avanturista, koji je prvi stvorio posebnu srpsku četu, u koju su ušli Koča i mladi Karađorđe Petrović. Kad je Austrija objavila rat Turcima Koča je, veoma hrabar i odlučan, učestvovao s jednom austriskom četom u prepadu na Smederevo, a onda je sa svojom četom napao i uzeo Požarevac. Posle tog uspeha napao je Hasan-pašinu Palanku, Batočinu i Bagrdan, pa je i odatle rasterao Turke. Ti uspesi, i smelost, i lični autoritet učinili su, da je Kočino ime steklo naročiti zvuk u narodu i da je njegova četa postala nekoliko puta jača. Jedno vreme brojala je na 500 glava. S toga, i sa daljih uspeha, cela ova vojnička akcija, u kojoj se austriska vojska nije mnogo izlagala, dobila je u narodu naziv Kočina krajina. Priman i pomagan od Srba, Koča je u svom smelom zaletu dopro do Kragujevca i uspeo je čak da i odatle izagna iznenađene Turke. Na zapadu Srbije, knez Aleksa Nenadović očistio je od Turaka valjevski kraj i goneći ih dospeo je sve do Čačka. Kao aktivni agitator po zapadnoj Srbiji istakao se u to vreme bački vladika Jovan Jovanović, koji je lično išao po narodu. Sa učešćem srpskih dobrovoljaca austriska vojska uzela je 16. aprila Šabac. Inače, prvih meseci rata čitav teret akcije pao je na Srbe, koji su imali da pripreme teren za glavnu vojsku. Koči Anđelkoviću, posle pokazanih uspeha, beše stavljeno u dužnost, da svakako preseče veze između Niša i Beograda. On je to jedno vreme vršio s dosta sreće, zbog čega je dobio čin kapetana i zlatnu medalju imajući uza se do 3.000 srpskih boraca, ali je posle, nedovoljno pomagan od austriske vojske, morao uzmaknuti pred nadmoćnijom turskom snagom. Turcima je snabdevanje Beograda bilo veoma važna stvar i oni je nisu hteli upustiti bez teške cene. Srpske čete nisu bile dovoljno snabdevane ni hranom i to je dalo povoda osetnom nezadovoljstvu i nedisciplini, što se sve pojačalo kad se videlo da Austrijanci ne ulaze u borbu ni posle očigledne turske namere da se probiju kroz moravsku dolinu. Bilo je nezadovoljstva i sa Kočom, koji je optuživan da je samovoljan i da nepravedno deli plen. Sredinom aprila 1788. uspeo je Deli Ahmet da razbije Koču i da ga natera na povlačenje sve do Požarevca. Austrijanci su oklevali s planom. Oni nisu hteli da se mnogo založe sve dotle, dok ne vide šta Rusi nameravaju i dok ovi ne privuku na se glavninu turske vojske.

Ali mesto ruske ofanzive došla je turska. Početkom maja udarili su Turci od Vidina prema Požarevcu i prošli su do Beograda. Uplašeno srpsko stanovništvo ili se povlačilo ispred njih ili se smirivalo. Turci su se svetili i kažnjavali strogo. Beogradski trg bio je pun srpskog roblja. Broj srpskih izbeglica u Austriji popeo se s toga krajem juna na 50.000 duša sa 300.000 komada stoke. Milovan Vidaković, koji je opisivao beg svoje porodice u Srem, kazuje kako su prolazili pored pustih sela. "Sva već u travi obrasla, nigde života u njima ne ima, sve je to otišlo bilo. Vinogradi, vertovi, stanovi, sve je to pusto i u korovu leži".

Kad su potisli dobrovoljačke čete iz moravske doline i obezbedili Beograd Turci su preneli ratište na austrisku stranu, u Banat. Hteli su da preseku eventualnu vezu između Rusa i Austrijanaca. U leto 1788. počela je njihova ofanziva u Banatu, koja je imala brze i relativno lake uspehe. Pri toj ofanzivi stradao je i kapetan Koča. On je branio rudarsko mesto Brzasku, pa je izdajom i kukavičlukom nekih vlaških odreda bio opkoljen i zarobljen. Za kaznu Turci su njega i njegove drugove nabili na kolac u obližnjoj Tekiji. Austriska vojska, slaba i iznenađena, nije mogla lako da se pribere i Turci su zauzeli ceo južni Banat. Ušli su i u Pančevo. Njima su se pridružili nepouzdani Vlasi i tu i u negotinskoj Krajini, nešto iz straha a nešto i zbog pljačke. To je, sasvim razumljivo, unelo paniku i među Srbe. Srećom ta turska ofanziva nije imala duga daha. Nedovoljno spremna njihova vojska brzo je malaksala i nije iskoristila svoje prve uspehe. U jesen obe strane sklopiše primirje, koje je trajalo sve do leta 1789.

Za to vreme politička situacija u Evropi izmenila se na austrisku štetu. Pruska je sklopila savez sa Engleskom i Holandijom, koji je imao antiaustriske tendencije i koji se jasno dao razumeti u Carigradu. Saznavši za to i videći tursko zatezanje u Beču se rešiše, da brzom novom ofanzivom nateraju Turke na popuštanje. S toga za vrhovnog zapovednika postaviše u Sedmogodišnjem Ratu proslavljenog feldmaršala Laudona, koji je prošle godine imao izvesnih uspeha na bosanskoj granici. On je doista nastavio rat odlučno i brzo. Krajem avgusta njegova je vojska prešla granicu i već 27. septembra zauzela Beograd. Odmah potom počela je prodiranje niz moravsku dolinu, u kom je i opet živo sudelovao i srpski frajkor. Glavne operacije vodio je pukovnik M. Mihaljević, s puno obzira i prema svojim suborcima i prema srpskom stanovništvu. Kad je na Badnji dan 1789. zauzeo Kruševac, on je naredio da se očisti crkva kneza Lazara, u kojoj su Turci dotle držali konje, i da se tu, u njoj, održi blagodarenje. U svom govoru on je, i sam Srbin, s uzbuđenjem govorio kako Srbi treba da prime Josifa II kao svog novog kneza, a oni su, plačući od radosti, polagali zakletvu vernosti. Ovom prilikom Austrijanci su prodrli sve do manastira Studenice. Slično oduševljenje vladalo je i u drugim oblastima, u Mačvi i Krajini, gde su Austrijanci isto tako prodrli duboko. Austrijancima je u Mačvi dosta pomagao aktivni arhimandrit manastira Tronoše, Stevan Jovanović.

Ali srpsko zalaganje išlo je i ovog puta za jednu unapred izgubljenu stvar. Austrija je tražila nova osvajanja ne da ih zadrži, nego da pravi pritisak na Portu. Njen položaj bio je takav da je mir bio preči njoj nego Turcima. U unutrašnjosti mađarska opozicija protiv Josifa II bila je sve nepomirljivija i u ratom zamorenoj zemlji pretila je da se pretvori u bunt. Ne manje neprijateljsko bilo je i držanje katoličkog klira, koje nije moglo oprostiti caru njegove liberalne reforme. U spoljašnjoj politici Pruska je sve otvorenije dizala glas protiv Beča. U oktobru 1789. izbila je u austriskoj Belgiji prava buna, a Francusku je zahvatio plamen revolucije. Kad je početkom 1790. god. Pruska sklopila savez sa Turskom Beč nije imao mnogo da bira. Već je Josif II u jesen 1789. obnovio s Turskom pregovore za mir, a posle njegove smrti (9. februara 1790.) njegov naslednik Lepold II napravio je od tog mira osnovnu tačku svoje politike.

To se sve osetilo i na ratištu. Bojeći se zapleta sa Pruskom Austrijanci nisu smeli da upućuju u Srbiju veće snage. Kad su to videli Turci pregli su energično da ih potisnu i uspeli su. Već na samom početku 1790. god. Austrijanci su napustili Studenicu, a domalo su počeli povlačenje i na drugim stranama. Posredovanjem Engleske, u leto te godine, Austrija se obavezala Pruskoj da se odriče svih osvajanja u Turskoj izuzimajući samo neke male ispravke granice. Posle toga je u septembru došlo do primirja s Turcima, koje se, istina, proteglo dugo, ali koje je na kraju, ipak, dovelo do mira u Svištovu, 4. avgusta 1791. "Vsjaka duša hristijanska proplaka", zapisao je arhimandrit manastira Bogovađe, Hadži Ruvim, kazujući položaj i raspoloženje Srba.

Izvesni srpski prvaci, među kojima se isticao arhimandrit Stevan Jovanović, pokušavali su na više strana da prikažu teškoće naroda u Srbiji posle austriskog napuštanja, ali svo njihovo zauzimanje bilo je uzalud. Austrija im nije mogla pomoći; i Rusija se, brzo iza nje, u Jašiju smirila s Turcima. A ko im je drugi mogao biti od koristi? Ko i kako? Austrija je uspela samo u toliko što im je izradila amnestiju, koju su i sami Turci osetili kao potrebnu, da zemlja ne bi ostala bez radne snage. A sem toga primala je i srpske izbeglice, da ih nastani na svom području. Stevan Jovanović došao je u to vreme na misao, zajedno sa još dva sveštenika, da bi se Srbima obezbedila izvesna unutrašnja samouprava, "kako čto je Karavlahija bila". Samouprava bi "imala da sadrži plaćanje danka otsekom, a da se Turci "u nas" ne mešaju i da im ne sude paše ni muselimi. Srbi bi imali jednog svog "komendata", kao što je bio u Vlaškoj. Jovanović je o tom izradio i jednu pismenu pretstavku, koju su trebali da potpišu svi narodni ljudi, ali čija nam sudbina nije dalje poznata. Izvesne njene ideje javiće se posle u narodu i nisu ostale bez ikakva uticaja, kako se na izvesnoj strani misli i tvrdi.

http://www.rastko.rs/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/6_15_l.html



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 06 Feb 2010
  • Poruke: 2389



Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1121 korisnika na forumu :: 26 registrovanih, 6 sakrivenih i 1089 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3195 - dana 09 Nov 2023 14:47

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: amaterSRB, babaroga, Boris BM, CikaKURE, comi_pfc, Dimitrije Paunovic, draganca, Georgius, Hexe, Ivan001, jaeger, JOntra, Još malo pa deda, Kubovac, Milometer, nenad81, nesa1962, ostoja, raptorsi, S2M, sevenino, skvara, stegonosa, suton, vathra, Vlada1389