offline
- Pridružio: 03 Dec 2005
- Poruke: 164
|
Prestaviti Legiju stranaca nije ni malo jednostavno. Jedinica nastala radi podupiranja ekspanzije francuskih kolonijalnih interesa ima dugačku i burnu prošlost, zaogrnutu plaštom mita. Da bi se razumjela njezina sadašnjost, potrebno se bar za kratko vratiti i upoznati njezinu prošlost .
Od vatrenog krštenja prije 175 godina u Alžiru pa do njihovih posljednjih zdataka na Balkanu i Bliskom istoku, Legionare je vodio njihov moto: čast i odanost.
Opis današnje Legije stranaca nemoguće je razumjeti bez barem djelomičnog upoznavanja s njihovom prošlošću. Formirana potpuno od dobrovoljaca (plaćenici su u Legiju ušli kasnije) podrijetlom iz cijele Europe, Legija stranaca nastala je dekretom bivšeg Napoleonovog maršala Solta 9. ožujka 1831. godine, za vrijeme kralja Luja Filipa. Novostvorena jedinica - Legija stranaca, bila je sastavljena od 7 pješačkih bataljona od kojih je svaki bio sastavljen od vojnika iste nacionalnosti: 1., 2. i 3. bataljon bili su sastavljeni od Švicaraca i Prusa, 4. su činili Španjolci, 5. je bio sastavljen od Talijana, 6. od Belgijanaca i Nizozemaca i na koncu 7. od Poljaka. Po dekretu, legionari su se smjeli boriti samo izvan europskih teritorija, pa su tako bili poslani na svoju prvu vojni zadatak u Alžir, pod komandom švicarskog pukovnika Stoffela, protiv alžirskih berberskih plemena.
Zbrka s jezikom i oskudni vojni duh prvih legionara stvorili su neke probleme koji su bili riješeni uvođenjem željezne discipline koja je bila gotovo nehumana.
Vatreno krštenje
U Aprilu 1832. godine Legija je imala svoje vatreno krštenje u selu Maison Carree u blizini grada Alžira i odmah se okrvarila. Stvorena za borbu u ime slobode, Legija je poslana u osvajački rat i borbu koja se vodila s neopisivom krvoločnošću. Akcija u Maison Carreeu završila je predajom prve ratne zastave koju je francuski kralj predao novom komandantu Legije, pukovniku Combeu. U tom razdoblju otpor Arapa dobio je na žestini, i oni su pod vodstvom Abd-el-Kadera, emira od Mascare, započinjali nove bitke kao što je bila ona ispred mediteranske luke Oran. Poražen od Španjolaca iz 4. bataljona Legije, emir se morao povući i preći u gerilu. Sukobi i vatrene čarke nastavili su se, izmjenjivale su se bitke, kao što su bile one za osvajanje Arzewa, Kolea i Mostaganema.
Tri godine poslije, 1835. godine, dok je u Alžiru još bjesnio ustanak svom snagom, Legija je bila pozvana u Španjolsku. Tamo je ucestovala u prvom karlističkom ratu na strani kraljice Izabele, koji je trajao do konca 1838. godine.
Španjolska i Alžir
Bio je to jedan dugački rat u kojem nije bilo mnogo zarobljenika. Na okrutnost baskijskih ustanika legionari su odgovarali jednako krvoločno. Iz tih godina poznat je pokušaj pukovnika Bernella, koji je komandovao Legijom u Španjolskoj da stvori pouzdanu taktičku borbenu grupu opremivši svoje jedinice artiljerijom, inženjerijom i konjicom. Iz bitke u bitku redovi legionara su se sve više prorjeđivali.
U bitci kod Zubire 3. i 4. bataljon Legije bili su gotovo totalno uništeni, a u Junu 1837. godine kod Barbastre pao je u borbi nasljednik Bernella, pukovnik Conrad.
Vojna kampanja u Španjolskoj završena je 1838. godine, ali je Legija poslije nje bila gotovo totalno uništena: od 5000 ljudi iskrcanih kod Tarragona 1835. godine preživjelo ih je manje od 500. Istodobno su u Alžiru druge jedinice Legije bile uključene i dalje u borbu protiv emira Abd-el-Kadera i ucestovale su u opsadi i osvajanju grada Costantina.
Službena retorika kaže da su legionari osim što su bili ratnici bili i konstruktori, graditelji, slično legionarima iz doba carskoga Rima. Tih godina legionari su često znali zamijeniti svoje puške lopatama i motikama, gradeći ceste (poznata cesta između Donera i Bonfarika, nazvana "Chaussee De Legion") mostove, kanale, nasipe, ali prije svega svoje osinje gnijezdo: kasarnu Vienot u Sidi-bel-Abbesu.
Godine 1841. broj bataljona Legije je narastao toliko da je bilo moguće formirati dva cjelovite puka: Prvi puk smješten u Sidi-bel-Abbesu i drugi puk, čija je baza bila u Boneu, na granici Saharske pustinje. Pacifikacija Alžira provodila se dosta brzo tih godina, osim na nekoliko područja kao što je bilo ono oko grada Kabylia, gdje je djelovala alžirska gerila. Ostali dijelovi su bili pokoreni. U tom području Legija je vodila 24. 6. 1857. godine svoju prvu slavnu bitku, onu kod Ischeridana pod komandom generala MacMahona (koji je kasnije postao predsjednik Francuske). Njegova 2. puk marširao je kao na smotri prema jednom grebenu gdje ih je čekalo otprilike 500 arapskih gerilaca. Kad su im se približili dovoljno blizu, MacMahon je zapovjedio juriš s isukanim bajunetama.
Pobjedom kod Ischeridana završila je protufrancuska gerila u Alžiru, a Alžir je bio kompletno pacificiran. Legija je pokazala svoju vrijednost kao jurišna jedinica kojom će se Francuska ubuduće koristiti na svakom mjestu gdje će se oružjem i silom morati boriti za svoje interese. Legiju su očekivale nove borbene kampanje na Krimu, Meksiku i Italiji, kampanje u kojima je Legija nastavila graditi svoj krvavi imidž.
[img][/img
[img][/img]
[img][/img]
Epopeje u Meksiku i Africi
Na Krimu je kao dio francuskog ekspedicijskog korpusa ucestovao 1. puk pod komandom pukovnika Vienota, po kojem je nazvana matična vojarna Legije u Sidi-bel-Abbesu u Alžiru, a kasnije i ona u Aubagneu, kad je Legija bila prisiljena napustiti Alžir 1962. godine. Legionari iz 1. regimente(puka) pojačani jedinicama iz 2. regimente (puka) borili su se slavno kod Abna, porazili trupe Menšikova i na kraju ucestovali u opsadi i uspješnom zauzimanju Sevastopolja predvodeći posljednji juriš na rusku tvrđavu. Poslije ove borbene kampanje Legija je bila reorganizirana.
Veterani iz Alžira i oni iz Sevastopolja bili su združeni u 2. regimentu, dočim su dobrovoljci, isključivo Švicarci svrstani u novu regimentu koja je dobila službeni naziv 1. regimenta Legije stranaca. S takvom strukturom Legija je poslana u Italiju 1859. godine zajedno sa ostalim francuskim jedinicama koje su zajedno sa sardinijsko-pijemonteškim snagama ucestovale u drugom talijanskom ratu za nezavisnost. Prvi okršaj sa austrijskim snagama zbio se kod grada Magente. Lijevo krilo francusko-sardinijsko-pijemonteškog rasporeda ustuknulo je pred udarom austrougarskih snaga i Legiju je dopala zadatak da se za to pobrine.
Pukovnik Chabriere zapovjedio je juriš, legionari su nataknuli bajonete na svoje puške i u furioznom jurišu razbili austrougarsku vojsku te oslobodili put za Milano. U Milano su ušli na čelu francuskog ekspedicijskog korpusa. Poslije toga vodili su krvave bitke kod Solferina i St. Martina, koje su potrajale sve do konca rata.
[img][/img]
Nakon završetka trijumfalne pobjedničke parade u Parizu, Legija se vratila u Alžir, gdje je ponovno bila reorganizirana. Taj proces u rekonstrukciji i ustroju preživjela je samo jedna regimenta. Tri godine poslije, Napoleon III, francuski kralj, odlučio je uspostaviti u Meksiku svoju vlast pa je kao podrsku tome tamo poslao snažni vojni kontignent čije je jezgro činila Legija. Zbog izbijanja narodne revolucije pod vodstvom Benita Juareza i u potpunom neprijateljskom okruženju, kroz mnogobrojne bitke, Legija je ispisivala svoje najslavnije stranice na jedini način kako je to znala: svojom hrabrošću i svojom krvlju. Legija i danas slavi kapetana Danjona (invalida bez podlaktice lijeve ruke), dvojicu potporučnika i 62 legionara iz sastava 3. cete koje su sa municijom i namirnicama dospjeli u meksičku zasjedu, uspjeli se povući na jednu ruševnu hacijendu u blizina gradića Camerona, gdje su se gotovo cijeli dan opirali napadima daleko brojnijih protivnika. Kad su ostali bez municije, hrane i vode posljednja petorica preživjelih krenuli su u juriš bajonetama, dvojica su odmah poginula, a troje posljednjih poštedio je meksički pukovnik Combas. Poštedio ih je zbog iskazane hrabrosti i dopustio Francuzima pokapanje njihovih mrtvih. Meksička kampanja trajala je dugačke četiri godine u kojima su legionarske trupe, kao i u alžirskoj i španjolskoj epizodi, kroz brojne bitke pretrpjele goleme gubitke.
U međuvremenu u Europi se pruska opasnost nadvila nad domaće Francuske granice. Napoleon III se "riješio Meksika" i pozvao Legiju natrag u Alžir da bi je imao na raspolaganju za obranu (prvi, ali ne i posljednji put) same Francuske. Kad je izbio francusko-pruski rat, mnogobrojni stranci nahrpili su u Legiju koja je formirala novi bataljon, 5., pod komandom majora Aragoa, koja će biti uništena u bitci kod Orleansa 10. listopada 1870. godine. Legionari pozvani iz Alžira preoteli su od Prusa grad Montbeliard.
[img][/img]
Njihova hrabrost ipak nije bila dovoljna jer je vojnika sa šiljkom na kacigi (Prusi) bilo mnogo više i bili su bolje opremljeni i naoružani. Francuska je bila poražena i izgubila je vojni primat u Europi. Radi iskupljenja zbog tog poraza, Francuska je počela seriju kolonijalnih ratova u Africi i Aziji. Legija je ponovno bila uvučena u kolonijalno širenje francuske imperije u Indokini, Dahoneju, Madagaskaru i velikom dijelu Zapadne Afrike. Od 1883. godine legionari ucestuju u vojnim kampanjama u Maroku i Tonkinu (Vijetnam), te pišu nove stranice u ratnoj knjizi Legije. U novembru 1883. godine Legija se iskrcala u Haibhongu i odmah se uključila u osvajanje utvrde Son-Tay i gradića Bac Ninha. Nakon toga Legija je s dvije cetee branila utvrdu Tuyen Guang. Pod komandom majora Domire Legija je branila utvrdu od 23. februara do 03. marta 1885. godine pred napadima više od 20 hiljada kineskih vojnika. Neprijateljstva su završila 1. aprila 1885. godine potpisivanjem francusko-kineskog mirovnog ugovora, nakon toga su legionari u skladu sa svojom tradicijom ponovno zamijenili puške za lopate i motike i započeli s izgradnjom infrastrukture u toj francuskoj koloniji.
Godine 1892. Legija je poslana u Dahomej da se bori za interese francuskog saveznika kralja Behanzina. Ta se kampanja može sažeti pod ime samo jedne bitke koja se tamo vodila: Dogba. U tom mjestu francuska vojna kolona bila je iznenada napadnuta, ali je 800 legionara pod komandom majora Fauraxa reagirala brzo i kao obično krenulo u juriš s isukanim bajonetama. Nakon što je riješena situacija u Dahomeju, Legija je poslana u Sudan, gdje je vrlo kratko ali uspješno djelovala 1892. godine.
[img][/img]
Tri godine kasnije (1895. godine) Legija je poslana na Madagaskar gdje se 23. aprila iskrcala u mjestu Majung. Iz svoje baze počeli su graditi cestu uzduž koje su napredovale francuske snage. Zbog vrlo teške, gotovo neizdržljive tropske klime, bolesti i insekata legionari su umirali u stotinama. Nasuprot tome gubici u borbi bili su gotovo zanemarivi, jer su se domaći ustanici iz plemena Hova gotovo redovito razbježali pred Legijom bez borbe. No, u Alžiru je Legija nastavila borbe s ustanicima i gerilom koja se s teritorija Maroka ubacivala na dio teritorija koji su zauzeli Francuzi.
U to vrijeme bile su formirane cete konjaništva u sastavu 2. regimente koje su odmah uključene u kontrolu granice između dviju država. Već 2. avgusta 1903. godine jedna od tih ceta bila je uključena u bitku kod El Moungara, koja se često uspoređuje s onom u Meksiku kod mjesta Camerone. Polovica cete Montee, pod komandom kapetana Vaucheza bila je opkoljena s 2000 marokanskih vojnika. Nakon otpora koji je trajao više od 10 sati, posljednji ostaci cete uspjeli su dočekati dolazak pojačanja. Taj je incident potvrdio tadašnjem komandantu Legije, pukovniku Lyauteyu, potrebu jake vojne intervencije u Maroku.
sledi nastavak...
Dopuna: 05 Jan 2007 19:33
Prvi svjetski rat
Nekoliko godina prije izbijanja I. svj. rata u Francuskoj je sazrelo mišljenje da Legija sama neće biti dovoljna da zaustavi Nijemce. Pred izbijanje rata, Legija se masovno popunila novim, ali su pod oružje došli i stari, "isluženi" legionari.
Rabljena kao jurišna jedinica, Legija je ucestovala u mnogim borbama u kojima je bila desetkovana njemačkom mitraljeskom paljbom. Prvi oružani sukob s Nijemcima Legija je imala u Neuville-Saint-Vaastu. Poslije toga slijedile su bitke kod Givenchya, Roye, Amiensa, Verduna, Maasa, na rijeci Marni, Chemin des Damesu, Chateau Thierryu i mnogim drugim, koje gotovo nije moguće pobrojiti.
Karakteristična je bila bitka kod Amiensa, gdje je jedan bataljon Legije pod komandom jednog običnog legionara (jer su svi oficiri i podoficiri izginuli) zaustavila napredovanje i prodor njemačkih snaga, te na rijeci Marni, gdje su tek intervencija i juriš Legije stranaca zaustavili Ludendorffove snage. Ne smije se zaboraviti da su jedinice Legije ucestovale u borbama protiv Turaka u Dardanelima i Bugara na srpskom frontu.
Istovremeno, u Maroku je Legija ulagala velike napore u savladavanje otpora ustanika Abd-el-Krima. Te su se operacije odvijale kontinuirano i neovisno o europskim ratnim zbivanjima. Legionari, koji su tada održavali francusku prisutnost u tom dijelu svijeta bili su porijeklom uglavnom iz zemalja koje su u Europi međusobno ratovale. To su bili oni koji su izgradili mit o Legiji stranaca, a koji su kasnije svesrdno potpomagali književnost i kinematografija. Stvarnost legionara bila je u potpunosti drukčija. U kasarni Fort Saint Nicolas u Marseilleu, novi vojnici su provodili teške i naporne dane ispunjene velikim žrtvovanjem u kojima nije bilo nikakvog romantizma opisanog u knjigama i filmovima. Čelična disciplina i nehumane kazne za i najmanji otklon od nje uobličavali su svakodnevni život legionara.
Kad se našla na frontu, Legija je prva ulazila u bitku a izlazila iz nje tek kada je, poput rimskih legija, bila desetkovana.
Prema legendi koja je ipak svojim dobrim dijelom netačna, u Legiju stranaca su pristupali samo kriminalci ili one osobe koje su bježale pred zakonom. To ipak nije sasvim tačno. Istorija Legije zabilježila je brojne liječnike, advokate, policajce, ministre, prinčeve, kneževe, svećenike, pa čak i državne suverene koji su svojevremeno služili u Legiji (nas kralj). Bivši legionari zavjetovani "legionarskim bratstvom" o tome su uvijek pričali rijetko i škrto.
Među takvima su MacMahon, koji je kasnije postao predsjednik Francuske, Daladier - predsjednik francuske vlade, Luigi Grimaldi, kasniji monegaški knez (pod imenom Luigi II), Aage, danski princ, Cole Porter, Arthur Koestler i mnogi drugi koji su postali poznati muzicari i književnici. Guseppe Bottai, kasniji Mussolinijev ministar, Ali Khan, sin Age Khana III., pariški princ, pretendent na tron, princ Napoleon također imaju nešto zajedničko: u jednom razdoblju svog života bili su legionari.
Mogućnost promjene identiteta bila je mnogima privlačna, ali nije to bio jedini zahtjev koji je Legija nametala. Drugarstvo među njezinim pripadnicima, iskovano u blatnjavim rovovima europskih ratišta, privuklo je mnoge da se nakon rata pridruže Legiji. Zbog velikog priliva ljudi osnovane su dvije nove regimente: 3. regimenta pješadije (3° Regiment Etranger d´Infanterie - 3°REI) i 1. regimenta konjanice (1° Regiment Etranger de Cavalerie - 1° REC). Ove dvije regimente zajedno s jedinicama 2° REI (2. pješdijske regimente) borile su se zajedno u Maroku od 1920. - 1926. godine.
Abd-el-Krim je u planinama Riffa vodio sa svojim berberskim ustanicima pravi gerilski rat, sve do predaje 1926. godine. Posljednji ostaci njegovih gerilaca borili su se do kraja 1933. godine, kada su ih francuske snage (Legija) uspjele nadvladati.
Tokom 1925. godine Legija je pozvana u Siriju da uguši ustanak Druza, što su legionarske čete (REC) pod komandom kapetana Landriaua (iako često u nepovoljnom brojčanom odnosu) uspješno rješavala dobro provjerenim metodama Legije: uvijek su bili brutalniji od svojih neprijatelja.
U pacificiranim područjima Maroka i Alžira jedinice Legije gradile su ceste i infrastrukturu kao što je bila ona između Fouma i Zebela. Na njoj je i golemi pješčani nasip izgrađen samo krampovima i lopatama. Tu i danas stoji spomenik-nadgrobna ploča s epitafom koji je Legija posvetila preminulima za vrijeme izgradnje te prometnice i koja možda najbolje oslikava duh Legije: " Planina se prepriječila prolasku a mi smo dobili zapovijest da prođemo. Legija je pokorna."
Kako se bližila stogodišnjica osnivanja Legije stranaca, general Rollet, kojeg su zvali "otac Legije" odlučio je sagraditi najmonumentalni mogući spomenik svim palim legionarima u prvih 100 godina postojanja Legije. Taj spomenik je podignut u alžirskom sjedištu Legije, u njezinom "osinjem gnijezdu", u Sidi-bel-Abesu 1931. godine. Tamo je stajao sve do 1962. godine kada je Legija bila prisiljena konačno napustiti Alžir. Spomenik je rastavljen i prenesen na francuski teritorij, u Aubagne, gdje je kamen po kamen ponovno sastavljen.
[img][/img]
[img][/img]
1940. - 1945.
Drugi svjetski rat se neminovno približavao i u takvim prilikama rijeka novih dobrovoljaca hrlila je u Legiju. Veliki broj novopridošlih nagnao je vodstvo Legije da formira dvije nove regimente pješadije (11° i 12° REI) koje su ušle u sastav tzv. 13° polubrigade Legije stranaca. Već početkom 1940. godine neke od tih jedinica participirale su u borbama protiv Nijemaca kod Verduna. Nakon kapitulacije Francuske, dio jedinica Legije izbjegao je u Afriku pod vodstvom generala Lattrea de Tasignya. Mnogima je gotovo nepoznata činjenica da su jedinice Legije zajedno s britanskim snagama sadejstvovale u odbrani norveške luke Narvik pred njemačkom agresijom. Kapitulacija i primirje potpisano između Francuske i Njemačke 22. jun 1940. dovelo je Legiju u moralnu dvojbu: ostati vjerni generalu Petainu i njegovoj kolaboracionističkoj vladi u Vischyu ili se nastaviti boriti sa "Slobodnom Francuskom" na čelu sa generalom De Gauelleom na strani Saveznika. Pripadnici Legije su se odlučivali po svojoj savjesti, pa ih je bio na obje francuske strane. Oni koji su se odlučili za savezničku stranu nastavili su borbena djelovanja u Africi. Već 8. aprila 1941. dijelovi Legije iskrcali su se u Eritreji i od talijanskog garnizona preoteli važnu luku Massaua. U području zapadne Sahare Legija je vodila neke od svojih najslavnijih bitaka za vrijeme afričke epopeje.
Pod komandom generala Koeniga, veterana iz borbi za Narvik, jedinice Legije su se punih 12 dana opirale napadima postrojbi talijanske oklopne divizije Ariete, dijelovima 90. pješačke divizije te njemačke 15. oklopne divizije. Ogorčenim otporom kod Bir-Hakeima legionari su omogućili Montgomeryu da učvrsti crte odbrane kod El Alameina i zaustavi Romelove snage na prilazima Sueskom kanalu. U protuofenzivi u novembru 1942. poginuo je i novi komandant Legije, gruzijski princ Amilakavari.
Tokom 1943. godine jedinice iz afričkog dijela Legije i one pridružene "Slobodnoj Francuskoj" konačno su se združile u borbama protiv njemačkih snaga u Tunisu. Nakon završetka afričke epizode, Legija je nakratko prebačena na talijanski front. Poslije toga jedinice Legije čistile su zaostale džepove otpora uzduž francuske atlantske obale, ucestovale su u zaustavljanju njemačke protuofanzive u Ardenima, u bitci za Strasbourg i Colmar, te oslobađanju alpskih predjela od talijanskih snaga. Prenošenjem ratnih operacija na njemački teritorij, Legija sudjeluje u borbama za Karlsruhe i Stoccard. Završetak rata zatekao je Legiju na obalama Dunava, u Schwartzwaldu. Poslije pobjedničke parade održane 1945. godine u Parizu, Legija se po tko zna koji put vratila u svoje baze u Alžiru.
[img][/img]
sledi nastavak..
|