Legija stranaca

• 1Ovo se svidja korisniku: Rada Krajišnik
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Prestaviti Legiju stranaca nije ni malo jednostavno. Jedinica nastala radi podupiranja ekspanzije francuskih kolonijalnih interesa ima dugačku i burnu prošlost, zaogrnutu plaštom mita. Da bi se razumjela njezina sadašnjost, potrebno se bar za kratko vratiti i upoznati njezinu prošlost .
Od vatrenog krštenja prije 175 godina u Alžiru pa do njihovih posljednjih zdataka na Balkanu i Bliskom istoku, Legionare je vodio njihov moto: čast i odanost.
Opis današnje Legije stranaca nemoguće je razumjeti bez barem djelomičnog upoznavanja s njihovom prošlošću. Formirana potpuno od dobrovoljaca (plaćenici su u Legiju ušli kasnije) podrijetlom iz cijele Europe, Legija stranaca nastala je dekretom bivšeg Napoleonovog maršala Solta 9. ožujka 1831. godine, za vrijeme kralja Luja Filipa. Novostvorena jedinica - Legija stranaca, bila je sastavljena od 7 pješačkih bataljona od kojih je svaki bio sastavljen od vojnika iste nacionalnosti: 1., 2. i 3. bataljon bili su sastavljeni od Švicaraca i Prusa, 4. su činili Španjolci, 5. je bio sastavljen od Talijana, 6. od Belgijanaca i Nizozemaca i na koncu 7. od Poljaka. Po dekretu, legionari su se smjeli boriti samo izvan europskih teritorija, pa su tako bili poslani na svoju prvu vojni zadatak u Alžir, pod komandom švicarskog pukovnika Stoffela, protiv alžirskih berberskih plemena.
Zbrka s jezikom i oskudni vojni duh prvih legionara stvorili su neke probleme koji su bili riješeni uvođenjem željezne discipline koja je bila gotovo nehumana.
Vatreno krštenje
U Aprilu 1832. godine Legija je imala svoje vatreno krštenje u selu Maison Carree u blizini grada Alžira i odmah se okrvarila. Stvorena za borbu u ime slobode, Legija je poslana u osvajački rat i borbu koja se vodila s neopisivom krvoločnošću. Akcija u Maison Carreeu završila je predajom prve ratne zastave koju je francuski kralj predao novom komandantu Legije, pukovniku Combeu. U tom razdoblju otpor Arapa dobio je na žestini, i oni su pod vodstvom Abd-el-Kadera, emira od Mascare, započinjali nove bitke kao što je bila ona ispred mediteranske luke Oran. Poražen od Španjolaca iz 4. bataljona Legije, emir se morao povući i preći u gerilu. Sukobi i vatrene čarke nastavili su se, izmjenjivale su se bitke, kao što su bile one za osvajanje Arzewa, Kolea i Mostaganema.
Tri godine poslije, 1835. godine, dok je u Alžiru još bjesnio ustanak svom snagom, Legija je bila pozvana u Španjolsku. Tamo je ucestovala u prvom karlističkom ratu na strani kraljice Izabele, koji je trajao do konca 1838. godine.
Španjolska i Alžir
Bio je to jedan dugački rat u kojem nije bilo mnogo zarobljenika. Na okrutnost baskijskih ustanika legionari su odgovarali jednako krvoločno. Iz tih godina poznat je pokušaj pukovnika Bernella, koji je komandovao Legijom u Španjolskoj da stvori pouzdanu taktičku borbenu grupu opremivši svoje jedinice artiljerijom, inženjerijom i konjicom. Iz bitke u bitku redovi legionara su se sve više prorjeđivali.
U bitci kod Zubire 3. i 4. bataljon Legije bili su gotovo totalno uništeni, a u Junu 1837. godine kod Barbastre pao je u borbi nasljednik Bernella, pukovnik Conrad.
Vojna kampanja u Španjolskoj završena je 1838. godine, ali je Legija poslije nje bila gotovo totalno uništena: od 5000 ljudi iskrcanih kod Tarragona 1835. godine preživjelo ih je manje od 500. Istodobno su u Alžiru druge jedinice Legije bile uključene i dalje u borbu protiv emira Abd-el-Kadera i ucestovale su u opsadi i osvajanju grada Costantina.
Službena retorika kaže da su legionari osim što su bili ratnici bili i konstruktori, graditelji, slično legionarima iz doba carskoga Rima. Tih godina legionari su često znali zamijeniti svoje puške lopatama i motikama, gradeći ceste (poznata cesta između Donera i Bonfarika, nazvana "Chaussee De Legion") mostove, kanale, nasipe, ali prije svega svoje osinje gnijezdo: kasarnu Vienot u Sidi-bel-Abbesu.
Godine 1841. broj bataljona Legije je narastao toliko da je bilo moguće formirati dva cjelovite puka: Prvi puk smješten u Sidi-bel-Abbesu i drugi puk, čija je baza bila u Boneu, na granici Saharske pustinje. Pacifikacija Alžira provodila se dosta brzo tih godina, osim na nekoliko područja kao što je bilo ono oko grada Kabylia, gdje je djelovala alžirska gerila. Ostali dijelovi su bili pokoreni. U tom području Legija je vodila 24. 6. 1857. godine svoju prvu slavnu bitku, onu kod Ischeridana pod komandom generala MacMahona (koji je kasnije postao predsjednik Francuske). Njegova 2. puk marširao je kao na smotri prema jednom grebenu gdje ih je čekalo otprilike 500 arapskih gerilaca. Kad su im se približili dovoljno blizu, MacMahon je zapovjedio juriš s isukanim bajunetama.
Pobjedom kod Ischeridana završila je protufrancuska gerila u Alžiru, a Alžir je bio kompletno pacificiran. Legija je pokazala svoju vrijednost kao jurišna jedinica kojom će se Francuska ubuduće koristiti na svakom mjestu gdje će se oružjem i silom morati boriti za svoje interese. Legiju su očekivale nove borbene kampanje na Krimu, Meksiku i Italiji, kampanje u kojima je Legija nastavila graditi svoj krvavi imidž.


[img][/img

[img][/img]

[img][/img]


Epopeje u Meksiku i Africi

Na Krimu je kao dio francuskog ekspedicijskog korpusa ucestovao 1. puk pod komandom pukovnika Vienota, po kojem je nazvana matična vojarna Legije u Sidi-bel-Abbesu u Alžiru, a kasnije i ona u Aubagneu, kad je Legija bila prisiljena napustiti Alžir 1962. godine. Legionari iz 1. regimente(puka) pojačani jedinicama iz 2. regimente (puka) borili su se slavno kod Abna, porazili trupe Menšikova i na kraju ucestovali u opsadi i uspješnom zauzimanju Sevastopolja predvodeći posljednji juriš na rusku tvrđavu. Poslije ove borbene kampanje Legija je bila reorganizirana.
Veterani iz Alžira i oni iz Sevastopolja bili su združeni u 2. regimentu, dočim su dobrovoljci, isključivo Švicarci svrstani u novu regimentu koja je dobila službeni naziv 1. regimenta Legije stranaca. S takvom strukturom Legija je poslana u Italiju 1859. godine zajedno sa ostalim francuskim jedinicama koje su zajedno sa sardinijsko-pijemonteškim snagama ucestovale u drugom talijanskom ratu za nezavisnost. Prvi okršaj sa austrijskim snagama zbio se kod grada Magente. Lijevo krilo francusko-sardinijsko-pijemonteškog rasporeda ustuknulo je pred udarom austrougarskih snaga i Legiju je dopala zadatak da se za to pobrine.
Pukovnik Chabriere zapovjedio je juriš, legionari su nataknuli bajonete na svoje puške i u furioznom jurišu razbili austrougarsku vojsku te oslobodili put za Milano. U Milano su ušli na čelu francuskog ekspedicijskog korpusa. Poslije toga vodili su krvave bitke kod Solferina i St. Martina, koje su potrajale sve do konca rata.

[img][/img]

Nakon završetka trijumfalne pobjedničke parade u Parizu, Legija se vratila u Alžir, gdje je ponovno bila reorganizirana. Taj proces u rekonstrukciji i ustroju preživjela je samo jedna regimenta. Tri godine poslije, Napoleon III, francuski kralj, odlučio je uspostaviti u Meksiku svoju vlast pa je kao podrsku tome tamo poslao snažni vojni kontignent čije je jezgro činila Legija. Zbog izbijanja narodne revolucije pod vodstvom Benita Juareza i u potpunom neprijateljskom okruženju, kroz mnogobrojne bitke, Legija je ispisivala svoje najslavnije stranice na jedini način kako je to znala: svojom hrabrošću i svojom krvlju. Legija i danas slavi kapetana Danjona (invalida bez podlaktice lijeve ruke), dvojicu potporučnika i 62 legionara iz sastava 3. cete koje su sa municijom i namirnicama dospjeli u meksičku zasjedu, uspjeli se povući na jednu ruševnu hacijendu u blizina gradića Camerona, gdje su se gotovo cijeli dan opirali napadima daleko brojnijih protivnika. Kad su ostali bez municije, hrane i vode posljednja petorica preživjelih krenuli su u juriš bajonetama, dvojica su odmah poginula, a troje posljednjih poštedio je meksički pukovnik Combas. Poštedio ih je zbog iskazane hrabrosti i dopustio Francuzima pokapanje njihovih mrtvih. Meksička kampanja trajala je dugačke četiri godine u kojima su legionarske trupe, kao i u alžirskoj i španjolskoj epizodi, kroz brojne bitke pretrpjele goleme gubitke.
U međuvremenu u Europi se pruska opasnost nadvila nad domaće Francuske granice. Napoleon III se "riješio Meksika" i pozvao Legiju natrag u Alžir da bi je imao na raspolaganju za obranu (prvi, ali ne i posljednji put) same Francuske. Kad je izbio francusko-pruski rat, mnogobrojni stranci nahrpili su u Legiju koja je formirala novi bataljon, 5., pod komandom majora Aragoa, koja će biti uništena u bitci kod Orleansa 10. listopada 1870. godine. Legionari pozvani iz Alžira preoteli su od Prusa grad Montbeliard.

[img][/img]

Njihova hrabrost ipak nije bila dovoljna jer je vojnika sa šiljkom na kacigi (Prusi) bilo mnogo više i bili su bolje opremljeni i naoružani. Francuska je bila poražena i izgubila je vojni primat u Europi. Radi iskupljenja zbog tog poraza, Francuska je počela seriju kolonijalnih ratova u Africi i Aziji. Legija je ponovno bila uvučena u kolonijalno širenje francuske imperije u Indokini, Dahoneju, Madagaskaru i velikom dijelu Zapadne Afrike. Od 1883. godine legionari ucestuju u vojnim kampanjama u Maroku i Tonkinu (Vijetnam), te pišu nove stranice u ratnoj knjizi Legije. U novembru 1883. godine Legija se iskrcala u Haibhongu i odmah se uključila u osvajanje utvrde Son-Tay i gradića Bac Ninha. Nakon toga Legija je s dvije cetee branila utvrdu Tuyen Guang. Pod komandom majora Domire Legija je branila utvrdu od 23. februara do 03. marta 1885. godine pred napadima više od 20 hiljada kineskih vojnika. Neprijateljstva su završila 1. aprila 1885. godine potpisivanjem francusko-kineskog mirovnog ugovora, nakon toga su legionari u skladu sa svojom tradicijom ponovno zamijenili puške za lopate i motike i započeli s izgradnjom infrastrukture u toj francuskoj koloniji.
Godine 1892. Legija je poslana u Dahomej da se bori za interese francuskog saveznika kralja Behanzina. Ta se kampanja može sažeti pod ime samo jedne bitke koja se tamo vodila: Dogba. U tom mjestu francuska vojna kolona bila je iznenada napadnuta, ali je 800 legionara pod komandom majora Fauraxa reagirala brzo i kao obično krenulo u juriš s isukanim bajonetama. Nakon što je riješena situacija u Dahomeju, Legija je poslana u Sudan, gdje je vrlo kratko ali uspješno djelovala 1892. godine.
[img][/img]

Tri godine kasnije (1895. godine) Legija je poslana na Madagaskar gdje se 23. aprila iskrcala u mjestu Majung. Iz svoje baze počeli su graditi cestu uzduž koje su napredovale francuske snage. Zbog vrlo teške, gotovo neizdržljive tropske klime, bolesti i insekata legionari su umirali u stotinama. Nasuprot tome gubici u borbi bili su gotovo zanemarivi, jer su se domaći ustanici iz plemena Hova gotovo redovito razbježali pred Legijom bez borbe. No, u Alžiru je Legija nastavila borbe s ustanicima i gerilom koja se s teritorija Maroka ubacivala na dio teritorija koji su zauzeli Francuzi.
U to vrijeme bile su formirane cete konjaništva u sastavu 2. regimente koje su odmah uključene u kontrolu granice između dviju država. Već 2. avgusta 1903. godine jedna od tih ceta bila je uključena u bitku kod El Moungara, koja se često uspoređuje s onom u Meksiku kod mjesta Camerone. Polovica cete Montee, pod komandom kapetana Vaucheza bila je opkoljena s 2000 marokanskih vojnika. Nakon otpora koji je trajao više od 10 sati, posljednji ostaci cete uspjeli su dočekati dolazak pojačanja. Taj je incident potvrdio tadašnjem komandantu Legije, pukovniku Lyauteyu, potrebu jake vojne intervencije u Maroku.

sledi nastavak...

Dopuna: 05 Jan 2007 19:33

Prvi svjetski rat

Nekoliko godina prije izbijanja I. svj. rata u Francuskoj je sazrelo mišljenje da Legija sama neće biti dovoljna da zaustavi Nijemce. Pred izbijanje rata, Legija se masovno popunila novim, ali su pod oružje došli i stari, "isluženi" legionari.
Rabljena kao jurišna jedinica, Legija je ucestovala u mnogim borbama u kojima je bila desetkovana njemačkom mitraljeskom paljbom. Prvi oružani sukob s Nijemcima Legija je imala u Neuville-Saint-Vaastu. Poslije toga slijedile su bitke kod Givenchya, Roye, Amiensa, Verduna, Maasa, na rijeci Marni, Chemin des Damesu, Chateau Thierryu i mnogim drugim, koje gotovo nije moguće pobrojiti.
Karakteristična je bila bitka kod Amiensa, gdje je jedan bataljon Legije pod komandom jednog običnog legionara (jer su svi oficiri i podoficiri izginuli) zaustavila napredovanje i prodor njemačkih snaga, te na rijeci Marni, gdje su tek intervencija i juriš Legije stranaca zaustavili Ludendorffove snage. Ne smije se zaboraviti da su jedinice Legije ucestovale u borbama protiv Turaka u Dardanelima i Bugara na srpskom frontu.
Istovremeno, u Maroku je Legija ulagala velike napore u savladavanje otpora ustanika Abd-el-Krima. Te su se operacije odvijale kontinuirano i neovisno o europskim ratnim zbivanjima. Legionari, koji su tada održavali francusku prisutnost u tom dijelu svijeta bili su porijeklom uglavnom iz zemalja koje su u Europi međusobno ratovale. To su bili oni koji su izgradili mit o Legiji stranaca, a koji su kasnije svesrdno potpomagali književnost i kinematografija. Stvarnost legionara bila je u potpunosti drukčija. U kasarni Fort Saint Nicolas u Marseilleu, novi vojnici su provodili teške i naporne dane ispunjene velikim žrtvovanjem u kojima nije bilo nikakvog romantizma opisanog u knjigama i filmovima. Čelična disciplina i nehumane kazne za i najmanji otklon od nje uobličavali su svakodnevni život legionara.
Kad se našla na frontu, Legija je prva ulazila u bitku a izlazila iz nje tek kada je, poput rimskih legija, bila desetkovana.
Prema legendi koja je ipak svojim dobrim dijelom netačna, u Legiju stranaca su pristupali samo kriminalci ili one osobe koje su bježale pred zakonom. To ipak nije sasvim tačno. Istorija Legije zabilježila je brojne liječnike, advokate, policajce, ministre, prinčeve, kneževe, svećenike, pa čak i državne suverene koji su svojevremeno služili u Legiji (nas kralj). Bivši legionari zavjetovani "legionarskim bratstvom" o tome su uvijek pričali rijetko i škrto.
Među takvima su MacMahon, koji je kasnije postao predsjednik Francuske, Daladier - predsjednik francuske vlade, Luigi Grimaldi, kasniji monegaški knez (pod imenom Luigi II), Aage, danski princ, Cole Porter, Arthur Koestler i mnogi drugi koji su postali poznati muzicari i književnici. Guseppe Bottai, kasniji Mussolinijev ministar, Ali Khan, sin Age Khana III., pariški princ, pretendent na tron, princ Napoleon također imaju nešto zajedničko: u jednom razdoblju svog života bili su legionari.
Mogućnost promjene identiteta bila je mnogima privlačna, ali nije to bio jedini zahtjev koji je Legija nametala. Drugarstvo među njezinim pripadnicima, iskovano u blatnjavim rovovima europskih ratišta, privuklo je mnoge da se nakon rata pridruže Legiji. Zbog velikog priliva ljudi osnovane su dvije nove regimente: 3. regimenta pješadije (3° Regiment Etranger d´Infanterie - 3°REI) i 1. regimenta konjanice (1° Regiment Etranger de Cavalerie - 1° REC). Ove dvije regimente zajedno s jedinicama 2° REI (2. pješdijske regimente) borile su se zajedno u Maroku od 1920. - 1926. godine.
Abd-el-Krim je u planinama Riffa vodio sa svojim berberskim ustanicima pravi gerilski rat, sve do predaje 1926. godine. Posljednji ostaci njegovih gerilaca borili su se do kraja 1933. godine, kada su ih francuske snage (Legija) uspjele nadvladati.
Tokom 1925. godine Legija je pozvana u Siriju da uguši ustanak Druza, što su legionarske čete (REC) pod komandom kapetana Landriaua (iako često u nepovoljnom brojčanom odnosu) uspješno rješavala dobro provjerenim metodama Legije: uvijek su bili brutalniji od svojih neprijatelja.
U pacificiranim područjima Maroka i Alžira jedinice Legije gradile su ceste i infrastrukturu kao što je bila ona između Fouma i Zebela. Na njoj je i golemi pješčani nasip izgrađen samo krampovima i lopatama. Tu i danas stoji spomenik-nadgrobna ploča s epitafom koji je Legija posvetila preminulima za vrijeme izgradnje te prometnice i koja možda najbolje oslikava duh Legije: " Planina se prepriječila prolasku a mi smo dobili zapovijest da prođemo. Legija je pokorna."
Kako se bližila stogodišnjica osnivanja Legije stranaca, general Rollet, kojeg su zvali "otac Legije" odlučio je sagraditi najmonumentalni mogući spomenik svim palim legionarima u prvih 100 godina postojanja Legije. Taj spomenik je podignut u alžirskom sjedištu Legije, u njezinom "osinjem gnijezdu", u Sidi-bel-Abesu 1931. godine. Tamo je stajao sve do 1962. godine kada je Legija bila prisiljena konačno napustiti Alžir. Spomenik je rastavljen i prenesen na francuski teritorij, u Aubagne, gdje je kamen po kamen ponovno sastavljen.


[img][/img]

[img][/img]

1940. - 1945.

Drugi svjetski rat se neminovno približavao i u takvim prilikama rijeka novih dobrovoljaca hrlila je u Legiju. Veliki broj novopridošlih nagnao je vodstvo Legije da formira dvije nove regimente pješadije (11° i 12° REI) koje su ušle u sastav tzv. 13° polubrigade Legije stranaca. Već početkom 1940. godine neke od tih jedinica participirale su u borbama protiv Nijemaca kod Verduna. Nakon kapitulacije Francuske, dio jedinica Legije izbjegao je u Afriku pod vodstvom generala Lattrea de Tasignya. Mnogima je gotovo nepoznata činjenica da su jedinice Legije zajedno s britanskim snagama sadejstvovale u odbrani norveške luke Narvik pred njemačkom agresijom. Kapitulacija i primirje potpisano između Francuske i Njemačke 22. jun 1940. dovelo je Legiju u moralnu dvojbu: ostati vjerni generalu Petainu i njegovoj kolaboracionističkoj vladi u Vischyu ili se nastaviti boriti sa "Slobodnom Francuskom" na čelu sa generalom De Gauelleom na strani Saveznika. Pripadnici Legije su se odlučivali po svojoj savjesti, pa ih je bio na obje francuske strane. Oni koji su se odlučili za savezničku stranu nastavili su borbena djelovanja u Africi. Već 8. aprila 1941. dijelovi Legije iskrcali su se u Eritreji i od talijanskog garnizona preoteli važnu luku Massaua. U području zapadne Sahare Legija je vodila neke od svojih najslavnijih bitaka za vrijeme afričke epopeje.
Pod komandom generala Koeniga, veterana iz borbi za Narvik, jedinice Legije su se punih 12 dana opirale napadima postrojbi talijanske oklopne divizije Ariete, dijelovima 90. pješačke divizije te njemačke 15. oklopne divizije. Ogorčenim otporom kod Bir-Hakeima legionari su omogućili Montgomeryu da učvrsti crte odbrane kod El Alameina i zaustavi Romelove snage na prilazima Sueskom kanalu. U protuofenzivi u novembru 1942. poginuo je i novi komandant Legije, gruzijski princ Amilakavari.
Tokom 1943. godine jedinice iz afričkog dijela Legije i one pridružene "Slobodnoj Francuskoj" konačno su se združile u borbama protiv njemačkih snaga u Tunisu. Nakon završetka afričke epizode, Legija je nakratko prebačena na talijanski front. Poslije toga jedinice Legije čistile su zaostale džepove otpora uzduž francuske atlantske obale, ucestovale su u zaustavljanju njemačke protuofanzive u Ardenima, u bitci za Strasbourg i Colmar, te oslobađanju alpskih predjela od talijanskih snaga. Prenošenjem ratnih operacija na njemački teritorij, Legija sudjeluje u borbama za Karlsruhe i Stoccard. Završetak rata zatekao je Legiju na obalama Dunava, u Schwartzwaldu. Poslije pobjedničke parade održane 1945. godine u Parizu, Legija se po tko zna koji put vratila u svoje baze u Alžiru.

[img][/img]

sledi nastavak..

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Molim da nastavak bude sa posebnim osvrtom na angazovanje LS na nasim prostorima...

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

[img][/img]

Na završetku II. svjetskog rata Legija stranaca je imala približno 20 000 pripadnika ustrojenih u sedam regimenti (pukova) (šest pješadijski i jednoj konjičkoj). U poslije ratnim godinama došlo je do velike smjene ljudi. U Legiju su pristupili mnogi dobrovoljci iz svih krajeva Europe: prebjezi iz Istočne Europe, bivši fašisti i nacisti, pripadnici SS, izbjeglice i mnogi drugi bjegunci pred zakonom. Dojučerašnji protivnici postali su ratni drugovi, združeni bratstvom Legije u borbi za kolonijalne interese francuske Četvrte Republike. Osim u Indokinu, Legija je poslana u intervenciju na Madagaskar te je nastavila stalne borbe u Alžiru. Njezine prve jedinice iskrcale su se u Vijetnamu i ponovno zauzele Sajgon već do konca 1945. godine.
Francuska je bila iznenađena narodnim ustankom u Vijetnamu pod vodstvom Ho-Ši Mina. Rat između francuskih kolonijalnih snaga i oslobodilačkih snaga Vietkonga potrajao je dugih 9 godina, do 1954. godine i u njemu je Legija izgubila 11 000 ljudi.
Tijekom tog ratnog razdoblja Legija je angažirala velike snage koje je bila prisiljena stalno pojačavati. U vijetnamsku kampanju bila je uključena 1° REC (motorizovana pješadija) sa svojim amfibijskim grupama, 2°, 3° i 5° REI, 13° DBLE brigada te 1° i 2° BEP (padobranske regimente). No, sve to nije bilo dovoljno i konačni poraz se počeo nazirati koncem 1950. godine. Ipak, krvavi rat je potrajao još četiri godine.
Sredinom marta (13. aprila 1954.) otpočela je poznata bitka kod Dien-Bien-Fua u kojoj je snagama Vietmina uspjelo namamiti u klopku i opkoliti u smrtonosnom zagrljaju snage generala De La Croixa. Pedeset hiljada Vijetnamaca opkolilo je Francuze i nije im bilo spasa. Poslije 55 dana ogorčenih borbi u kojima su francuske snage bile taktički i fizički potučene, Francuzi su bili prisiljeni na predaju 7. maja 1954. godine. Vojničkim porazom kod Dien-Bien- Fua okončana je francuska vojna prisutnost u Indokini.
Povratkom u Alžir, Legija se suočila s još jednom opasnošću kojoj se nije nadala. Njezino sigurno utočište i kolijevka pomalo se pretvarala u grobnicu, jer više ništa nije moglo zadržati alžirske ustanike u borbi za slobodu i oslobađanje od francuske kolonijalne vlasti.
Za Legiju je to bio potpuno drukčiji rat od onog kojeg je vodila u Vijetnamu. Rat se u Alžiru pretvorio u udare gerile po velikim urbanim sredinama. Nije bilo velikih bitaka kao onih koje su se vodile na Crvenoj rijeci u Vijetnamu. Gerilci "Fellage" su udarali smrtonosno i brzo nestajali. Radi povećanja svoje mobilnosti Legija je prvi put u Alžiru počela primjenjivati helikoptere. Bio je to također vrlo krvav sukob u kojem i jedna i druga strana nisu imale mnogo zarobljenika. Koncem 1961. godine francuska vlada je definitivno odlučila napustiti Alžir. Bilo je to krizno razdoblje za Legiju u kojem se velik dio njezinih pripadnika priključio organizaciji francuskih kolona OAS (Organisation de l´Armee Secrete), koja je pod svaku cijenu nastojala zadržati Alžir u francuskim rukama. Pri tome nisu prezali ni od terorističkih akcija na francuskom tlu, uperenih protiv vlade u Parizu. Dio kolonijalnih trupa se pobunio ali je središnja vlada uspjela ugušiti pobunu i nametnuti svoju volju kolonima.
Alžir je definitivno vojnički napušten i dobio je neovisnost 1962. godine. Legija stranaca se prvi puta od 1843. godine morala povući iz svoje "matične kasarnee" u Sidi-bel-Abbesu i premjestiti na matični teritorij te se smjestiti u Aubagnu u Provenzi.
Kako nije bilo novih potreba za borbenim angažmanom Legije, njezine su jedinice iskorištene za druge stvari. Treća pješačka regimenta (3° REI) raščišćavala je džunglu u južnoameričkoj Gvajani i gradila komunikacije potrebne za izgradnju raketnog kompleksa. Peta regimenta (5° RMP), nasljednica 5° REI, radila je na pripremi nuklearnog poligona na pacifičkom atolu Muroroa. Prva regimenta (1° REI) bila je angažirana na izgradnji francuskih autocesta, dočim je 13° DBLE, u kojoj su bili sakupljeni veterani iz Narvika, Bir-Hakeima i Dien Bijen Fua, stacionirana u bazi Legije u Džibutiju, na rogu Afrike.

[img][/img]

Francuska ipak nikada nije smetnula s uma vojne mogućnosti svoje Legije. I nadalje se nastavila koristiti njome kao jednim od instrumenata podrske vanjskoj politici. Upravo iz tog razloga Legija je ucestovala u intervenciji u Bejrutu kao dio multinacinalnih mirovnih snaga. Također u Čadu, u nekoliko prilika1969., 1983. godine, a prije svega u Zairu 1978. godine Legija je oružjem podupirala i štitila francuske interese. U Čad su legionari prvi put stigli u aprilu 1969. godine. U glavni grad Fort Lamy poslani su padobranci iz 2° regimente pod vodstvom pukovnika Lacazea.
Padobranci su imali podrsku helikoptera i motorizovane pesadieje, a protiv ustanika borili su se po načelu "pronađi i uništi". Nakon uspješne akcije vraćeni su u svoje kasarne 1971. godine. Nakon 7 godina gerila je ponovno uzela maha u Čadu pa su 1978. godine u Čad ponovno poslani 1° REC i 2° REI. Nakon pacifikacije tog prostora vraćeni su u Francusku 1980. godine. Već 1983. godine ponovno su u Čadu gdje se bore protiv ustanika koji ovaj put imaju libijsku vojnu i materijalnu pomoć.
U tom razdoblju Legija stranaca imala je svoj borbeni angažman i u današnjem Zairu, odnosno u bivšoj belgijskoj koloniji Kongu, od kojeg se htjela odvojiti dijamantima prebogata pokrajina Katanga.
Iz tog doba borbenih operacija koje je Legija imala u Zairu, svakako je najpoznatija bitka koja se odigrala 1978. godine u Kolweziju.
Nekoliko dana ranije ustanici iz provincije Katange, poduprti angolske vlade, gdje su se i sklonili nakon pada Moise Ciombe, zauzeli su pogranični teritorj Zaira i napali Kolwezi i Lumumbashi. Katanški "Tigrovi" otpočeli su ubijati, pljačkati i uništavati te uzimati taoce (uglavnom Europljane - Francuze i Belgijanace). Francuska i belgijska vlada su se sporazumjele o hitnoj vojnoj intervenciji. Zbog svoje nespremnosti, Belgijanci su odugovlačili i petljali pa su se Francuzi odlučili na samostalnu akciju.
U roku 24 sata vazdusni desant francuske Legije stranaca razriješio je talačku krizu i općenito vojnu situaciju u Kolweziju. Ova vojna operacija Legije poznata je pod kodnim nazivom "Leopard". Padobranci su se vratili na Korziku i tek tada su se u javnosti pojavili prvi glasovi o takozvanim snagama za brzu intervenciju. FAR (Force d´Action Rapide) su po svojoj funkciji vrlo slične američkim Rapid Deploymnt Joint Task Force.
Jedno od poslijednjih poglavlja istorije Legije napisano je u Bejrutu. Francuska je zajedno s Italijom i SAD-om sudjelovala u stvaranju multinacionalnih mirovnih snaga radi smirivanja borbi u glavnom libanonskom gradu. U misiju izbacivanja pristaša PLO-a iz Libanona, Francuska je poslala svoje legionare - padobrance. Nakon masakra u palestinskim izbjegličkim kampovima Francuzi su bili prisiljeni pojačati svoje snage novim jedinicam: 1° RE , 2° REI i 1° REC (svi iz sastava 31° brigade Legije). Legionari su bili među prvima i najistaknutijima u toj vojnoj operaciji i vratili su se u zemlju 1983. godine.

[img][/img]

Sjedište i struktura 2. REP

Legija trenutačno u svom sastavu ima otprilike 8500 hiljada legionara koji poticu iz pedesetak različitih zemalja svijeta. Oni odavno više nisu svrstani u jedinice prema svom etničkom porijeklu. Jedinice koje trenutačno formiraju Legiju jesu pet regimenti pješadije (1° RE, 2° REI, 3° REI, 4° RE I 13° DBLE), jedna regimenta motorizovane pjesadije (1° REC), dvije regimente inženjerije (5° RMP I 6° REG), a grupirani su pod administrativnu komandu koja se naziva Groupemnt de la Legion Etrangere (GLE), te jedne padobranske regimente (2° REP). Druga padobranska regimenta postala je simbolom Legije stranaca iako je osnovana tek 1956. godine. Ta je regimenta nasljednik tradicija 2. padobranskog bataljona (2° BEP) uništene u bitci kod Dien-Bien-Fua .
Regimenta ima svoju bazu u Calviu na otoku Korzici u kasarni Raffall. Njezinih 1300 pripadnika nalazi se stalno u visokom stepenu pripravnosti da bi bili spremni trenutačno reagovati bilo gdje u svijetu. Regimenta ima dislociranu jednu cetu u Džibutiju, kao pojačanje 13° DBLE. Ta ceta u svom sastavu ima male timove uvježbane za borbe u planinskim predjelima, amfibijske operacije i dubinske operacije izviđanja . Druga padobranska regimenta sastavljena je od jedne komandno-logisticke cete, jedne cete za podršku i izviđanje (s jednim komando timom) i četiri borbene cete.

[img][/img]

Kako se postaje legionar

Dugačak je put za sve one muškarce između 17 i 40 godina života koji žele postati legionari. Ulazak u Legiju počinje kroz jedan od mnogih ureda za novačenje (dislociranih na matičnom francuskom teritoriju) ili u jednom od sjedišta tzv. "Udruženja veterana" raštrkanih po cjielom svijetu, koji funkcioniraju na svoj način kao središta za novačenje. Svi prijavljeni dobrovoljci pristižu u Aubagne gdje im se kao prvo oduzima civilno odijelo, licni dokumenti i sav novac koji posjeduju. To se radi zbog potiskivanja bilo kakve pomisli o bijegu i zbog eliminacije etničkih razlika između prijavljenih kandidata, da bi se što prije potisnulo sjećanje i svaka veza sa civilnim životom. Prije početka svog prvog dana pod ugovorom, regrut mora početi misliti i djelovati kao legionar, a ne npr. kao jedan Europejac ili Azijat.

[img][/img]

Filozofija Legije zasniva se na činjenici da se njezini pripadnici koji potpišu ugovor u narednih pet godina međusobno neće dijeliti po boji kože ili po nacionalnosti nego će isključivo biti vezani "bratstvom Legije" i da će dati život za svoje saborce. U Aubagneu, nakon što prime radne uniforme novaci počinju s trosedmicnim vježbavanjem poslije kompletnog medicinskog pregleda.
Ispituju se motivi ulaska u Legiju, politička uvjerenja, a vrlo su važni i podaci o prošlosti svakog kandidata. Legija ustvari više nije sigurno sklonište svakovrsnim kriminalcima, pa ova selekcija služi i osigurava između ostalog da se otkriju mogući kriminalci u bijegu, koji bi utočište željeli naći u redovima Legije.
Svaka sedmica provedena u Aubagneu označena je na planu rada drugom bojom. Prva označena je žutom, druga zelenom a treća crvenom bojom. Različite boje označavaju stepen selekcije i svladanog početnog programa obuke. Program konstantno napreduje, uz isključivanje onih kandidata koji ne mogu svladati obuku. Kandidati koji uspiju svladati i treće crveno razdoblje obuke potpisuju ugovor na pet godina, koliko traje jedan ciklus služenja u Legiji stranaca.
Ugovor predviđa mjesečnu plaću od 6800 francuskih franaka (dok nije bio uveden euro). Također tim ugovorom je predviđeno služenje u van europskim (prekomorskim) jedinicama Legije u trajanju od najmanje dvije godine. Ugovorom je predviđena mogućnost traženja francuskog državljanstva (dovršetkom ugovora), kao i mogućnost novog angažmana u Legiji. Negativni aspekti novopridoših pripadnika Legije jesu da su bez licnih dokumenata lišeni nekih normalnih civilnih stvari kao što su npr. posjedovanje vozačke dozvole, osobnog vozila ili stana, nemogućnost ženidbe itd. Legiji se mora dati sve ali i ona svojim pripadnicima uzvraća mnogo. Svojim pripadnicima osigurava novi identitet, zaštićeni su i kada jednom "časno" odrade svoj ugovor ukoliko to žele Legija za njima briše sve tragove. Između ostalih vrlo je važno pravilo da se legionar ne može javno fotografirati bez njegovog eksplicitnog pristanka. Nakon potpisivanja ugovora slijedi kompletno oblačenje i opremanje legionara te posjet Dvorani časti u Muzeju Legije, gdje se budući legionari upoznaju sa nasljedstvom koje su im ostavili njihovi prethodnici. Nakon toga regruti se šalju na daljnju obuku u bazu Qartier Lapasset u mjestu Castelnaudary, gdje je sjedište 4° RE.
Četvrta regimenta (4° RE) je jedina jedinica Legije koja nastavlja tradicije nekadašnje Regiment d´Instruction de la Legion Etrangere (RILE) i tzv. Groupement d´Instruction (GILE) koje su svojevremeno bile podređene 2° RE. Svi novopridošli - kandidati počinju sa baznim četveromjesečnim uvježbavanjem na koja se nastavlja još četiri mjeseca tzv. naprednog baznog kursa. Ta dva razdoblja namijenjena su prije svega tome da se kandidatu podigne na najvišu moguću razinu fizička snaga i istodobno dovede na maksimum mentalna kondicija. Mentalnu spremnost svojih pripadnika vodstvo Legije smatra jednim od njezinih najjačih oružja i stoga joj pridaje iznimnu važnost. Fizičke i psihičke probe i uvježbavanja su dugački i iscrpljujući. Tokom tih prvih mjeseci kandidati su podijeljeni u vodove po 30 ljudi, uz fizičku i psihičku pripremu uče osnovne komande, upoznaju vojne baze u kojima će službovati, uče karakteristični spori paradni korak i tradicionalne Legijine koračnice. Osim toga intencija je obuke da kandidati u svakom trenutku budu sposobni ispoljiti duh i tradicije Legije.

[img][/img]

U tom se razdoblju posebna paznja poklanja obuci u rukovanju vatrenim oružjem i bojevim gađanjima mobilnog i stacionarnog tipa na pokretne i nepokretne ciljeve. U sklopu borbene obuke kandidati se podučavaju borbenim tehnikama i taktici pješadije, operacijama čišćenja terena, metodama borbe u urbanim područjima, patrolama (dnevnom i noćnom), protugerilskim taktikama. Uobičajenim borbenim tehnikama i taktici Legija pridodaje i svoja posebna iskustva, tj. "naučene lekcije" iz svojih operacija u indokineskim i afričkim džunglama ili saharskoj pustinji.
U kasarnama i kampovima vlada željezna disciplina. Odavno nema stravičnih fizičkih kažnjavanja kao nekada, ali zato postoje neke druge, možda i perfidnije kazne.Uniforma se mora održavati u besprijekornom stanju, kako to nalažu vrlo stroga pravila.
Kandidati su obvezani tokom mjeseca odraditi 192 sata straže a svakodnevna jutarnja vježba počinje serijom od 100 sklekova. Bazni trening kandidata obuhvaća također hodnje pod punom ratnom opremom. Počinju sa hodnjom duzine 7 km koja se progresivno povećava dok ne dosegne duzinu od 21 km.
Završetak te faze obilježen je forsiranom noćnim marsem duzine 25 km po iznimno teškom terenu, koja se mora obaviti u roku tri sata - s jednim rancem i opremom ukupne težine 50 kg.
Oni kandidati koji uspješno završe tu "početnu" fazu obuke dobivaju neformalni naziv "napredni volonter". Dobivaju privilegiju slobodnog izlaska iz kasarne, izlaznu uniformu ukrašenu crvenim naramenicama (epoletama) sa resama i plavi ovoj koji se omota oko struka i nosi ispod opasača. Do tada su kroz obuku prošli gologlavi a sada na jednoj sugestivnoj svečanosti pod bakljama i uz pjesmu "Le Boudin" (sveta pjesma Legije) prvi puta dobivaju kapu bijele boje i time simbolično postaju (sa svim pravima i obvezama) "Hommes du Rang", odnosno "legionari druge klase".
Nakon prva četiri mjeseca u Aubagneu, kandidati se upućuju na drugi dio obuke (također u trajanju od četiri mjeseca) koji se provodi u kasarnama Legije u Nimesu (2° REI), Orangeu (1° REC) ili u Avignonu (6° REG). U tim središtima budući legionari se podučavaju kako djelovati zajednički kao jedinica, uz poštivanje osobitosti i baznih zadtaka različitih regimenti. Svi pripadnici Legije, pa čak i oni koji će obavljati neborbene zadatke, moraju proći ta dvaosnovna "paketa" obuke. Razlog tome leži u činjenici da svaki legionar mora biti sposoban formirati borbenu grupu i komandovati njome. Osim toga, bilo koji legionar može biti pridodan kao ispomoć 2° REP i biti poslan u akciju.

[img][/img]

Ljudi uvršteni u Drugu padobransku regimentu (2°REC) nakon završenog naprednog kursa odlaze na najviši stepen obučavanja u bazu regimente u Calviu na Korzici. Intenzivan program padobranske obuke traje četiri sedmice. Prva sedmica je obilježena intenzivnim podizanjem fizičke spreme kroz niz dugotrajnih dnevnih i noćnih marseva pod punom opremom. Druga sedmica je posvećena učenju tehnika skakanja i doskoka te sigurnosti. U tom razdoblju intenzivno se izvode skokovi s padobranskog tornja.
U posljednje dve sedmice legionari imaju ukupno šest skokova od kojih je jedan noćni. (Naime, toliki broj skokova zahtijeva francuska vojska da bi legionarima uopste mogla izdati padobranske licence).
Odmah treba reći da druga padobranska regimenta Legije stranaca nije obična padobranska jedinica. Njezini pripadnici u stanju su djelovati kao konvencijalna pješadija, kao "zračna konjica" i naposljetku kao vazdusno -desantne trupe. Iznad svega stoji njihova mogućnost transformacije u padobrance-komandose.
Transformacija jedinice u današnji oblik počela je još 1963. godine pod komandom potpukovnika Caillauda (legendarnog vojnika Legije i prvog komandanta druge padobranske bojne Legije formirane 1948. godine - 2° BEP koji je poslije prerastao u regimentu).
Regimenta je podijeljena u šest ceta:
• Komandno-logisticka ceta (CCS)
• Ceta za podršku i izviđanje (CEA)
• 1 ° ceta za urbana dejstava, noćna i protivoklopna djejstva
• 2 ° ceta za planinska dejstava
• 3 ° ceta za amfibijske operacije
• 4 ° ceta za snajperska dejstava, rušenje i sabotaže
Pripadnici 2° REP, njih 1275, uvježbavaju se u različitim vještinama i specijalnostima, sukladno ceti u koju su raspoređeni. Ipak, svi pripadnici prije ili kasnije prođu kurseve borbe u džungli (održavaju se u Gvajani) i borbe u pustinji (održavaju se u Džibutiju). Unutar 2° REP, preciznije unutar cete CEA, koja broji 237 legionara, nalazi se jedna mala jedinica koja je svojedobno bila nazvana SOGH (Sauterus Operationels de grande hautere), a danas se njezino ime krije iza kratice CRAP (Commandos de reinsegnements et dans la profondeur).
Radi se o posebnoj skupini vrhunskih padobranaca, specijalista za skokove s velikih visina i slobodan pad, s kasnim otvaranjem padobrana. Ova malena grupa namijenjena je za sakupljanje informacija, za izviđanje duboko iza neprijateljskih linija, te naravno za izvođenje sabotaža na teritoriju kojeg nadzire neprijatelj.

[img][/img]

CRAP

Commandos de reinsegnements et dans la profondeur - komandosi za izviđanje i duboki prodor - "oči" su 11° padobranske divizije. Skokovima s velikih visina, radi infiltracije na protivnički teritoriju, nakon kontroliranog slobodnog pada, otvaraju svoje padobrane na maloj visini. Radi se o vrlo rizičnom manevru koji zahtijeva visoki profesionalizam. Pripadnici ove jedinice osim izvidničkih zadataka izvršavaju sabotaže, ali i antiterorističke akcije, po potrebi i na udaljenostima 4000-5000 km od svojih matičnih baza.
Svaka regimenta iz sastava 11° padobranske divizije i 13° RDP (uključujući 7° i 14° RPCS) ima u svom sastavu CRAP tim integriran u CCS ili CEA cetu. U svakoj regimenti postoje po dva CRAP tima. Zbog svoje posebnosti 2° REP ima u svom organskom sastavu čak 34 CRAP tima.
Tokom sedamdesetih godina uvježbavanje tehnika CRAP skokova bila je povlastica koju su imali i redoviti vojnici-padobranci koji su poslije službovali u tim jedinicama. Danas takvoj obuci mogu pristupiti samo volonteri koji u svojoj profesionalnoj karijeri imaju određeni broj godina provedenih u vazdusno -desantnim jedinicama. Moguće je priključiti se kursu za CRAP bez obzira na granu iz koje se dolazi (KOV, RM, RZ), odnosno ako kandidat u statusu legionara druge klase ima najmanje čin kapetana i ukoliko zadovoljava vrlo rigorozne medicinske uvjete. Jedan od bitnijih uvjeta koji takav kandidat također mora ispuniti jest završetak drugog stepena komando obuke ili kvalifikacija komandira grupe ili voda koju verificiraju CNEC centri u Montlouisu i Colliureu.
Škola za vazdusno -desantne snage ETAP, koja se nalazi u gradu Pau, organizira svake godine dva CRAP kursaa - svaki za 25 polaznika u trajanju od 12 sedmica. Tokom tog kursa svaki polaznik ostvari minimalno 80 skokova, od kojih je najmanje 9 noćnih. Nakon dolaska u školu ETAP, svaki polaznik se detaljno upoznaje s raznim tipovima opreme i materijala koji se koriste za skokove sa velikih visina. Isto tako, na zemlji se uvježbavaju različiti položaji koje će ti padobranci zauzimati tijekom kontroliranog slobodnog pada (možda je bolje reći leta).
Već trećeg dana kursa kandidati imaju svoj prvi slobodni CRAP skok sa visine od 1500 metara, koja se postupno povećava na 2500 metara. Nakon dve sedmice kandidati za buduće slobodne skokove spremni su za skok s kompletnom opremom koju moraju inače sa sobom ponijeti na zadatak i, naravno, licno naoružanje. Koncem treće sedmice obuke kandidati počinju uvježbavati noćne skokove. Do prije nekoliko godina maksimalna visina s koje su se uvježbavali CRAP skokovi nije prelazila 4000 metara. Danas se takvi skokovi uvježbavaju sa visine od 6000, metara a uskoro će se (kako tvrdi škola u Pauu) takvi skokovi uvježbavati s visina od 9000 metara. Takvi skokovi mogući su samo uz upotrebu maski i boca s kisikom, te posebno dizajniranih padobrana. Takvi padobrani omogućavaju padobrancima prelet vrlo velikih distanci (30 - 40 km) u maksimalnoj tajnosti. Skokovi u školi ETAP izvode se iz zrakoplova tipa Transall.
Pripadnici CRAP timova moraju izvrsno poznavati KAP 3, fundamentalni uređaj njihove sigurnosti koji automatski otvara padobran (na određenoj visini - unaprijed određenoj) u slučaju da iz bilo kojeg razloga zakaže prethodno ručno otvaranje.
Svake godine svi pripadnici CRAP timova ponovno prolaze kratki kurs koji traje jednu sedmicu i koji sadržava ukupno 7 dnevnih skokova + 1 noćni skok. Svrha tog jednosedmicnog kursa je obnavljanje i potvrda licence svakog člana CRAP tima. Nakon 12-sedmicne obuke u Pauu, novi specijalisti za slobodne skokove vraćaju se u svoje regimente i dalje se uvježbavaju za zadatke svoje regimente. Zbog njihovih sposobnosti, timovi CRAP bili su uključeni u sve vojne akcije koje je Francuska poduzimala diljem svijeta, posebice u Africi (u Čadu - operacije Manta i Epervier, u Ruandi i Centalnoafričkoj Republici te Somaliji - operacija Ponovljena nada). Također, CRAP timovi su koristeni tokom 1. zalivskog rata kao udarna obavještajna igla francuske divizije Daguet.
Prema francuskim izjavama, njihove jedinice uključene u mirovne snage OUN, koristile su se CRAP timovima za izvidničke misije iznad ratom zahvaćenih područja bivše Jugoslavije.

[img][/img]

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Evo i sajta Legije Stranaca
legion-etrangere.com/
Ima interesantnih slika a i dosta toga o njihovoj istoriji

Dopuna: 07 Jan 2007 13:36

Verovatno off-topic ali uprvo sam pronasao da postoji i spanska legija u kojoj mogu samo da sluze spanski drzavljani
lalegion.com/index.htm

Dopuna: 07 Jan 2007 13:49

Légion étrangère - Legija Stranaca

BUREAUX D'INFORMATION ET DE RECRUTEMENT
Vous pourrez obtenir plus d'information concernant le recrutement dans la Légion étrangère, en visitant le site officiel du bureau de recrutement de la Légion étrangère, en contactant ce bureau par courrier électronique à legionrecrute@comle.terre.defense.fr ou en téléphonant à l'un des bureaux de recrutement ci-dessous.



Informacije u vezi sa angažovanjem




 Angažovanje u Legiju Stranaca je čin lične prirode za koji ste Vi jedini odgovoran. Mozete se angažovati samo u odredjenim regrutacionim centrima, koji se nalaze na teritoriji Francuske.

 Troskove putovanja i dobijanja vize za Francusku snosite Vi lično.

 Po Vašem dolasku u Francusku bičete podvrgnuti dosta teskim selektivnim i orijentacionim testovima zdravstvene i psihofizicke prirode.

 Ako se Vaša kandidatura ne uzme u obzir, moračete da se vratite u Vašu zemlju i da snosite troškove svog povratka.


Postes d'information et de recrutement
Kancelarije za informisanje i regrutaciju

Aubagne Quartier Viénot 13400 AUBAGNE  04 42 18 82 57
Bayonne 18, quai de Lesseps 64100 BAYONNE  05 59 50 14 84
Bordeaux 260, rue Pelleport 33000 BORDEAUX  05 56 92 99 64
Clermont-Ferrand 31 cours Sablon 63035 CLERMONT6FERRAND  04 73 99 22 43
Dijon Caserne Jognot - 66, avenue du Drapeau 21000 DIJON  03 80 73 54 86
Lille La Citadelle 59000 LILLE  03 28 36 08 72
Lyon Quartier Général Frère 69007 LYON  04 78 58 40 21
Marseille La Malmousque - Chemin du Génie 13007 MARSEILLE  04 91 15 29 59
Metz Quartier de Lattre de Tassigny 57000 METZ  03 87 66 57 12
Nantes Quartier Degrées du Loup 44000 NANTES ARMEES  02 40 74 39 32
Nice Caserne Filley - Rue Sincaire 06300 NICE  04 93 80 59 06
Paris Fort de Nogent 94120 FONTENAY-SOUS-BOIS  01 48 77 49 68
Perpignan Caserne Mangin - 8, rue Rabelais 66020 PERPIGNAN  04 68 35 05 38
Poitiers Quartier Aboville 86000 POITIERS  05 49 41 31 16
Reims Quartier Colbert - 32 bis, avenue de la Paix 51000 REIMS  03 26 88 42 50
Rouen Rue du Colonel Trupel 76038 ROUEN CEDEX  02 35 70 68 78
Strasbourg Quartier Lecourbe - Rue d'Ostende 67000 STRASBOURG  03 88 61 53 33
Toulouse Caserne Pérignon - Avenue C. Pujol 31000 TOULOUSE  05 61 54 21 95



ATTENTION


L’engagement à la Légion Etrangère est une démarche individuelle.

Toute association, ou agence se proposant de faciliter les démarches pour un engagement éventuel ou toutes propositions de prise en compte pour acheminement vers un centre de sélection est une escroquerie.

Pour de plus amples renseignements une notice explicative est disponible à l’ambassade de France à Belgrade sur simple demande au guichet de sécurité de l’ambassade.

Rappel : Le site Internet officiel de la Légion Etrangère est le suivant br-legion.com


UPOZORENJE


Pristupanje Legiji stranaca je lični čin.

Bilo koje udruženje, ili agencija koja bi se nudila da olakša proceduru za eventualno pristupanje ili bilo koji predlozi o registrovanju radi upućivanja u neki centar gde bi se vršila selekcija kandidata su prevara.

Za šira obaveštenja na raspolaganju je jedno obaveštenje koje se može dobiti na zahtev u Ambasadi Francuske u Beogradu na šalteru obezbeđenja ambasade.

Zvanični sajt Legije stranaca je sledeći: br-legion.com



LEGION ETRANGERE
Conditions d'engagement Etre âgé de 17 à 40 ans (autorisation des parents ou du tuteur légal pour les mineurs, certifiée par un organisme administratif d'état).
Etre porteur d'une pièce d'identité ou d'une déclaration d'identité.
Etre physiquement apte à servir en tous lieux.
Quelle que soit la situation familiale, le candidat est considéré par la Légion étrangère comme étant célibataire au moment de l'engagement.
La connaissance du français n'est pas nécessaire.
Sélection Présentation obligatoirement en France métropolitaine.
Frais de voyage et d'obtention de visa à la charge du candidat.
Aucune aide n'est apportée dans ces deux domaines pour faciliter la venue sur le territoire français.
Après vérification des critères d'engagement, prise en charge à Aubagne.
Tests médicaux, physiques, psychotechniques et entretiens de sécurité et de motivation.
Durée moyenne pour un candidat qui franchit toutes les étapes : environ 20 jours.

LEGIJA STRANACA
Uslovi pristupanja Starost: od 17 do 40 godina (za maloletna lica, potrebno je ovlašćenje roditelja ili legalnog staratelja, overeno u opštini).
Od dokumenata: lična karta ili druga potvrda o identitetu.
Kandidat mora biti fizički spreman da služi bilo gde.
Bez obzira na bračno stanje, Legija stranaca smatra da je kandidat neoženjen u trenutku pristupanja
Poznavanje francuskog jezika nije potrebno.
Selekcija Obavezno je lično prijavljivanje u Francuskoj.
Kandidat snosi troškove puta i vize.
Po ovim pitanjima, kandidat neće dobiti nikakvu pomoć da bi mu se olakšao dolazak na francusku teritoriju.
Posle provere kriterijuma za pristupanje, kandidat je preuzet u Aubagne-u.
Obavljaju se lekarski, fizički, psihotehnički testovi kao i razgovori o bezbednosti i motivaciji.
Uobicajeno vreme potrebno da kandidat prodje sve etape je oko 20 dana.

Dopuna: 07 Jan 2007 13:58

foreignlegionlife.com/
Kodeks casti Legije stranaca :

1. Legionaru ti si dobrovoljac i sluzices Francusku verno i casno
2. Svaki Legionar je tvoj brat po oruzju, postuj njegovu naciju, rasu i veru. Moras prema njemu da se odnosis kao da je clan tvoje porodice.
3. Postuj Legijine tradicije. Disciplina, hrabrost i lojalnost su tvoja snaga.
4. Postuj svoj status Legionara.
5. Ti si elita i bices najsurovije treniran, prema svom oruzju se odnosi kao prema najdragocenijem vlasnistvu, a telo odrzavaj u savrsenoj kondiciji.
6. Misija koja ti je data, za tebe postaje sveta i izvrsices je po bilo koju cenu.
7. U borbi neces misliti o tome da li je misija humana ili ne, postovaces svog neprijatelja, neces ostaviti druga na bojnom polju ni ranjenog ni mrtvog. Nikad ne smes predati svoje oruzje.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Da li ima nekoga na forumu,ili barem neko ko zna nekoga,ko je bio u legiji stranaca. Da li je toliko tesko i naporno koliko se zaista prica? Ja bi pristupio jednog dana.
Evo link za regrutaciju:
legion-recrute.com/en/
Ne izgleda mi toliko tesko....

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Imas na forumu koji je posvecen Legiji tekst u kome je covek koji se prijavio u legiju detaljno opisao svoje iskustvo sa regrutacije tako da ti je moj savet da se najpre informises o troskovima, samom postupku regrutacije kao i testovima koji se rade pri regrutaciji kako da bi mogao da se sto bolje pripremis za njih.

legijastranaca.foren-city.de/topic,14,-ja-i-legija-po-2-put-he-he.html

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Legionar011 ::
Ne izgleda mi toliko tesko....


malo ih se vrati

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Hvala drugar . Ne mislim da su troskovi veliki,pre svega put do Francuske je bitan,ali imam srecu pa Srbija nije toliko daleko u poredjenju sa nekim drugim drzavama...

edit:
Bas sam dosta informacija dobio od ovog linka ! Srpski forum bivsih i sadasnjih legionara jako zanimljivo !

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

tema je vrlo interesatna , upoznao sam par legionara u Sarajevu, ima mnogo istocnih Europljana ( Ceha , Poljaka , a Srba i Hrvata ) ali svi vec imaju Francusko drzavljanstvo i ponasaju se vecinom kao potpuni Francuzi sa celicnom disciplinom ali govore srpsko-hrvatski
a kada imaju slobodni dan ?
napiju se ko zvijeri ali unutar baze , surovi borci , ne daju im izlazak u grad jer bi bilo problema , ne postuju civile u regiji u kojoj sluze , lokalne djevojke se moraju cuvati njihove agresivnosti uz svoje momke sa pistoljima , to ih malo spusti na zemlju
uglavnom
kada su medju mirovnim trupama UN ?
bas njih salju na najvruca mjesta ( Kosovska Mitrovica , na primjer )
mnogi nemaju bas neko pozitivno misljenje o legionarima , sa pravom , mada je samo legenda da mozes biti legionar ako ne koristis narkotike i nisi silovatelj, a sve ostalo te ne pitaju
to nije istina danas , provjeravaju proslost regruta , ako si kriminalac ?
nema pristupa
dobar prijetelj je bio u legiji oko 6 mjeseci ( tamo nekih 80-tih )
i napustio je , treba 5 godina sluzbe da napredujes jedan korak
imali su takodjer zestoku bitku na teritoriji BiH , u Sarajevu kada su oslobodjali Francuske taoce , ali ne smijem reci zbog pravila foruma
iskazana hrabrost tada i nevjerovatna borbenost nas je zapanjila !
prethodnica jurisa sa velikom Francuskom zastavom direktno na bunker usred bijela dana uz borbene pjesme !

• 1Ovo se svidja korisniku: Rada Krajišnik
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

to što pričaš nije tačno u legiju nemože biti primljen ni silovatelj ni ubica kad ti gestapo provjerava dosije ako otkriju nešto iz prošlosti odma te voze preko francuske granice.najgore djelo koje mogu tolerisati je krađa.ja sam bio u aubugne pao sam zbog zuba ali dogodine ću pokušati opet.

Nemoj da pišeš ono o čemu nisi siguran pokolebaćeš momke koji bi da idu