offline
- Pridružio: 16 Mar 2018
- Poruke: 172
|
Citat:Zašto je srušen ruski vojni zrakoplov? Politika popuštanja Izraelu u Siriji sada se Rusiji vraća u lice
PIŠE: D. Marjanović38 Objavljeno: 18. rujan '18.
Ruski predsjednik Vladimir Putin danas se u Moskvi sastao s mađarskim predsjednikom Viktorom Orbanom, a glavna tema sastanka bio je daljnji razvoj odnosa, primarno ekonomskih. Za vrijeme zajedničke novinske konferencije koja je uslijedila nakon sastanka obojici su postavljena razna pitanja glede bilateralnih odnosa između Moskve i Budimpešte - tek na samom kraju jedan novinar zatražio je od Putina da prokomentira temu koja je po svemu sudeći važnija od budućih ruskih ulaganja u Mađarsku: rušenje ruskog vojnog zrakoplova u blizini sirijske obale.
Podsjetimo, rusko ministarstvo obrane inicijalno je oštro prozvalo Izrael ističući kako je izraelska vojska jedini krivac za incident koji se dogodio - naime, ruski vojni zrakoplov jest srušila sirijska, poprilično zastarjela, protuzračna obrana (S-200), no ruski zrakoplov Il-20, koji je bio u misiji nadzora teritorija, srušen je dok je sirijska PZO pokušavala odagnati izraelsku agresiju. Nadalje, kako se i ističe u izjavi ruskog ministarstva obrane, izraelski vojni zrakoplov F-16 pozicionirao se na način da se "sakrio" iza ruskog, a imajući u vidu kako je Il-20 znatno veći zrakoplov, ovaj je nehotično postao žrtva sirijskih raketa.
Lokacija rušenja ruskog vojnog zrakoplova Il-20 prema neslužbenim informacijama i grafikama:
Nakon oštrog upozorenja ruske vojske, kao i prijetnje "uzvraćanjem", zanimljivo je vidjeti kakav će ton imati ruski predsjednik o svemu ovome - no, izjava je bilo daleko blaža od ranije vojne. Putin je ukratko rekao kako je ovo bio splet nesretnih okolnosti, da je gubitak života vojnika tragedija za cijelu Rusiju, no isto tako je odbio kritizirati Izrael ističući kako se ovaj incident ne može usporediti s onim iz 2015. (kada je turska vojska srušila ruski vojni zrakoplov koji je navodno ušao u turski zračni prostor) jer "Izrael nije srušio ruski zrakoplov".
Da, točno je, tehnički ga nije srušio Izrael, ali ova Putinova izjava poprilično je u koliziji s izjavom ruske vojske. Stvar je gledišta, dakako, ali ne toliko i logike. Uzmimo primjerice da terorist počne pucati po ljudima nasred ulice - policija uočava terorista i otvara vatru prema njemu, pritom nehotično strada i civil koji se nalazio u blizini - ili ga je terorist pak držao pred sobom kao živi štit - tko je u konačnici odgovorniji za tragičnu smrt ovog fiktivnog civila, terorist koji je započeo napad ili policija koja je u najboljoj namjeri pokušala eliminirati teroristu?
U jučerašnjem pak slučaju imamo situaciju koja je kompliciranija od navedene po tome što Rusija, očigledno, ne doživljava Izrael kao agresora na Siriju, zemlju koju oni navodno brane, već kao neku vrstu čudnog "partnera" iako nije sasvim jasno gdje se to njihove partnerske vizije preklapaju i kako je uopće došlo do ove, malo je reći, kaotične situacije.
Dobro, možemo konstatirati da Rusija nije u Siriji kako bi samo branila Siriju već kako bi ostvarila i svoje geopolitičke, sigurnosne i druge interese. Jedan od sigurnosnih interesa bio bi, znaju reći u Moskvi, eliminacija terorista koji bi mogli kasnije predstavljati prijetnju Rusiji. To, dakako, nije cijeli argument i može poslužiti samo kao namjerno umanjenje ruske uloge pred nečim s čime se Rusija ili nije u stanju nositi ili jednostavno ne želi.
Rusija ne može više tvrditi kako je njena prisutnost u Siriji zasnovana na obrani sirijske države koja ju je pozvala u pomoć, jer da je tako onda bi morala objasniti puno toga - kao prvo suradnju sa zemljama koje Sirija, argumentirano, smatra agresorima. Kontakti se još i mogu opravdati, recimo kao dobra namjera da se sukob pokuša privesti kraju i diplomatskim naporima, ali kada u toj priči imamo Izrael - koji se javno hvali činjenicom da su do sada izveli na stotine napada protiv sirijske vojske i sirijskih pro-vladinih snaga - onda nešto očito "ne štima".
Izrael je napao Siriju više stotina puta, a ruska kritika Izraela, i to ona minimalna u stilu "takvi napadi nisu dobri, nisu dopustivi", došla je u toj mjeri da ih možemo nabrojati na prste jedne ruke - uključujući i sinoćnju.
Ne možemo ne uočiti jedno veliko dvostruko mjerilo Moskve kada je riječ o odnosu prema agresorima u Siriji. Kada primjerice SAD izvede napad - uz puno više pompe, vatre i dima nego Izrael, dakako - Rusija danima gnjevno osuđuje američki imperijalizam, proziva Washington za suradnju s teroristima, poziva se na međunarodno pravo, saziva sjednice UN Vijeća sigurnosti...
Kada pak Izrael izvodi takve napade, zapravo još i znatno veće i neusporedivo češće (omjer je vjerojatno 1:200), ruska reakcija ne postoji. Zašto? Jer napadi su iste vrste - nastoji se oslabiti sirijska vojska i njeni saveznici, primarno Iran i učinkoviti Hezbollah. Može Izrael pričati koliko hoće o tome da se preko Sirije dostavlja oružje iz Irana za Hezbollah, no činjenica je da taj isti Hezbollah ratuje u Siriji već godinama, ratuje protiv raznih terorističkih i ekstremističkih skupina, a Izrael nitko ne dira.
Izrael - tehnološki sofisticirana, iznimno naoružana i jedina nuklearna sila na Bliskom istoku - neprestano spominje svoj navodni nedostatak sigurnosti i ugroženost. Otkuda je to Izrael danas ugrožen? Od strane sirijske vojske na Golanu? Iz pravca južnog Libanona? Gdje? Ugroza Izraelu, koliko god njihove vlasti o njoj pričale, jednostavno ne postoji - definitivno ne u toj mjeri da bi trebali gotovo svakog dana izvoditi napade po Siriji.
Veliko pitanje se postavlja - zašto je Rusija toliko popustljiva prema Izraelu? Neki će reći kako Izrael ima nekakav poseban status u današnjem svijetu, nedodirljivi status, te kako to sve navodno proizlazi iz straha kritičara koji se boje da ih se ne prozove anti-semitima. To isto nema nikakve logike, a ni povijesne osnove. Logike nema jer u političke svrhe gotovo svakoga se može prozvati anti-semitom, rasistom ili što već ne - upravo svjedočimo žestokim napadima na lidera britanskih laburista, Jeremya Corbyna, kojeg se naziva "anti-semitom" što je apsurdno, ali politički očito još uvijek dozvoljeno (dokazni materijal za prilog tezi o zaostalosti evolucije političkog diskursa u 21. stoljeću).
Iz povijesnog aspekta pretpostavka također nema smisla - današnja Rusija ne tako davno bila je centralna sila moćnog SSSR-a koji ne samo da nije štedio Izrael od kritike već postoji i termin kojeg neki nazivaju "sovjetski anti-cionizam". Izraelske vlasti od strane sovjetskih često su se nazivale i "teroristički režimi", a ta anti-izraelska retorika nerijetko je odlazila u domenu agresivne propagande pa čak i teorije zavjere (o navodnoj "globalnoj židovskoj zavjeri").
Razlog zašto službena Moskva odjednom "hoda po jajima" kada je riječ o Izraelu treba tražiti negdje drugdje. Sigurno, postoje razne teorije - neki ističu kako su pro-izraelske snage u Moskvi iznimno jake te kako imaju utjecaj i na sam ruski vrh, što svakako ne bi bilo iznenađenje. No, postoji i druga teorija, ona striktno geopolitička.
Rusija kao da želi sprati sa sebe oznaku koju joj je nalijepio bivši predsjednik Barack Obama kada je 2014. poručio da je Rusija "regionalna sila". Svojim ulaskom na prostor Bliskog istoka Rusija, ujedno, želi pokazati da je više od "regionalne sile", možda ne globalna, ali barem među-regionalna.
Dobar dio te moderne ruske geopolitike širenja utjecaja svodi se na "preotimanje" tradicionalno američkih saveznika na Bliskom istoku. Jedan od njih je Turska, zemlja koja je kroz povijest gotovo uvijek bila anti-ruski nastrojena (a i poznata Kubanska kriza zapravo je izbila zbog Turske). Druga zemlja je Izrael.
Moskva je "osjetila" kako se povećava razdor između Washingtona i Tel Aviva u drugom Obaminom mandatu i brzo su tada pojačali kontakte ne bi li eventualno došli na izraelsku dobru stranu. No, onda se dogodio Trump koji je vjerojatno jedan od naj pro-izraelskih predsjednika u povijesti SAD-a.
Rusija ima problem - želi graditi partnerske odnose sa zemljama diljem Bliskog istoka koje joj sve od reda, izuzev Irana i možda Iraka, zamjeraju činjenicu da se svrstala na stranu Damaska. Rusija želi "nadjačati" SAD u borbi za naklonost Turske, Saudijske Arabije, Katara, Egipta... pa na kraju i samog Izraela.
U isto vrijeme misli kako će svim budućim partnerima na Bliskom istoku pokazati kako je moćna tako što će obraniti Siriju - i to od SAD-a.
Ovo je klasična priča na makro razini koja u mikro izdanju izgleda otprilike ovako - dugogodišnjeg kvartovskog nasilnika prebije novi igrač na ulici i odjednom se sljedbenici priklanjaju njemu.
Za Libiju nije bila spremna, a vjerojatno ni voljna, pa je tako Rusija odabrala Siriju kao prijelomnu bitku gdje će sebe staviti na prvo mjesto, gdje će joj nakon pobjede manje sile hrliti u zaštitu.
Realno gledajući, vrlo je teško, a možda i nemoguće, da Rusija to može izvesti. Podcjenjuje američki utjecaj na Bliskom istoku, percipira ga kao razoran (što i jest), ali vjeruje da je zemljama regije "dosta američkog utjecaja". Pogrešno - možda svoju strategiju kroje prema anketama provedenima među samim građanima koji nemaju baš visoko mišljenje o SAD-u, ali nisu građani na vlasti na Bliskom istoku, to bi barem Rusiji moralo biti jasno.
Postat će joj jasno kada vidi da su odnosi, primjerice, između Turske i SAD-a daleko snažniji nego se njoj u ovom trenutku čini. O Izraelu da ni ne govorimo. Izrael je neka vrsta američkog dobro čuvanog protektorata na Bliskom istoku i ta se situacija neće promijeniti još dugo godina.
Naravno, to je jedan od razloga zbog kojeg Rusija ne smije niti zapucati prema izraelskim lovcima dok ovi bombardiraju slobodno po Siriji. Ne može jer to se ne smije, a ne smije se jer će SAD direktno braniti Izrael ako bude napadnut. No, ispostavilo se da Rusija "ne smije" još puno toga - očito ne smije čak niti kritizirati Izrael kako spada. Nadalje, jasno je da ne smije niti naoružati sirijsku vojsku s adekvatnom obranom.
S-200
Sirija raspolaže sa sustavima kao što je zastarjeli S-200 dizajniran još ranih 50-ih godina. Danas je 2018. godina i jasno je da ne može time rušiti izraelske lovce koji su na stalnoj doradi. Pokušali su, dakako, pa su srušili ono što se greškom našlo na putu - ruski Il-20.
Da je Rusija dala Siriji barem S-300, kako je bilo govora da hoće, situacija bi bila daleko drugačija. Izrael, kao prvo, ne bi se ni usudio napadati kada bi znao da postoji konkretna opasnost da će im zrakoplovi padati svaki drugi dan, to je jednostavno preneugodno i ponižavajuće za domaću javnost. Zato pak poniženja sada trpi Rusija. Čak ni sada, čini se, neće poduzeti ništa.
Neki kažu da je ovaj ishod "dobar" u smislu da će se sada izraelski vojni napadi na Siriju zaustaviti. Hoće li? Teško. Štoviše, možemo nagađati da će se jako brzo nastaviti jer izraelska vojska sada baš i želi pokazati da ih ovaj incident par milja od Latakije neće smesti.
Mogla bi Rusija, napokon, osnažiti sirijsku protuzračnu obranu, ali neće - već su dali izraelskom vodstvu obećanje da neće i toga se očito planiraju držati.
Sirija će se i dalje pokušavati obraniti s onim što ima, no ovakvi napadi, to izraelsko gotovo svakodnevno "bušenje" Sirije, zapravo pokazuju kako je Sirija potpuno nebranjena. Njeni neprijatelji mogu u svakom trenutku dogovoriti veliki zračni napad i danima je bombardirati ako žele, bez posljedice i bez prepreka. Kako se onda planira takvu Siriju pretvoriti u "pobjednika u ratu"? Dajući svakom od agresora po jedan njen komad? Turcima Idlib, Amerikancima al-Tanf i okolicu, a Izraelcima možda kakvu tampon zonu od par desetaka kilometara da se ne bi osjećali ugroženi od strane Iranaca u Siriji?
Prijedlog nije da Rusija napada okolne zemlje, to bi bio početak Trećeg svjetskog rata i to nitko normalan ne zagovara. Ono što je Rusija trebala još davno učiniti je jednostavno - dati Siriji mogućnost da se obrani. Protuzračna obrana je obrana, a ne ofenzivno oružje. Isto također neće dospjeti u ruke Irana ili Hezbollaha, to je Rusija lako mogla garantirati, da je htjela, ali opet, nije.
Na kraju, izraelska vojska pred jučerašnji incident, nekoliko sati ranije, indikativno objavljuje satelitsku snimku Assadove "kuće", odnosno predsjedničke palače poviše Damaska. Poruka je jasna, nešto u stilu - "Mi možemo završiti ovu 7-godišnju dramu kada god nam se prohtje, pa vi vidite".
Rusija zna da eliminacija Assada ne bi bila samo veliki preokret rata u Siriji, bila bi to i potvrda da ona Siriju u aktualnom službenom izdanju nije uspjela obraniti, a takvog branitelja nitko ne želi za bliskog saveznika.
Izrael da sutra, ili već noćas, bombardira predsjedničku palaču i ubije Assada, bio bi od strane sirijskih neprijatelja u regiji i na Zapadu slavljen kao odlučni akter koji je hrabro odlučio privesti rat kraju okončavši desetljeća "mračne diktature dinastije Assad". Recimo da se to zaista i dogodi, kakva će onda biti reakcija Moskve? Vjerojatno ne naročita. Izrael je uvjerio svijet, a pritom i samog sebe, da je Assad nedopustiv jer je preblizak Iranu. Možda upravo oni, s tim idejama, i krenu na njegovu glavu.
Rusija je igrala igru popuštanja i sada im se ta igra počinje vraćati eksplozivno natrag u lice. Prostora za promjenu takve politike još ima, ali nema političke volje, bar ne s aktualnim vodstvom u Kremlju.
|