offline
- pravnik
- Građanin
- Pridružio: 21 Mar 2007
- Poruke: 261
- Gde živiš: Republika Srpska
|
Boskovic ::A prijatelju sto ubacivas slike sto nemaju veze sa ovom temom bolje lepo otvori temu ako nema americki nosaci i gotov a ne da prkosimo jednom drugom ovde.
Ma nema razloga da se otvara tema u vezi americkih nasaca aviona, sve je to "Diskaveri" i propaganda....
Evo zanimljiv tekst o Kineskoj vojnoj moci, spominju i nosace aviona, po meni dosta objektivno napisano:
Usred jednoličnog muljevitog prostranstva, tamo gdje se prikuplja i cijedi so, a ribarska gazdinstva izlaze na zaljev Bohai, najednom se pojavljuje ogroman brod ploveći kroz nečistu izmaglicu. To je nosač aviona "Kijev", čiji je ponosni vlasnik nekada bio Sovjetski Savez. Sada je to turistička atrakcija. Kineski posjetioci sjede na palubi pod suncobranima sa znakom "Pepsija", odražavajući možda nekadašnju veliku moć i još jednu vrstu moći, njihovu sopstvenu, koja se gradi velikom brzinom.
U unutrašnjosti "Kijeva", hangarski odjeljak je podijeljen na dva dijela. Sa jedne strane, posjetioci umornog izgleda posmatraju niz plesnih figura izvođača u nošnjama etničkih manjina. Sa druge strane se nalazi model novog kineskog aviona J-10 u punoj veličini, koji je svečano otkriven u januaru, uz veliku pompu, kao najmoderniji lovački avion koji su Kinezi sami izradili (izuzev ukrajinskih ili ruskih turbo-motora, mada zvaničnici to nerado objavljuju). Jedna verzija tog aviona, kako vjeruju neki vojni analitičari, jednoga dana bi mogla da se rasporedi na nekom kineskom brodu.
Pentagon gleda na kineske ambicije vezane za nosače aviona sa interesovanjem, ali i zbunjenošću. Od '80-ih, Kina je otkupila četiri nosača aviona (tri od bivšeg SSSR-a i jedan od Australije, čija je izrada počela u Britaniji tokom Drugog svjetskog rata). Kao i "Kijev", i "Minsk" (usidren nedaleko od Hong Konga) je pretvoren u turističku atrakciju koju su najprije pomno ispitali kineski pomorski inžinjeri. Australijski nosač "Melburn" je rashodovan. Najveći i najmoderniji, "Varjag", nalazi se u sjevernom lučkom gradu Dalianu, gdje je podvrgnut remontu. Njegova sudbina je neizvjesna. Pentagon kaže da bi on mogao da počne da se koristi, za, recimo, obuku posade nosača aviona ili, pak, da postane još jedan ploveći tematski park.
Američku globalnu nadmoć neće skoro dovesti u pitanje kinesko petljanje sa nosačima aviona. Čak i kada bi Kina uvela u službu jedan - što analitičari smatraju bezizglednim do barem 2015. - to bi bilo beskorisno u najvjerovatnijoj oblasti potencijalnog sukoba između Kine i Amerike, Tajvanskom moreuzu. Kina bi mogla da daleko lakše lansira svoje reaktivne avione sa obale. Međutim, to bi se u velikoj mjeri smatralo moćnim simbolom uspona Kine kao vojne sile. Neki kineski oficiri žele da pod kineskom zastavom otplove što dalje, demonstrirajući na taj način uspon Kine. Budući da Kina izbija na površinu kao trgovinski gigant (koji sve više zavisi od uvezene nafte), neki vojni analitičari govore o potrebi da se zaštite udaljeni morski koridori u moreuzu Malaka i izvan njega.
Kineska Narodna oslobodilačka armija proslavlja 80-godišnjicu svog osnivanja kao grupe odmetničkih pobunjenika protiv tadašnjih kineskih vlasti. Danas se ona nadmeće da postane jedna od najsposobnijih snaga u svijetu: snaga koja bi mogla, ako je potrebno, da čak i Amerikance drži podalje. Narodna oslobodilačka armija nema veliku želju da se direktno suoči sa Amerikom, ali veoma želi da je odvrati od zaštite Tajvana.
Brzina vojnog usavršavanja Kine izaziva zabrinutost u Pentagonu. Erik Mekvejdon, kontraadmiral u penziji, rekao je pred kongresnom komisijom 2005. da je Kina napravila "značajan skok" u modernizaciji snaga potrebnih da bi se Tajvan nadjačao i da bi se odvratila bilo kakva američka intervencija, kao i radi suprotstavljanja takvoj intervenciji. I to se, prema njegovim riječima, "žurno nastavlja". Prema standardima Pentagona, admiral Mekvejdon je preblag.
U svom godišnjem izvještaju za Kongres o vojnoj moći Kine, objavljenom u maju, Pentagon kaže da je "razvoj vojnih sposobnosti" Kine "glavni faktor" u izmjeni vojne ravnoteže u Istočnoj Aziji. U izvještaju se također navodi da je sposobnost Kine da projektuje svoju moć na velikom odstojanju i dalje ograničena. Međutim, ponavlja se procjena iz 2006. da među "velikim silama i silama koje izbijaju na površinu" Kina ima "najveći potencijal za vojno nadmetanje" sa Amerikom.
Od polovine '90-ih, Kina je sve zabrinutija da bi Tajvan mogao da presječe svoje veze sa kopnom, koje inače postoje samo u teoriji. Da bi ulila strah svakom tajvanskom lideru koji bi pokazao naklonjenost toj ideji, ona je raspoređivala balističke rakete kratkog dometa na obali preko puta ostrva onoliko brzo koliko je mogla da ih proizvede - oko 100 komada godišnje. Pentagon kaže da sada postoji oko 900 takvih raketa tipa DF-11 (CSS-7) i DF-15 (CSS-6). One dobivaju na preciznosti. Njihova paljba bi mogla da razori tajvansku vojnu infrastrukturu tako brzo da bi svaki rat bio završen prije nego što bi Amerika uopšte mogla da odgovori.
Mnogo se toga promijenilo od 1995. i 1996, kada je slabost Kine pred američkom moći spektakularno razotkrivena. U napadu bijesa zbog američke odluke iz 1995. da dozvoli Li Tenghuiju, tadašnjem tajvanskom predsjedniku, da posjeti Univerzitet Kornel koji je pohađao, što je privuklo veliku pažnju, Kina je ispalila deset nenaoružanih raketa DF-15 u vode nadomak Tajvana. Amerikanci su, uvjereni da će se Kina brzo povući, poslali dvije taktičke grupe u ovaj region kao upozorenje. Ova taktika je bila uspješna. Danas bi Amerika morala dvaput da razmisli. Daglas Pal, nezvanični američki ambasador u Tajvanu od 2002. do 2006, kaže da je "cijena sukoba svakako porasla".
Kinezi sada pokušavaju da osiguraju da američki nosači aviona ne mogu da se približe. Admirala Mekvejdona brine njihov razvoj balističkih raketa srednjeg dometa DF-21 (CSS-5). S obzirom na to da one imaju daleko veću brzinu pri ulasku u gušće slojeve atmosfere u poređenju sa balističkim raketama kratkog dometa, tajvanska raketna odbrana bi imala mnogo veće poteškoće da izađe na kraj sa njima. One bi čak mogle da se lansiraju mnogo dalje od Tajvana u vode Pacifika, pogađajući nosače aviona. To bi bio veliki tehnički izazov. Međutim, admiral Mekvejdon kaže da bi Amerika "možda morala da se zabrine" zbog takve mogućnosti za nekoliko godina.
Pošto su rakete završile svoj dio posla, kineske oružane snage bi mogle (bar se nadaju) da nastave sa popunom modernom ruskom ratnom opremom - uglavnom sakupljenom tokom protekle decenije. Prošle godine je Pentagon izjavio da je Kina uvezla oružje u vrijednosti od oko 11 milijardi dolara između 2000. i 2005, uglavnom iz Rusije.
Kina zna da mora još mnogo toga da uradi kako bi dostigla određeni nivo. Mnogi Amerikanci možda nisu oduševljeni američkim vojnim izletima u proteklih nekoliko godina, posebno kad je riječ o ratu u Iraku. Međutim, kineski autori koji se bave vojnim temama, u brojnim knjigama i člancima, nalaze u tome veliki dio inspiracije.
Barem na papiru, Kina je postigla impresivan napredak. Još '90-ih godina, Kina je nekada imala tek regrutsku vojsku sačinjenu od neobrazovanih seljaka koji su koristili opremu zasnovanu uglavnom na zastarjelom sovjetskom dizajnu iz '50-ih godina i također zastarjeloj doktrini hladnog rata (ili čak gerilskog rata). Sada je akcent prenijet sa kopnenih trupa na pomorske i vazduhoplovne snage, koje bi predvodile svaki napad na Tajvan. Kina je otkupila 12 ruskih dizel udarnih podmornica iz klase "Kilo". Najnovije takve podmornice su opremljene supersoničnim krstarećim raketama "Sizler" koje bi američki nosači, kako mnogi analitičari vjeruju, teško mogli da zaustave.
Također postoje supersonične krstareće rakete u sastavu četiri nova kineska razarača iz klase "Sovremeni", koje su Rusi izradili po narudžbi i koje su dizajnirane za napad na nosače aviona i njihovu pratnju. Ni kineske kompanije koje se bave brodogradnjom nisu bile besposlene. Na izložbi kojom je obilježena 80-godišnjica, u pekinškom Vojnom muzeju je prikazano ono za šta kineski zvanični Internet sajtovi kažu da predstavlja model nove nuklearne udarne podmornice "Šang". Ove podmornice bi omogućile mornarici da zađe dublje u Pacifik, daleko izvan Tajvana i, kako se Kina nada, da pomogne u nanošenju poraza američkim nosačima aviona mnogo prije nego što se oni približe. Prošle godine, donijevši veliku neugodnost Americi, nedavno razvijena kineska dizel podmornica za misije kraćeg dometa izronila je u blizini američkog nosača aviona "Kiti Hok" nedaleko od Okinave, a da prethodno njeno prisustvo nije otkriveno.
Američku vazduhoplovnu nadmoć u regionu sada ugrožava više od 200 modernizovanih ruskih lovaca Su-27 i Su-30 koje je Kina nabavila od '90-ih godina. Neki od njih su izrađeni po licenci u samoj Kini. Pentagon smatra da je Kina također zainteresovana za kupovinu letjelica Su-33, koje bi bile korisne za raspoređivanje na nosaču aviona, ako Kina odluči da izradi neki.
Tokom krize u Tajvanskom moreuzu u periodu 1995-1996, Amerika je mogla biti prilično sigurna da bi, čak i da je izbio rat (malo njih je ozbiljno vjerovalo da će do toga doći), ona mogla da izađe na kraj sa svakom prijetnjom kineskog nuklearnog arsenala. Pregršt kineskih strateških raketa sposobnih da pogode američko kopno bila je bazirana u silosima, čiji su položaji u najvećem broju slučajeva Amerikancima bili poznati. Pripreme za lansiranje bi trajale toliko dugo da bi Amerikanci imali vremena napretek da te rakete onesposobe. Kina je ulagala teške napore da popravi ovakvu situaciju. Ona razvija šest interkontinentalnih DF-31 na čvrsto gorivo (što znači koji se brzo lansiraju) i koji se mogu kretati po putu, a vjeruje se također da razvija DF-31 A sa većim dometom i sposobnošću pogađanja bilo koje lokacije u Americi, kao i rakete JL-2 koje se lansiraju sa podmornice (što im omogućava bolju skrivenost) i koje bi također mogle da predstavljaju prijetnju po veliki dio Amerike.
Da li je baš sve spremno za borbu?
Ne zna se mnogo toga o borbenim sposobnostima Narodne oslobodilačke armije Kine. Ona je daleko najtajnovitija od svih velikih armija u svijetu. Jedna od malobrojnih informacija koje ona zaista otvoreno pruža uoči proslava jeste uvođenje novih uniformi za tu priliku: pripijenih uz tijelo i, uz oštre kritike nekih korisnika popularnih kineskih Internet sajtova, sa više detalja koji podsjećaju na američki stil.
Kao što kineski vojni analitičari i te kako uviđaju, vojna moć Amerike ne proističe samo iz njene tehnologije. Ona također podrazumijeva obuku, koordinaciju između različitih vojnih službi ("unakrsnu saradnju", u žargonu), sakupljanje i obradu informacija, iskustvo i moral. Kina se bori da sustigne Ameriku i u ovim oblastima. Međutim, ona gotovo da nije imala borbenih iskustava od kratkog i ne baš uspješnog upada u Vijetnam 1979. i obimnog raspoređivanja u cilju suzbijanja prodemokratskih nemira deset godina kasnije.
Kina je čak rezervisanija kad je riječ o njenim borbenim sposobnostima nego što bi se moglo očekivati s obzirom na oružje kojim raspolaže. Ona nije organizovala vježbe u dubokom moru protiv nosača aviona. Ona ne želi da stvara uzbunu u regionu niti da ljuti Ameriku. Također, ima problema da održi funkcionalnost sve one ruske opreme. Neki analitičari kažu da Kinezi nisu u potpunosti zadovoljni lovcima Su-27 i Su-30. Njihovo stalno održavanje i snabdijevanje rezervnim dijelovima (iz Rusije) nije jednostavno. Jedan zapadni diplomata kaže da Kina također nastoji da održi svoje razarače i podmornice porijeklom iz Rusije u dobrom stanju. "Treba da budemo oprezni u svom divljenju", kaže on govoreći o novoj opremi.
Kina postiže izvjestan uspjeh u nastojanjima da okonča svoju zavisnost od Rusa. Posle višedecenijskih napora, kako neki analitičari vjeruju, Kina konačno počinje da koristi svoje sopstvene turbo-motore, tehnologiju od suštinskog značaja za modernizovane lovce. Međutim, Kina je još uvijek daleko od toga da je sama sebi dovoljna. Rusi ponekad još uvijek nerado prepuštaju drugima svoju najmoderniju tehnologiju. "Jedina pouzdana stvar koju (Kinezi) imaju jesu rakete", tvrdi Endrju Jang iz Kineskog savjeta za napredne političke studije u Tajvanu.
Pentagon, u svoj svojoj zabrinutosti, pokušava da održi komunikaciju sa Kinezima. Vojna razmjena polako oživljava od kada je dostigla najnižu tačku u aprilu 2001, kada je kineski mlazni lovac pogodio američki špijunski avion u blizini Kine. Prošle godine su prvi put dvije strane izvele zajedničke vježbe - misije potrage i spašavanja u obalskom pojasu Amerike i Kine. Međutim, to su bili obični manevri i Amerikanci nisu iz toga mnogo saznali. Kinezi i dalje odbijaju da učestvuju u složenijim operacijama, možda iz straha da će tako razotkriti svoje slabe strane.
Rusi su stekli dublji uvid. Prije dvije godine, Narodna oslobodilačka armija je organizovala vježbe velikih razmjera sa njima, prve vježbe sa nekom stranom vojskom. Iako nisu najavljivane kao takve, cilj ovih vježbi je dijelom bio zastrašivanje Tajvanaca. Dvije zemlje su improvizovale blokade, zauzimanje vazduhoplovnih baza i pomorske desante. Rusi su se razmetali nekim svojim oružjem u nadi da će ga prodati rasipnim Kinezima.
Još jedna velika zajednička vojna vježba treba da se održi od 9. do 17. augusta na Uralu (manji broj vojnika iz drugih članica Šangajske organizacije za saradnju, šestočlane grupe koja obuhvata centralnoazijske zemlje, također će uzeti učešće). Međutim, Dejvid Šambof sa Univerziteta Džordž Vašington kaže da Rusi nisu mnogo impresionirani sposobnostima Kine. Poslije zajedničke vježbe iz 2005, Rusi su gunđali zbog odsustva "unakrsne saradnje" u redovima Narodne oslobodilačke armije, kao i njenih slabih veza i sporosti tenkova.
Kina je pobrala brojne pohvale na Zapadu zbog sve većeg učešća u operacijama održavanja mira Ujedinjenih nacija. Međutim, ovo učešće ne otkriva mnogo toga o borbenim sposobnostima Kine. Gotovo svih 1.600 raspoređenih kineskih vojnika (uključujući one u Libanu, Kongu i Liberiji) su inženjeri, pripadnici transportnih trupa ili medicinskog osoblja.
Ni niz "bijelih papira" koje je objavila kineska vlada od 1998. o svojim vojnim raspoređivanjima nije mnogo rasvijetlilo stvari, naročito kad je riječ o tome koliko Narodna oslobodilačka armija troši i na šta. Prema neprozirnim kineskim proračunima, Narodna oslobodilačka armija je uživala povećanje godišnjeg budžeta koje je u prosjeku iznosilo više od 15 posto između 1990. i 2005. (realno skoro 10 %). Ove godine je budžet povećan za gotovo 18 %. Međutim, izgleda da to ne uključuje uvoz oružja, rashode vezane za strateške raketne snage, kao i istraživanje i razvoj. Međunarodni institut za strateške studije u Londonu procjenjuje da bi realni nivo trošenja 2004. mogao da bude oko 1,7 puta veći u poređenju sa zvanično objavljenim budžetom od 26,5 milijardi dolara prema tadašnjem deviznom kursu.
Prema ovoj procjeni, Kina otprilike troši isto koliko je utrošila i Francuska 2004. Međutim, različita kupovna moć dolara u ovim dvjema zemljama - kao i dvocifren porast u troškovima Kine od tada - uveliko povećavaju ukupne kineske izdatke. Kina ulaže teške napore da svoju vojsku učini profesionalnijom - zadržavajući duže na službi pripadnike svojih oružanih snaga i privlačeći obrazovanije regrute. To nije lako u vrijeme kada je civilna ekonomija u usponu, a plate rastu. Narodna oslobodilačka armija mora da troši mnogo više na plate i poboljšanje uslova za svoja 2,3 miliona pripadnika.
Održavanje vojske zadovoljnom je preokupacija kineskih lidera, koji uvijek imaju na umu kako je Narodna oslobodilačka armija spasila partiju od vjerovatnog uništenja za vrijeme nemira 1989. Tokom '90-ih, oni su podsticali vojne jedinice da se bave biznisom kako bi zaradile više novca za sebe same. Na kraju decenije, uvidjevši da to podstiče korupciju, oni su naredili Narodnoj oslobodilačkoj armiji da svoje poslove prepusti civilnoj kontroli. Veća budžetska sredstva sada pomažu Narodnoj oslobodilačkoj armiji da donekle nadoknadi ove izgubljene prihode.
Partija još uvijek vidi vojsku kao zaštitu od one vrste pobune kakva je zbacila komunističke režime u drugim zemljama. Kineski lideri žestoko reaguju na prijedloge (za koje se vjeruje da ih neki oficiri podržavaju) da se Narodna oslobodilačka armija stavi pod državnu, umjesto pod partijsku kontrolu. Narodna oslobodilačka vojska je puna partijskih špijuna koji kontrolišu lojalnost oficira. Međutim, partija također pruža vojsci značajnu slobodu u upravljanju sopstvenim pitanjima. Ona je zabrinuta zbog vojne korupcije, ali rijetko kad nešto preduzima po tom pitanju, barem otvoreno (u rijetkim izuzetcima, zamjenik načelnika glavnog štaba pomorskih snaga je prošle godine otpušten zbog uzimanja mita i "labavog morala"). Tajnovitost koju njeguje Narodna oslobodilačka armija je omogućila nekontrolisano širenje SARS-a, često fatalne respiratorne infekcije, u vojnom zdravstvenom sistemu 2003.
Trgovina nosačima aviona
Narodna oslobodilačka armija je svjesna svojih slabosti. Ona se ne zavarava da Kina može da se frontalno nadmeće sa Amerikancima u vojnom domenu. Riješenost Sovjetskog Saveza da to postigne se u Kini naširoko smatra uzrokom njegovog kraha. Umjesto toga, Kina stavlja akcent na oružje i doktrinu koji bi se mogli koristiti da bi se porazio daleko moćniji neprijatelj uz pomoć "asimetričnih sposobnosti".
Ideja je da se iskoriste uočene slabe tačke Amerike kao što su njena zavisnost od satelita i obavještajnih mreža. Kinesko uspješno (mada haotično i diplomatski pogubno) uništenje jednog od njenih sopstvenih zastarjelih satelita ispaljivanjem rakete u januaru jasno je imalo za cilj demonstraciju te moći. Neki analitičari vjeruju da Kinezi uz podršku države pokušavaju da provale u kompjuterski sistem Pentagona. Ričard Loules, zvaničnik Pentagona, nedavno je izjavio da je Kina razvila "veoma naprednu" sposobnost napada na američke kompjuterske i Internet sisteme.
Pentagon strahuje da bi vojni lideri koji su zaljubljenici u novu tehnologiju mogli da podcijene diplomatske posljedice testiranja njene efikasnosti. Neki Kinezi također u tome vide problem. Antisatelitski test je pokrenuo akademske rasprave u Kini o potrebi za uspostavljanjem savjeta za državnu bezbijednost u američkom stilu, koji bi pomogao vojnim planerima da efikasnije koordinišu sa kreatorima vanjske politike.
Međutim, Amerikancima je teško da bez uvijanja kažu Kini da prestane da radi ono što i drugi rade (uključujući Indiju, koja ima nosače aviona i ruske lovce). U maju je admiral Timoti Kiting, šef Pacifičke komande američkih oružanih snaga, izjavio da je kinesko interesovanje za nosače aviona "razumljivo". On je čak ocijenio da bi, kada bi Kina odlučila da ih razvije, Amerika "pomogla Kinezima u mjeri kojoj oni teže i u mjeri u kojoj su oni sposobni za tako nešto". Međutim, naglasio je on, "to nije tako lako kao što izgleda".
Jedan visoki zvaničnik Pentagona je kasnije nagovijestio da su riječi admirala Kitinga pogrešno protumačene. Izrada nosača aviona za kineske oružane snage značila bi otići malo predaleko. Međutim, dvije strane sada govore o uspostavljanju specijalne vojne telefonske linije na najvišem nivou. Amerikanci žele da ostanu obazrivi u prijateljskoj otvorenosti kako kineski zmaj sve više i više dobija na snazi.
The Economist - London
Izvor: Tanjug
|
