Koevoet

Koevoet

offline
  • kljift 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 11 Okt 2009
  • Poruke: 7050



Tokom skoro 30 godina neprekidne protivpobunjeničke borbe koju su vodile oružane snage i policija Južnoafričke Republike protiv crnokožih ustanika u Južnoj i Jugozapadnoj Africi, bile su formirane posebne jedinice koje su dokazale svoju izuzetnu efikasnost. Posebno je postao poznat bataljon No 32 «Bufalo» te izviđačke grupe komandosa (Reconnaissance commando — Recces). Ne manju efikasnost uz znatno manje slave zbog svog osobitog položaja pokazao je specijalni policijski, protivpubunjenički odred Jugozapadne Afrike “Koevoet”.



Specijalna policijska jedinica Jugozapadne Afrike «Koevoet» (u Južnoafričkoj Republici poznata i kao «Kufut» u prevodu “Pajser"), po priznanju specijalista bila je jedna od najefikasnijih protivpobunjeničkih jedinica na afričkom kontinentu. Zona odgovornosti jedinice protezala se po čitavoj teritoriji Namibije (tada okupiranoj od strane JARa) sa akcentom na granicu uz Angolu i Zambiju . Od početka šezdesetih godina dvadesetog vijeka granični sektor uz Angolu i Zambiju postao je osnovnim putem proboja naoružanih pobunjenika pokreta SWAPO u Namibiju. Oganj rata razgorio se u glavnom gradu Namibije, Vindhuku, 1959 godine, kada je tokom demonstracija protiv odvođenja crnokožih građana u segregaciona naselja Katatura, južnoafrička policija ubila 11, a ranila 50 crnokožih Namibijaca. Taj događaj poslužio je za rasplamsavanje nacionalno – oslobodilačke borbe koju je vodila narodna organizacija Jugozapadne Afrike (SWAPO). Ova organizacija pozvala je Namibijce da uzmu oružje u svoje ruke i svojim silama dođu do nezavisnosti. 26. avgusta 1966 godine, grupe SWAPOa stupile su u svoj prvi boj sa jedinicom južnoafričke policije u Omgulumbaše, a tokom sledećeg mjeseca gerilci su razrušili administrativni centar uz prodor na poljoprivredna imanja bijelaca u Hrutfontejnu.

Odredi SWAPOa, sa osnovnim bazama u nezavisnoj Zambiji (bivša Sjeverna Rodezija) i Angoli (posle 1975 godine), radi proboja u Namibiju koristili su enklavu Kaprivi – uski pojac zemlje na granici sa Zambijom, Angolom i Botsvanom. Taj put koristili su i naoružani odredi pobunjenika Afričkog Nacionalnog Kongresa «Umkoto ve sizve» (“Koplje nacije”). Usljed toga, Južnoafrička Republika počela je sa formiranjem specijalnih protivpobunjeničkih odreda policije u pojasu Kaprivi i uz granicu sa Angolom, od kojih je i nastao “Koevoet”. Kasnije je u Zapadnom Kapriviju formirana baza specijalnih snaga Južnoafričke Republike - Reconnaissance commando (Recces) Fort Dopis. Na rijeci Zambezi, po kojoj je išla granica sa Zambijom, formirana su zaštitna naselja i uveden policijskih čas. U cilju gušenja pokreta i borbe Namibijaca donesen je «Zakon o terorizmu», pod čije su dejstvo potpadali svi pripadnici pokreta SWAPO i ANK.

Uspješnost ovih radnji bila je posebno neophodna zbog konstantnog povećavanja troškova angažovanja Južnoafričke Republike na odbrani svojih interesa u Jugozapadnoj Africi (Namibiji). Pobunjenički pokret SWAPO dobio je u nezavisnoj Angoli sigurno utočište i izvor gotovo neograničenog snadbjevanja naoružanjem i vojnom opremom što je vodilo smrtonosnoj eskalaciji sukoba. Radi spečavanja infiltracije pobunjenika u područje Ovambolanda i dalje na jugu, oružane snage JARa izvršiće nekoliko upada ne teritoriju Angole radi suzbijanja SWAPO pokreta. Ovakav razvoj događaja vodiće raspoređivanju oko 60.000 pripadnika oružanih snaga JARa na sjever Namibije što je zahvatalo stabilnih 10% od ukupnih rashoda Pretorije.

Direktivu za formiranje Koevoeta izdao je 1978 godine Magnus Malan tadašnji ministar odbrane JARa. Cilj je bio formiranje paravojne jedinice, slične Selijus Skautima koja bi demonstrirala sposobnosti male, dobro obučene jedinice sa efektom u disproporciji sa veličinom. Sa formiranjem “Koevoeta” pristupio je 1979 godine Hans Drejer, veteran rodezijskog SAS. Drejer je imao veliko iskustvo iz protivpobunjeničke borbe, stečeno u rodezijskom SAS i bio je veoma dobro upoznat sa taktikom “Selius Skauta” čija su se dejstva odlikovala krajnjom efikasnošću u borbi protiv gerilaca ZANU i ZAPA pokreta tokom postojanja Južne Rodezije. Osim toga, Drejer je pažljivo izučavao dejstva specijalnih jedinica portugalske kolonijalne armije u Angoli i Mozambiku, poznatih kao «Flechas» («Strijele») formirane od strane Portugalaca za borbu protiv crnokožih ustanika. Uz podršku štaba specijalnih snaga JARa i Reconnaissance commando (Recces), Drejer je otputovao u Namibiju gdje je ostao nekoliko mjeseci, izučavajući situaciju i informacije, dobijene od zarobljenih boraca SWAPO pokreta.

Prvi regruti odreda, namijenjenog borbi sa pobunjenicama, u osnovi su bili crnokoži policajci iz sastava policijskih snaga Jugozapadne Afrike, koje su bile angažovane na pomoćnim zadacima u Namibiji. Regrutacija je vršena i među članovima savezničkih oružanih pokreta UNITA i FNLA, a takođe i iz redova bivših pobunjenika SWAPOa, kompromitovanih od strane policije i prinuđenih na “savezništvo”. Na oficirske položaje postavljeni su iskusni pripadnici južnoafričke policije i bivši pripadnici južnorodezijskih formacija SAS i “Selius Skauta” (bijelci).

Do maja 1985 godine, “Koevoet” je bio podčinjen direktno komesaru (načelniku) južnoafričke policije, generalu Koetcu. On je pokazao lični interes za djelovanje “Koevoeta” i dao je zeleno svijetlo za njegove operacije u Namibiji. Maja 1985 godine kontrola nad “Koevoetom” nominalno je predana policiji Namibije, uz dobijanje zvaničnog statusa “odreda za borbu sa pobunjenicima”. Sredinom osamdesetih “Koevoet” je na svom brojom stanju imao oko 1.000+ boraca i sastojao se iz tri jedinice sa bazama u rejonima Kaokolanda, Ovambolanda i Kaonga. Štab se nalazio u Ošakatiju (Ovamboland). Jedinice i grupe odreda bilo je moguće prebaciti u bilo koji rejon Namibije.

Strukturu odreda činilo je 900 Ovambo crnaca i 300 oficira i podoficira bijelaca. Sredinom osamdesetih brojno stanje Odreda prelazilo je hiljadu pripadnika. Odred je organizovan kroz vodove jačine 40 – 50 vojnika, uglavnom opremljene na minska sredstva otpornim oklopnim transporterima “Kaspir” i “Bufel” uz derivat “Kaspira” za izviđanje, teretnim vozilom za snabjevanje (Blesbok) i autocistjernom (Duiker), takođe na bazi “Kaspira”. Vodovi su provodili jednu nedelju u savani, jednu u bazi.

Postojale su tri jedinice Koevoeta bazirane u Kaokolandu, Kavangu i Ovambolandu sa po nekoliko vodova u svakoj jedinici. Tvorac unutrašnje strukture jedinice bio je general major policije JARa Hans Drejer sa akcentom na razvoj i eksplotaciju protivpobunjeničkog obavještajnog rada.

Oficir bijelci regrutovani iz sastava policija Jugozapadne Afrike i JARa često nisu bili osposobljeni za izvođenje gotovo vojničkih operacija. Ovi oficiri obično su slani u južnoafričku brigadu Specijalnih snaga ("The Recces") na dodatnu obuku u preživljavanju, traganju, rukovanju lakim oružjem i taktici. Ovambo i Bušman tragači slani su u Specijalnu Konstableriju gdje su u osnovi prolazili kroz program intenzivne pješadijske obuke iako su mnogi članovi Odreda bili zarobljeni i “preobraćeni” borci SWAPO pokreta koji su već obučavani negdje drugo.



Pripadnici Koevoeta – Koevoete imali su viši status od pripadnika Specijalne Konstablerije. Tragači Odreda u početku su bli Ovambo crnci, a ne Bušmani kako je u početku tvrđeno, ali u daljim operacijama učešće su uzimali i Bušmani kao i pripadnici padobranskih bataljona. Ovambo crnci iako su prihvatali vještine Bušmana, bili su tijesna konkurencija istim i to ne samo u poznavanju navika “lovine” već i u čitanju tragova.



Svoj naziv, “Koevoet” je dobio po imenu (slovu) operacije, koju je počeo da sprovodi u strogoj tajnosti, juna 1979 godine na teritoriji Namibije. Operacija je u cilju sprečavanja curenja informacija dobila indeks «К». Započeta je kao obična policijska akcija u Ovambolandu. U sastav grupe ušlo je deset policajaca, crnaca i bijelaca, i 64 lokalna pozornika - crnca. U početku, operacija «К» imala je čisto izviđački karakter. Cilj je bio prikupljanje i obrada svih informacija koje bi pomogli u borbi sa “teroristima” (ankete među stanovništvom, podaci agentura, otkrivanje tragova prolaska kroz kontrolno – propusni pojas i postavljanje bodljikave žice u granični rejon. U početku, malena jedinica “K” zanimala se izviđanjem i traganjem za sumnjivim licima, no postepeno počele su da pristižu naredbe za uništenje i zarobljavanje ustanika. Povećavano je brojno stanje odreda i njegova efikasnost. Po zvaničnim podacima, tokom 1980 godine, jedinica «К» uništila je 511 ustanika, izgubivši ukupno 12 pripadnika.


Sredinom te godine, naziv “Koevoet” postao je poznat sa obije strane fronta.
Početkom osamdesetih godina dvadesetog vijeka došlo je i do evolucije taktike “Koevoeta”: jedinica “K” bila je ojačana sa nekoliko oklopnih transportera “Hipo”, obezbjeđujući time sopstvenu vatrenu moć. Kasnije su bili zamijenjeni savremenijim oklopnim transporterima “Kaspir”, razvijenih kasnih sedamdesetih godina u Južnoafričkoj Republici. Konstrukcija te borbene mašine dozvoljavala je njenu efikasnu upotrebu u uslovima savane i pustinje. Veliki klirens, veliki pancirni točkovi, i V – forma oklopnog korpusa obezbjeđivali su visok stepen zaštite od eksplozija mina, koje su postale stalnom prijetnjom po južnoafričke snage u Namibiji . Tegljački, šestocilindrični dizel motor postavljen je na prednjem dijelu i zaštićen pancirnim pločama debljine 6mm. U zaštićenoj oklopnoj kabini nalazili su se vozač i komandir. Između oklopnih bokova nalazilo se borbeno odeljenje za smještaj 12 vojnika sa svom opremom i otvorenim krovom. Na krovu kabine obično je montiran krupnokalibarski mitraljez. Osim toga, dva – tri mitraljeza postavljana su pri borbenom odeljenju. Često su oklopni transporteri opremani i sa trofejnim mitraljezima PK i PKM, teškim mitraljezima KPVT, i automatskim PVO topovima 23mm. Još jednim prepoznatljivim znakom “Kaspira” bila su okna pokrivena pancirnim staklom, prorezana sa strana borbenog korpusa. Po južnoafričkim izvorima, proizvedeno je 2.000 oklopnih transportera “Kaspir”, koji su korišteni od strane policija JARa, KoV JARa i policije Namibije.




Duiker



Osim “Kaspira”, “Koevoet” je uspješno koristio i oklopne transportere “Bufel”. Ovo vozilo je imalo pomjerenu kabinu vozača, sa oknima pokrivenim neprobojnim staklima. Uprkos tome što je kabina bila odvojena od tijela vozila, ona je s njim bila snažno povezana, obrazujući jedinstveni konstruktivno – integrisani blok, zaštićen od eksplozija mina. Mašina je izdržavala eksploziju, pod bilo kojim točkom, sa nevelikim intervalom dvije mine ТМ-57 sovjetske proizvodnje. Oštećeni točkovi mijenjali su se za ne više od 40 minuta. Stakla, oklopljene kabine i tijelo vozila pouzdano su štitili od lakog streljačkog oružja i parčadi granata. Iza jednočlane kabine vozača “Bufela” smješten je sa vrha otvoreni odeljak, sa visinom korpusa jednakom nivou očiju vojnika u sjedećem položaju. Tijelo vozila predviđeno je za transport 10 vojnika sa kompletnom opremom. Iznad kabine i na zadnjoj strani korpusa postavljeni su mitraljezi.




Sloboda i brzina kretanja

Osnovna borbena taktička jedinica odreda postala je mehanizovana grupa, obično sastavljena iz četiri oklopna transportera “Kaspir“ ili “Bufel” sa po 10 vojnika raspoređenih u svakom, teretnim vozilom i autocistjernom za gorivo. Suštinski, ove jedinice objedinjavale su u sebi karakter izviđačke grupe sa taktikom motorizovane pešadije i mogle su dejstvovati izolovane od osnovnih snaga, samostalno angažovane u savani, na nedelju dana pa i više u patroliranju i lovu na pobunjenike. Po brojnosti grupa je odgovarala vodu i mogla se proširivati po potrebi. Svakoj borbenoj grupi dodijeljivan je poseban tim, koji je rešavao zadatke izviđanja, pokrivanja kao i sprovođenja “posebnih misija”. Pri dužem vremenskom periodu angažovanja provedenom odvojeno od baze, snadbjevanje je vršeno helikopterima “Puma” vazduhoplovstva JARa. Kontakt sa bazom vršen je preko specijalne radio šifre.

Osim visoke pripremljenosti ličnog sastava, “Koevoet” je prvenstveno svoje uspjehe ostvarivao zahvaljujući taktici ovih mobilnih grupa . Svaka od jedinica odreda imala je svoju zonu odgovornosti. Štab odreda davao je procjenu ukupne situacije u zonama odgovornosti po kojoj su izdavana naređenja borbenim grupama, koje su napuštale svoje zone odgovornosti jedino u hitnim slučajevima. Po ocjeni komande odreda, ključni momenti u taktici borbenih grupa “Koevoeta” bili su sloboda i brzina kretanja i odlučivanja, te odsustvo oslanjanja na stalno baziranje i armijsko rutinerstvo.

Kao po pravilu, borci “Koevoeta” vodili su borbu pravo sa oklopnih transportera. Po dobijanju informacija od izviđača ili vizuelnim otkrivanjem/praćenjem grupa pobunjenika, veoma brzo stupali su u vatreni dodir. Brzina kretanja oklopnog transportera, njegova prohodnost i visoka zaštita od mina i puščanih zrna dozvoljavali su borcima “Koevoeta” brzo dostizanje odreda ili pojedinačnih pobunjenika, njihovo opkoljavanja i uništenje. U pojedinim situacijama, dio vojnika silazio je sa oklopnih transportera i pješke nastavljao potjeru. Visina oklopnih transportera “Kaspir i “Bufalo” koja bi u uslovima klasičnog sukoba bila nedostatkom, omogućavala je pouzdanu preglednost bojnog polja i pokrivanje pješačkih grupa sa leđa i bokova vatrom mitraljeza. Do pojave ove taktike dejstva, komandovanje policijskih snaga JARa u Namibiji smatralo je da nema velikog prostora za upotrebu borbenih vozila u protivpobunjeničkim dejstvima. Odlučujuću ulogu imali su avijacija i specijalni odredi, dejstvujući sa konja i motocikala. No jednako uspješna dejstva mehanizovanih grupa “Koevoeta” protiv ustanika pokreta SWAPO, naoružanih lakim streljačkim naoružanjem, dokazali su efikasnost novih taktika.


Operativci Koevoeta naučili su mnoge od svojih kasnijih taktika tokom protivpobunjeničkog rata u Južnoj Rodeziji.

Značajan broj operativaca bio je dijelom jedinice za podršku Južne Afrike obučavan od strane British South Africa Police (BSAP). Zbog svojih ranijih asocijacija sa BSAP (poznatih kao “crne čizme” po svojoj isključivo crnoj obući) “Koevoet” je nazivan “zelenim čizmama". Mnogim pripadnicima južnorodezijskih snaga bezbjednosti, po okončanja vladavine bijele manjine, ponuđeno je angažovanje u Koevoetu.

U sastav borenih grupa “Koevoeta” obično su ulazili tumači tragova – posebna kategorija vojnih lica, po pravilu, predstavnika lokalnih plemena, koji su po jedva primjetnim znacima na terenu brzo određivali ko je i u kolikom broju i kojim pravcem prošao kroz savanu. Ugažena trava, slomljena grana, zaboravljeni predmeti, ostaci vatre i tragovi drugih ljudskih aktivnosti, uz desetine drugih znakova omogućavali su lovcima – tumačima tragova uspješno lovljenje gerilaca.

Operacije Koevoeta vodile su visokomobilne mehanizovane grupe koje su tragale/pratile borce SWAPO pokreta koji su se kretali pješke. Tragovi su prikupljani na razne načine:
- Ispitivanjem SWAPO boraca
- Zastrašivanjem lokalnih stanovnika
- Patroliranjem rejonima omiljenim za prelazak SWAPO boraca
- Angažovanjem nakon napada pobunjenika

Kada bi bio pronađen sumnjiv trag jedno od vozila, u skokovima, brzo bi se prebacilo nekoliko kilometara naprijed radi daljeg traganja posle čega bi mu se veoma brzo pridružila i ostala vozila. Ovom tehnikom brzo je hvatan korak sa pobunjenicima koji su išli pješice. Tehnika je pozajmljena iz iskustava rata u Južnoj Rodeziji.

Tragači su obezbjeđivali precizne procjene udaljenosti protivnika, brzinu njegovog kretanja i psihofizičko stanje. Tragači su do procjena dolazili “čitanjem” tragova napuštene opreme, promjene brzine hoda od pješačenja ka trčanju, uz redukovanje mogućnosti anti – tragačkih pokušaja brisanja tragova i kretanja u manjim grupama različitim pravcima. Jednom kada bi tragači “osjetili” SWAPO borce u blizini, obično su pozivali blisku vazdušnu podršku (close air support) uz povlačenje pod kišobran oklopnih transportera “Kaspir” radi suočavanja sa protivnikom opremljenim ručnim bacačima RPG-7, tromblonima, puškama AK 47 i SKS, minama i RPK i PKM mitraljezima.

Pripadnici Koevoeta finansijski su nagrađivani sistemom lovaca na ucjene. Plaćani su za likvidacije i zarobljavanje boraca SWAPO pokreta te za zarobljenu opremu. Ova praksa omogućavala je mnogim pripadnicima Koevoeta zaradu znatno veću od normalne plate i rezultirala je takmičenjem između jedinica. Rezultirala je i žalbama Crvenog Krsta o disproporciji između zarobljenih i ubijenih, te optužbama za likvidacije bez suđenja.

Generali oružanih snaga JARa Viljoen i Geldenhus kritički su gledali na aktivnosti Koevoeta smatrajući ih grubim i okrutnim što je po njima vodilo podrivanju armijske kampanje osvanja srca i umova.

Sa druge strane komandovanje policijskih snaga Namibije utvrdilo je da jedinica «К» «uspješno praktikuje stil koji ako već ne omogućava podršku onda bar osigurava neutralnost lokalnog stanovništva. Pripadnici “Koevoeta” periodično su pribjegavali kampanjama osvajanja srca i uma lokalnih žitelja. Ove aktivnosti sprovođene su u okviru “strategije Bofra”. Idejama francuskog teoretičara Andrea Bofre u značajnoj mjeri zanimali su se učenici vojnih škola JARa, po programu Objedinjenog vojnog koledža, osnovnog komandno – štabnog učilišta armije, iz koga su izašli mnogi komandiri južnoafričkih specijalnih snaga. Bofr je značajnu pažnju usmjeravao na indirektne forme protivpobunjeničke borbe, naročito iskorišćavanjem socijalno – političke sfere. Po Bofru tamo je ležalo rešenje protivpobunjeničkog rata, a ne na bojnom polju. Ideje su po Bofru bile važnije od oružja. Po mnogim istraživačima, strategija Bofra pažljivo je korištena od snaga JARa na suzbijanju pobunjeničkih pokreta. Po ocjeni policije Namibije, kombinacija uspješne protivpobunjeničke taktike sa kampanjom osvajanja uma i srca lokalnog stanovništa, omogućavalo je “Koevoetu” dostizanje visoke efikasnosti u borbi protiv ustanika. Do kraja 1989 godine od strane Odreda uništeno je 3900 ustanika uz zarobljavanje većeg broja. Sopstveni gubici odreda iznosila su 167 vojnika. Odred je učestvovao u 1615 okršaja.


Nasilje prevršilo mjeru

Srazmjerno rastu gerilskog pokreta u Namibiji, rasla je i ratobornost pripadnika “Koevoeta”. Kao i 32. “buffalo” bataljon, sa zonom dejstva na jugu Angole i “Koevoet je postao metom optužbi SWAPO pokreta za pljačku i nasilje. Štampa povezana sa SWAPO pokretom objavila je učesnike svih policijskih operacija «К» u Ovambolandu sa popisom svih njihovih grijeha. Po Južnoafrikancima, uzrok ovih optužbi bila je efikasnost protivpartizanskih dejstava “Koevoeta”. Ipak, 1980, SWAPO je objavio tajni dokument oružanih snaga JARa, sa spiskom 50 lica ubijenih od strane “Koevoeta”. Postalo je jasno da je nekoliko poznatih Namibijica ubijeno od strane pripadnika “Koevoeta” pod sumnjom da su pristalice SWAPO pokreta. Ustrijeljeni su noću u svojim domovima. Južnoafričko komandovanje tvrdilo je da iza ubistava svoje SWAPO pobunjenici. U principu radilo se o običnoj taktici “Koevoeta” prebacivanja odgovornosti na suprotnu stranu. U JARu i Namibiji sumnjalo se da Odred stoji i iza eksplozije u Evangelističkoj crkvi i pripadajućoj štampariji, gdje se štampala jedna od rijetkih novina na lokalnom jeziku. Iako su obije ove institucije bile naklonjene SWAPO pokretu, južnoafričko komandovanje napad je pripisalo pobunjenicima.

Skandal o dejstvima “Koevoeta” došao je u južnoafričku štampu 1983 godine kada je nekoliko pripadnika izvedeno pred sud zbog optužbi za ubistva i druga teška djela. Tokom ovog sudskog procesa, javnost u JARu prvi put je upoznata sa naličjem takve specijalne jedinice u sastavu policije Namibije. Ranije je postojanje “Koevoeta” držano pod velom tajne. Iako je na suđenju predstavljen dokazni materijaj, komandovanje jedinice stalo je u odbranu svojih ljudi. Krajem 1983 godine održana su još četiri suđenja koja su na svjetlost dana iznijela svu brutalnost “Koevoeta”.

U januaru 1984, posle publikovanja svih činjenica i pod pritiskom crkvenih organizacija Namibije i drugih političkih grupa, policija je skinula oznaku tajnosti sa djelovanja jedinice. Priznato je da jedinica dejstvuje bez milosti, no pod čvrstom disciplinom i podrškom lokalnog stanovništva. Već 1985 postale su poznate i druge negativne činjenice o “Koevoetu”. Međutim sve to nije uticalo na vođstvo jedinice.

Juna 1985, vlasti JARa formirale su novi “organ nacionalnog upravljanja” — “prelaznu vladu” u koju su ušli predstavnici šest malih partija — učesnica opštepartijske konferencije. U Vindhuku su izbile masovne demonstracije protiv takvog rešenja problema. Za gušenje protesta dovedene su snage “Koevoeta” koje su brutalno razbile proteste (upotrebom vatrenog oružja po demonstrantima).

Koncem osamdesetih godina dvadesetog vijeka postalo je jasno da će Južnoafrička Republika radi oslobođenja od bremena “Jugozapadne Afrike” odnosno Namibije, a u skladu sa rešenjima UN odobriti nezavisnost Namibiji. To je vodilo procesu rasformiranja “Koevoeta” naročito zbog optužbi za miješanje u izborni proces. Koevoet je raspušten oktobra 1989. Oko 2.000 bivših pripadnika “Koevoeta bilo je angažovano i u redovnim policijskim snagama Jugozapadne Afrike (SWAPOL) te u Teritorijalnim snagama Jugozapadne Afrike gdje su takođe nastavili svoju tradiciju patroliranja u oklopnim vozilima po sjeveru Namibije i kretanju u teško naoružanim konvojima. Ovo je bilo u kontrastu sa zahtjevima lokalnog stanovništa protežiranog od strane UN za lako naoružanom policijom. Ocjenjeno je da je većina bivših pripadnika Koevoeta nepodesna za dalju službu u organima reda Namibije. Pod pritiskom UN pripadnici Koevoeta i formalno su razoružani septembra 1989, a struktura jedinice rasformirana. Preko 1600 bivših pripadnika “Koevoeta” demobilisano je iz redovne policije Jugozapadne Afrike i njenih teritorijalnih snaga uz monitoring misije UN.

Mnogi borci Odreda u strahu od progona otišli su u JAR. Većina ih je napustila vojnu službu. Neki od njih nastavili su sa karijerom u “izviđačkim pukovima”, formiranim u bantustanima na osnovu Reccesa, a drugi u jedinicama policije JARa. Bilo je i onih koji su posle odgovarajućih kvalifikacionih kurseva primljeni u elitnu 44. vazdušno – desantnu brigadu oružanih snaga Južnoafričke Republike.

Publikacije o brutalnosti i nasilju “Koevoeta” imale su svoja utemeljenja . Ta unikatna jedinica, sastavljena u potpunosti od crnokožih građana Namibije u javnosti je označena generatorom nasilja. Danas u JARu i Namibiji gdje su na vlasti ANK i SWAPO, riječ “ Koevoet” je zabranjena zbog podsjećanja na krvave događaje tih godina.

No ipak mora se priznati da je taktika dejstva mehanizovanih grupa odreda u uslovima savane i pustinje bila izuzetno efikasna. To je potvrđeno i od strane sovjetskih vojnih savjetnika koji su obučavali pobunjenika SWAPO pokreta u Angoli.

Jedan od njih je svjedočio da je osamdesetih godina iz baza pokreta SWAPO ka rukovodstvu SSSR, jedna za drugom slana molba za osnaživanje odreda SWAPO ne samo lakim streljačkim naoružanjem, nego i sovjetskim oklopnim transporterima BTR 60PB i vođenim PT sistemima “Maljutka”. Predsjednik pokreta SWAPO Sem Nujoma u tim molbama tvrdio je da njegovi ljudi ne mogu da izađu na kraj sa fašistima “Koevoeta”, koji gone njegove borce po savani kao pse lutalice.



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1371 korisnika na forumu :: 34 registrovanih, 10 sakrivenih i 1327 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3195 - dana 09 Nov 2023 14:47

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 9k38, ajo baba, amaterSRB, Andrija357, Asparagus, Batinas, bladesu, Boris90, BSD, cenejac111, Dimitrije Paunovic, Dorcolac, Fabius, Georgius, Karla, kihot, kybonacci, Leonov, Lieutenant, milenko crazy north, milos.cbr, mrvica78, nemkea71, procesor, Regrut Boskica, royst33, shadower78, srbijaiznadsvega, Stanlio, stegonosa, Toper, Trpe Grozni, vathra, W123