PARS 9K33 Osa/Romb (SA-8 GECKO)

2

PARS 9K33 Osa/Romb (SA-8 GECKO)

offline
  • vrabac 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 30 Dec 2010
  • Poruke: 4963

Napisano: 13 Sep 2011 7:52

3.4 OSA

9K33 Osa, izvozni Romb; SAM-8 Gecko po NATO kodu;

Osa je svakako jedan od najvažnijih sovjetskih sitema PVO. Služila je u jedinicama trupne PVO. Imala je dugačak i mučan razvoj i na kraju kada je počela da se koristi bilo je puno primedbi na njenu efikasnost. Sada, na kraju karijere svi se grabe za njenu modernizaciju Zapravo sistem je bio star u projektnom smislu jer je njegovo projektovanje počelo još 1960. god. i dok je razvoj završen prošloje već deset godina, a to je bilo vreme sa brzim napretkom elektronike, pogotovu na zapadu. Tako je prva usavršena verzija došla vrlo brzo posle osnovne a zatim vrlo brzo i treća. Danas, poslednje varijante nudi beloruska i ruska vojna industrija a Beloruusi i Ukrajinici i potpunu regeneraciju. Osa je masovno korišćena u trupnoj PVO. Nije u karijeri bila ovenčana nekim većim ratnim uspesima iako je učestvovala u nizu ratova. Prvi razlog tome je što je bila manje prisutna u ratnim zonama od nekih starijih sistema a drugi, koji se obično prećutkuje je da ga su je vazdušne snage zapada pomalo izbegavale. Jedini koji su ukrstili mačeve sa njom u otvorenoj borbi bili su Izraelci i totalno su je porazili.

Sistem Osa je poslednji u nizu raketnih sistema I faze projektovanih isključivo za trupnu PVO odnosno KoV. Rusi to nazivaju PVO SV (Suhoputnih vojsk). Već je u prethodnim glavama objašnjeno kako su projektovani sistemi Krug i Kub kao pokretni nosioci trupne PVO za velike visine i daljine odnosno srednje visine i daljine. Međutim nisu sve jedinice kopnene vojske imale priliku da ih Kub i Krug istovremeno pokrivaju i time naprave dvojslojni štit. Na nivou okruga (odgovara frontovskom nivou u ratu) pojavljivale su se raketne brigade isključivo Kruga a vrlo dugo se zadržao i sistem S-75. Sistem Krug je imao vrlo veliku minimalnu daljinu i vrlo veliku minimalnu visinu gađanja. Na taj način se dešavalo da jedinice koje su trenutno pokrivene samo sistemom Krug, imaju praktično nebranjenu zonu od skoro 14 km po daljini i 5 km po visini. I minimalni dometi Kuba nisu bili baš mali (tadašnjih verzija). Osim toga, primećeno je da jedinice koje pripadaju čelnim odredima i jedinicama za duboke prodore (operacije u duhu Tuhačevskog teorijski praktično razvijene u SSSR) nisu dovoljno zaštićene iz vazduha, naročito na visinama iznad efikasnog dejstva PA topova i raketa Strela a to je negde iznad 2,5 km. Tako su te jedinice imale potrebu za jakom dodatnom zaštitom čak i pored postojanja Kub sistema u njihovim sastavima a pogotovu ako njega nije bilo.
Razvoj je imao dve faze. Prva je bila od 1960. god. don 1964. god. i bila je prava katastrofa. Projektantima je TTZ zahtevima nametnuto rešenje sistema sa poluaktivnim radarskim samonavođenjem uz integraciju celog sistema na jednom vozilu ali što je najgore, limitirana je težina rakete na 65 kg zbog taktičkog razloga da se rampe mogu popunjavati ručno. Zahtevao se domet od 8-10 km maksimalni i minimalni od 0,8-1 km sa maksimalnom visinom dejstva do 5 km. Pošto projektni biro koji je rešavao problem ionako nije bio vrh sovjetskog inženjerstva u toj oblasti (bolji su bili zauzeti drugim projektima) ceo projekat je pretpeo totalnu katastrofu od rakete preko aparata pa sve do vozila. I kako reče Said Aminov (Ruski PVO analitičar), kod problema sa Kubom morali su da se smene glavni konstruktori a kod Ose su smenjeni čitavi konstrukcioni biroi. Tako su se projektovanja prihvatili mnogo bolji konstrukcioni biroi i legendarni Raspletin i Grušin. Međutim, oni su odmah megalomaniji partijskog rukovodstva izložili realnost, koja je bila prilično daleko od početne zamisli. Naime, odmah su stavili do znanja da je nemoguće da raketa bude oko 65 kg već su njenu težinu sveli na nekih 110 kg. Kao drugo, odustalo se od poluaktivnog radarskog samonavođenja i prešlo na daleko jednostavniji (i lakši po težini na raketi) sistem komandnog vođenja. Možda je pravi greh tada smenjenog biroa, bio upravo taj, što nisu imali dovoljno smelosti i zrelosti da te parametre u startu izbore. Nelogično je bilo u to doba zahtevati takve energetske osobine rakete kada su najsavremenije sovjetske rakete malog dometa (rakete vazduh-vazduh) imale preko 80 kg a potraživale su značajno slabiji pogon. No kako bilo, projekat je krenuo praktično od nule. Bilo je to 1964. godine. Novi TTZ su formulisani kao obaranje cilja tipa MiG-19 sa brzinom od 500 m/s na daljinama od 8-10 km i visinama od 50-100 m pa sve do 5 km. Podzvučni ciljevi su trebali biti dostižni do 13 km i visinama od 6-7 km. Praktično projekat je završen uspešno do 1967. god. a 1969 god. su izvršena i prva poligonska ispitivanja. Međutim trebalo je još tri godine poligonskih ispitivanja do potpunog završetka i uvođenja Ose u naoružanje 1971. godine odnosno operativne jedinice 1972. godine. Tokom faze razrade TTZ zahteva sistem se sreće pod imenom Elipsoid.

Sistem Osa u užem smislu se sastoji od jednog jedinog točakškog troosovinskog amfibijskog vozila. Na njemu je montiran akvizicioni radar malog dometa sa rotirajućom antenom, zatim radar za praćenje cilja sa ravnom antenom, kao i emiteri kanala vođenja. Zajedno sa svim tim na kupoli sa strane su četiri lansirna mesta sa 4 rakete spremne za lansiranje. Vro brzo početnu verziju su smenile modernizovane i sve one su umesto 4 rakete na lanserima opremljene sa 6 kontejnera (3 sa svake strane) u kojima su rakete. Mornarička verzija je ostala u originalnoj mornaričkoj izvedbi lansera bez kontejnera i stupila je uslužbu paralelno sa kopnenom. Osim borbenih vozila koriste se i vozila za popunu raketama, od kojih svako nosi 12 raketa (8 raketa kod prve verzije).
U širem smislu sitem Osa je složeniji. Iako je svaka borbena mašina može da vodi potpuno samostalno dejstvo, uobičajeno je bilo grupisanje 2 vozila u baterije a 2 baterije odnosno 4 borbena vozila su činila divizion. Ovo nije zvanična sovjetska podela. Svaki divizion je (osim borbenih mašina i vozila sa rezervnim raketama) je bio pod komandom KIS tipa PU12 (kasnije PU12M). KIS je pre svega imao za cilj prijem komandi i podataka sa višeg nivoa (divizije, armije) što u praksi i nije idealno funkcionisalo. Osim toga upravljao je gađanjem kada je jedinica dejstvovala na divizionskom i baterijskom nivou.
5 diviziona se po pravilu grupisalo u raketni puk. Svih pet KIS PU12 su bili povezani na jedan nadređeni KIS takođe PU12 koji je bio komandno mesto raketnog puka. Ono je osim vozila KIS-a raspolagao sa radarom tipa P-19 ili eventualno P-15. Zadatak komandnog mesta puka je bio da sarađuje sa višim nivoom komandovanja, odnosno komandom za PVO divizije ili isturenim odeljenjem komandanta divizijske PVO. Ovakav raketni puk je bio u organskom sastavu svake oklopne ili motomehanizovne divizije SSSR. Dakle 20 borbenih vozila po diviziji. U svom sastavu je osim vozila za popunu raketama imao još nekoliko tipova vozila za sve vrste logističke podrške sistemu u tehničkom smislu (razna kontrolna vozila i vozila za popravke itd.) sa oznakama: rezervne rakete (9T217), tehnička podrška (9B210), rezervni delovi i pomoćna oprema (9F372), kontrolno ispitna stanica (9B242), stanica baždarenja (9 B914), kompleks zemaljske opreme (9F16).
Svako vozilo je bilo sposobno da vodi borbu i samostalno. Izvor struje je bio generator pokretan sa glavnog motora ili u slučajevima dugih zastanaka sa male gasne turbine. Vozilo je posedovalo navigacione uređaje i uređaje za topografsko vezivanje. Bilo je moguće transportovati ga sa Il-76 transportnim avionima (prvobitni nerealni zahtev je bio sa An-12). Srednja brzina vozila po kolskim putevima je bila 35 km/h danju i 23 km/h noću. Maksimalna brzina na asfaltnim putevima je 80 km/h. Brzina plivanja dostiže 7 do 10 km/h.
Kao prvi element opreme ističe se koherentno impulsni akvizicioni radar. Radar je santimetarskog područja. Ima 33 obrtaja antene u minutu. Stabilisan je u horizontalnoj ravni što omogućava rad radara i pri laganom kretanju preko terena, sposobnost koja je iako veoma limitirana u praksi, krajnje zanačajna pri upotrebi na putevima i stepskim i pustinjskim terenima. Po vertikali se mogao birati jedan od tri položaja snopa pri svakom okretu od 40 do 190. Ukupno gledano, ugao po vertikali je skeniran do 270 u vertikalnoj ravni. Cilj tipa lovca na visini od 5000 m otkrivan je na daljini od 40 km. Isti cilj na visini od 50 m otkrivan je na daljini od 27 km. U doba kada se pojavio, ovo je bio jedan od najotpornijih radara ruskog porekla u smislu otpornosti na aktivne i pasivne smetnje.
Drugi element sistema je nišanski radar koji se lako prepoznaje kao velika ravna radarska rešetka na prednjem delu kupole. Omogućuje zahvat cilja i prelazak na automatsko vođenje na daljini od 23 km pri visini cilja od 5000 m i na daljini od 14 km na visini cilja od 50 m. U slučaju ekstremno jakih ometanja postoji televizijski kanal vođenja, naravno sa mnogo manjim dometom (oko 6000 m). Aparatura poseduje selektor pokretnih ciljeva i više sistema za borbu protiv ometanja. Na prednoj strani odmah uz rešetku nišanskog radara sa obe strane nalaze se male ravne antene kanala za vođenje rakete. Jedna je sa uskim kanalom a druga sa širokim. Specijalno su urađene udvojeno da bi se omogućilo gađanje sa dve rakete lansirane sa minimalnom razlikom od 3 do 5 sekundi. U pitanju su pre svega gađanja na rizične brzonaletne ciljeve koji se približavaju minimalnom dometu ili beže iz zone po parametru. Funkicionišu tako što prvu raketu koja se već udaljila vodi antena uskog snopa a tek lansiranu raketu antena širokog snopa. To pokazuje da su se konstruktori motora namučili dok su isterali potrebnu snagu motora i zato raketa poleće sa nešto većim početnim odstupanjem od linije vođenja odnosno predviđene trajektorije (procena autora). Posebno interesantno je što je sistem dobio kao alternativni način gađanja, sistem gorki. Radi se o alternativnom tipu trajektorije kada se gađaju ciljevi na ekstremno malim visinama. Raketa leti ka cilju po jednoj veoma visokoj trajektoriji koja brzo pređe visinu cilja i kada dođe u blizinu proračunate, specijalno za taj let, tačke presretanja, ona se prosto obrušava odozgo na cilj, u skoro vertikalnoj putanji u tom trenutku. Na taj način se mogu gađati vrlo niski ciljevi kada na zemljištu postoji veliki broj topografskih prepreka, koji bi omeli raketu na početnom i srednjem delu putanje a na poslednjoj etapi izazvali prevremenu aktivaciju blizinskog upaljača, kao na primer na brdskom zemljištu. Ovaj način je preuzet sa sistema Krug.
Sama raketa je izvedena u konfiguraciji patka. Nije stabilizovana po nagibu. Osnovni blokovi su razmešteni u prednjem delu rakete a na repnom delu su bili osim delova motora još i delovi prijemnika komandi i odgovarača ka sistemu upravljanja kao i traseri za slučaj vođenja optičkim putem. Raketa nije zahtevala posebne pripreme ne računajući aktivaciju lansirnog uređaja i njegov signal na pultu upravljanja što je bilo gotovo trenutno i što je bio proces koji se vrši nešto pre samog lansiranja. Masa rakete je 128 kg od toga 15 kg je bojeva glava. Srednja brzina rakete na putanji je 500 m/s. Dužina rakete 3158 mm prečnik 206 mm razmah krila 650 mm. Podaci su za usavršenu raketu (vidi tablicu). Raketa je u održavanju zahtevala jedan godišnji pregled.
Ciljeve na visinama od 200-5000 m sa brzinom do 300 m/s sistem obara u dijapazonu daljina od 2,2-3,6 km pa do 8,5-9 km. Isti cilj na malim visinama od 50-100 m obara na dalinama 4-6 km. Nadzvučne ciljeve do 420 m/s na visinama 200-5000 m obara na 7,1 km. Parametar je varirao od 2-4 km i bio je tako mali usled kupolne ugradnje i okretanja kupole (problem koji je na Tor sistemu otklonjen vertikalnim lansiranjem). Verovatnoća obaranja cilja tipa Fantom II (F-4C) jednom raketom iznosi 0,35-0,4 na visini od 50 m i povećava se na 0,42-0,85 na visinama iznad 100 m.
Čim je prvobitna Osa stupila u jedinice (mornarička Osa-M takođe), odmah su primećena prilična ograničenja u smislu njenih sposobnosti. Zbog toga je već 1971 godine počelo projektovanje usavršene verzije koja je dobila oznaku Osa-A i čija bi glavna karakteristika bila povećanje zone lansiranja i uništenja. 1973. je drugoj grupi konstruktora stavljeno u zadatak da do tada golu, nezaštićenu raketu, konstruiše tako da staje u jedan transportno lansirni kontejner, pri čemu bi se broj raketa na vozilu uvećao sa 4 na 6. Oba zadatka su završena u 1973. godini i došlo je do odluke da se oba usavršavanja spoje u jedno. Tako je nastala Osa-AK čija su poligonska ispitivanja obavljena od 1974.-1975.god. i bila je primljena u naoružanje 1975. godine pod oznakom 9K33M2. Osim povećanja broja raketa i njihove pouzdanosti (rakete u kontejnerima su se kontrolisale na 5 godina) sistem je imao velika poboljšanja. Pre svega maksimalna brzina cilja je porasla sa 420 m/s na 500 m/s. Osim toga mogli su se gađati i ciljevi u manevru sa 8g dok je kod starije varijante to bilo samo 5g. U raketnom smislu to znači da je stara raketa imala maksimano 15 g u manevru a novija čak 24 g što je za te godine bilo izvanredno (proc.aut.). Omogućeno je gađanje ciljeva do 300 m/s u zadnju polusferu (letelice u odlazećem kursu). Apartura navođenja je zbog novih performansi pretrpela izmene u računarskoj grupi. Povećana je otpornost na pasivne smetnje. Povećana je ukupna otpornost sistema na ometanja. Veliki broj elektroskih uređaja je modernizovan u cilju smanjenja gabarita i mase. Modernizovan je blizinski radio upaljač uvođenjem u njega dvokanalnog prijemnika i autonomnom analizom visine leta, čime je omogućen let rakete na visini od 27 m. Kontejenri sa raketama su u marševskom pložaju sklopljeni i tek pri zauzimanju borbenog položaja se razmiču po 3 u svaku stranu kupole. Ukupna srednja verovatnoća uništenja cilje je narasla na 0,5-0,85.
Iako je ovakva usavršena verzija bila veliko poboljšanje, odmah uočena slabost koja je upravo tih godina izašla na veliku scenu u oblasti ratovanja. Još krajem Vijetnamskog rata došlo je do prvih borbenih upotreba helikoptera protiv tenkovskih i uopšte oklonih jedinica. Međutim u IV arapsko-izraelskom ratu 1973. godine, Kobre izraelskih snaga postigle su velike uspehe u drugoj fazi borbe na Sinaju. Naime kada su Egipćani napali Sinajsku stratešku gredu, sistemom zaseda i kontranapada (plan Dajan), Jevreji su naneli težak poraz Egićanima. Vrlo važnu ulogu u tim zasedama igrali su protivtenkovski helikopteri. Egipćani (izašli ispred svog PVO kišobrana) jednostavno nisu raspolagali sa sredstvom koje bi ih moglo dostići. Zapravo, takvim sredstvom nije raspolagao ni SSSR. Kao prva mera u savlađavanju te opasnositi naređeno je usavršavanje sistema Osa-AK, malte ne odmah pošto je i stupio u službu. Projekat je počeo 1975. godine a 1977. su počela fabrička ispitivanja a poligonska 1979. godine. Kako su uspešno završena, sistem je 1980. godine zvanično primljen u naoružanje kao Osa-AKM ili 9K33M3. Ukolko tokom čitanja ovog teksta nađete razliku u godini uvođenja u naoružanje i uvođenja u borbenu upotrebu, to je zbog toga što oružni istemi dobiju zvanično državno prihvatanje u službu nešto ranije nego što oružje stigne u jedinice i postane operativno. Ponekad se to ne desi u istoj godini već u sledećoj.
Sistem Osa-AKM je bio modernizovan pre svega radi omogućenja borbe sa borbenim helikopterima naoružanim vođenim raketama. Korišćen je novi poluautomatski sistem vođenja po uglovnim kordinatama, uz korišćenje TV kanala. Tako se moglo dejstvovati na helikoptere i niže od 25 m visne. Uvedena je nova razmera na pokazivaču akvizicionog radara koja je omogućavala precizniji rad sa odrazima (pračke) helikoptera. Modifikovana je računačko prateća grupa u domenu viziranja u vertikalnoj ravni što je sprečavalo neželjeno aktiviranje blizinskog upaljača pod uticajem zemlje i ukupno umanjilo uticaj fluktuacionih grešaka na vođenje. Uvedena je daljinska komanda sa lansirnog mesta za aktivaciju bojeve glave, što je u nekim slučajevima bilo efikasnije od blizinskog upaljača. Kako je još na verziji Osa-AK omogućeno gađanje odlazećih ciljeva, uveden je novi mod rada blizinskog upaljača koji je korigovao nedostatak klasičnog rada tog upaljača (na dolazeće ciljeve). Ta komanda za promenu funkcije je uvedena kao komanda u letu. Ova nova raketa sa oznakom 9M33M3 je imala mogućnost obaranja helikoptera na praktično nultoj visini i sa brzinama do 80 m/s, na daljinama od 2 do 6,5 km i sa parametrom od 6 km. Helikopter Hjui-Kobra na zemlji uništavan je sa verovatnoćom od 0,07-0,12, na visini leta od 10 m sa verovatnoćom od 0,12-0,55 i u lebdenju na istoj visini sa verovatnoćom od 0,12-0,38. Ne baš najsjajnije verovatnoće ali više nego dobre za svoje vreme. Domet pokazuje da su Ose, da bi uspešno delovale protiv helikoptera morale da budu najviše 2 do 2,5 km iza linije tenkova (proc.autora). Veliko je pitanje da li bi one to mogle u borbenim dejstvima da ostvare (proc.aut.). Ali zato su u manevrima, marševima i kao deo zaštite frontovske linije, postale opasan protivnik tadašnjim borbenim helikopterima. U tom smislu su premostile prazninu koju su trupe imale nedovoljnim dometom topova 23 mm i sasvim ograničenim mogućnostima raketnih sistema Strela-1 i Strela-2, pa i Strela-10 protiv helikoptera.

Sistem Osa je široko korišćen ne samo od SSSR već i od mnogih drugih zemalja najčešće u izvoznoj varijanti pod nazivom Romb. Korišćen je u približno 25 zemalja i zemljama bivšeg SSSR. U jednom pogledu ima istorijski značaj. Prvi je sistem koji je zvanično kupila jedna zvanična članica NATO pakta (Grčka). Prilično zadovoljna njime, kupila je i njegovog naslednika Tor, a sisteme Osa-AKM još uvek drži u aktivnom stanju. To veoma govori o kvalitetu sistema, jer su Grci očigledno ispitali, da je ovaj sistem, protiv protivnika kao što je Turska, veoma efikasan. Kako bilo, ovaj sistem je postao u obliku pukova standardni sistem kod motostreljačkih divizija. Proizvedeno ih je svih verzija negde oko 1700 komada. Još uvek se više od 400 komada nalazi u naoružanju samo Rusije, što čini 20 pukova. Završne varijante sistema su se idealno slagale sa poslednjim verzijama sistema Kub, u smislu preklapanja i izgradnje višeslojnosti, praktično u odnosu dva prema jedan. Možda jedini sistem savremenije opreme je bio ADATS. Međutim on je po pouzdanosti i eksploatacionoj izdržljivosti bio daleko lošiji, a što je najgore nekoliko puta skuplji i daleko manje tehnologičan pa ga vrlo malo i proizvedeno. Poredljivi sitemi su Krotal i Rapir u integrisanoj verziji na vozilu. Međutim oba sistema su imala manji stepen integracije, pa samim tim i daleko manju pokretljivost u borbenim dejstvima. Nešto su malo zaostajali i po dometu, iako su bili malo bolji po uništenju a bili su i mnogo skuplji. Možda jedini zapadni sistem koji je na kraju verovatno prevazišao Osu u svojoj klasi je bila završna (treća) verzija sistema Roland koja bar po dometu ima izvanredne karakteristike. Prvobitne verzije su značajno zaostajale po dometu. Međutim broj proizvedenih primeraka nije poredljiv, u korist Ose naravno. Sistem Osa na nivou SSSR odnosno Rusije je veoma uspešan, jer ne samo što je dobio modernizovne verzije, koje su još uvek vrlo opasne, posebno u zasednim dejstvima, i praktično novi sitem izveden iz nje Stiljet, već naizgled ima mnogo moćnijeg naslednika od sebe a to je Tor. Paradoks je da je Tor iznimno menjao Osu, već više topove 57 mm u frontovskim brigadama Anteja jer ga je malo proizvedeno. tako Osa čak i danas čini okosnicu divizijske PVO Rusije.
Sistem je sporadično korišćen u mnogim ratovima ali nema dovoljno podataka o tome. Paradoks je da od zvaničnih pogodaka imamo samo jedan u Pustinjskoj oluji i to u krstareću raketu. Nezvanično u istom ratu koalicija priznaje da je sistem oborio bar jedan njen avion što u praksi znači bar 3 to 5. Takođe nezvanično sistem ima manji niz obaranja u mnogim lokalnim ratovima ali pojedinačne slučajeve. Pravi veliki rat sistem je doživeo u Libanu 1982. godine u izraelskoj agresiji pod imenom Mir za Galileju. To bilo i najveće angažovanje sistema i to neuspešno.. Izraelci su primenili nov tehnološki vid elektronskog ratovanja. Zapravo kombinujući elektronsko izviđanje, lažne mete i elektronsko ometanje uz prvi put u istroriji ratovanja, masovnu primenu bespilotnih letelica uspeli su da potpuno poraze sitsteme Osa i Kub a onda i ostale, bar privremeno. I sama činjenica da je sistem Osa bio jedan od razloga novog tehnološkog vida ratovanja već dovoljno govori u prilog njegovog značaja. Štaviše, kasnije su u zalivskom ratu Amerikanci izveli pravu filmsku akciju da bi se dokopali jednog sistema radi ispitivanja. A bilo je to 10 godina od uvođenja poslednje verzije. Sistem Osa je još uvek na prvoj liniji. Trupe Ruske Armije koje su spasle Južnu Osetiju od Gruzije i pomogle Abhazima bile su pokrivene i ovim sistemom i dejstvovale su bar sa jednim potvrđenim obaranjem.

Sistem je kao što smo već rekli još uvek prisutan u naoružanju Rusije, verovatno većine zemalja nekadašnjeg SSSR-a i u mnogim drugima. Jedan od većih korisnika je Indija. Nekada je bio i Irak. Ima ga širom Bliskog istoka, Azije i Afrike i naravno u Evropi. Već smo pominjali Grčku, koja je zadovoljna njime, odnosno njegovom koncepcijom uzela i daleko modernijeg naslednika Tor, ali Osu nije izbacila iz naoružanja a vrlo verovatno i neće skoro. Zapravo, osim u Rusiji, gde je rashodovan veći broj, pre svega najstarijih verzija, sistem se svuda aktivno koristi. Sistem Osa će verovatno isterati preko pola veka života. Ruku na srce u okviru Beloruske vojne industrije se nudi duboko poboljšana (čak i novo vozilo opciono) Osa po doznakom Osa-1T sa visinama uništenja od 0,025- 7 km (5 km kod Ose-AKM) i daljinom uništenja od 12 km. Maksimalna brzina dolazećih ciljeva može da bude do 700 m/s (500 m/s kod Ose-AKM) a odlazećih do 350 m/s (300 m/s kod Ose-AKM). Druga, slična modernizaciona verzija (i dalje nosi naziv Osa-AKM) je urađena u okviru ruske industrije sa dometom do 10 km i visinom 6 km. Za obe varijante je karakteristično to, da su dobile potpuno nove data linije sa višim KIS-evima, koje su bežične koje menjaju dosadašnji potuno zastareli telefonski sistem. Obe varijante imaju potpuno nove optičko-laserske nišane za dejstvo bez radara. Posebno snažna i moderna je takva je izvedba na ruskoj modernizaciji. Treća, još nerealizovana (takođe beloruska, mada postoji i ruska) modifikacija se zasniva na uvođenju aktivnih radarskih tragača sa raketa vazduh-vazduh.
I na kraju, pojavio se T-38 Stiljet koji je suštinski nov sitem jer ima potpuno drugačije rakete ali koji je nasledio ostale delove od modernizovanih Osa belorusko ukrajnskog porekla.

Dopuna: 13 Okt 2011 19:28

Zapravo, osim u Rusiji, gde je rashodovan veći broj, ali pre svega najstarijih verzija, sistem se svuda aktivno koristi. Sistem Osa će verovatno isterati preko pola veka života. Ruku na srce u okviru Beloruske vojne industrije se nudi duboko poboljšana (čak i novo vozilo opciono) Osa po doznakom Osa-1T sa visinama uništenja od 0,025- 7 km (5 km kod Ose-AKM) i daljinom uništenja od 12 km. Maksimalna brzina dolazećih ciljeva može da bude do 700 m/s (500 m/s kod Ose-AKM) a odlazećih do 350 m/s (300 m/s kod Ose-AKM). Druga, slična modernizaciona verzija (i dalje nosi naziv Osa-AKM) je urađena u okviru ruske industrije sa dometom do 10 km i visinom 6 km. Za obe varijante je karakteristično to, da su dobile potpuno nove data linije sa višim KIS-evima, koje mogu biti realizovane višestruko bežično ali i žično i koje menjaju dosadašnji potuno zastareli telefonski sistem. Obe varijante imaju potpuno nove optičko-laserske nišane za dejstvo bez radara. Posebno snažna i moderna je takva je izvedba na ruskoj modernizaciji. Treća, još nerealizovana (takođe beloruska, mada postoji i ruska) modifikacija se zasniva na uvođenju aktivnih radarskih tragača sa raketa vazduh-vazduh. To je vrlo skupo rešenje i tehnički gledano teorijski nepoželjno, jer nema puno logike staviti vrlo skupu GSN na staru raketu. Međutim ako osmotrite mogćnost posedovanja i klasičnih i takvih novih raketa, sistem postaje krajnje opasan. Pare su pare, ali koliko košta sloboda. Ko ne harni svoju vojsku hranće tuđu. Međutim za tako velike novce možete dobiti i T-38 Stiljet, koji je naizgled mnogo bolji i koji suštinski koncepciju vuče iz filozofije projektovanja raketa sa Pancira (tj.Tunguske).
I na kraju, pojavio se taj T-38 Stiljet koji je velikim delom nov sitem, jer ima potpuno drugačije rakete ali koji je nasledio ostale delove od modernizovanih Osa belorusko ukrajinskog porekla. U tom nasleđu RRG se nalaze i njegove slabosti i one nisu male kao i kod Ose. Performanse su istina veoma poboljšane uvođenjem kompletno nove optroničke grupe, ali dejstvo sa njom ima mnogo ograničenja, koja neutrališu mnogo bolje performanse nove rakete Stiljeta. Na ruskoj modernizaciji Ose, je upravo stavljen totalni akcent na vrlo jaku optroničku grupu (za klasu jaču nego na beloruko-ukrajinskoj modifikaciji 1T i Stiljetu).
Na kraju teba spomenuti da su ruske Ose dobile i nov pasivni pelengatorski sistem razvijen po svemu sudeći sa avionskih uređaja i to sa za dve klase boljim performansam od recimo pasivnih pelengatora sa Strele-10. Takođe, razvijen je i sistem pasivne odbrane od nadolazećih protivradarskih projektila i od projektila sa optičkim ili laserskim vođenjem. Verovatno je da je ova dva dopunska uređaja moguće dobiti i uz beloruske i(ili) ukrajinske modifikacije, u tom smislu možda i uz Stiljet.
Stariji sistemi Osa se u Ruskoj Armiji koriste masovno kao postavljači letećih meta za raketna gađanja pod nazivom Saman. Taj sistem meta je vrlo dobro koncipiran i ima više modova korišćenja, odnosno ostvaruje širok spektar meta. U tom smislu je vrlo efikasan. Ta časna uloga je obično karakteristika oružnih sistema na kraju svog života ali to treba i dočekati. Ovako ili onako Osa je svoju starost sasvim časno i uspešno dočekala a neće umreti još dugo.



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • RJ 
  • SuperModerator
  • Gavrilo Milentijević
  • Komandir stanice milicije Gornje Polje
  • Pridružio: 12 Feb 2005
  • Poruke: 35510
  • Gde živiš: ovalni kabinet

Raketa 9M33M PARS Osa



offline
  • lav 
  • Super građanin
  • Pridružio: 13 Sep 2011
  • Poruke: 1061

Vrabac bilo bi zanimljivo Sovjetske sisteme PVO podijeliti po formacijskoj pripadnosti.

offline
  • Milos Stevanovic
  • Pridružio: 12 Avg 2010
  • Poruke: 226
  • Gde živiš: Leskovac

Ovu je NATO modernizovao

offline
  • RJ 
  • SuperModerator
  • Gavrilo Milentijević
  • Komandir stanice milicije Gornje Polje
  • Pridružio: 12 Feb 2005
  • Poruke: 35510
  • Gde živiš: ovalni kabinet

Još jedan pogled na raketu 9M33


online
  • Pridružio: 08 Dec 2011
  • Poruke: 1955
  • Gde živiš: Novi Travnik - ex Pucarevo

još koja slika...









































offline
  • Pridružio: 16 Feb 2008
  • Poruke: 394
  • Gde živiš: kragujevac

Koliko sam cuo mi smo imali ovaj sistem odnosno njegovu mornaricku izvedbu,na nekim brodovima ex-mornarice.

offline
  • Pridružio: 08 Jul 2009
  • Poruke: 927

Da na raketnim fregatama klase Koni(SSSR) i to 2 komada, i na domacim raketnim fregatama klase Kotor isto 2 komada.Zvali su ih i veliki patrolni brodovi-VPBR.
RF-31 i RF-32(Koni)
RF-33 i RF-34(Kotor)

offline
  • Oscar  Male
  • Počasni građanin
  • Pridružio: 06 Maj 2010
  • Poruke: 806

offline
  • Pridružio: 05 Apr 2009
  • Poruke: 3698
  • Gde živiš: JAGODINA

Pročitah opet post koji je postavio kolega Vrabac...
Tu se za Osu-AKM pominje (pri kraju teksta) domet rakete od 10Km x 6km.
Dok se na wiki i FAS ( http://www.fas.org/man/dod-101/sys/missile/row/sa-8.htm ) pominje 15Km x 12Km.
A recimo na ausairpower sajtu opet stoji 10x6...

Da li je domet 10x6 ili 15x12? i mogu li se poslednjim modifikacijama gađato protivbrodske rakete (npr. AGM-84 Harpoon) brzine 0.7maxa i visine leta do 50m.

Da li su mornatičke SA-N-4 pretrpele iste modifikacije i modernizacije kao i Osa-A, AK i AKM?

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1054 korisnika na forumu :: 38 registrovanih, 10 sakrivenih i 1006 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3195 - dana 09 Nov 2023 14:47

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: 357magnum, A.R.Chafee.Jr., cifra, DonRumataEstorski, drimer, Fabius, Georgius, goxin, ivan1973, kolle.the.kid, Kubovac, kybonacci, Luka Blažević, madza, menges, milenko crazy north, Milos ZA, milos.cbr, misa1xx, mkukoleca, nemkea71, novator, Pakito93, Parker, pavlo, procesor, robert1979, S2M, sevenino, skankhunt42, slonic_tonic, Srle993, stankolich, styg, suton, vlada035, zillbg, Zoca