offline
- deri3891
- Ugledni građanin
- Pridružio: 06 Feb 2012
- Poruke: 351
|
DUŠAN PROROKOVIĆ: ALBANSKA AKCIJA PROTIV SEVERA ILI OSETIJSKI SCENARIO NA KOSOVU
Da li je miljenik Vašingtona, gruzijski predsednik Mihail Sakašvili, mogao da u leto 2008. otpočne vojnu akciju protiv Južne Osetije bez političke podrške tog istog Vašingtona? Naravno – nije! Da li je imao punu podršku? Nije! Pa zašto je onda ulazio u ovu avanturu?
Odgovor bi mogao da glasi: preigrao se. Ali... To što nije imao punu i nedvosmislenu podršku svih državnih struktura SAD ne znači i da sa određenih vašingtonskih adresa nije poguran u pomenuti rat. Gruzija ima ogroman strateški značaj za SAD. Kako je nekada pisao Lav Nusilbaum, pod pseudonimom Kurban Said, a kasnije preuzeo Zbignjev Bžežinski, Azerbejdžan je „čep“ na velikom kaspijskom naftnom rezervoaru. Međutim, bez kontrole Gruzije azerbejdžansku naftu je gotovo nemoguće transportovati prema zapadnoevropskim tržištima. Pored toga, iz Gruzije se pruža odlična mogućnost preduzimanja različitih akcija u ruskim provincijama – Dagestanu, Čečeniji, Severnoj Osetiji, Ingušetiji, Kalmikiji...
Dovođenjem Miše Sakašvilija na vlast ispostaviće se da je Vašington kratkoročno uspostavio potpunu kontrolu nad Gruzijom. Sam Sakašvili je, pokazaće vreme, bio prilično nestrpljiv i ambiciozan, pogotovo po pitanju uspostavljanja kontrole nad „otrgnutim pokrajinama“ Abhazijom i Južnom Osetijom. Gledano sa američke strane, pokretanje ovakve vojne akcije bilo je previše riskantno. Otuda i podeljenost i nedoumice u pružanju podrške Sakašviliju. Ipak, jedan deo američkih struktura, vojnih i političkih (analitičari su uglavnom „tipovali“ na okruženje tadašnjeg sekretara za odbranu SAD Roberta Gejtsa), dao je mig Sakašviliju da u akciju krene, izvede blitzkrieg i posle par dana svi bi bili stavljeni pred svršen čin, a Vašington bi jednoglasno i silovito stao iza gruzijskog predsednika.
Ovaj plan je imao samo jednu manu. U celu računicu nije ubacio i sve moguće kontrareakcije Rusije! Intervencijom ruskih oružanih snaga sve se promenilo: Sakašvili se politički ulupao tako da se do današnjeg dana nije oporavio, a svi zapadni saveznici su od njegovog munjevitog napada oprali ruke.
PORUKA NAPADA NA DECU Zašto je ova lekcija važna za Srbiju? Zbog Kosova, naravno. Na Kosovu se poslednjih meseci dešavaju mnoge stvari koje podsećaju na period januar-februar 2004. Treba se podsetiti, posle toga je usledio 24. mart i organizovani pogrom. Elem, provokacije u severnomitrovačkim naseljima u kojima žive i Albanci su učestale, tenzija se diže neverovatnom brzinom u Bujanovcu i Preševu, specijalne policijske snage kosovskih Albanaca uvežbavaju napade na značajne infrastrukturne objekte u srpskim sredinama (posebno se uvežbava akcija zauzimanja pojedinih trafo-stanica, posle čega je moguće prekinuti snabdevanje strujom severnog dela Kosova), a iza skorašnjeg napada na srpsku decu stoje strukture nikad suštinski rasformirane (partijske) ilegalne obaveštajne službe pod direktnom kontrolom Hašima Tačija (takozvani ŠIK, što je akronim od Shërbimi Informativ Kombëtar, a na čijem čelu je Kadri Veselji). Što se poslednjeg događaja tiče, treba i podvući da iskustvo iz dosadašnjih sukoba sa albanskim paravojnim formacijama uči da je to politička poruka koju treba ozbiljno shvatiti. U društvu, u kojem se neke stvari i dalje rešavaju krvnom osvetom, napad na decu je izuzetak sa jasnim ciljem i porukom.
U sve su svoje prste odavno umešali i NATO, ali i pojedinci iz međunarodne policijske misije. NATO pre svega tokom perioda proglašenja nezavisnosti tzv. republike Kosovo, kada je intenzivno rezrađivan plan o vojnom rešenju pitanja severnog Kosova. Iako su mnogi u NATO na ovaj plan zaboravili, Albanci su ga očigledno već pet godina samo dorađivali. Što se EULEKS-a tiče, prosto je neverovatno koliko informacije koje se skupljaju, slučajno ili namerno, cure na sve strane. Zahvaljujući radu i procenama međunarodne policijske misije, kosovski Albanci su odlično upoznati sa gotovo svim stvarima koje se tiču severa Kosova. Treba reći da ne manjka ni Srba koji rade za albansku stranu, ali ipak njihovu ulogu ne treba preuveličavati. Sve su prilike, albanska strana se ozbiljno priprema za oružanu akciju protiv Srba na severu.
Gledano iz političkog ugla, jasno je i zašto se Albancima žuri. Pomalo savetovani od strane skupih analitičara koje plaćaju na Zapadu, a pomalo instinktivno reagujući, Albanci pokazuju da su svesni da je ovo najbolji trenutak za ostvarivanje njihove velike nacionalne ideje. Što se tiče regiona, ništa im više na tom putu ne stoji. Grčka je u dobroj meri politički periferizovana i vojno lokalizovana na region Epira, Srbija je smrvljena uvlačenjem u pregovore koji treba da rezultiraju puzajućom kapitulacijom, tako da više nema političke snage da reaguje, a o Makedoniji i Crnoj Gori ne treba ni trošiti reči. Poziciju koju danas imaju, Albanci nikada nisu imali u svojoj istoriji, a verovatno se nešto slično neće ni ponoviti u dogledno vreme. Zato oni nemaju puno vremena za gubljenje. Ostaje samo pitanje da li Albanci za ovo imaju političku podršku, zeleno svetlo, pre svega Vašingtona, da u akciju krenu!
Odgovor je – ne, oni je nemaju! Ali... To što nemaju punu i nedvosmislenu podršku svih državnih struktura SAD, ne znači i da sa određenih vašingtonskih adresa neće biti pogurani u ovaj projekat. Jasno je i sa kojih. Jer, kako Petar Iskenderov navodi, Kosovo je „porodični projekat“ Klintonovih. Naravno, i mnogih lobi grupa i uticajnih centara odlučivanja oko Klintonovih. U trenutku dok se novi državni sekretar još uvek nije ustoličio u Stejt dipartmentu, uspešan Tačijev blitzkrieg sve bi stavio pred svršen čin. A, kada bi se sve završilo, kao i posle 24. marta, niko se zbog toga na Zapadu ne bi preterano uzbudio niti pobunio. Još bi mnogi bili i zadovoljni.
TRAGEDIJA SRPSKOG VRHA Ipak, najporaznije za Srbiju je što među srpskim zvaničnicima ne postoji nikakva svest o tome šta se na Kosovu i Metohiji može desiti. Po ko zna koji put u poslednjih nekoliko godina, Srbija ponovo sve radi u korist sopstvene štete. Pregovori sa albanskom stranom, koji se samo tako nazivaju (a suštinski su, barem do sada, predstavljali jednostrano ispunjavanje diktata), ne da ne odlažu moguću oružanu akciju protiv kosovskih Srba, već je i podstiču.
Uspostavljanjem granice između centralne Srbije i Kosova otežana je svaka vrsta komunikacije između srpskog stanovništva na KiM i onog u centralnoj Srbiji, što Albancima olakšava posao. Uspostavljanjem carine omogućeno je podizanje bezbednosno-obaveštajnog aparata i infrastrukture kosovskih Albanaca u dubokom srpskom zaleđu, a najavljenim ukidanjem srpskih institucija na severu onemogućava se bilo kakva efikasna samoodbrana! Pri svemu tome srpski pregovarači pokazuju neverovatnu neodgovornost verujući Briselu preko svake mere. Čak i da su namere Eštonove najiskrenije, kako ona može garantovati da će kosovski Albanci poštovano dogovoreno? Brisel ima jedan pogled na stvari, Albanci sasvim drugi.
Zato je moguće da nastavak briselskog procesa u okviru u kojem se do sada vodio predstavlja uvođenje osetijskog scenarija na Kosovo. Samo što, za razliku od osetijskog slučaja, sa druge strane granice nema moćne i odlučne Rusije, koja će sprečiti albanskog Sakašvilija da napravi novo etničko čišćenje. Sa druge strane granice je Srbija, kojoj, kako stvari stoje, preti velika unutrašnja destabilizacija.
A, kada smo već kod te destabilizacije, trebalo bi proveriti koliko su u neke političke procese u Beogradu upetljani kosovski Albanci, odnosno njihov narko-kapital? Da li su i koliko učestvovali u privatizacijama? I preko koga? Da li imaju uticaja na određena sredstva informisanja? I koja? Da li mogu da utiču na kreiranje afera i destabilizaciju unutrašnje političke scene u Srbiji? Popuštanje na jednoj strani, uvek vodi i ka urušavanju na drugoj strani. Nezrelo je razmišljanje da će se ustupcima koje ćemo činiti, albanska strana zadovoljiti. Ne, srpska slabost samo će im biti dokaz da treba dodati gas i rešiti u sopstvenu korist što je moguće više otvorenih pitanja. Naravno, uz malu saglasnost prijatelja sa Zapada.
Novi Standard
|