offline
- SOLARIS 1972
- Ugledni građanin
- Pridružio: 21 Mar 2010
- Poruke: 320
|
evo ga opet,članak iz današnje slobodne
puno interesantnih detalja,za ljubitelje pomorstva
i jedan kuriozitet,Velj Joža je radi i u Beogradu,možda ima neko kakva saznanja o tome
@easy- a evo i objašnjenja u vezi imena,da priznan ni ja nisan ima pojma 
////////////////
U moru nebrige za pomorsku baštinu prešućen i svjetski ugled naše najveće pontonske dizalice
Poklonili se ‘Velom Joži’ za sve dobro koje je učinio
Malo je vjerojatno da je svojedobno baš svaki mornar na našoj najvećoj pontonskoj dizalici “Veli Jože” kao obveznu školsku lektiru pročitao priču Vladimira Nazora o istarskom galijotu Velome Joži i njegovoj pobuni protiv mletačkog ugnjetavanja.
Supruga pokojnog dizaličara Marka Fistanića Draga, kći Jakica te
unuk Vedran došli su se pokloniti dobrotvoru ‘Joži’
U jednom drugačijem, slobodarskom ozračju, njegov “reinkarnirani” ploveći imenjak, sagrađen 1951. godine u Nizozemskoj za potrebe splitskog “Brodospasa”, revno se latio podizanja s morskog dna velikog broja u raznim ratovima uništenih brodova. Zbog toga je postao neizmjerno blizak svim ljudima s mora, koji su mu, pogotovo oni u Istri, tepali: “naš Jože”.
Ime “Veli Jože” nadjenuo mu je bez dvoumljenja pučki tribun Vicko Krstulović, blizak pjesniku i partizanskom suborcu Vladimiru Nazoru; naš prvi ministar pomorstva, nježna srca i čeličnih živaca.
U naše turbulentno vrijeme, od isluženog “Veloga Jože” svi su digli ruke, izloživši ga bešćutnoj sudbini prisilnog odlaska u staro željezo. Još više boli potpuna “kontinentalna” amnezija zbog koje se danas u ravnodušnoj javnosti ne zna gotovo ništa o njegovim zadivljujućim pothvatima.
Život pomorca ispunjen je pogibeljima svake vrste, ali brod je njegov ponos. Prvi zapovjednik “Veloga Jože”, kapetan Ivan Rušin iz Punta na Krku, bio je um i srce našega gorostasnog ljubimca. Dostojanstvena seniorskog držanja, vrijedio je kao primjer uzornog očinskog razumijevanja prema svakome.
Početkom 1957. sudjelovao je pod zastavom Ujedinjenih naroda u uklanjanju potopljenih brodova u Sueskom kanalu. U međunarodnom konzorciju Smit Svitzer Suez Salvors naš “Jože” je pored dviju nizozemskih dizalica, elegantnih posestrima “Condora” i “Arenda”, bio mišićav komad nulte kategorije.
Priznanje komandanta UN-a
Kad je Suez u cijeloj svojoj dužini ponovno pušten u promet, na našoj dizalici su to proslavili predstavnici osam zemalja sudionica u njegovu čišćenju, predvođeni generalom Raimondom Wheelerom, glavnim komandantom tehničkih snaga UN-a. On je “Brodospasu” uručio visoko priznanje, i ne sluteći da bi taj povijesni papirus katad mogao dospjeti u kakav na brzinu sklepani muzej ili na privatnoj aukciji na našim prostorima.
Drugi zapovjednik “Veloga Jože” bio je kapetan Ante Purtić sa Šolte, također vrstan poznavalac svoga posla te vremenskih prilika i neprilika. To je važno kod procjene najpovoljnijeg trenutka za početak spasilačke operacije na otvorenome moru s visoko podignutom “granom” dizalice.
Sredinom 1965. otisnuo se u teglju na “Jožino” najdulje putovanje od četrdeset i dva dana. Ni danas nije razjašnjeno kako je došlo do eksplozije na talijanskom supertankeru “Lousia” od 32.000 dwt u iranskoj luci Bandar-e-Mashuru (poslije Bandar Homeini), čije se spaljeno brodsko korito pod hitno pokušalo ukloniti.
Našim roniocima i podvodnim rezačima trebala su puna četiri mjeseca da golemu olupinu sasjeku pod vodom, a ustrajnom “Velome Joži” da je iz najprometnijeg dijela luke “komad po komad” premjesti na pjeskovitu obalu. Nije im bilo nimalo dosadno raditi u mutnoj tropskoj kupki, tako reći samo na opip, u stalnoj opasnosti od morskih zmija.
Treći zapovjednik kojemu se nasmiješila sreća da na “Velome Joži” postane autoritativni Barba bio je kapetan Grga Carev iz Jezera na Murteru. Zbog svoje stasite pojave i plahe naravi bio je prostodušno oličenje istarskog Veloga Jože. No, u cijeloj ovoj priči treba reći kako su Grga i njegova supruga Šinka nedaleko od otoka Žirja spasili devet talijanskih brodolomaca s minitankera “Brigitte Montanari”.
Osluškujući iz svoje ribarske brodice njihov slabi vapaj u olujnoj noći, Grga je odjednom osjetio nadčovječansku snagu. Veslajući kroz visoke valove, probijao se od jednog do drugog unesrećenog mornara i podizao ih već posustale iz zapjenjenog mora.
S istim poštovanjem moglo bi se govoriti i o ostalim “Jožinim” starosjediocima; zapovjednicima Ljubi Toriću, Šimi Klarinu, Roku Lučinu; upraviteljima stroja Luki Babiću, Draženu Ljubetiću, Mati Crvelinu, Mili Kvarantanu, Anti Kozuliću i Mariju Gregovu; ili o “vječitim dizaličarima” Miru Budiji i Marku Fistaniću.
Nepodijeljenu popularnost “Veli Jože” je uživao na zaobilaznim putovanjima u teglju od Splita do Beograda! (Mala “Odiseja” za početnike u kojoj sam i ja sudjelovao).
Lučkim tegljačem “Borac” od tričavih 600 konjskih snaga ustrajno smo ga teglili preko Jadranskog, Jonskog, Egejskog, Mramornog i Crnog mora do ušća Dunava uz djelomičnu ispomoć riječnog tegljača.
Trebalo se pažljivo provući i kroz tijesni Korintski kanal, štiteći “Jožin” ponton debelim bokobranima da se usput ne ulupi poput kante za mast. Kroz usko grlo Bospora i Dardanela nosili smo se bez kompleksa s vratolomnim unutrašnjim prometom, riskirajući da nam koji turski trajekt ili ruski tanker brzopleto ne uleti u dugi tegalj, naročito u mrkloj noći.
Još 1963. godine bili smo u sastavu mješovitog konvoja u kojemu smo prevozili teške transformatore i parne kotlove za termoelektranu “Kosovo II” u Smederevu. Drugo putovanje bilo je još dramatičnije, jer je trebalo priskočiti u pomoć brodu-novogradnji “Turija”, izgrađenom u beogradskom brodogradilištu “Tito” za Burmu. Taj suvremeno opremljeni putnički brod se nedaleko od Grocke u probnoj vožnji neobjašnjivo prevrnuo.
‘Brodovi (ni)su kao ljudi’
Treći pohod toj razvodnjenoj unutrašnjosti po već ustaljenom “voznom redu” bio je u bliskoj sprezi “Veloga Jože” s dizalicom “Dvainka”, s koje je prethodno skinuta željezna “grana”. Na palubu manje dizalice položeno je postrojenje od 220 tona za tvornicu umjetnoga gnojiva u Pančevu.
Nakon izlaganja raznim pogibeljima preko sedam mora idilična plovidba Dunavom ispunjavala nas je rijetkim olakšanjem dok smo odmicali nečujno gotovo beskonačnim “vodenim tračnicama”.
U svojoj dirljivoj neupućenosti pjesnici nerijetko kažu: “Brodovi su kao ljudi”, premda zapravo šarolike brodske posade udahnjuju dušu nekome brodu. Takav je naš osebujni mornarski svijet, jedno bez drugoga jednostavno ne funkcionira.
Prije šest desetljeća, kad su se nizozemski brodograditelji opraštali od svojeg neprežaljenog remek-djela, obojili su njegova tri snažna vitla i masivne koloturnike u crveno, bijelo i plavo, prema vlastitoj nacionalnoj trobojnici. Zahvaljujući toj sretnoj podudarnosti, već to je dovoljno da se barem ti najvitalniji “organi” dobrog starog “Veloga Jože” trajno sačuvaju i kao (naknadni) zalog hrvatskoj zastavi.
A kad je riječ o prešućenom “Velome Joži”, trebalo je voditi računa i o subjektivnom aspektu plejade njegovih nekadašnjih mornara i njihovih obitelji. Netom se povela rasprava o njegovu neizvjesnom “životu poslije života” te je postalo očito da će prevagnuti stav o lukrativnoj svrsi jedne nesvakidašnje hrpe starog željeza.
Dan prije konačne odluke o tome, samozatajna obitelj dizaličara Marka Fistanića, koji je na njemu predano proživio puni radni vijek, u minutu i sekundu pohitala je u Nautički centar Prgin u Šibeniku. Supruga Draga, kćerke Rose i Jakica te unuk Vedran nijemo su se poklonili, u znak zahvalnosti, svojem najdražem dobrotvoru “Joži”, u sjeni acetilenskih boca za rezanje. U tom trenutku netko je primijetio: “Posljednji ste ga vidjeli čitavog, ako vam to nešto znači!”
bruno profaca
/////////////
obitelj pokojnog dizaličara
poz.
|
