Pogibja poručnika Rudija Luiđija-opservacija

Pogibja poručnika Rudija Luiđija-opservacija

offline
  • EOD 
  • Legendarni građanin
  • UES
  • Pridružio: 03 Okt 2011
  • Poruke: 3580
  • Gde živiš: Tanhauser Gate

Napisano: 06 Avg 2014 22:27

Dana 30. Marta 1945 po povratku sa zadatka bombardovanja neprijatelja u selu Babin potok, prilikom slijetanja na aerodrom na Visu avionom Supermarine Spritfire MkVc poginuo je poručnik Rudi Luigi. Porunik Luigi je poginuo u ekploziji vlastitih bombi koje nije uspio baciti prilikom izvršenja zadatka, niti odbaciti nad Jadranskim morem prilikom povratka u bazu. Prilikom slijetanja bombe su se otkačile sa aviona, udarile u zemlju, eksplodirale i uništile avion ubivši pilota u njemu.

Da bismo ustanovili sve uzroke ove tragedije, potrebno je analizirati uređaje za dbacivanje bombi na avionu kao i bombe i upaljače koji su korišteni. Kako je moje znanje limitirano samo na potonje na tome ću se i zadržati, a analizu uređaja za odbacivanje bombi, kao i mogućih kvarova istih prepustiću nekome za to kvalifikovanijem.

Ne raspolažem potpunim izvještajima i detaljnom dokumenatcijom o naoružanju 1. I 2. eskadrile NOVJ, te ovu ću analizu načiniti a osnovu zaključaka posredno izvedenih iz dostupnih izvora.

Prva eskadrila NOVJ, 352. Squadron Balcan Air Force, opremljena avionima Supermarine Spitfire MkVc od eksplozivnih sredstava bila je naoružana bombama od 115 kilograma. Naoružanje Spitfirea u RAF-u u tom periodu činile su tri vrste bombi identične nominalne mase SAP (poluprobojna), MC (srednjeg kapaciteta) i GP (opšte namjene). Ove bombe su se razlikovale vizualno i konstrukciono, te su bile kompletirane različitim postavkama i kombinacijama upaljača. Na fotografijama naoružanih aviona 1. Eskadrile načinjenih na aerodromu Vis uočljiv je karakterističan kapljičast oblik bombi sa prednjom upaljačkom genom prema kojem je moguće preciznije identifikovati bombu kao britansku 250 lbs GP (general purpose) bomb, odnosno bombu opšte namjene od 250 funti. MC bombe su imale tijelo sa izraženo cilindričnim centralnim dijelom, dok SAP bombe uopšte nisu imale prednju upaljačku genu.








GP bombe od 250 funti izrađivane su u 6 modela; od kojih su tri bila u upotrebi veći dio rata. MkIV model koji je mogao biti kompletiran prednjim upaljačima No. 27, 42 i 44 i zadnjim upaljačima No. 28, 30 i 37, MkV model koji je bio proizvođen kako bi se na njemu iskoristile velike zalihe tempirnih (long delay) hemijskih upaljača No. 17 i MkVI model koji je proizvođen u SAD i kompletiran upaljačima prednjim MkVII M3 i zadnijm MkV M1 također proizvođenim u Americi po britanskom dizajnu. Početkom rata korišten je i model bombe MkIII koji se mogao biti kompletiran upaljačima No. 19-prednjim i No. 22-zadnjim ali su i bomba i upaljači već polovinom 1941. proglašeni zastarjelim i zamijenjeni potonjim modelima. Kako je potrošnja bombi GP 250 lbs bila razmjerno visoka, ukupno je u Drugom svjetskom ratu utrošeno 150 000 ovih bombi, veoma je vjerovatno da su modeli koje su proglašeni zastarjelim veoma brzo nestajali iz stokova, što kao najvjerovatniji model bombe u naoružanju 1. eskadrile NOVJ ostavlja GP 250 lbs Mk IV.

Na fotografijama Spitfirea NOVJ iako ne baš jasnim, ipak je uočljivo da bombe imaju i prednje upaljače, čime je eliminisana mogućnost da se radi o modelu MkV jer taj uopće nije imao genu za prednji upaljač. Također, malo je vjerovatno i da je to model MkVI jer je isti korišten pretežno na zapadnoevropskom teatru i na američkim avionima. Pored toga vjetruška na ovim upaljačima ima mnogo veći prečnik od vjetruški na izvorno engleskim upaljačima i definitivno veći od vjetruški vidljivih na fotografijama, a same bombe imaju i uške za kačenje po američkom standardu razmaka 14 inča (355,6mm) koje nisu vidljive na fotografijama.

Od upaljača kojima su kompletirane bombe koje su bacali partizanski avioni možemo eliminisati No.37 jer je to hemijski tempirni upaljač vremena tempiranja od 6 do 144 sata. Kako je taktika partizanski pilota bila da poslije bombardovanja osmatraju rezutat djelovanja ovaj upaljač možemo u startu eliminisati jer je malo vjerovatno da bi se avioni zadržavali nad ciljem 6 i više sati radi osmatranja. Ono što nam ostaje su upaljači No. 27, 42 i 44-prednji i No. 28 i 30 zadnji.
Upaljači No. 27 i 42 su u osnovi isti uz razliku da je kod No.27 osuguravajuća žica (shear wire) bronzana i da ima tupu udarnu iglu, te se koristi sa detonatorima sa nakovnjem (anvil type), dok je kod No.42 osiguravajuća žica aluminijska i ima oštru udarnu iglu, te se koristi sa osjetljivim detonatorima (sensitive type).




No.44 je upaljač membranskog tipa, na njegovu udarnu iglu pomicala je membrana koja je bila dovoljno osjetljiva da se pomjeri pod dejstvom vazdušnog pritiska izazvanog detonacijom bombe koja je netom eksplodirala ispod nje. Ovakvo dejstvo nužno je iziskivalo da bombe budu bacane sekvencijalno, a ne istovremeno kako su bacane sa Spitfirea (lovaca-bombardera generalno) jer se pri istovremenom bacanju upaljači ponašaju kao udarni. Iako nije nemoguće da su i ovi upaljači korišteni to mi se nekako čini manje vjerovatnim od upotrebe klasičnih udarnih upaljača. Sir Athur Harris u knijzi 'Dispach Despatch on War Operations: 23rd February 1942 to 8th May 1945' piše da je ovaj upaljač ušao u operativnu upotrebu polovinom ljeta 1943. Godine i da je prvenstveno korišten na HC bombama bombama (velikog kapaciteta) kod kojih je sadržaj eksploziva bio oko 70% i čije je dejstvo bilo primarno udarnim talasom, a potom i na bombama 500/1000 funti ali nije naznačio kojeg tipa.




No. 28 i 30 su zadnji upaljači gotovo identične konstrukcije, pri čemu No.28 ima tupu udarnu iglu za detonator tipa nakovnja, a No.30 oštru iglu za detonator osjetljivog tipa. No.30 upaljač je prvenstveno korišten za aktiviranje protivpodmorničkih bombi, međutim do kraja rata je usvojen kao standardni zadnji upaljač na britanskim bombama.




Za pretpostaviti je da je standardna konfiguracija bombarderskog naoružanja u 1. Eskadrili bila bomba GP 250 lbs sa upaljačima No.27/42 i No.28/30. Sada preostaje analiza na koji način je ovakva bomba mogla eksplodirati kada se otkačila sa aviona koji je praktično već bio na zemlji.
Prema navodima iz knjiga 'Prva i Druga eksadrila NOVJ' Predraga Pejčića i 'Vazduhoplovstvo u NOR 1941-1945' Bože Lazarevića, poručnik Luiđi nije uspio odbaciti bombe (razumno je pretpostaviti obje) te su se obje ili samo jedna, to se ne navodi, otkačile kada je avion dotakao pistu i eksplodirale. Iako avionske bombe imaju sigurnosnu odliku da im upaljači postanu aktivni/armirani tek kada se propadnu za određenu visinu od aviona bombe koje su ubile poručnika Luiđija eksplodirale su gotovo trenutno. Razlog ovome treba tražiti u vremenu armiranja upaljača. Prema uputu 'British bombs and fuzes, pyrotechnics, detonators' od United States Navy Bomb Disposal iz Avgusta 1944. godine, za armiranje prednjeg upaljača No.27/44 potrebne su samo tri revolucije vjetruške. Poređanja radi standardni američki prednji upaljač za GP bombe se armirao nakon 158 revolucija vjetruške na visini 150-230 metara ispod aviona.

Zadnji upaljač No.28/30 se armirao duže, nakon 13 revolucija vjetruške, identično vrijeme armiranja imao je i membranski upaljač No.44. Stoga je mnogo izvjesnije da je nesreću mogao izavati prednji upaljač No27/42.

Kako je mogao izgledati mogući scenarij nesreće?
Prilikom slijetanja avion, 250 kg teži nego što bi trebalo, udara u pistu. Bombe svojom težinom lome bravu, međutim žica za armiranje-aktiv/pasiv, ostaje zakačena u nosaču. Bomba se otkida sa nosača, sigurnosna viljuška biva izvučena iz osigurača. Vjetruška pravi tri obrataja, pri čemu je bomba mogla eventualno i pasti na tlo i možda odskočiti, s obzirom da je avion na sletanju letio sporije nego što bi to radio u napadu, pa je za armiranje trebalo nešto duže. Armirana bomba eksplodira.
Za potpunu analizu, kao što sam već naglasio, potrebno bi bilo i opisati instalaciju za bacanje bombi na Spitfireu MkVc, te moguće uzroke kvara ili zatajenja, a iskreno se nadam da će ovo što sam napisao nekog, stručnijeg od mene na tom polju, potaknuti da upotpuni ovaj 'Air Crash Investigation'.

Dopuna: 08 Avg 2014 9:29

Odlomak iz knjige 'Spitfajer' Aleksandra Kola i Bojana Dimitrijevića,



Ovaj mi je citat promakao, a detaljnije opisuje pogibju poručnika Luiđija, nego knjige 'Prva i Druga eksadrila NOVJ' Predraga Pejčića i 'Vazduhoplovstvo u NOR 1941-1945' Bože Lazarevića.

Dakle, na avionu je ostala samo jedna bomba koja je eksplodirala 200 metara iza aviona. Vjerovatno je odskočila i klizala po pisti nekoliko sekundi koliko je bilo potrebno da se avion odmakne 200 metara, a u tom vremenu se upaljač armirao i čim je bomba udarila vrhom u neku prepreku eksplodirala je.

Dopuna: 08 Avg 2014 10:11

I jedan brzi mogući scenarij-šema nesreće:



Dopuna: 17 Avg 2014 15:04

Širi rejon lica mjesta, Plisko polje, Vis, 14.08.2014 godine.

Dopuna: 17 Avg 2014 15:05






Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1028 korisnika na forumu :: 45 registrovanih, 6 sakrivenih i 977 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3195 - dana 09 Nov 2023 14:47

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., AleksSE, Asparagus, Battlehammer, bokisha253, Boris BM, Cassius Clay, cvrle312, danilopu, dijica, Dimitrije Paunovic, Dorcolac, FOX, Frunze, Georgius, hyla, ivan1973, Ivica1102, janbo, Kubovac, KUZMAR, Leonov, Lieutenant, ljuba, lord sir giga, mercedesamg, MikeHammer, milos.cbr, milutin134, Misirac, nebidrag, nebkv, opt1, Outis, pein, procesor, raptorsi, sevenino, stegonosa, taz1cl, Trpe Grozni, Vatreni Zmaj, wolf431, yrraf, Zerajic