Proglasenje NDH 10. april 1941.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Napisano: 10 Apr 2012 19:48

Načelna organizacija Ustaške vojnice
Službeno formiranje Ustaške vojnice počelo je 10. maja 1941. godine, kada
je Pavelić naredio da se formira posebna vojno-ustaška snaga »Ustaška vojnica«,
čija je načelna organizacija bila detaljno razradjena u »Odredbi o sastavu i dje-
lovanju Ustaškog pokreta« od 24. juna iste godine.
Prema tim načelima, »U svrhu osiguranja tekovina ustaške borbe i hrvatskog narodnog ustanka, u svrhu obrane Nezavisne Države Hrvatske, te u svrhu tjelovježbe i vojničke izobrazbe ustaških postrojba, ...« u sklopu »Hrvatskog Ustaškog Pokreta« postrojena je Ustaška vojnica.
Prema tim uputstvima, regrutiranje, obuka i upotreba ustaških jedinica, kao i njihova vojnička organizacija i dislokacija, odredjivali su se prema ustaškim propisima i uputstvima Poglavnika.
U jedinice Ustaške vojnice primani su oprobani ustaše, ljudi koji su bili
odani Poglavniku i ustaškom pokretu. U štampi su bila data obavještenja o tome
»Što svaki Hrvat, koji želi stupiti u Ustašku vojnicu treba da zna«. Tu se napominje da ustaška vojska nije redovna vojska, iz koje se otpušta po odsluženju
roka, već da se u njoj ostaje doživotno.
Pored izvjesnog dijela ustaški nastrojene rmladine, koja je iz idealističkih pobuda stupila u Ustašku vojnicu, javljali su se i mnogi problematični i kriminalni tipovi iz materijalističkih i drugih pobuda, jer su u toj vojsci vidjeli mogućnost da nadju utočišta, pljačkanja, dodju do lake zarade, steknu položaje,obogate se, vrše osvetu i si. Kasnije, kada se iz redova dobrovoljaca više nisu mogle popunjavati ustaške jedinice potrebnim brojem ljudi, u Ustašku vojnicu bili su upućivani mladići regrutirani za domobranstvo.
Starješinski kadar ustaških jedinica bio je probran. Najviše rukovodeće položaje zauzeli su u prvom redu najvjerniji Pavelićevi suradnici iz emigracije. Prema konkursu o prijemu časnika i dočasnika u Ustašku vojnicu, kao neophodan je bio uvjet, pored ostalog, pripadnost ustaškom pokretu i da je kandidat položio ustašku zakletvu prije 10. aprila 1941. godine.
Pošto je Ustaška vojnica predstavljala vojsku ustaškog pokreta, odnosno jednu od tri upravne grane u sastavu Glavnog ustaškog stana, što znači stranačku vojsku, ona se izgradjivala po ugledu na SS trupe u Njemačkoj i fašističke »Crne legije« u Italiji.
Ustaška vojnica bila je nezavisna od domobranstva, imala je svoj stožer, svoju intendanturu i sama je nabavljala opremu, a u početku i svoj vlastiti budžet. Oružje je dobila iz plijena kraljevske jugoslavenske vojske, nešto je bilo kupljeno u Češkoj, a kasnije je dobila i njemačko naoružanje.
Za inozemstvo, Ustaška vojnica je bila potčinjena Ministarstvu hrvatskog domobranstva, odnosno bila je dio oružanih snaga NDH. Medjutim, to je bilo samo formalno, jer je u stvari Ustaška vojnica bila u biti u svemu, osim operativne upotrebe, nezavisna od domobranstva, pa je čak u mnogo čemu bila i povlaštena.
Ljudstvo za ustaške jedinice najviše je dolazilo iz krajeva južno od rijeke Save (Lika, Bosna, Hercegovina), a dosta je ustaša bilo iz Srijema i Slavonije.Uzrok tome je bio u slijedećem: u tim krajevima je živjelo mješovito stanovništvo, pa su politička zaoštrenost i vjerska netrpeljivost podsticane od strane okupatora, dolazile do punog izražaja, i izrodile se u fizički obračun, odnosno u teror nad srpskim življem.
Na čelu svih ustaških jedinica, izuzev Poglavnikove tjelesne bojne, nalazio se Glavni stožer Ustaške vojnice, čiji je glavar, u svojstvu vojno-stručnog izvjestitelja i zapovjednika ustaško-vojnih jedinica, bio neposredno potčinjen Poglavniku, kao vrhovnom zapovjedniku svih ustaških snaga. Jedinice Ustaške vojnice
bile su formirane u vodove, satnije i bojne, a juna je donijeta odredba o činovima u Ustaškoj vojnici.
U cilju obuke ustaških časnika i dočasnika osnovana je posebna ustaška
časnička i dočasnička škola u Zagrebu, čiji je rad i organizaciju propisivao, u
sporazumu sa glavarom Glavnog stožera Ustaške vojnice, zapovjednik škole.
Za prvog zapovjednika škole bio je postavljen Tomislav Sertić, kada je kao
potpukovnik bio unaprijedjen u čin ustaškog pukovnika. Mijo Seletković je bio
postavljen za nadzornika škole i kao satnik unaprijedjen u čin ustaškog pukovnika. Škola je počela sa radom u avgustu 1941. godine.
Prema načelima o organizaciji Ustaške vojnice i njenoj organizacionoj strukturi, propisanim u »Odredbi o sastavu i djelovanju Ustaškog pokreta« juna 1941.godine, Ustaška vojnica se u organizacijskom smislu dijelila na slijedeće postrojbe :

Bojna na službi pri Poglavniku. U ovoj bojni mogli su služiti mladići od 18
do 24 godine starosti i to: ustaše iz logora u inozemstvu, koji su za vrijeme
»oslobodilačke borbe« bili uz Poglavnika, ustaše politički proganjani u prošlosti,
braća i sinovi gore navedenih, kao i odabrane ustaše iz redova djelatnih bojni.
Služba u ovoj bojni trajala je četiri godine.
Redovite djelatne bojne. U ovim bojnama mogli su služiti ustaše iz članstva
pokreta od 18 do 25 godina starosti, i to: oni koji su prije 10. aprila 1941. položili ustašku zakletvu ili su aktivno sudjelovali u »oslobodilačkoj borbi«, bivši politički progonjenici koji nisu bili u bojni pri Poglavniku, oni koji su se istakli za vrijeme »ustanka«, i izabrane ustaše iz pripremnih bojni. Služba u ovim bojnama bila je obavezna najmanje dvije godine.
Pripremne ustaške bojne. Po potrebi, u ovim bojnama mogli su služiti ustaše iz gradjanstva uopće. Oni su imali pravo nošenja uniforme i oružja samo za vrijeme vršenja službe. Ovim bojnama pripadali su: ustaše sveučilišnog stožera, ukoliko nisu bili u djelatnim bojnama, članovi ustaškog pokreta koji su na bilo koji način pomagali »oslobodilačku borbu«, a po potrebi i svi ostali »duševno i tjelesno sposobni Hrvati«.
Pripremne bojne su se dijelile na slijedeće postrojbe: bojne sastavljene od
ustaša od 18 do 30 godina starosti, bojne sastavljene od ustaša od 30 do 40 godina starosti, i posebne postrojbe sveučilišnog stožera koje nisu bile svrstane u
djelatne bojne. Pripremne bojne su bile zamišljene kao oružane formacije pripadnika ustaškog pokreta, načelno formirane po velikim župama, odnosno za svaki politički
stožer po jedna bojna. Ove bojne nisu stalno bile pod oružjem, nego samo po
potrebi. Njihov zadatak bio je: vojnička prednaobrazba onih koji nisu služili ka drovski rok, odnosno održavanje kondicije onih koji su odslužili vojsku. S druge strane, ove bojne služile su za popunjavanje redovnih djelatnih ustaških jedinica. I najzad, one su služile kao stalna rezerva za eventualno aktiviranje.
Pričuvne ustaške bojne. Po pravilu, u ove bojne su ulazili svi muškarci —
članovi ustaškog pokreta i ženski ustaški odjeli, čiji je cilj bio u prvom redu da
provode odgojni rad u narodu.
Ustaški podmladak. Za podmladak je bila obavezna vojna obuka. Podmladak
se dijelio u tri struke postrojbi prema godinama starosti, i to: od 7. do 11. godine, od 11. do 15. godine i od 15. do 18. godine starosti.
U političko-organizacionom pogledu, ustaški podmladak je pripadao organizacionoj grupi ustaškog pokreta. Dužnost Glavnog stožera Ustaške vojnice bila je da se brine za fizički odgoj podmlatka.
Nakon izlaska iz aktivne službe Ustaške vojnice, koja se uzimala u obzir kao da je odslužena u hrvatskom domobranstvu, ustaše su imale prvenstvo u zapošljavanju u državnim i javnim službama. Prvenstveno su njihove obitelji dolazile u obzir za dodjeljivanje zemljišta i uživale su druge privilegije.

Glavni stožer Ustaške vojnice
Glavni stožer Ustaške vojnice sačinjavali su glavar stožera sa potrebnim brojem stožernih časnika pobočnika, zapovjednik Poglavnikove tjelesne bojne, organizatorno-nadzorni časnik, zapovjednik časničke i dočasničke škole, obskrbni časnik, zapovjednik pripremnih ustaških bojni i zajednički zapovjednik pričuvnih bojni i ustaškog podmlatka.
Unutrašnju organizaciju Glavnog stožera Ustaške vojnice, sastav pojedinih ureda i njihov djelokrug rada odredjivao je glavar Glavnog stožera po uputstvima i odobrenju Poglavnika. U Glavnom stožeru Ustaške vojnice mogli su raditi samo provjereni ustaški časnici, časnici hrvatskog domobranstva, koji su svojim radom dokazali odanost ustaškoj borbi i koji su pružali garanciju da će cjelokupni rad Ustaške vojnice razvijati u duhu ustaških načela i propisa.
Glavni stožer Ustaške vojnice pokušao je, odmah po ovom formiranju, srediti stanje u do tada formiranim ustaškim jedinicama i počeo je organizirati nove jedinice prema propisima navedene Odredbe. U tom cilju 27. juna 1941. godine uputio je Okružnicu svim ustaškim organima na terenu, u kojoj se zahtjevalo da mu u što kraćem vremenu pošalju izvještaj za svoje područje sa podacima o stanju ustaških djelatnih, privremenih i pričuvnih jedinica, kao I ustaškog podmlatka. Medjutim, u početku nije imao naročitog uspjeha, jer su pojedini ustaški zapovjednici na svoju ruku formirali jedinice tamo gdje su I kako su mogli i htjeli. Zbog toga dugo vremena Glavni stožer Ustaške vojnice nije znao da li ima 10 ili 15 ustaških satnija, gdje se one nalaze, njihovo stanje i naoružanje.
Postepeno, od septembra do decembra 1941. godine, Glavni stožer Ustaške vojnice uspio je donekle srediti jedinice Ustaške vojnice i ostvariti kakav-takav utjecaj na njih. Na kraju 1941. i u početku 1942. godine Glavni stožer je uspio ostvariti potpunu kontrolu i čvršće rukovodjenje nad potčinjenim jedinicama.

Jedinice Ustaške vojnice
Glavni organizatori i neposredni izvršioci formiranja ustaških jedinica bili su ustaše povratnici iz emigracije i rukovodioci mjesnih ustaških organizacija.
Svi povratnici-emigranti u početku su bili uključeni u Prvu ustašku pukovniju, čije je formiranje otpočelo odmah po proglašenju NDH. Oni povratnici koji do tada nisu imali činove bili su proizvedeni u čin ustaškog zastavnika, a zakonskom odredbom Ministarstva bogoštovlja i nastave ustaški tečaj na Liparima priznat je kao srednji ispitni tečaj — mala matura. Jedan broj emigranata uključen je u državnu upravu; oko 40 na čelu sa Tomičićem uključeno je u zagrebački Zbor kao zapovjednici satnija, vodova i kao instruktori; oko 50 ih je stalno bilo na odsustvu, od kojih je jedan dio ostao u svom kraju; jedan odjel je poslat u Gorski Kotar i na granicu prema Sloveniji, a jedan odjel je upućen u Hercegovinu. Na sličan način jedan dio je otišao u Liku i druge krajeve.
U početku, glavne ustaške vojne snage su bile u Zagrebu, gdje su se postepeno formirale u tri jedinice, i to:
— Poglavnikova tjelesna bojna,
— Prva ustaška pukovnija, i
— Satnija sveučilišta.
Osim ovih jedinica, i razni stožeri imali su svoje postrojbe (straže), od kojih je, kada su se ovi stožeri spojili, bila formirana postrojba zagrebačkog stožera, odnosno Zagrebačka ustaška bojna.
Kasnije je Prva ustaška pukovnija bila rasformirana, pošto su iz njenog sastava odvojene pojedine ustaške bojne, pa su koncem 1941. godine u Zagrebu postojale slijedeće ustaške jedinice: Poglavnikova tjelesna bojna, Zagrebačka ustaška bojna, Satnija ustaša sveučilištaraca (13. jurišna satnija sveučilištaraca), I željeznička ustaška bojna, Pripremna ustaška bojna i Ustaška časnička i dočasnička škola.
U unutrašnjosti (po pokrajinama, velikim župama, kotarima, općinama, gradovima, pa i selima) formirane su ustaške jedinice pod rukovodstvom ustaša »došljaka« i povratnika (upućenih iz Zagreba) i funkcionera mjesnih ustaških organizacija. Tako je sredinom maja iz Zagreba u Nevesinje došao ustaški poručnik Franjo Sudar sa 10 ustaša i uz pomoć domaćih ustaša pristupio formiranju tabora i mjesnih ustaških jedinica. Tu je Sudaru dragocjenu pomoć pružio profesor Alija Šuljak, koji je imao veliki utjecaj na jedan dio muslimanskog stanovništva u tom kraju. Do kraja maja u Nevesinju i okolici bilo je naoružano i obučeno u ustaške uniforme 116 domaćih ustaša.
Dvadeset sedmog maja, kada su Talijani napustili Gacko, u grad je stigla grupa od 16 ustaša koje je predvodio Herman Tongal-Krešo. Ova grupa je sudjelovala u formiranju ustaških jedinica i u uspostavljanju »nove vlasti«, a Herman Tongal je postao ustaški povjerenik za Gacko.
Poslije preuzimanja vlasti u Gacku Herman Tongal upućuje Marijana Banovca u Borč na dužnost zapovjednika oružničke postaje Sipovica. U to vrijeme u Borcu je boravio profesor Alija Šuljak, koji je pomagao oko formiranja ustaške vlasti. U oružničkoj postaji ustaše su održali konferenciju na kojoj je bila formirana ustaška bojna. Za naoružanje ustaša u Borcu Banovac je iz Gacka nabavio 200 pušaka, 12 puškomitraljeza, 3 mitraljeza i veliku količinu municije.
Uskoro je bila održana i druga konferencija na kojoj su izabrani zapovjednici satnija. Za zapovjednika bojne izabran je Marijan Banovac, a za zamjenika Meho Salčić. Zatim je ustašama i njihovim pristalicama bilo podijeljeno oružje. Na sličan način su formirane prve jedinice Ustaške vojnice i u ostalim dijelovima Hercegovine.
Kada su u Hercegovinu stigli Ivan Herenčić i Mijo Babić, oni su preuzeli rukovodstvo nad skoro svim ustaškim jedinicama koje su do tada bile formirane.
Na isti ili sličan način vršeno je formiranje jedinica Ustaške vojnice u Sarajevu i okolici i u istočnoj Bosni pod rukovodstvom Jere Francetića i Ante Vokića, u Lici pod rukovodstvom Jure-Juce Rukavine, na Kordunu i Baniji pod rukovodstvom Tomislava Rolfa, i u drugim krajevima: Slavoniji, zapadnom Srijemu, Zagorju i Gorskom Kotaru.
Ustaške djelatne bojne. Osim u Zagrebu, sve do početka narodnog ustanka u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini — 27. jula 1941. godine, u drugim krajevima NDH jedinice Ustaške vojnice načelno su bile formirane u samostalne ustaške jurišne satnije, koje su bile potčinjene neposredno Glavnom stožeru Ustaške vojnice. Medjutim, početkom narodnog ustanka otpočelo je grupiranje ustaških satnija pod zapovjedništvom istaknutijih ustaških časnika i vršeno je postepeno formiranje ustaških bojni, a time je počela druga faza u razvoju ustaških borbenih jedinica.
Tako su ustaške satnije u Baniji, Kordunu i Bosanskoj Krajini 3. avgusta 1941. godine bile stavljene pod zapovjedništvo ustaškog pukovnika Tomislava Rolfa, čije je sjedište bilo u Glini. Ovo grupiranje je izvršeno radi predstojeće akcije protiv ustanika na Kordunu i u Bosanskoj Krajini.
Ustaške satnije u Hercegovini stavljene su pod zapovjedništvo ustaškog satnika Ivana Herenčića, koji je od njih formirao ustašku bojnu. Ova bojna u po četku je nazivana Mostarska ustaška bojna, zatim Hercegovačka ustaška bojna, kasnije ustaška bojna satnika Herenčića. Ona je 18. avgusta 1941. godine imala u svom sastavu sedam satnija. Sutradan, 19. avgusta, pod zapovjedništvom satnika Herenčića, bojna je krenula iz Mostara za Bihać. Po dolasku u Bihać, zapoviješću Poglavnika od 22. avgusta, bojna je dobila zadatak da u sudejstvu sa domobranskim jedinicama vrši osiguravanje terena Bihać—Bos. Petrovac——Kulen Vakuf. Sjedište stožera sa trećinom snaga bilo je u Bihaću.
U Lici je formirana Lička ustaška bojna pod zapovjedništvom ustaškog pukovnika Jure-Juce Rukavine, i angažirana protiv ustanika.Na sličan način u toku ljeta formirano je još šest ustaških bojni, i to: po jedna u Sremskoj Mitrovici, Banjaluci, Bihaću, Sarajevu, Sunji i Virovitici. Do kraja 1941. godine formirano je još nekoliko, pa je izvršeno numeriranje svih djelatnih ustaških bojni rimskim brojevima, i to: I i II ustaška bojna u Sarajevu, III u Brčkom, IV u Jasenovcu, kasnije u Bos. Gradiški, V u Glini, VI u
Bos. Novom, VII u Dvoru na Uni, VIII u Banjaluci, IX u Zagrebu, X u Slunju,
XI u Vrginmostu i XII ustaška bojna u Kostajnici.
Načelna formacija ustaških bojni bila je slična formaciji streljačkih bojni pješačkih pukovnija u kopnenoj vojsci domobranstva. Medjutim, postojale su osjetnije razlike kako po broju i vrsti satnija u okviru pojedinih ustaških bojni, tako i po jačini satnija. Brojno stanje, naoružanje i sastav svake ustaške bojne, naročito u početku, zavisio je od ljudskih i materijalnih mogućnosti ustaške organizacije na čijem je teritoriju bojna formirana, odnosno dejstvovala. Osim toga, jačina i sastav pojedinih bojni zavisile su i od snalažljivosti i sposobnosti zapovjednika.
Pored običnih borbenih ustaških bojni i satnija, tokom 1941. godine formirane su još slijedeće ustaške jedinice:
Poglavnikova tjelesna bojna u Zagrebu, na čijem je čelu bio satnik Ante Moškov. Ova bojna bila je neposredno potčinjena Poglavniku, a u organizacijskom. pogledu Glavnom stožeru Ustaške vojnice. Imala je u svom sastavu jednu pješačku bojnu i brzi sklop (divizion). Poglavnikova tjelesna bojna, čije su jezgro činili ustaše povratnici iz Italije,
vršila je stražarsku službu i druge mjere obezbjedjenja Poglavnika i Glavnog ustaškog stana, a povremeno je sudjelovala i u akcijama protiv ustanika na te renu oko Zagreba, u Baniji i Kordunu. Pojedini časnici iz ove bojne odlazili su i u druge krajeve i tamo su zapovijedali ustaškim jedinicama.
Još u početku u okviru Poglavnikove tjelesne bojne formirana je novačka satnija, u koju su bili svrstani novaci dobrovoljci. Sa njima je vršena početna vojna obuka. Jedna satnija uvježbana je za počasnu službu prilikom primanja stranih predstavnika kod Poglavnika na Markovom trgu.
Crna legija Jure Francetića. Kao ustaški povjerenik za Bosnu i Hercegovinu, Jure Francetić je, skupa s Antom Vokićem, u Sarajevu i okolici odmah počeo formirati ustaške jedinice za borbu protiv četnika i ustanika u Istočnoj Bosni.
Kada su četnici u decembru 1941. godine izvršili teror nad stanovništvom Foče i više okolnih muslimanskih sela, nekoliko tisuča izbjeglica sa ovog terena okupilo se oko Sarajeva. Iskoristivši to, Francetić i Vokić iz redova ovih ljudi, željnih krvne osvete, birali su mladiće za službu u Ustaškoj vojnici i od njih su formirali posebnu ustašku bojnu, koja je kasnije dobila naziv Crna legija.
Obrambena bojna — Jasenovac vršila je obezbjedjivanje koncentracionog logora u Jasenovcu, a formirao ju je ustaški satnik Vjekoslav-Maks Luburić.
Željeznička ustaška bojna. Pavelićevom naredbom od 13. oktobra 1941. godine, naredjeno je formiranje Željezničke ustaške vojnice, kao posebne ustaške formacije, čiji je zadatak bio obezbjedjivanje prometa na željeznicama u NDH.
Tokom 1941. godine formirani su zapovjedništvo Željezničke ustaške vojnice i I željeznička ustaška bojna, a početkom 1942. formirana je i II željeznička ustaška bojna. Svaka bojna dijelila se na tri satnije od po tri voda. I bojna je kasnije imala više satnija.
Na čelu Željezničke ustaške vojnice nalazio se, u svojstvu zapovjednika, ustaški satnik Vilko Pečnikar. Sjedište Zapovjedništva Željezničke ustaške vojnice i I bojne bilo je u Zagrebu.
Ustaško-domobranska pukovnija »Dr Ante Pavelić«. Naredbu o osnivanju ove pukovnije izdao je Poglavnik 21. oktobra 1941. godine, a njeno formiranje je izvršeno u toku novembra. Stalni garnizon pukovnije bio je Zagreb, a njen sastav je bio isti kao i kod ostalih pješačkih pukovnija, s tom razlikom što je imala u svom sastavu još jednu konjaničku satniju i jednu bitnicu.
Bojna ustaških domobrana. Naredbom vojskovodje i ministra hrvatskog domobranstva od 30. septembra 1941. dotadašnji »maršalovi domobrani« dobili su naziv »ustaški domobrani«. Naredjeno je da se formira jedna bojna koja će nositi naziv »Bojna ustaških domobrana«, a nalazit će se pod zapovjedništvom bojnika Ivana Grgića. Bojna je imala u svom sastavu dvije satnije. Svaka satnija imala je tri oficira i 120 do 150 ustaških domobrana. Bojna je imala svojstvo privremene formacije hrvatskog domobranstva i neposredno je bila potčinjena Slavku Kvaterniku.
Pripremna ustaška bojna Zagreb. Naredbom Pavelića od 29. oktobra 1941. godine od pripadnika bivšeg hrvatskog sokola u Zagrebu formirana je pripremna ustaška bojna, koja je imala naziv »Grič«. Zadatak bojne bio je da vrši, prema potrebi, stražarsku službu na području Zagreba. Osim toga, u njoj su se osposobljavali nastavnici za fiskulturu, predvidjeni za obuku domobrana, ustaša I školske omladine. Pripadnici ove bojne imali su uniforme kao i pripadnici Ustaške vojnice. Zapovjednik bojne bio je ustaški bojnik Branimir Reš, a zamjenik Vilko Kučan

Ustaška milicija, tzv. »divlje ustaše«
Pod rukovodstvom lokalnih ustaških funkcionera i ustaša povratnika, u mnogim krajevima NDH stvarane su u maju i junu 1941. godine prve naoružane grupe ustaša mještana, koje su kasnije nazivane »divlje ustaše«, a bile su poznate i pod imenom »Ustaška milicija«. Ove grupe su odlazile u srpska sela i tamo vršile teror, pljačkale i ubijale ljude. Kasnije su oni djelovali na cijelom teritoriju NDH. Medjutim, najmasovnije »divlje ustaše« bile su u Hercegovini, Lici i Bosni. Dakle, u onim krajevima gdje su zajedno živjeli Hrvati i Srbi ili Muslimani i Srbi. Naoružavanje »divljih ustaša« vršeno je pod izgovorom da oni treba da »zaštite« Hrvate i Muslimane od opasnosti koja im prijeti od četnika, u koje su ubrajali sve Srbe.
Broj »divljih ustaša« povećavao se iz dana u dan, a njihovi zulumi proširili su se postepeno po cijeloj NDH. Problem »divljih ustaša« je zabrinuo Ministarstvo domobranstva, pa je proučavan od strane Glavnog stožera domobranstva. Proučavanjem »divljih ustaša« ustanovljeno je da su oni nastali u onim krajevima gdje su postojali i četnici. U većini slučajeva »divlje ustaše« su sačinjavali ljudi ranije poznati po nečasnom životu i kriminalu, te kao takvi i osudjivani od strane vlasti. Ovakav sastav »divljih ustaša« utjecao je i na njihovo mentalno raspoloženje i djelovanje, koje se ispoljilo u teroru, osveti i pljački nad srpskim stanovništvom. Djelatnost »divljih ustaša« isto tako kao i djelatnost bojni Ustaške vojnice bila je neobuzdana. Ni jedne ni druge nitko nije htio spriječiti u nasilju i masovnim ubistvima, koja su oni činili. Ustaški rukovodioci: povjerenici Glavnog ustaškog stana, stožernici, logornici, tabornici, i zbirnici, kao i zapovjednici jedinica Ustaške vojnice, stalno su i jedne i druge huškali na Srbe i zajedno s njima sudjelovali u istrjebljivanju Srba. Naročito brojni i krvoločni bili su ustaše u Hercegovini, čija su zvjerstva izazvala ustanke još u maju i junu 1941. godine. Tamo su bili upućeni ustaše povratnici Ivo Herenčić i Mijo Babić, da sakupljaju dobrovoljce za Ustašku vojnicu. Medjutim, oni su predvodili skupa jedinice Ustaške vojnice i »divlje ustaše« u krvavim pohodima na srpska sela. Zbog teške situacije i masovnih ustanaka, u Hercegovinu je bio poslat podmaršal Vladimir Lakša sa ovlaštenjem da navodno spriječi daljnji teror ustaša i uguši ustanak.
Faktički, pripadnici Ustaške vojnice i »divlje ustaše« su ponegdje bili strah i trepet i za civilnu vlast, tako da je njihova djelatnost stvorila veoma tešku situaciju. Uz ocjenu nastale situacije, u jednom izvještaju obavještajne službe od 7. avgusta 1941. godine se konstatira da stalni prepadi koje vrše ustaše, a koje vlada i pored navodnih oštrih prijetnji nije uspjela spriječiti, mogu dovesti dotle da režim bude odbačen od znatnog dijela hrvatskog naroda, i to ne samo od pristalica HSS, već i od hrvatskih nacionalista, pa čak i od samih pristalica ustaša. Da bi se stišalo uzbudjenje koje je u javnosti bilo izazvano zvjerstvima ustaša nad srpskim stanovništvom, kao i da bi se sva zvjerstva pripisala samo
»divljim ustašama« a ne i jedinicama Ustaške vojnice, Pavelić je bio prinudjen izdati 9. avgusta 1941. godine odredbu kojom je naredio »da postrojbe, koje su postrojene kao oružana pomoć, tzv. 'divlje ustaše' imaju smjesta prestati sa svakom djelatnošću«,
Odredbom od 21. avgusta 1941. godine Pavelić je naredio da ustašku uniformu imaju pravo nositi samo pripadnici Poglavnikove tjelesne bojne, bojni Ustaške vojnice i 13. jurišne satnije sveučilištaraca, kao i funkcioneri aktivne službe ustaškog pokreta i ustaške nadzorne službe. Tako je odredbama Pavelića, a i talijanskom reokupacijom demilitarizirane i III zone, otpočela prividna likvidacija »divljih ustaša«. Jedan dio je bio uključen u Ustašku vojnicu, drugi dio u pričuvne ustaške bojne, a neznatno mali broj razoružan. Medjutim, djelovanje »divljih ustaša« nije bilo obustavljeno sve do 1945. godine. Postepeno razrješavanje vlasti nekih ustaških lokalnih funkcionera, pod čijim vodjstvom su se formacije »divljih ustaša« naoružavale i vršile teror i odmazdu nad srpskim življem, otpočelo je u septembru 1941. godine. Da bi uz to stvorio i što povoljnije uvjete za ostvarenje ciljeva u pogledu razvoja Ustaške vojnice i što bržeg uništavanja Srba, Židova, Cigana i ustaniokih snaga, Pavelić je odredbama od 17. septembra, od 30. novembra i od 7. decembra 1941. odredio za nove stožernike u stožerima velikih župa časnike svoje Tjelesne bojne.
Prema izjavi Slavka Kvaternika, datoj istražnim organima u Zagrebu 1946. godine, broj »divljih ustaša« koncem avgusta 1941. godine iznosio je 25.000 do 30.000.

Ovako formirane ustaške jedinice prepuštene su same sebi, bez ikakvog političkog odgoja. Jedina njihova duhovna hrana bile su borbe protiv ustanika, svirepost protiv srpskog življa i proganjanje naprednih ljudi u NDH. Centri rukovodjenja nisu bili hijerarhijski izgradjeni, niti medjusobno povezani, što je, izmedju ostalog, dovodilo do samovolje pojedinaca i do mnoštva nekontroliranih postupaka.
Pavelić je bio jedina veza koja je povezivala i koordinirala rad svih političkih, vojnih i državnih foruma. Ali to je bila prije svega više idejna nego osobna i organizacijska veza. Jer, Pavelić tehnički nije bio u stanju, čak kada bi i htio, skoncentrirati u svojoj ličnosti bezbrojne funkcije koje reguliraju odnose izmedju ustaške organizacije, vojske i vlade.
Viši vojni zapovjednici osjećali su se za svoj rad odgovorni jedino Paveliću, drugoga foruma nisu priznavali. U praksi je izgledalo tako da je svaki bio odgovoran samo sebi. Ovo je dovodilo do toga da su pojedinci prigrabili sebi više vlasti nego što je to odgovaralo njihovim sposobnostima i funkcijama. A to se odnosilo i na ostale starješine Ustaške vojnice. Postojao je samo autoritet Pavelića, kome su teoretski bili odgovorni svi, a praktično ova se odgovornost nije mogla ni sprovesti ni organizirati bez strogih hijerarhijskih odnosa. U praksi se ova slabost hijerarhijskih i drugih odnosa manifestirala sa znatnim razlikama u pojedinim ustaškim jedinicama.
Tako, na primjer, iako je Luburićeva ustaška bojna formalno pripadala Ustaškoj vojnici, ona je u praksi bila samostalna, pod isključivim zapovjedništvom Luburića. Isto je to važilo i za Francetićevu Crnu legiju, kao i za »divlje ustaše«. U ovim ustaškim jedinicama gajio se kult glavnog zapovjednika, od koga je zavisila disciplina, postupak i borbenost njihovih pripadnika.
Na formacijski oblik ustaških jedinica u 1941. godini više su utjecali momenti koji su odgovarali stanju i mogućnostima na terenu, nego neki jednoobrazni sistem prilagodjen općim potrebama. To je ujedno bio opći razlog, zašto su i sve ostale, a naročito ustaške jedinice, bile različito formirane, iako je, uglavnom, postojao jedinstveni formacijski plan.
Ustaške jedinice, kako one koje su bile formirane do početka narodnog ustanka, tako i one kasnije, popunjavale su se u 1941. godini samo dobrovoljcima, a od 1942 novačenjem. Oni su prethodno prikupljani u tzv. pripremnim ustaškim bojnama, a poslije kratke i površne obuke upućivani su u djelatne jedinice.
Jedinice Ustaške vojnice vodile su borbu protiv ustanika samostalno i skupa sa jedinicama domobranstva, oružništva i okupatora, gdje su se isticale okrutnošću nad pripadnicima NOP.
Na kraju 1941. godine Ustaška vojnica imala je u svom sastavu Poglavnikovu tjelesnu bojnu, dvanaest djelatnih bojni, Crnu legiju, Luburićevu bojnu,Željezničku ustašku bojnu i bojnu Njemačke momčadi, ili oko 12.500 ljudi. Osim ovih čisto ustaških jedinica, u sastavu domobranstva postojala je Ustaško-domobranska pukovnija i jedna bojna ustaških domobrana sa oko 2.150 ljudi,i tzv. »divlje ustaše«.

Dopuna: 10 Apr 2012 19:57

• 2Ovo se svidja korisnicima: Khaless, voja64
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Malo suprotne strane
Za ovo treba imati petlju:

Napad na ustašku sveučilišnu četu avgusta 1941. u Zagrebu

Dana 4. avgusta 1941. u centru Zagreba, u Runjaninovoj ulici kod Botaničkog vrta grupa omladinskih aktivista KPH i SKOJ-a izvela je napad bombama i revolverima na jednu četu ustaškog sveučilišnog bataljona.
...
U svojim saopštenjima, ustaška vlast objavila je da je u napadu ranjeno 28 ustaša, ali se u nekim izvorima spominje i veći broj mrtvih[4]. Prema kasnijem izveštaju Rade Končara, smrtno su stradala dvojica ustaša, a ranjenih je bilo osamnaest.[5].

http://bit.ly/woLeMi

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Napisano: 10 Apr 2012 19:59



Dopuna: 10 Apr 2012 20:26

Croats served not only in the Croatian armed forces, but also, on the basis of various agreements, in purely German units, in mixed German-Croatian units, and even in an Italian-Croatian legion (see Chapter 6).
Information on the strength of the Croatian armed forces at various times is far from satisfactory. On several occasions, Glaise complained about not being able to secure reliable statistics on them. On April 20, 1943, for example, he reported that the Croatian forces were requisitioning 300,000 food rations daily, not counting the legionnaire divisions, although in his opinion they needed at most about 160,000 rations. The most detailed and authoritative wartime information on the strength and composition of the Croatian forces is found in a report that Pavelic submitted to Kasche on October 4,1943, on their condition as of September 23,1943, shortly after the Italian surrender. Significantly, Pavelic did not submit the report to Glaise, the Wehrmacht's representative, whom he thoroughly disliked and feared. He divided all Croatian forces— 262,326 men strong—into two categories, those under German command and those under Croatian command. The forces under German command consisted of 62,020 Croatian troops within the German armed forces, 9,000 new recruits for these troops, 36,300 Croatian troops supplied by the Germans and under German command, and 62,760 Croatian troops supplied by the Croats but under German command, for a total of 170,080 men. More specifically, the first group included the legionnaire divisions, the SS formations of men from Croatia, and Croats in the German Luftwaffe, antiaircraft forces, and navy. The second included the new recruits for the legionnaire divisions already in training at Stockerau, Austria, and the third consisted mostly of the light infantry brigades and railroad security troops. The fourth group included the 18,200 men of the mountain brigades—the elite troops of the Croatian army—some other army troops, and 25 battalions (22,500 men) of Ustasha militia troops. The forces under Croatian command, totaling 92,246 officers, noncommissioned officers, and men, included all other Croatian armed forces in 30 different groups, including the gendarmerie with about 18,000 men, Pavelic's Personal Guard of 6,000 men, air force and antiaircraft troops with 9,775 men, three labor regiments with 5,996 men, garrisoning troops with 7,133 men, the Zagreb garrison with 3,935 men, the medical corps with 2,680 people, the navy with 1,262 men, and so on

Micr. No. T-77, Roll 883, Frs. 5,631,890-92. According to Kasche, in a letter to the Foreign Ministry of October 8,1943, accompanying Pavelic's statistics, the number of Croatian servicemen in the German forces in the first group, after the unification of SS troops and the German navy, was 70,000 to 80,000 rather than the 62,020 indicated by Pavelic. See Fr. 5,631,890.

izvor: Tomasevich: War and Revolution in Yugoslavia,1941-1945, pgs 423-424

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Da, to je taj izvor koji sam gore pokušao da prepričam.

http://www.znaci.net/00001/40_27.htm

• 4Ovo se svidja korisnicima: sombor, rexdeuss, 037, voja64
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Друже, кумим те Богом раздвајај пасусе. Оћоравио сам читајући...

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Citat:Citat:
Moze li neko iz Hrvatske(ili neko ko ne zivi a zna ) da nam kaze sta danas djaci u Hrvatskoj uce o NDH?
Da li spominju genocid nad Srbima u NDH

Da li je tacno sto pise u Deklaraciji u genocidu nad Srbima Jevrejima i Romima:


polazeći od neospornih činjenica da se u današnjoj Republici Hrvatskoj namjerno i
sistematski zatire sećanje na genocid koji su vlasti kvislinške Nezavisne Države Hrvatske
(koja je uključivala i područje današnje Bosne i Hercegovine, posebno muslimane
prozvane „cvijećem hrvatskog naroda“) tokom Drugog svetskog rata počinile nad
Srbima, Jevrejima i Romima

???


I sta mislite da li je tacna i sledeca konstatacija u Deklaraciji o genocidu nad Srbima Jevrejima i Romima

- budući da istorijski dokazan genocid nad srrpskim, jevrejskim i romskim narodom
nikada nije bio predmet primjerene političke osude ni u titovoj komunističkoj
Jugoslaviji, ni u današnjoj Republici Hrvatskoj i da hrvatski narod nikada nije prihvatio
odgovornost za genocid koji je u njegovo ime počinjen, kako je to inače uradio nemački
narod za holokaust koji su u njegovo ime izvršili nacisti,

Da li Titova Jugoslavija nije primereno osudila genocid ustasa nad Srbima?

Autori ne kazu da njie osudila vec da nije primereno osudila genocid.

I da li je hrvatski narod odgovoran za ustaski genocid(kolektivna krivica)?


Da li i potomci Hrvata koji su bili u partizanima treba da prihvate odgovornost za ustaski genocid?[/quote]


...pozdrav Gorski car , nemosav1, gorran , 6.lickadivizija i ostali koji sudjeluju i imaju odlične komentare, postove , analize ...
...što se uči u školama ne znam, za pitanje genocidnosti naroda to niti je tema niti mjesto jer NDH je bila tvorevina , umjetno fašističko-nacionalistička nakarada...i Hrvatski narod nije odgovoran za zločine NDH, na kraju rata se Hrvatski narod obračunao s svojim izdajicama i kolaboracionistima ...sinoć je opet bila emisija o Blajburgu gdje Ivo Banac , Slaven Letica napadaju samu ideju antifašizma , partizane, Tita , kasnije SFRJ i proglašavaju komuniste zločincima , , , sve zbog ubijanja na Križnom putu ...
...jedan dio Hrvatskog naroda je i dalje za obilježavanje predaje vojske NDH i tu je sažeta današnja slika Republike Hrvatske ...u ustavu stoji da je Republika Hrvatska nastala na antifašističkoj borbi i da njena sljednica

primjer : // nadbiskup Josip Bozanić, naglasivši da je Alojzije Stepinac još 1940. posebnim pismom liječnicima opisivao ugroze abortusa. Iako je Crkva poželjela dokazati da je naprednija od povampirenih domaćih komunista koji početkom povijesti smatraju 1945. godinu, kardinalov osobni motorni vremeplov bozanićmobil, zbog smrzavanja akumulatora slučajno ga je odbacio još pet godina unatrag.

paradoks:
Za babice strijeljane u NDH zbog obavljanja pobačaja nije održana misa zadušnica.

profesor Žarko Puhovski:
-//Propaganda fašističkih ideologija i pokreta se mora zabraniti, a po meni u tu propagandu spada pozdrav "Za dom spremni", kao i grb koji počinje bijelim poljem.

historičar Daniel Ivin :
// Nova vlada bitno ne mijenja odnos prema komemoriranju ustaštva
Jasenovac izjednačen s Bleiburgom
Vlada je u ovogodišnjem proračunu povećala sredstva za Spomen područje Jasenovac i obilježavanje antifašističke borbe sa 249.000 na 500.000 kuna, koliko se godinama izdvaja za komemoraciju na Bleiburgu, čiji je pokrovitelj Sabor

Dok je Sabor pokrovitelj Bleiburga, u Hrvatskoj će postojati ustaštvo, napisao je historičar Daniel Ivin u otvorenom pismu predsjedniku Sabora Borisu Špremu, protestirajući zbog pokroviteljstva Sabora nad komemoracijom na poljani blizu spomenutog austrijskog mjesta, na kojoj je u borbi s partizanskim jedinicama poginulo tek dvadesetak ustaških vojnika koji se nisu htjeli predati.
Ivin smatra da se pokroviteljstvom Sabora krši Ustav koji se zasniva na antifašizmu, te da se time komemorira slom NDH, fašističke tvorevine koja je odgovorna za zločine protiv Srba, Židova, Roma i Hrvata. “U preambuli Ustava stoji da je Hrvatska nastala na antifašističkoj borbi partizana, a ovom komemoracijom to je tek mrtvo slovo na papiru”, ističe Ivin i podsjeća da su kod Bleiburga zarobljeni neprijateljski vojnici od kojih neki jesu nezakonito ubijeni, ali ne tamo, već na drugim mjestima.

...komentatori su dobro reklii opisali organiziranje i ustroj NDH...
...što se tiče osuda, ustaškog režima to je deplasirano, jer je SFRJ godinama progonila i ratovala s ustaškom emigracijom, zadnjeg kojeg su isporučili iz SAD je bio Andrija Artuković ...
...Bio je osuđen na smrt strijeljanjem, ali pogubljenje nije dočekao jer je umro u zatvoru u siječnju 1988. godine.
...Tadašnja Socijalistička Republika Hrvatska posebno je zbog Artukovića donijela zakon prema kojem osuđenika koji umre očekujući izvršenje smrtne kazne treba pokopati kao da je pogubljen, a mjesto ukopa ne smije doznati ni najbliža rodbina.
...što se tiče ovog primjera u sadašnjoj RH problem je Hrvatski helsinški odbor, koji smatra da hrvatska država mora pomoći obitelji Andrije Artukovića u pronalaženju njegovih posmrtnih ostataka! To obrazlažu time da nikada nije bila donesena odluka da se Artukovića kremira i njegov pepeo (kao što se nagađalo) raspe negdje na skrivenom mjestu! On je umro na izdržavanju kazne, stoga je tijelo trebalo predati obitelji, tvrde u HHO-u!

Oglasila se i Crkva, koja poručuje da za svog sina Andrija Artuković nije ministar u vladi NDH, nego otac kojeg želi i ima pravo pokopati, dodajući da država ima moralnu obvezu pomoći obitelji Artuković pronaći i proslijediti posmrtne ostatke ako oni postoje. Artuković je osuđen za ono što je radio za života. O pravednosti osude mogu govoriti pravnici i povjesničari, no on kao čovjek, a posebno njegova obitelj, imaju pravo na dostojanstven pokop.

...HHO , Rimokatolička crkva ?
...posjetioci ovog foruma trebaju se osvrnuti na ove dvije organizacije , jer i jedna i druga protažiraju fašističke i nacističe zločince , pod krinkom općih prav ljudi , prava na život i slično...sve što oni nisu dopuštali drugima...

...htjeo bih naglasiti da potomci Hrvata koji su bili u partizanima ili na drugoj kvislinškoj strani ne trebaju da prihvate odgovornost za ustaski genocid, jer oni ga nisu učinili, mi iz Hrvatske trebamo da imamo odgovornost prema Ustaškim zločinima , da se ne ponavljaju , da se borimo protiv ...
...iskreno trenutno se gubi bitka , u Zagrebu se u petak 13. 04. 2012 godine održava skup pod pokroviteljstvom HČSP za međunarodnu nacionalističku konferenciju , na kojoj će okupiti nacionalističke stranke iz Belgije, Francuske, Austrije, Italije, Mađarske, Bugarske, Poljske i Njemačke. Josip Miljak, predsjednik HČSP-a, naglašava da mađarska nacionalistička stranka nema teritorijalne pretenzije na hrvatski teritorij, već na srbijanski i rumunjski. ???

...na kraju bih napisao post od jednog komentatora
Tekst za link
...Samo što smo sad, posle tolikih ponavljanja, tako dobro uvežbali ovu igru, da možemo da je igramo i bez gazde.
Kao ono pavlovljevo pseto.

• 1Ovo se svidja korisniku: rexdeuss
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

@Rexdeuss,
Trudim se da pratim zbivanja u citavoj bivsoj Jugoslaviji, pa i u Hrvatskoj. Koliko sam ja upoznat, Sabor bi trebalo uskoro da raspravlja o ukidanju finansiranja komemoracije u Blajburgu, a vladajuca vecina ce glasati za tu odluku. Daniel Ivin je izjavio da je Boris Sprem pozitivno reagovao na njegove predloge.
U stustini tesko je ljudima razbiti mitove, pa i mit u NDH koji postoji u jednom delu javnosti.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Kaćuša ::Gorski car ::Moze li neko iz Hrvatske(ili neko ko ne zivi a zna ) da nam kaze sta danas djaci u Hrvatskoj uce o NDH? Da li spominju genocid nad Srbima u NDH


Kad sam ja učio o drugom svjetskom ratu u osmom razredu, još tamo 2003. ili 2004. imali smo sasvim solidne knjige iz povijesti. Bilo je jasno stavljeno do znanja tko je bio tko, kakva je tvorevina bila NDH, tko je ubijan i zašto, Hrvati, Romi, židovi, Srbi itd itd. A što piše u današnjim udžbenicima i što djeca uče, to ne znam..

Hvala Kacusa.Samo me cudi da je redosled ubijenih Hrvati Romi Jevereji i Srbi.

Srbi su bili najvise ubijani u NDH upravo zbog genocidnosti ustaske vlasti. Skoro redovno se moze naci u nemcakom izvestajima da su uzroci nereda u NDH bili nedela ustasa.Mislim da bi antifasiticka Hrvatska morala da uci svoje svoje djake tome zbog opasnosti da mladi padnu pod uticaj proustaskog revizionizma.

• 1Ovo se svidja korisniku: Gorski car
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Napisano: 11 Apr 2012 11:36

Sto se tice Rimokatolicke crkve i njenog odnosa prema NDH i ustaskim vlastima njen odnos nije ni izbliza tako idilican kakvim zele da ga prikazu i neoustase i danasnji srpski nacionalisti. Taj odnos je, ja bih rekao dijalekticki, od obostranih velikih simpatija, pa do dubokih konceptualnih neslaganja. Danasnji crkveni velikodostojnici i komuniste i naciste i fasiste svrstavaju u "totalitarne ideologije", ali ih, ipak, to ne sprecava da iskazu daleko vecu bliskost prema nacistima i prema fasistima nego sto je to slucaj sa komunistima. Razlog je jasan: ko crkvi ne dira materijalnu imovinu, a pritom joj i da nesto (finansijski pokloni, na primer) daleko ce bolje proci u ocima crkvenih propovednika od ateista bez obzira sta, zapravo, radi.
U NDH je svako imao svoju ambiciju - ustase da povecaju postotak hrvatskog stanpovnistva (u okviru kojeg su svrstavali i muslimane) na racun srpskog, a katolicko svestenstvo da poveca broj katolika. To nisu isti ciljevi i u njihovom sprovodjenju je dolazilo do neslaganja, pogotovu 1942. godine kada su se ustase odlucile da formiraju HPC sa jednim ruskim emigrantom (patrijarhom Germogenom) na celu. Stvaranjem HPC omogocavalo se Srbima da ostanu pravoslavci, ali da postanu deo hrvatskog etnickog korpusa sto se kosilo sa interesima Katolicke crkve i zato se nadbiskup Alojzije Stepinac nasao uvredjenim.
Cinjenica je, medjutim, da je ustase i klerikalce u novoj Jugoslaviji cekala ista sudbina i zato su oni na kraju Drugog svetskog rata zajednicki bezali pred kraj Drugog svetskog rata. U pogledu begstva Ante Pavelica iz Koruske na zapad postoje dokazi da su mu katolicki svestenici pomogli, najpre na austrijskoj teritoriji da se skriva, a zatim i prilikom prebacivanja "pacovskim kanalima" u Juznu Ameriku.
Danas je zanimljivo stajaliste "Glasa Koncila" koji se preko mere mesa u hrvatski politicki zivot, a iz pisanija don Zivka Kustica jos dok je postojala bivsa Jugoslavija krenuo je proces rehabilitacije nadbiskupa Alojzija u javnosti. Danas se "Glas Koncila" istice clancima o "komunistickom teroru" nad crkvom u posleratnom periodu, ali i po tekstovima u kojima se smanjuje broj zrtava ustaskih zlodela. Tako je, recimo, masakr u pravoslavnoj crkvi u Glini pre neku godinu bio povod za opsiran tekst u "Glasu Koncila" u koji je ulozeno dosta truda da se broj stradalih znacajno umanji.
Sve ovo ne znaci da je hrvatsko drustvo u globalu proustasko, daleko od toga (!), ali zivimo na podrucju koje je pogodno za sirenje svakog oblika ekstremizma.

Dopuna: 11 Apr 2012 11:58

Kada je u pitanju samo stvaranje NDH, moram spomenuti jednu cinjenicu koja je malo poznata ovdasnjoj javnosti. Na nekoliko mesta sam naisao na autore koji se pozivaju na jedan istrazivacki rad dr Mileta Bjelajca. Poslednji koji se na to pozivao je Predrag Markovic. Posto nisam citao izvorno tu knjigu dr Bjelajca, molio bih ucesnike foruma da, ako je prepoznaju, kazu mi naslov kako bi mi pomogli da je pronadjen i kupim.
U toj knjizi se istice da su Nemci i Italijani jos 1940. godine izradili plan o podeli Kraljevine Jugoslavije nakon agresije na nju. U tom cilju odrzan je sastanak u julu (ili avgustu) 1940. godine. Tom sastanku domacin je bila Nemacka (1940. godine). Nemci nisu direktno bili zainteresovani za teritoriju Kraljevine Jugoslavije, izuzev podrucja Slovenacke koje se granicilo sa Nemackom i koje je anektirano 1941. godine. Njihovi interesi na Balkanskom poluostrvu bili su pre svega komunikacije i eksploatacija privrednih resursa (rudnih bogatstava i hrane). Oni su zato zeleli da podmire svoje saveznike teritorijama na koje su pretendovali jos od zavrsetka Prvog svetskog rata. U pitanju su bile drzave koje su porazene u prethodnom velikom svetskom sukobu (Majdarska i Bugarska) i u kojima je dolazak fasistickih rezima olaksan nacionalnom konsterrnacijom usled gubitka teritorija i ugleda 1918. godine. Sto se Italije tice njoj nije odgovarao jak sused na istoku, a takodje je ona bila razocarana ishodom Prvog svetskog rata u pogledu teritorijalnih koncesija, pa su fasisti i ovde relativno lako dosli na vlast, iako se italija u tom ratu nasla na strani pobednika.
Iz podatka o odrzavanju ovog sastanka jasno se vidi da je Osovina imala plan da rascepka Kraljevinu Jugoslaviju i da za nju nije bilo mesta u "novom svetskom poretku", pa prica o opravdanosti potpisivanja Trojnog pakta 25. marta 1941. godine gubi jos jedan argument.
U vezi sa osnivanjem NDH treba reci da je ono doslo u sklopu opstih italijanskih predratnih planova o cepkanju teritorije NDH, ali se uklapalo i u nesto sto je Adolf Hitler vec uradio u Cehoslovackoj 1939. godine. Tamo je pocepao Cesku, koju je okupirao, i Slovacku - u kojoj je na valst doveo marionetsku klerofasisticku Vladu. U principu napravljen je klasican zavojevacki poduhvat - navodima je poturena prica da jedan narod u zajednickoj drzavi tlaci drugi narod, a okupacijom prvog i stvaranjem privida nacionalne drzave drugog naroda stvara se trajna mrznja izmedju njih.
NDH je, prema tome, jedan nacisticki projekt, a ne "tisucljetna teznja" hrvatskog naroda da stvori nezavisnu nacionalnu drzavu. Ta "drzava" niti je imala Ustav, ni Sabor kao zakonodavno telo (zakoni su "oktroisani", a ne donoseni u klasicnoj demokratskoj parlamentarnoj proceduri), niti je pocivala na narodnoj volji posto se narod nikada nije izjasnio o potrebi njenog stvaranja.
Jos samo jedna napomena. Nacistima je itekako stalo da na celo NDH dovedu nekog uglednog hrvatskog politicara. Nekoliko puta pokusavalo se sa dr Vladkom Macekom, ali on nije hteo. On je bio politicar zapadne provenijencije, a pritom je ocekivao da ce Saveznici dobiti rat. Ante Pavelic je bio licnost bez ikakvog politickog ugleda u sirokim narodnim masama, izuzev medju Hrvatima u pojedinim, pretezno ruralnim i nacionalno mesovitim predelima poput Like, zapadne Hercegovine i Bosanske Posavine. Zato je protektorima NDH bilo jako stalo do podrske HSS-a, kao stranke koja je u medjuratnom periodu imala apsolutnu vecinu medju hrvatskim biracima. Politika HSS-a bila je jos komplikovanija od politike generala Draze Mihailovica medju Srbima. Jedan deo je prihvatio poziv dr Maceka jos u toku Aprilskog rata 1941. godine da prizna NDH i stavi se na raspolaganje ustaskoj vlasti, drugi deo na celu sa dr Jurajem Sutajem bio je zastupljen u Vladi Kraljevine Jugoslavije u izbeglistvu, a treci deo se prikljucio partizanima. Kao sto vidimo, velika ratna zbrka koju je tesko desifrovati!