VCL (Véhicule de Commandment et de Liaison)

• 2Ovo se svidja korisnicima: goxin, Vlad000
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

VCL (véhicule de commandment et de liaison)

Ambiciozni projekat Francuske, Zapadne Njemačke i Italije koji je počeo 1966 god., a koji je trebao da stvori ultimativno teresnko vozilo koje bi koristile armije pomenutih država. Projekat je ostao u domenu prototipova, ali je svakako zanimljiv zbog svega šta se dešavalo oko samog projekta. Evo price.

Kakve terenske automobile imaju Francuska, Zapadna Njemačka i Italijanska vojska?

Od 1944 god. Francuska vojska je dobijala američke terenske automobile (Willys MB i Ford GPW) kojih je do 1946 god. bilo oko 22.000. No, polovina te flote je imala neku falinku, te je E.R.G.M. (Etablissement de Réserve Générale du Matériel Automobile) razvrstavao neispravna vozila na ona koja se mogu osposobiti, i na ona koja bi služila da budu donori djelova. Time je napravljena ogromna zaliha rezervnih dijelova za američki vojni terenac. Ipak, od 1949 god. raste pritisak da se napravi francusko (domaće) vozilo u toj kategoriji. Posao je dat francuskoj kompaniji Delaje (Delahaye) koji su razvili lako vozilo za izviđanje Delahaye VLR (Véhicule léger de reconnaissance), mada se negdje sreće i kao lako vozilo za izviđanje Delaje Delahaye VLRD (Véhicule léger de reconnaissance Delahaye). Tokom 1950 god. to vozilo je prikazano francuskoj vojci i ista je bila impresionirana karakteristikama, tako da 1951 god. počinje proizvodnja. Ipak, Delaje je proizvođač luksuznih vozila, a to znači da su naučili da rade komplikovane mehaničke sklopove (radi boljih karakteristika vozila), ali i koje traže redovno (i skupo održavanje). U vojsci se nisu sva vozila baš redovno održavala tako da su one početne prednosti zapravo bile velike mane. Probano je sa raznim poboljšanjima, ali bezuspješno, te Delaje bankrotira 1954 god. kada se i prekida proizvodnja ovog skupog terenca. Tada na scenu stupa Hočkins (Hotchkiss) koji od 1946 god. ima licencu za američki terenac (Willys–Overland), te su 1955 god. ponudili francuskoj vojsci Jeep sa izmjenjenim pojedinim tehnikalijama (recimo napon od 24 V) koje je zahtjevala francuska vojska. Ovaj terenac oznake Hotchkiss M201 proizvodio se do 1966 god. te je osim novih rezervnih dijelovao imao i lager od E.R.G.M.-a. Kao jednostavnije i robusnije vozilo naspram Delaja bio je omiljen u vojsci. Ipak, francuska vojska i dalje traži domaće vozilo koje bi zamjenilo američki Đip.

U januaru 1953 god. raspisan je konkurs za lakim terenskim vozilom koji bi u Njemačkoj vojsci zamjenio terenske motocikle sa bočnom prikolicom iz drugog svjetskog rata. Tri kompanije su prestavili svoje viđenje takvog terenskog automobila (DKW Munga, Borgward Goliath Jagdwagen Typ 31 i Porsche 597 Jagdwagen). U januaru 1956 god. prototipovi su predati na testiranje, te je u oktobru 1958 god. odlučeno da je najbolje vozilo DKW Munga. Mehrzweck Universal Geländewagen mit Allradantrieb zanači višenamjensko unirvezalno terensko vozilo sa pogonom na svim točkovima, a od toga je nastala riječ Munga. Ipak, ovo vozilo se u eksplataciji pokazalo slabim, dvotaktni motor je nešto što je tehnički prevaziđeno u to vrijeme, te zapadno njemačka vojska 1965 god. odlučuje da treba razviti drugo vozilo.

Krajem 1949 godine Ministarstvo odbrane Italije raspisalo je konkurs za lakim terenskim vozilom koje bi zamjenilo američki terenac, a koji je donacija saveznika. Time bi se popunjavanje redova vojske vršilo domaćim vozilom. Na konkurs su se 1951 god. pojavila dva vozila Alfa Romeo 1900 M i Fiat Alpine. Fiat kao dosta jeftinije vozilo donosi pobjedu, a tada mjenjaju ime jer je Alpine ime jedne vojne jedinice, a kako je sjećanje na rat još svježe, smatra se da to ime nije primjereno. Tada je vojna verzija dobila ime Fiat AR 51 (AR je skraćenica od Automezzo da Ricognizione što znači Izviđačko vozilo, a 51 je oznaka godine kada je počela proizvodnja). Po redizajnu iz 1955 god. oznaka modela je Fiat AR 55. Tokom 1958 god. predstavljena je nova vojna verzija oznake Fiat AR 51B sa novim motorom i još nekim izmjenama, a koja je zamjena za Fiat AR 55, no proizvodila se vrlo kratko jer je 1959 god. predstavljen model Fiat AR 59 koji je uz razna poboljšanja opremljen kukama na koje se kače padobranska užad, izdržljivijim vješanjem, te je praktičnije kačenje oružja, opreme i prikolice. Kako se sve razvija tako se počelo razmišljati o modernijem vozilu.

Udruženi razvoj terenskog vojnog vozila

Na upit francuske vojske niko od domaćih proizvođača nije htio da se javi jer je 10.000 vozila (koliko je tražila francuska vojska) suviše malo da se troše resursi neke kompinje. Pošto bi 50.000 vozila bilo primamljivo odlučeno je da se u projekat uključe Zapadna Njemačka i Italija. Tražene specifikacije vozila su bile:
- amfibijsko vozilo sa 4x4 pogonom koje se može serijski proizvodti u sve tri države,
- pogonski motor da može sagorjevati više vrsta goriva te da ima od 40 do 50 KS,
- da može da postigne 95 km/h, te da ima domet od 800 km,
- nosivost treba da bude 500 kg, a težina prikolice koju može povući 750 kg,
- težina samog vozila ne bi trebala da prelazi 1,5 t
- da se može transportovati avionom, te da se može spuštati padobranom
Uz nabrojane specifikacije rasprisan je konkurs 1966 god. za to komadno i izviđačko vozilo VCL (véhicule de commandment et de liaison). VCL treba da zamjeni terenska vozila u tri armije: Hotchkiss M201, DKW Munga i Fiat AR59. Da bi se to omogućilo formirana su tri udruženja iz sve tri države:
1. NSU, Moto Guzzi i Panhard (NMP),
2. Fiat, MAN i Saviam (FMS) i
3. Hotchkiss, Büssing i Lancia (HBL).
Trebalo je razviti prototipove do 1970 god. kada će sve tri vojske preuzeti iste radi testiranja.

Pomenimo da se Zapadnoj Njemačkoj najviše žurilo sa projektom jer je DKW Munga po svim parametrima najslabije vozilo, a uskoro i sam DKW sa svojom dvotaktnom tehnologijom nestaje. Zato je kao privremeno rješenje, do razvoja zajedničkog vozila, u redove njemačke vojske od 1968 god. stupao Volkswagen Typ 181, terensko vozilo sa pogonom na zadnje točkove koje nema mogućnost da mu se uključi pogon i na prednje točkove (osnova je Folksvagen Buba).

Prototipovi

Od tri nabrojana udruženja dva su prihvatila da rade na razvoju prototipa bez finansijske naknade. Time u konkurenciji ostaju FMS (Fiat, MAN i Saviam) i HBL (Hotchkiss, Büssing i Lancia). Prezentovani prototipovi su prikazani sa dvije godine zakašnjenja, odnosno tokom 1972 god.

FMS VCL je bio težak 2.140 kg, a nosivost mu je bila 500 kg. Uz rezervoar od 100 l imao je domet do 800 km. Pogonio ga je motor smješten u zadnjem dijelu (benzinski Fiat ili vazdušno hlađeni MAN), a snaga se prenosila preko petostepenog Saivem mjenjača. Na drumu maksimalna brzina je bila 100 km/h, a u vodi 7,6 km/h.

HBL VCL je bio lakši sa 1.750 kg, a nosivost mu je bila 500 kg. Uz rezervoar od 110 litara imao je domet do 730 km. Pogonio ga je četvorocilindrični bokser motor smješten napred koji razvila Lancia. Na drumu maksimalna brzina je bila 100 km/h, a u vodi je mogao da ide do 10,5 km/h.

Odlučeno je da je bolji FMS VCL te su počeli da se rade dalji prototipovi kako bi zadovoljili zahtjeve sve tri vojske. Nekoliko prototipova je napravljeno u različitim specifikacijama (jer su se zahtjevi često mjenjali, pogotovo od francuske vojske), da bi se 1976 god. Francuska povukla iz projekta. Zbog toga Fiat-MAN razvijaju dalje vozilo da bi ga spremili za serijsku proizvodnju. Naravno, troškovi vozila će biti veći od planiranih jer se Francuska povukla. Jedan od predloga je bio da se napusti amfibijska sposobnost vozila čime bi se smanjila cijna. No, to bi zapravo značilo razvoj drugačijeg vozila jer je razvoj ovoga već došao u završnu fazu. Zbog svega toga 1977 god. Zapadnja Njemačka i Italija prekidaju projekat.

Koja su vozila stupila na scenu?

Dok se ne razvije novo vozilo za francusku vojsku tokom 1972 god. naručen je Citroen Méhari sa instalacijom od 24 V (standardna 12 V) u 7.000 primjeraka. To je, prelazno riješenje (isto kao Zapadna Njemačka sa Folksvagenom Tip 181). Ovaj Citroen je imao pogon samo na prednje točkove, a za pogon je imao bokser motor zapremine 602 kubika.

Italijanska vojska je od 1974 god. počela da snadbjeva svoju vojsku sa modelom Fiat 1107, koji je trebao biti privremeno rješenje dok se ne razvije zajednički model. Ipak privremeno rješenje bilo je trajno.

Kada se odustalo od zajedničkog projekta, u Zapadnoj Njemačkoj je raspisan konkurs za novim terenskim vozilom. Na konkursu 1977 god. javljaju se Mercedes-Benz G klase i Volkswagen Typ 183. Folksvagen Tip 183 pobjeđuje i počinje mu proizvodnja 1978 god. od kada popunjava redove vojske Zapadne Njemačke.

Šta je sa Francuskom? Pa na konkrsu iz 1978 god, javili su se, naizgled, francuski proizvođaći sa modelima Citroen C44, Renault TRM 500 i Peugeot P4. Zašto kažem naizgled? Pa, Citroen C44 je je zapravo Volkswagen Typ 183, ali sa pogonskim motorom iz Citroena CX. Renault TRM 500 je zapravo Fiat 1107 sa pogonskim motorom od modela Renault 20. Peugeot P4 je zapravo Mercedes-Benz G klase sa Peugeot motorom i osovinama. Na konkursu je pobjedio Pežo čija proizvodnja za potrebe francuske vojske počinje 1982 god.

Kada se 1988 god. prestao proizvoditi Volkswagen Typ 183, a u redove vojske Zapadnje Njemačke počeo da dolazi Mercedes-Benz G klase (oznaka Wolf) djelimično se ostvarilo da Francuska i Zapadna Njemačka vojska imaju isto vozilo.

Slike prototipa iz 1972 god.