Hodža planirao napad na SFRJ!?

2

Hodža planirao napad na SFRJ!?

offline
  • Pridružio: 11 Dec 2010
  • Poruke: 2411
  • Gde živiš: Beograd

Slazem se da je ogromna steta sto se to nije ostvarilo.



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • 037  Male
  • Super građanin
  • Pridružio: 30 Dec 2011
  • Poruke: 1091
  • Gde živiš: Kruševac

Јутарњи лист ::
SENZACIONALNO OTKRIĆE
Tajni plan Envera Hoxhe za napad na Jugoslaviju nakon Titove smrti

Autor: Vlado Vurušić

Objavljeno: 02.03.2013


Komunističke vođe Albanije, tada najzatvorenije europske diktature, planirali su, na svojim tajnim sastancima krajem 70-ih i početkom 1980. godine, vojnu operaciju “Shperthimi” (Eksplozija) kojom bi, kad prema njihovu mišljenju nakon smrti J. B. Tita počnu unutarnje klanovske borbe za vlast u Jugoslaviji, brzom akcijom svoje armije prisvojili Kosovo te dijelove Makedonije i Crne Gore gdje albansko stanovništvo ima većinu.

To je, na osnovi albanskih i ruskih arhiva, zapisnika sa sjednica Politbiroa Partije rada Albanije, te iznesenih sjećanja tadašnjeg ministra obrane Velija Llakaja objavio ruski povjesničar dr. Artjom Ulunjan, stručnjak za komunistički pokret u 20. stoljeću na Balkanu iz Instituta za opću povijest Ruske akademije znanosti u svom tekstu “Tajna operacija ‘Eksplozija’: kako se Enver Hoxha pripremao za ‘kaos poslije Tita’” u siječanjskom broju Akademijina časopisa “Slavjanovedenje”.

Iako Ulunjan piše da su se i prije, sporadično i nedorečeno (uglavnom u intervjuima bivših albanskih komunističkih dužnosnika) pojavljivale informacije o toj vojnoj operaciji, sada je iz dostupnih arhivskih izvora vidljivo da je albanski komunistički vođa Enver Hoxha bio opsjednut onim što će se dogoditi s Jugoslavijom nakon Tita. Bio je uvjeren da će tamo nastati krvava borba za vlast između “proruskih” i “proameričkih” snaga.

Strah od budućnosti

Bio je istodobno u strahu za vlastiti režim, ali je grozničavo razmišljao kako iz cijele situacije izvući najviše što se može i, po mogućnosti, dobiti Kosovo. Enver Hohxa, vođa autističnog komunističkog staljinističkog režima, na tu je temu deklamirao, bez suvišnih upadica, najužem partijskom rukovodstvu početkom prosinca 1977. godine. To je početak ozbiljnih tajnih priprema albanskog vodstva za slučaj Titove smrti. Razmatraju se sve opcije za moćnog susjeda čija je sjena stalno plašila Enverov režim.

Ulunjan kaže da je i jedan od mogućih razloga zbog kojeg Albanija, kao jedina država koja nije potpisala završni akt helsinškog summita 1975. godine, na kojem su definirane granice postratne Europe, upravo Kosovo.

Ulunjan navodi izvješće ministra unutarnjih poslova Kadri Hazbijua iz studenog 1977. godine, u kojem se, “prvi i jedini put” u tako važnom dokumentu Hoxhinog režima spominje “da vlada Albanije podržava ideju ujedinjena svih Albanaca”.

- Mi smo (vlada - op.ur.), kada su i koliko dopuštale okolnosti, svim silama podržavali Kosovare. I mi smo za to da se oni ujedine s Albanijom jer bi to osiguralo nacionalno jedinstvo - pisao je Hazbiju.

Ratni planovi

- Ne treba žaliti sredstva za Kosovo jer će se to kad-tad isplatiti u budućnosti - zaključio je albanski diktator. Stoga je 1978. godine u strukturi CK APR osnovan Ured inozemne propagande koji se nazivao Ured za Kosovo.

Kako nevolja nikad ne dolazi sama, osim oskudnih informacija o zdravstvenim tegobama druga Tita od kojeg su zazirali u Albaniji još od 1946. kada im je drugarski nudio federaciju, na nesreću albanskih vođa, baš su se tada bili porječkali sa svojim jedinim saveznikom Kinom (nakon Maove smrti), pa su se nenadano našli na brisanom prostoru u očekivanju ozbiljnih potresa u regiji koju, po njima, najavljuje Titov bolesnički krevet.

- Titova smrt pričinit će nam neviđene probleme - govorio je dešperatno Hoxha svojim sudrugovima iz Politbiroa.

Albanija pravi ratne planove, ali se u isto vrijeme panično boji i napada na sebe. Hoxha je u inspekciji snagama na jugoslavenskoj granici 24. lipnja 1978. upozorio generale: “Mi smo na rubu rata” i tražio očitovanje o spremnosti da se Albanija obrani od napada. Generali su, pak, upozorili Hoxhu, koji se istodobno bojao prokineskih snaga u vojsci da mu ne naprave kakav puč, kako je s naglim prekidom suradnje s Kinom vojska ostala bez stručnjaka i potrebnih rezervnih dijelova.

Plan napada

U “Eksploziji” je, prema planu, trebalo sudjelovati “pola Albanije” - 34 pješačke brigade, šest tenkovskih brigada, sedam artiljerijskih brigada, šest protutenkovskih pukovnija, 12 pukovnija PZO, dvije inženjerijske brigade, deset izviđačko-obavještajnih bataljuna, tri zrakoplovne pukovnije, tri vojne bolnice, dvije veterinarske bolnice. Opće brojnosti: 200 - 220 tisuća vojnika i oficira, što je premašivalo i iscrpljivalo sve tadašnje vojne i ekonomske albanske mogućnosti i resurse. Kako stoji u planu, 65 posto ljudstva bilo bi angažirano na kosovskoj bojišnici, a 35 posto na crnogorskom i makedonskom pravcu.

U prvoj etapi kosovskog pravca - 30 tisuća vojnika, a u drugom valu 150 tisuća vojnika. Na makedonskom ratištu angažiralo bi se šest, a na crnogorskom četiri tisuće vojnika, a u drugom naletu 16 tisuća vojnika. Osim vlastitih snaga, planeri napada računali su i na uključenje određenog broja (broj se ne navodi) jugoslavenskih Albanaca na strani “osloboditelja”.

Operacija nije mogla računati ni na što osim na uspjeh. Nije smjelo biti nikakvog propusta i promašaja, jer krah bi značio ne samo kolaps Albanije, nego još gore - razmatrali su Hoxha i drugovi - pad režima. No, piše Ulunjan, apetiti komunističkih vođa bili su prilično fantazmagorični jer su kopnene snage Albanije u to vrijeme brojile oko 43 tisuće vojnika uz 100 tisuća rezervista (Jugoslavija je imala 190 tisuća vojnika, uz 2-2,5 milijuna rezervista). Ratna tehnika Albanske narodne armije bila je zastarjela: njemačko i talijansko naoružanje iz Drugog svjetskog rata te ruska i kineska ratna tehnika uglavnom iz 50-ih godina kojoj su nedostajali rezervni dijelovi.

U trenutku kada bi operacija trebala početi, piše Ulunjan, Albanija je raspolagala sa 722 tenka T-59 i 138 tenkova T-34 (JNA je imala 1500 tenkova), 40 samohotki SU-100 i osam samohodnih artiljerijskih protutenkovskih oruđa SU-76, uz 100 zrakoplova uglavnom kineskih verzija ruskih Migova: Mig-15 (kineski analog F-2) - 20 komada, Mig-17 i Mig-19 (F-4 i F-6) po 30 komada te 20 zrakoplova Mig-21 (F-7). Jugoslavija je tada imala 340 zrakoplova.

U “Eksploziji” nije bilo predviđeno sudjelovanje mornarice koja je bila najslabiji dio albanske armije a, ističe ruski povjesničar, prednost JNA u tom je segmentu bila nemjerljiva.

Obračun Srba i Hrvata

Hoxha je plan, nakon što su mu ga članovi Politbiroa u travnju 1980. pokazali, na iznenađenje svih - zapalio. No, jedan je primjerak, piše Ulunjan, sačuvao premijer Mehmet Shehu u svom osobnom sefu, ali se njegov trag, piše dalje, gubi nakon pada režima 1992. godine. Veli Llakaj kaže kako mu je Shehu nakon sastanka kazao: - Dođi i pljuni mi na grob ako ne dođe taj dan kad će ti zatrebati ovaj dokument.

Plan “Eksplozija” pretpostavljao je i mnoge dodatne pretpostavke i priličan broj preduvjeta za konačan albanski trijumf. Naime, razmatrao se u kontekstu toga da u Jugoslaviji nakon Tita počne borba za vlast koja bi potakla građanski rat. Usto, u taj vrtlog trebale bi se umiješati snage NATO-a i Varšavskog pakta na strani svojih simpatizera!

No, prvo su Sovjeti pokolebali Hoxhu. U veljači 1980. godine govorio je na Politbirou kako ima podatke da SSSR neće vojno intervenirati u Jugoslaviji nakon Tita (Rusi su tada bili već do guše u Afganistanu) već da će Moskva, kazivao je Hoxha, “iskoristiti svoje veze i pritisak da u Beogradu na vlast dođe prorusko vodstvo”, a onda će, u drugoj fazi, krenuti u “izoliranje i eliminaciju proameričkih snaga”. No, dalekosežno, Hoxha je ipak najviše nade polagao umeđunacionalne jugorazmirice.

- Srbija će, nakon Tita, pokušati nametnuti vodeću ulogu u federaciji - kaže Hoxha. Hrvatska joj to neće dopustiti. Hrvatsku će, uvjeren je bio Enver Hoxha, podržati Slovenija i Vojvodina, dok će na stranu Srbije stati Crna Gora. U toj situaciji Albanci u Jugoslaviji “morat će se dići”. Makedonija će se naći pod velikim propagandno-političkim pritiskom Bugarske i SSSR-a te će se pod takvim teretom svrstati na srpsku stranu.

Cijeli taj Hoxhin plan, doima se, s jedne strane, kao ozbiljna vojno-politička operacija, a s druge kao isprazno bulažnjenje komunističkih moćnika. Tako su Albanci, odnosno njihova obavještajna služba, posjedovali vrlo precizne podatke o brojnosti i naoružanju JNA uz albansku granicu, čak su znali imena i navade podoficira u nekoj karauli ili kasarni. U isto vrijeme albanski Generalštab nije posjedovo reljefne, slijepe i cestovne karte područja koje su željeli zauzeti.

Albanska armija provela je krajem 70-ih i 1980. godine nekoliko većih i manjih vojnih vježbi na crnogorskoj, makedonskoj i kosovskoj granici. Manevri “Biza” na crnogorskloj granici početkom 1979. godine završili su općom katastrofom. ”Oficiri nisu sposobni ispuniti dane im zadatke”, piše u jednom od tajnih izvješća.

Sovjetski interesi

Blizu Tirane prema Makedoniji održana je i vježba “Kështjella” (Dvorac), a na vježbi “Shebeniku -80” kojom je osobno rukovodio drugi čovjek režima Mehmet Shehu, bio je i toliki broj žrtava, da se u izvješću, navodi Ulunjan, Hoxha ljutio što je na manevre pozvano seosko, a ne gradsko stanovništvo, jer je zbog brojnih žrtava očekivao čak i nemire, a oni se, tvrdi Hoxha, na seoskom području teže guše nego u gradu.

I u Jugoslaviji su pazili što se događa u Albaniji. Prema nekim arhivima, navodi Ulunjan, Jugoslavija se pribojavala da bi se Albanija nakon raskida s Pekingom opet mogla približiti SSSR-u. Jugoslavenima je najviše odgovaralo da režim Hoxhe ostane u samoizolaciji. Kada Tito umire, Hoxha je u iščekivanju. No, iz zapisnika Vijeća obrane par dana nakon Titove smrti (a i kasnije) uopće se više ne spominje mogućnost nekakve vojne akcije prema Jugoslaviji, već se isključivo raspravlja o jačanju obrambenih sposobnosti Albanije. Hoxhin scenarij postitovskog kaosa nije se tada zbio. Hoxha je umro 1985. godine.

Ulunjan navodi i riječi Llakaja koji se, navodno zajedno s tadašnjim premijerom Shehuom susreo (prije Titove smrti) s ruskim generalom Kulikovom, zapovjednikom snaga Varšavskog pakta, od kojeg su, navodno, tražili pomoć i suglasnost za “oslobođenje i pripajanje Kosova” uz uvjet da se Albanija vrati u okrilje sovjetskog bloka. Ulunjan navodi kako u sovjetskim arhivima nije pronašao nikakve zapise o takvom susretu, niti je ikada itko u Rusiji takvo što spomenuo. Llakaj nije datirao ni mjesto ni vrijeme takvog susreta. No, ukoliko on postoji, kaže Ulunjan, to je senzacija koja zahtijeva dodatno “arhivsko kopanje”.

http://www.jutarnji.hr/operacija-eksplozija--tajni.....i/1088309/



offline
  • Pridružio: 29 Avg 2011
  • Poruke: 5405

Mogu misliti koja bi to komedija od operacije bila. I pazi im ove vojne vezbe, na jednoj oficiri ne umeju da izvrse zadato, a u drugoj je toliki broj zrtava da im preti opsta pobuna. Da su stvarno napali cetvrtina bi ih strada pre sukoba sa JNA Very Happy

offline
  • Pridružio: 06 Nov 2010
  • Poruke: 11645
  • Gde živiš: Vranje

Pa, mozda bi bila komedija istoricarima, ucesnicima, sa obe strane, sigurno ne bi bila.

offline
  • Pridružio: 29 Avg 2011
  • Poruke: 5405

Pa povredjenim i poginulima sigurno ne bi cela situacija bila smesna, ali moras se sloziti da je sama ideja prema kojoj Albanija u bilo kom obliku vrsi invaziju na SFRJ, krajnje komicna. Hodza htede sa izgradnje bunkera po celoj zemlji, pravo u sveopstu ofanzivu, i to sa celih 200 000 vojnika, ocigledno nesposobnih da zadate ciljeve odrade i na vezbama.

offline
  • Pridružio: 20 Mar 2012
  • Poruke: 723

1.Albanska armija je imala u to vreme 60 000 ljudi u aktivnom sastavu ( a JNA 300 000), i u teoriji je mogla pozvati 220 000 rezervista.Albanski "SIGURIMI" , pandan NKVD-u je vrlo striktno kontrolirao oficire , jer je to bila jedina organizacija koja se mogla pobuniti protiv Hodze, tako da su elimirali preko 600 oficira
2. Kosovski korpus JNA je imao vise ljudi nego ceo albanski aktivni sastav, a o naoruzanju da ne govorimo
3. Mora da je novinarima strasno dosadno, ili treba jos neka "zavera" da citaoci ne bi razmisljali o sadasnjosti, jer cela ideja je smesna.

Admiral Mamula:Pobuna Albanaca 1981. godine
Citat:Tokom 1980. g. radili smo na pregrupiranju snaga – ojačavali jugoistočno vojište. Južni i istočni dio Srbije, sjeverni dio Makedonije i Kosovo bili su najmanje zaposjednuti mirnodopskim garnizonima. Mogućnost da se SSSR odluči za izlazak na Sredozemlje nametao se kao njegov veliki iskorak u cilju popravka svog nepovoljnog strategijskog položaja u globalnom nadmetanju sa suprotnim blokom. Najkraći put k Sredozemlju vodio je iz Bugarske preko Makedonije, južne Srbije, Kosova i Albanije. K tome, ruska flota – 5. eskadra na Sredozemnom moru trebala je bazu, ciljalo se na Boku Kotorsku. Od polovice šezdesetih, Kosovo je bilo vojno ispražnjeno. U operativnom rasporedu na jugoistočnom vojištu snaga jedne brigade u Prištini bila je premala. Stalna mogućnost nemira na Kosovu, u čemu smo imali dovoljno iskustva kroz čitavo poslijeratno razdoblje, sa svoje je strane također, tražila značajno ojačanje.

Sukobi sa studentima u Prištini izbili su krajem marta/početkom aprila 1981. g. Očekivalo se, da će se riješiti pregovorima. Pokrajinsko rukovodstvo podržavalo je u Predsjedništvu države takve nerealne nade uz uvjeravanje, da će sami vlastitim snagama riješiti krizu. Kada su se nemiri proširili na druge dijelove Kosova rukovodstvo zemlje bilo je zatečeno i iznenađeno. Dolazilo je do jednih pa drugih procjena, odluke su se mijenjale, a situacija izmicala kontroli. Već na samom početku, vidjeli smo da od rukovodstva zemlje ne možemo ništa očekivati. Krenuli smo na svoj posao ne čekajući naređenja. S generalom Bjelogrlićem i grupom generala i oficira izrađen je plan dovođenja jedinica u rejon Prištine i drugih kosovskih centara – Peći, Đakovice, Uroševca, Podujeva, Kosovske Mitrovice. Imali smo na umu da bi nemiri na Kosovu mogli izazvati vanjsku intervenciju i odlučili smo, da bez krajnje potrebe ne dižemo snage s prvog pojasa odbrane. Utvrdili smo stavove i odredili prioritete za dovođenje i angažiranje snaga na Kosovu.

Oružani sukobi u Prištini izbili su sutradan, a tokom dana i slijedeće noći proširili su se na veći dio Kosova. U Prištini je došlo do intervencije oklopnih i pješadijskih snaga iz očekujućih rejona. Kada je okupljena masa vidjela kolonu tenkova razbježala se po okolnim ulicama očekujući da im se pridruže radnici iz najbližih naselja. Mnogo se pobunjenika kretalo k Prištini, nešto manje prema drugim centrima nemira i sukoba. Samo se manji dio uspio probiti prikrivenim putevima, većinu bismo presretali i oni bi se razbježali pred vojskom. Nije bilo moguće predvidjeti koliko odlučno će pobunjeni Albanci ulaziti u okršaje s vojskom i da li će pobuna poprimiti najšire razmjere i doći do otvorene oružane borbe. Na Kosovu je bilo dosta oružja, ali ne i dovoljno za oružani sukob s JNA. Skladišta teritorijalne odbrane našla su se sada pod neposrednim i jakim pritiskom. Neka od njih teško su odoljevala. Odlučio sam uputiti pojačanje iz jedinica koje su prethodno bile stavljene u pripravnost. Jedna od njih bio je bataljon oklopnih transportera s pješadijom koji je prethodnog dana doveden iz Niša do Kuršumlije. Noću smo ih pokrenuli prema najugroženijem, velikom skladištu oružja u rejonu Podujeva. Pravovremeno se stiglo do skladišta. Grupe napadača su pobjegle i skladište je bilo odbranjeno. U protivnom, oko 15 hiljada otetih pušaka i drugog oružja bilo bi izmijenilo situaciju i mi bismo se suočili s masovnom oružanom pobunom. Ne možemo nagađati kako bi se tada ovi događaji završili. Možda bi rat za rušenje Jugoslavije započeo na Kosovu, a teško je vjerovati da bi i jedan i drugi blok ostao pasivan. Stalna mogućnost i opasnost izbijanja sukoba na Kosovu bila je, nekoliko godina kasnije, inspiracija za američki film po kojemu III svjetski rat izbija na Kosovu i zbog njega. Bez obzira na stvarne namjere scenariste, a još više onih koji su stajali iza njega, činjenica je da je Kosovo uzeto kao povod.

Problemi nastali poslije gušenja pobune bili su mnogi i vrlo ozbiljni. Najkrupniji su bili, pogoršani politički odnosi na Kosovu i mržnja prema JNA, do koje je došlo poslije sukoba i žrtava. Osjećaj Albanaca, da je JNA dovela ponovo Srbe na čelo Kosova, otežavao je svaku našu suradnju s njima. Takovo shvaćanje Albanaca donijelo je mnogo nevolja. Među regrutima JNA bilo je 12 – 14 % Albanaca, dakle najviše poslije Srba i Hrvata. Bili smo uspjeli u vojne škole dobiti nešto više pitomaca Albanaca koji će za tri do četiri godine popuniti Armiju znatnim brojem oficira te nacionalnosti. Smatrali smo to uspjehom, ali on će se ubrzo poslije pobune pretvoriti u problem. Teritorijalnu odbranu koja je brojila oko 60.000 vojnih obveznika morali smo reorganizirati. Bilo je jasno da će biti teško išta značajnije postići s teritorijalnom odbranom u kojoj je oko 70% obveznika albanske nacionalnosti i od kojih je veliki broj njih sudjelovao u pobuni. General Asim Hodžić načelnik uprave TO u Generalštabu, otišao je s grupom starješina na Kosovo proučiti stanje kako bi izložio prijedlog za reorganizaciju TO. Vratio se nakon desetak dana i predložio da se TO svede ukupno na 7.000 obveznika, a svi drugi da se brišu iz spiskova TO. Tek nakon poboljšanja općih političkih prilika na Kosovu moći će se govoriti o promjeni preovlađujućeg raspoloženja među Albancima i o njihovom uključivanju u vojne strukture TO. Bilo je jasno da je u pitanju dugoročni proces, a da se u tom času mora nešto sasvim drugo odlučiti i poduzeti. Na Kosovu je, uz vojne obveznike angažirane u TO, bilo još i 250.000 neraspoređenih. Operativni položaj Kosova se znatno izmijenio kada smo u procjenama došli do zaključka, da bi se Albanija mogla uključiti ako bi došlo do agresije na Jugoslaviju.

Stabilni odnosi na Kosovu nisu odgovarali ni srpskom ni albanskom nacionalizmu. Tako su albanski nacionalisti držali svoj problem otvorenim – nacionalni suverenitet, samostalna država i otcjepljenje. Srpski nacionalizam imao je na Kosovu uporište iz kojeg su se svaki trenutak mogle potpaliti vatre. JNA se nalazila u procjepu nadmetanja dvaju nacionalizama. Njihovi su se sukobi teško odražavali na cjelokupno stanje u JNA, posebno na vojne jedinice i ukupni vojni potencijal na Kosovu. Pokušaj, da u decembru 1983. g. naše ocjene i probleme izložimo pokrajinskom rukovodstvu, a prisutni su bili svi vodeći ljudi Kosova iz Prištine odnosno Beograda – Fadilj Hodža, Veli Deva, Kolj Široka, Azem Vlasi i drugi, doveo je do daljnjih razmimoilaženja. Htjeli smo biti i bili smo otvoreni – tako smo jedino mogli nešto učiniti. Vjerovali smo da su njih, kao i nas, zabrinjavali i žuljali isti problemi. Očigledno smo promašili. Čule su se izjave: Vi nas optužujete za stvari za koje bismo mi vas morali optuživati. Iznijeli smo podatak, da je od marta 1981. g. do 30. novembra 1983. g. otkriveno 169 tajnih organizacija, grupa i trojki koje su obuhvatile 1.097 vojnika albanske narodnosti. Karakteristično je bilo, da su sve grupe bile dobro organizirane i krajnje ekstremne u svojim namjerama i aktivnostima. Naveli smo nekoliko izrazitih slučajeva. Tako su npr. u garnizonu u Koprivnici planirali trovanje hrane vojnika. Otrov – cijankalij trebao im je dati jedan Albanac, zlatar iz Koprivnice. Kod njega je pretresom nađeno 2,5 kg cijankalija, a godišnje mu za njegov posao – prema vlastitoj izjavi – treba svega 100 grama. U Mostaru su pripremali podmetnuti požar u hangare i skladišta i zapaliti avione i gorivo, a potom se s naoružanjem i opremom uputiti i probijati na Kosovo. Dvojica vojnika albanske narodnosti, poslije hapšenja grupe koja je pripremala trovanje vode za piće u garnizonu u Vipavi, provalila su 12. juna '83. u vojni magazin, uzeli oružje i municiju i pobjegli. Prilikom potrage pružali su otpor miliciji, a jedan je prije hapšenja izvršio samoubistvo. Bila je otkrivena i grupa od osam pitomaca vojne akademije u organiziranju bjekstva s oružjem. Trojici je suđeno, a s petoricom su obavljeni razgovori na koje su bili pozvani i roditelji i utvrđeno je, da su podlegli prijetnjama osuđenih organizatora. Pružena im je prilika da produže školovanje u akademiji i kasnije su postali oficiri JNA.

offline
  • medicina
  • Pridružio: 29 Dec 2010
  • Poruke: 1708
  • Gde živiš: Srbija, Levač

Verovatno su ti nemiri na Kosovu tada bili opipavanje pulsa JNA, i odma se uvidelo da je tvrdo i tvrđe nego što se misli tako da od neke akcije albanije nije bilo ništa više. Iznenađuje me da nije bilo barem nekog većeg pograničnog incidenta ili terorističkog akta, npr upada gupe terorista. To verovatno govori da su ovo bili pusti snovi.

Inače te '81 kad sam ja rođen važila je parola, ubeđujemo Albance na Kosovu da budu Jugosloveni uz pomoć JNA.

Posle 10 godina je neko pokušao da ih ubedi da su Srbi uz pomoć MUP Srbije.

To je sve trajalo još skoro 10 godina.

Meni je mnogo krivo što se u ta vremena nije više pitala VJ, mislim da bi mnogo toga drugačije teklo.

offline
  • Pridružio: 20 Mar 2012
  • Poruke: 723

Levčanin ::Verovatno su ti nemiri na Kosovu tada bili opipavanje pulsa JNA, i odma se uvidelo da je tvrdo i tvrđe nego što se misli tako da od neke akcije albanije nije bilo ništa više. Iznenađuje me da nije bilo barem nekog većeg pograničnog incidenta ili terorističkog akta, npr upada gupe terorista. To verovatno govori da su ovo bili pusti snovi.



Bilo je ih je, cak nekoliko, sa Albanske strane, ali i sa Bugarske , u periodu april 1981-april 1982.
(potez Ćafe Prusit-Djakovica i Kukesi-Prizren,Koritnik,Morine,Vrbnica) , sa bugarske strane , okolina Stipa


- SUP Kosova, koji je bio 90% albanski, i iz cijeg magacina se delilo oruzje "pobunjenicima".Upotreba policijskih snajpera na strani "pobunjenika", protiv JNA
- TO Kosova, cije magacine i pripadnike je trebalo svesti na prihvatljivu meru
- opasnost prelevanja sukoba u Makedoniju, koja je imala veliku "albansku manjinu" (ali i bugarsku manjinu), sto bi bio dobar povod za Bugarsko-Rusku intervenciju
-dobra strana je bila sto "pobuna" nije imala jedinstveno vodstvo, niti zajednicki cilj ( u rasponu od: pripojenja Albaniji, ili Kosovo Republika, ili odcepljenje Kosova) .Siptari su bili podeljeni po religijskoj liniji (muslimani, katolici, pravoslavci) , po nacionalistickoj (prizrenska liga, bali kombetar, i razliciti derivativi izmedju), i po komunistickoj (staljinisti )

offline
  • RJ 
  • SuperModerator
  • Gavrilo Milentijević
  • Komandir stanice milicije Gornje Polje
  • Pridružio: 12 Feb 2005
  • Poruke: 35968
  • Gde živiš: ovalni kabinet

Stari vic koji je nekoć kružio diljem SFRJ...

Enver Hodža posmatra paradu albanske armije...
U sred parade, komanduje Komandantu RV-a:
"Avijacija u vazduh !!!"
A komandant upita - "druže Envere, da palimo oba aviona ?"

offline
  • kljift 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 11 Okt 2009
  • Poruke: 7164

Grdna je rabota to što se i jedna NR Albanija ponadala u otimanju za jugoslovensko naslijeđe. Vojska NR Albanije je za mene jedna od opasnijih varijanti. Drži teritoriju, pokriva granice, fingira državnost i nevjerovatno dobra je baza za asimetrični rat s obzirom na obezbjeđenje kineske gvožđurije. Kineska gvožđurija je bila presudna i u Avganistanu, a i mnogim drugim kukavnim mjestima. Ako bi Kinezi osjetili da nekome pakoste slali bi sami ili uz pomoć bilo koga sasvim upotrebljivo naoružanje i radio opremu čak i džabe. Da je tokom osamdesetih krenulo sa jačim raspadanjem SFRJ, sukobima, intervencijama i slično, možda bi se i Enver Hodža odvažio da "punktira" Kosovo. Našao bi on načina da pritisne svoje sunarodnike da zapodjenu kavgu bilo kao zvanična vojska bilo kao gerila (najvjerovatnije oboje) pa šta bude.
No ono što je albanskoj ekipi trebalo 1980 nažalost desilo se u galopirajućem obliku od 1990 - 91.

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 734 korisnika na forumu :: 4 registrovanih, 1 sakriven i 729 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3195 - dana 09 Nov 2023 14:47

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: branko7, milan47, SD izvidjac, zodiac94