offline
- Pridružio: 08 Jul 2009
- Poruke: 927
|
04 Feb 2012. 00:02 | Izvor: CdM
Nesposobnost i opstrukcija u reformi sistema odbrane i Vojske
Piše: Zoran Bukvić
analitičar
Predsjednik Republike, Filip Vujanović, avgusta 2006. godine, izjavio je da kada se ima u vidu da su neke jedinice i komande rasformirane, a formirani novi sastavi primjereni NATO standardima, možemo konstatovati respektabilan nivo reforme naše vojske.
Tada izgovorene riječi predsjednika bile su više nego neutemeljene i odavale su sliku nekog željenog stanja, a ne stvarnog. Na žalost i danas, poslije pet i po godina od obnove nezavisnosti, izgovoreno i dalje odaje sliku željenog stanja.
Danas Vojska Crne Gore ne može da realizuje svoju osnovnu ustavnu ulogu, da brani državnu teritoriju.
Od obnove nezavisnosti nije se shvatila suština izgradnje sistema odbrane i Vojske, a zbog neznanja i opstrukcije činjene su velike sistemske greške. Kako na vrijeme nije bilo formirano Ministarstvo odbrane, na djelu je bio pokušaj generala da sami reformišu nasljeđenu Vojsku.
Poznato je, međutim, da vojska, policija i tajne službe ne mogu same sebe da reformišu. Od njih se može očekivati, ali to od njih treba i zahtjevati, da na osnovu dobijenih zadataka izrade varijante za budući izgled vojske.
Međutim, njima Parlament prethodno mora tačno da kaže kakvu vojsku hoće i koliko za nju ima para. Ne može se očekivati od ljudi kojima je egzistencija u pitanju sebe proglase viškom. Na tom fonu, Skupština Crne Gore je zatajila i nije odigrala potrebnu ulogu.
Osnovnu postavku za projektovanje realnih i dovoljnih snaga odbrane čini pravilna procjena o tome koje prijetnje predstavljaju najrealniju opasnost za bezbjednost države, te za koje vrijeme snage odbrane mogu da se pripreme da bi uspješno odgovorile. Vrlo je bitno da te snage za državu budu ekonomski održive sa izdvajanjem sredstava do dva odsto BDP.
Juna 2007. godine, tadašnji načelnik GŠ VCG, general-potpukovnik Jovan Lakčević, saopštio je da je Vojska Crne Gore koncipirana na 2.400 pripadnika. Ova brojna veličina je prihvaćena na predlog partnera iz NATO, kada osim Strategije nacionalne bezbjednosti i Strategije odbrane Crne Gore, nijesu usvojeni drugi dokumenti iz oblasti odbrane.
Kasnije, u svim dokumentima pojavljuje se ova brojna veličina. Prvi put, Odluka o organizacijsko-formacijskoj strukturi i brojnoj veličini Vojske stupila je na snagu 13.novembra 2008.godine. Strategijskim pregledom odbrane Crne Gore, juni 2010.godine, projektovana brojna veličina Vojske imala je 2.356 formacijskih mjesta.
Aprila 2011.godine, iz GŠ VCG saopšteno je da se brojna veličina Vojske smanjuje za 11 odsto i da će imati 2.094 formacijskih mjesta. Ne zna se da li će se brojna veličina i dalje smanjivati, jer je Vladinim dokumentom "Uporedna analiza zaposlenosti u javnom sektoru“ predviđeno smanjene Vojske za još pet odsto.
Ovakvim paušalnim smanjenjem brojnog stanja Vojske iskazuje se nemaran odnos prema odbrani i neuvažava se Strategijski pregled odbrabe, kao najznačajniji polazni dokument za planiranje, programiranje i realizaciju procesa reforme sistema odbrane Crne Gore i Vojske. Pošto je Crna Gora odustala od integrisanog sistema bezbjednosti, a imajući u vidu brojno stanje policije, oko 5.000 pripadnika i smanjena brojna veličina Vojske je ekonomski neodrživa i ne obezbeđuje socijalni mir njenim pripadnicima. Sa sadašnjim izdvajanjem za Vojsku, moguće je finansirati Vojsku samo sa oko 1.000 zadovoljnih pripadnika.
Generali su pokušavali, naravno bezuspješno, da prekopiraju sisteme odbrane velikih država članica NATO saveza, što je velika greška, a u našem slučaju to je i neizvodljivo. Sa oko 2.400 pripadnika Vojske, generali su želeli da imaju sve, brigade, centre i baze.
Ako se ima u vidu da brigada po NATO standardima ima oko 3.500 pripadnika, može se zaključiti da Vojska sa brojnim stanjem ne može da ima ni jednu brigadu. A Vojska je imala, prvo tri brigade i dvije baze, pa dve brigade i tri baze, da bi sada imala brigadu Kopnene vojske, Centar za obuku, Logističku bazu, Vazduhoplovnu bazu i Mornaricu.
Mnogi dokumenti su usvojeni veoma kasno. Tako je Strategijski pregled odbrane usvojen tek 2010. godine. Iako je dugo rađen, on nije dao odgovore na skoro sva ključna pitanja sistema odbrane. Ne zna se kakve snage će braniti kopneni dio teritorije, ko će nam štititi vazdušni prostor i kojim snagama ćemo štititi nacionalne interese na moru.
Posebno neznanje, a možda i opstrukcija, iskazano je za vojno-obavještajnu službu. Čas malo je u Ministarstvo odbrane, čas u Agenciji za nacionalnu bezbjednost, koja valjda sve i svašta treba da kontroliše. Važećim Zakonom o odbrani Crne Gore obavještajni i kontraobavještajni poslovi u oblasti odbrane organizuju se u okviru Agencije za nacionalnu bezbjednost. Analitički obrađene podatke koje se odnose na odbranu direktor Agencije dostavlja ministru odbrane. Izvještaje i procjene direktor dostavlja i načelniku GŠ VCG, ako se odnose na Vojsku.
Znači da direktor treba da bude sposobniji i od ministra i od načelnika GŠ VCG, jer će on odlučivati da li će im i šta dostavljati. Ovaj jedinstven primjer vojno-obavještajne službe biće promjenjen, naravno po preporuci partnera iz NATO saveza. U okviru MAP, Drugim godišnjim nacionalnim programom Crne Gore, septembar, 20011.godine, planirana je izmjena Zakona o odbrani koja će omogućiti uspostavljanje vojno-obavještajne službe u skladu sa zahtjevima NATO integracija.
Neshvatljivo je i neopravdano da pojedini važni zadaci iz Prvog nacionalnog programa nijesu realizovani, kao npr. uspostavljanje sistema upravljanja logistikom, koja će biti usklađena sa NATO standardima, pa se zadatak ponavlja i u Drugom nacionalnom programu. Izgleda da se veoma olako planiraju zadaci koji se ne mogu realizovati, što ukazuje na nesposobnost planera.
Veliki broj problema u Vojsci, nezadovoljni pripadnici, podnijeto preko 1.000 tužbi za ostvarenje zakonskih prava, podijeljenost pripadnika i formiranje dva sindikata, ukazuju na svu ozbiljnost situacije u Vojsci i na neefikasno rukovođenje i komadovanje u Ministarstvu odbrane i Vojsci.
Da ne bih bio nedorečen, postavlja se pitanje kako to da su partneri iz NATO puni hvale za Ministarvo odbrane i Vojsku koja je nesposobna da realizuje svoju ustavnu ulogu da brani teritoriju, koje je poslije četiri godine izradila Strategijski pregled odbrane koji ništa ne rješava, koja je poslije pet i po godina prvi put usvojila materijalnu formaciju jedinica, koja sa samo 2.400 pripadnika ima brigadu, centar za obuku, logističku bazu, vazduhoplovnu bazu i mornaricu, sa dva sindikata, koja nema vojno-obavještajnu službu i dr. Odgovor je jasan.
Njihovi i naši interesi su različiti. Oni nas hvale samo zbog toga što je uspostavljena civilna kontrola nad vojskom, Generaštab je organizacijska cjelina Ministarstva odbrane, prihvatili smo interoperabilnost, kupovaćemo naoružanje iz država NATO članica, a svoje ispravno uništavamo i šaljemo vojnike u ISAF misiju, još jednu propalu avanturu NATO saveza, a sve ostalo je za njih nevažno.
|