offline
- nelsa
- Super građanin
- Pridružio: 21 Sep 2011
- Poruke: 1118
|
zanimljiv tekst
STRUČNI PORTAL O NACIONALNOJ SIGURNOSTI
Suočena sa svom silom problema, prije svega nemogućnosti nošenja sa abnormalnim budžetskim deficitom, administracija predsjednika Obame sve više gubi mogućnost donošenja vanjskopolitičkih strategija. Umjesto dugoročnih strategija sve se više donose kratkoročne odluke s dugoročnim posljedicama. Jedna takva je odluka o povlačenju američkih vojnika iz Afganistana do 2014.
Međutim, rat u Afganistanu nije najveći problem američke vanjske politike. Najveći je problem smješten u Perzijskom zaljevu i naziva se Iran. Islamska Republika Iran od svog osnutka 1979. teži širenju svoje moći na susjedne države, posebice tamo gdje se nalazi značajan broj šita. Na američku žalost velik broj šita naseljava jugoistok Iraka, države koja je praktički prestala postojati nakon okupacije 2003. Iako to nikada nije službeno potvrđeno sasvim je očito da će Teheran iskoristi prvu moguću priliku i, koristeći tamošnje šite, okupirati barem dio Iraka.
Te su činjenice itekako svjesni i u Washingtonu pa sada s marionetskom vladom u Bagdadu pokušavaju postići sporazum o ostanku američkih snaga i iza 2011. Nedefinirana i moglo bi se reći neodgovorna američka politika prema Iranu, koja nikako da odredi čvrsti stav, sve više zabrinjava Rijad. Padne li Irak pod iranski utjecaj nestati će te tampon zone koja je dijelila Saudijsku Arabiju i agresivnog susjeda na sjeveru Perzijskog zaljeva. Koliki je strah od širenja iranskog utjecaja ja jug Perzijskog zaljeva ponajbolje pokazuje primjer ekspresnog slanja saudijske vojske u Bahrein, pod izlikom da je Teheran tamo potaknuo pobunu šitske većine protiv sunitske kraljevske kuće. Sudijska kraljevska kuća sve više sumnja u američke mogućnosti da ih obrani od iranskog utjecaja, te spremnosti da ih vojno obrani od iranskog napada.
Teheran je itekako svjestan promjena koje se dešavaju u svijetu i slabljena globalne moći Washingtona te jačanja Pekinga. Koristeći i činjenicu sve viših cijena nafte vodstvo u Teheranu sve ima sve više novca za opremanje oružanih snaga. Doduše, veći dio novca troše na razvoj nuklearnog oružja i balističkih projektila za njegovu dopremnu do ciljeva, ali još uvijek preostaje i dosta sredstva za opremanje OS-a. Pritom mornarica i mornarički dio revolucionarne garde dobivaju sve više novca. Cilj je jednostavan – stvoriti dostatno jake pomorske snage koje će moći uspostaviti kontrolu nad Perzijskim zaljevom, ili barem trajno prekinuti pomorski promet. Kako kroz Perzijski zaljev prolazi većina svjetske nafte obustava prometa tankera trenutno bi dovela do nove svjetske ekonomske krize.
Na putu jačeg širenja iranskog utjecaja u području Perzijskog zaljeva trenutno jedino stoji američka vojna prisutnost u Iraku i u ostalim državama na jugu Zaljeva. Zanimljivo je da Teheranu ne smeta samo američka prisutnost već i sve snažniji pokušaji Turske da uspostavi čvrste političke i ekonomske veze s državama te regije. Ankara nije imala politički pristup u to područje jedno stoljeće kao posljedica činjenice da je njime vladala sve do kraja I. svjetskog rata. Stotinu godina je bilo dovoljno da se zaborave i prevladaju stara neprijateljstva i Ankara ponovno širi svoj utjecaj na tom području. Birajući između dva zla Washington je u tome podržava nadajući se da će turski utjecaj biti brana za iranski.
Svjesni da Obamina administracija nije sposobna utvrditi neku suvislu i čvrstu strategiju za Perzijski zaljev iransko vodstvo sve otvorenije promovira svoje revolucionarne stavove. Otvoreno govore da je konačno došao trenutak da se prekine sunitska dominacija koja taje još od 16. stoljeća, kad je Tursko carstvo osvojilo područje današnjeg Iraka i proširilo se na cijeli Arapski poluotok. Pritom bi, naravno, Iran imao vodeću ulogu kao predvodnik u političkim, ekonomskim, vojnim i ponajviše religioznim transformacijama.
Ironičko ali istinito, Teheran je došao u priliku da počne širiti svoj utjecaj izvan svojih državnih granica uz pomoć Sjedinjenih Država. Kao odgovor na terorističke napade na New York i Washington 11. rujna 2001. George Bush je 2003. okupirao Irak što je uzrokovalo izbijanje građanskog rata. U posvemašnjem bezvlašću i nasilju neviđenog opsega Teheran je iskoristio priliku i uspostavio nadzor nad iračkim šitima. Ovisno o izvorima postotak šita u Iraku kreće se od 60 pa do 70%. Zbog toga uopće nema sumnje tko bi zagospodario Irakom kad bi se Amerikanci povukli. Osim što bi na taj način iranski utjecaj izbio na kuvajtske, saudijske i jordanske granice Teheran bi dobio i nadzor nad iračkim naftnim izvorima.
Do sada se Teheran pokazao strpljivim, očekujući američko povlačenje iz Iraka. No ako iračka vlada s Washingtonom potpiše novi ugovor koji će Amerikancima omogućiti ostanak u Iraku na neko duže vrijeme možda se i to promijeni. Nije nezamisliv scenarij u kojem bi Teheran potaknuo iračke šite na masovnu pobunu, te je potpomognuo i slanjem postrojbi revolucionarne garde. Kad bi se pobuna dovoljno rasplamsala Teheran bi mogao pokušati prekinuti pomorski promet kroz Hormuški tjesnac, što bi istog trenutka dovelo do američke reakcije. A to bi bio dovoljni razlog da revolucionarna garda svojim balističkim projektilima malog i srednjeg dometa napadne američke baze na jugu Perzijskog zaljeva. I cijela bi se regija našla u velikom ratu. Pritom ne treba smetnuti s uma da obavještajne službe već više od jednog desetljeća upozoravaju da Teheran strpljivo i uporno uspostavlja svoju mrežu utjecaja u svim državama te regije. U trenutku izbijanja sukoba zasigurno bi je aktivirao nadajući se da će mu pomoći u svrgavanju tamošnjih režima.
Na žalost Washingtona i tamošnjih nedemokratskih vladara, ni povlačenje američkih vojnika iz Iraka ne bi značajno promijenilo budući tijek događaja. Ako se Amerikanci povuku Teheran će se prvo potruditi da učvrsti svoj utjecaj u Iraku, a onda krenuti dalje. Jedino što može odgoditi iranske planove o širenju utjecaja je njihova odluka da pričekaju dovršetak razvoja nuklearnog arsenala kako bi se na taj način osigurali od američkog napada. Međutim, hoće li Teheran čekati ili neće ponajviše ovisi brzina odvijanja nuklearnog programa. Ako nuklearni arsenal neće biti spreman za upotrebu u narednih petnaest ili više godina Teheran zasigurno neće čekati jer bi se za to vrijeme političke okolnosti mogle dramatično promijeniti na štetu Irana.
Trenutni iranski prioritet je širenje političkog utjecaja u Iraku. Da misle sasvim ozbiljno pokazuju i sve učestaliji napadi na Kurde u sjevernom Iraku. Kurdi su Teheranu posebno veliki „trnu u oku“ jer su najveći američki saveznici u Iraku. Zbog toga su započeli i s vojnim operacijama preko granice kako bi oslabili njihovu moć. Jedan takav napad pokrenut je 16. lipnja kad je više od 5000 pripadnika revolucionarne garde upalo na kurdska područja u Iraku, prodirući više od dva kilometra unutar iračkog teritorija. Pritom su obilato koristili artiljeriju, ne samo kao podršku svom napredovanju nego i da bi napadali kurdska sela i gradove, te tenkove i jurišne helikoptere AH-1 Cobra. Napad je obustavljen tek 19. lipnja, nakon što je (po kurdskim izvorima) poginulo 108 Iranaca te je više od 200 ranjeno. Zanimljivo je da američka vojska nije našla za potrebno da krene u obranu svojih saveznika, te da su neposredno prije napada, a vjerojatno i tijekom, aktivnu podršku Irancima davali turski obavještajci. Kurdsko vodstvo vjeruje da na taj način Teheran pokušava preuzeti nadzor nad tim dijelom iračko-iranske granice kako bi u njega ubacio svoje islamističke terorističke skupine, nešto slično kako je Izrael koristio kršćanske milicije da bi osigurao svoju granicu prema Libanonu.
Saudijska pozicija
U Teheranu se nadaju da će na predsjedničkim izborima krajem 2012. Obama ponovno osvojiti mandat vjerujući da će nastaviti istu neodređenu i neodlučnu politiku. Iako to nikada neće javno priznati u Rijadu se nadaju da će u Bijelu kuću doći odlučniji i sposobniji predsjednik koji će im pomoći da se održe na vlasti. Smušena Obamina politika u Iraku samo im dodatno tjera strah u kosti. Zbog toga ne čudi da je Rijad počeo tražiti nove saveznike koji će im pomoći da suzbiju širenje šitskog utjecaja iz Irana i za neko vrijeme iz Iraka. Prvog velikog saveznika našli su u Ankari. Iako Ankara i Teheran dijele isti interes da jednom za uvijek riješe kurdski problem, ove dvije države ipak nisu prirodni saveznici. Turska je sunitska država i ni sama nije oduševljena širenjem šitskog utjecaja. Uz to ovo je odlična politička, ekonomska i vojna prilika da se Ankara vrati u taj bogati dio svijeta.
Širenje Arapskog proljeća dodatno je utjeralo strah u kosti sunitskim vlastodršcima. Pobuna šitske većine protiv vlasti sunitske manjine u Bahreinu ugušena je u krvi uz obilatu pomoć saudijskih i emiratskih vojnika. Usprkos tome strah se je zavukao u palače arapskih vladara s južne strane Perzijskog zaljeva. Rijad shvaća da je Irak Obami postao ogroman teret, naročito u trenucima kad američka ekonomija ponovno posustaje, a pojačavaju se tenzije između Bijele kuže i Kongresa. U Rijadu se boje da će Washington u jednom trenutku dići ruke od Iraka te s Teheranom sklopiti nekakav kompromisni sporazum, koji će zapravo Irak prepustiti u iranske ruke. Američki interesi u Perzijskom zaljevu ne podudaraju se sa saudijskim. Amerikanci žele tri stvari. Prva je da Hormuz ostane otvoren kako bi nafta i dalje prolazila. Drugi je da konačno napuste Irak. Treći je da uspostave balans snaga u Perzijskom zaljevu koji ne bi pretezao niti na jednu stranu, ni iransku ni saudijsku. Osim pitanja Hormuza, interesi Rijada se ne podudaraju sa interesima Washingtona.
Rijadu posebno muči činjenica da će se na dugi rok (kroz nekoliko desetljeća) svjetska globalna situacija potpuno promijeniti. Sjedinjen Države više neće biti jedini „svjetski policajac“, već će Peking početi intenzivno koristiti svoju političku moć koja će proizlaziti iz ekonomske i vojne moći. Već danas je Kina posjeduje 1,16 bilijuna dolara od ukupno 4,51 bilijun dolara ukupnog američkog javnog duga. Bijela kuća može govoriti što hoće, ali dovoljno je da Peking proglasi američke obveznice lošima te ih počne prodavati ispod cijene i Sjedinjene Države su bankrot. Pritom bi Kina izgubila bilijarde dolara i veliko tržište, te bi istovremeno izazvala novu globalnu ekonomsku krizu, ali bi za jako dugo vrijeme postala najmoćnija država na svijetu. Tim prije jer bi američki slom za sobom povukao i slom svih europskih država.
Rijad ima dobre odnose s Pekingom, ali odnosi Teherana i Pekinga su znatno bolji. U novom svjetskom poretku Iran bi kineskim političarima mogao poslužiti kao saveznik kojim će proširiti svoj utjecaj na cijeli Perzijski zaljev i tako osigurati nastavak opskrbe naftom iz tog područja. Ekonomski uništene Sjedinjene Države i Europa teško da bi se tome mogle suprotstaviti.
Suočena sa svom silom problema, prije svega nemogućnosti nošenja sa abnormalnim budžetskim deficitom, administracija predsjednika Obame sve više gubi mogućnost donošenja vanjskopolitičkih strategija. Umjesto dugoročnih strategija sve se više donose kratkoročne odluke s dugoročnim posljedicama. Jedna takva je odluka o povlačenju američkih vojnika iz Afganistana do 2014.
Međutim, rat u Afganistanu nije najveći problem američke vanjske politike. Najveći je problem smješten u Perzijskom zaljevu i naziva se Iran. Islamska Republika Iran od svog osnutka 1979. teži širenju svoje moći na susjedne države, posebice tamo gdje se nalazi značajan broj šita. Na američku žalost velik broj šita naseljava jugoistok Iraka, države koja je praktički prestala postojati nakon okupacije 2003. Iako to nikada nije službeno potvrđeno sasvim je očito da će Teheran iskoristi prvu moguću priliku i, koristeći tamošnje šite, okupirati barem dio Iraka.
Te su činjenice itekako svjesni i u Washingtonu pa sada s marionetskom vladom u Bagdadu pokušavaju postići sporazum o ostanku američkih snaga i iza 2011. Nedefinirana i moglo bi se reći neodgovorna američka politika prema Iranu, koja nikako da odredi čvrsti stav, sve više zabrinjava Rijad. Padne li Irak pod iranski utjecaj nestati će te tampon zone koja je dijelila Saudijsku Arabiju i agresivnog susjeda na sjeveru Perzijskog zaljeva. Koliki je strah od širenja iranskog utjecaja ja jug Perzijskog zaljeva ponajbolje pokazuje primjer ekspresnog slanja saudijske vojske u Bahrein, pod izlikom da je Teheran tamo potaknuo pobunu šitske većine protiv sunitske kraljevske kuće. Sudijska kraljevska kuća sve više sumnja u američke mogućnosti da ih obrani od iranskog utjecaja, te spremnosti da ih vojno obrani od iranskog napada.
Teheran je itekako svjestan promjena koje se dešavaju u svijetu i slabljena globalne moći Washingtona te jačanja Pekinga. Koristeći i činjenicu sve viših cijena nafte vodstvo u Teheranu sve ima sve više novca za opremanje oružanih snaga. Doduše, veći dio novca troše na razvoj nuklearnog oružja i balističkih projektila za njegovu dopremnu do ciljeva, ali još uvijek preostaje i dosta sredstva za opremanje OS-a. Pritom mornarica i mornarički dio revolucionarne garde dobivaju sve više novca. Cilj je jednostavan – stvoriti dostatno jake pomorske snage koje će moći uspostaviti kontrolu nad Perzijskim zaljevom, ili barem trajno prekinuti pomorski promet. Kako kroz Perzijski zaljev prolazi većina svjetske nafte obustava prometa tankera trenutno bi dovela do nove svjetske ekonomske krize.
Na putu jačeg širenja iranskog utjecaja u području Perzijskog zaljeva trenutno jedino stoji američka vojna prisutnost u Iraku i u ostalim državama na jugu Zaljeva. Zanimljivo je da Teheranu ne smeta samo američka prisutnost već i sve snažniji pokušaji Turske da uspostavi čvrste političke i ekonomske veze s državama te regije. Ankara nije imala politički pristup u to područje jedno stoljeće kao posljedica činjenice da je njime vladala sve do kraja I. svjetskog rata. Stotinu godina je bilo dovoljno da se zaborave i prevladaju stara neprijateljstva i Ankara ponovno širi svoj utjecaj na tom području. Birajući između dva zla Washington je u tome podržava nadajući se da će turski utjecaj biti brana za iranski.
Svjesni da Obamina administracija nije sposobna utvrditi neku suvislu i čvrstu strategiju za Perzijski zaljev iransko vodstvo sve otvorenije promovira svoje revolucionarne stavove. Otvoreno govore da je konačno došao trenutak da se prekine sunitska dominacija koja taje još od 16. stoljeća, kad je Tursko carstvo osvojilo područje današnjeg Iraka i proširilo se na cijeli Arapski poluotok. Pritom bi, naravno, Iran imao vodeću ulogu kao predvodnik u političkim, ekonomskim, vojnim i ponajviše religioznim transformacijama.
Ironičko ali istinito, Teheran je došao u priliku da počne širiti svoj utjecaj izvan svojih državnih granica uz pomoć Sjedinjenih Država. Kao odgovor na terorističke napade na New York i Washington 11. rujna 2001. George Bush je 2003. okupirao Irak što je uzrokovalo izbijanje građanskog rata. U posvemašnjem bezvlašću i nasilju neviđenog opsega Teheran je iskoristio priliku i uspostavio nadzor nad iračkim šitima. Ovisno o izvorima postotak šita u Iraku kreće se od 60 pa do 70%. Zbog toga uopće nema sumnje tko bi zagospodario Irakom kad bi se Amerikanci povukli. Osim što bi na taj način iranski utjecaj izbio na kuvajtske, saudijske i jordanske granice Teheran bi dobio i nadzor nad iračkim naftnim izvorima.
Do sada se Teheran pokazao strpljivim, očekujući američko povlačenje iz Iraka. No ako iračka vlada s Washingtonom potpiše novi ugovor koji će Amerikancima omogućiti ostanak u Iraku na neko duže vrijeme možda se i to promijeni. Nije nezamisliv scenarij u kojem bi Teheran potaknuo iračke šite na masovnu pobunu, te je potpomognuo i slanjem postrojbi revolucionarne garde. Kad bi se pobuna dovoljno rasplamsala Teheran bi mogao pokušati prekinuti pomorski promet kroz Hormuški tjesnac, što bi istog trenutka dovelo do američke reakcije. A to bi bio dovoljni razlog da revolucionarna garda svojim balističkim projektilima malog i srednjeg dometa napadne američke baze na jugu Perzijskog zaljeva. I cijela bi se regija našla u velikom ratu. Pritom ne treba smetnuti s uma da obavještajne službe već više od jednog desetljeća upozoravaju da Teheran strpljivo i uporno uspostavlja svoju mrežu utjecaja u svim državama te regije. U trenutku izbijanja sukoba zasigurno bi je aktivirao nadajući se da će mu pomoći u svrgavanju tamošnjih režima.
Na žalost Washingtona i tamošnjih nedemokratskih vladara, ni povlačenje američkih vojnika iz Iraka ne bi značajno promijenilo budući tijek događaja. Ako se Amerikanci povuku Teheran će se prvo potruditi da učvrsti svoj utjecaj u Iraku, a onda krenuti dalje. Jedino što može odgoditi iranske planove o širenju utjecaja je njihova odluka da pričekaju dovršetak razvoja nuklearnog arsenala kako bi se na taj način osigurali od američkog napada. Međutim, hoće li Teheran čekati ili neće ponajviše ovisi brzina odvijanja nuklearnog programa. Ako nuklearni arsenal neće biti spreman za upotrebu u narednih petnaest ili više godina Teheran zasigurno neće čekati jer bi se za to vrijeme političke okolnosti mogle dramatično promijeniti na štetu Irana.
Trenutni iranski prioritet je širenje političkog utjecaja u Iraku. Da misle sasvim ozbiljno pokazuju i sve učestaliji napadi na Kurde u sjevernom Iraku. Kurdi su Teheranu posebno veliki „trnu u oku“ jer su najveći američki saveznici u Iraku. Zbog toga su započeli i s vojnim operacijama preko granice kako bi oslabili njihovu moć. Jedan takav napad pokrenut je 16. lipnja kad je više od 5000 pripadnika revolucionarne garde upalo na kurdska područja u Iraku, prodirući više od dva kilometra unutar iračkog teritorija. Pritom su obilato koristili artiljeriju, ne samo kao podršku svom napredovanju nego i da bi napadali kurdska sela i gradove, te tenkove i jurišne helikoptere AH-1 Cobra. Napad je obustavljen tek 19. lipnja, nakon što je (po kurdskim izvorima) poginulo 108 Iranaca te je više od 200 ranjeno. Zanimljivo je da američka vojska nije našla za potrebno da krene u obranu svojih saveznika, te da su neposredno prije napada, a vjerojatno i tijekom, aktivnu podršku Irancima davali turski obavještajci. Kurdsko vodstvo vjeruje da na taj način Teheran pokušava preuzeti nadzor nad tim dijelom iračko-iranske granice kako bi u njega ubacio svoje islamističke terorističke skupine, nešto slično kako je Izrael koristio kršćanske milicije da bi osigurao svoju granicu prema Libanonu.
Saudijska pozicija
U Teheranu se nadaju da će na predsjedničkim izborima krajem 2012. Obama ponovno osvojiti mandat vjerujući da će nastaviti istu neodređenu i neodlučnu politiku. Iako to nikada neće javno priznati u Rijadu se nadaju da će u Bijelu kuću doći odlučniji i sposobniji predsjednik koji će im pomoći da se održe na vlasti. Smušena Obamina politika u Iraku samo im dodatno tjera strah u kosti. Zbog toga ne čudi da je Rijad počeo tražiti nove saveznike koji će im pomoći da suzbiju širenje šitskog utjecaja iz Irana i za neko vrijeme iz Iraka. Prvog velikog saveznika našli su u Ankari. Iako Ankara i Teheran dijele isti interes da jednom za uvijek riješe kurdski problem, ove dvije države ipak nisu prirodni saveznici. Turska je sunitska država i ni sama nije oduševljena širenjem šitskog utjecaja. Uz to ovo je odlična politička, ekonomska i vojna prilika da se Ankara vrati u taj bogati dio svijeta.
Širenje Arapskog proljeća dodatno je utjeralo strah u kosti sunitskim vlastodršcima. Pobuna šitske većine protiv vlasti sunitske manjine u Bahreinu ugušena je u krvi uz obilatu pomoć saudijskih i emiratskih vojnika. Usprkos tome strah se je zavukao u palače arapskih vladara s južne strane Perzijskog zaljeva. Rijad shvaća da je Irak Obami postao ogroman teret, naročito u trenucima kad američka ekonomija ponovno posustaje, a pojačavaju se tenzije između Bijele kuže i Kongresa. U Rijadu se boje da će Washington u jednom trenutku dići ruke od Iraka te s Teheranom sklopiti nekakav kompromisni sporazum, koji će zapravo Irak prepustiti u iranske ruke. Američki interesi u Perzijskom zaljevu ne podudaraju se sa saudijskim. Amerikanci žele tri stvari. Prva je da Hormuz ostane otvoren kako bi nafta i dalje prolazila. Drugi je da konačno napuste Irak. Treći je da uspostave balans snaga u Perzijskom zaljevu koji ne bi pretezao niti na jednu stranu, ni iransku ni saudijsku. Osim pitanja Hormuza, interesi Rijada se ne podudaraju sa interesima Washingtona.
Rijadu posebno muči činjenica da će se na dugi rok (kroz nekoliko desetljeća) svjetska globalna situacija potpuno promijeniti. Sjedinjen Države više neće biti jedini „svjetski policajac“, već će Peking početi intenzivno koristiti svoju političku moć koja će proizlaziti iz ekonomske i vojne moći. Već danas je Kina posjeduje 1,16 bilijuna dolara od ukupno 4,51 bilijun dolara ukupnog američkog javnog duga. Bijela kuća može govoriti što hoće, ali dovoljno je da Peking proglasi američke obveznice lošima te ih počne prodavati ispod cijene i Sjedinjene Države su bankrot. Pritom bi Kina izgubila bilijarde dolara i veliko tržište, te bi istovremeno izazvala novu globalnu ekonomsku krizu, ali bi za jako dugo vrijeme postala najmoćnija država na svijetu. Tim prije jer bi američki slom za sobom povukao i slom svih europskih država.
Rijad ima dobre odnose s Pekingom, ali odnosi Teherana i Pekinga su znatno bolji. U novom svjetskom poretku Iran bi kineskim političarima mogao poslužiti kao saveznik kojim će proširiti svoj utjecaj na cijeli Perzijski zaljev i tako osigurati nastavak opskrbe naftom iz tog područja. Ekonomski uništene Sjedinjene Države i Europa teško da bi se tome mogle suprotstaviti.
http://munitio.eu/index.php?option=com_content&.....;Itemid=54
|
...
