offline
- Pridružio: 09 Jan 2012
- Poruke: 557
|
Evo jedan zgodan članak iz Hrvatskog vojnika.
RATNA MORNARICA
TRILOGIJA O NOSAČU BAKU (I. dio)
DOLAZAK NOSAČA ZRAKOPLOVA INS VIKRAMADITYA IZ RUSIJE U NOVU MATIČNU LUKU 6. NA 7. SIJEČNJA 2014. DOŽIVLJEN JE U NEW DELHIJU I INDIJSKOJ RATNOJ MORNARICI KAO VELIKO OLAKŠANJE, KONAČNI ZAVRŠETAK EPIZODE KOJA SE PROTEGNULA NA PUNIH 10 GODINA. PRIČA O TOM NOSAČU I NJEGOVU "DRUGOM" OPERATIVNOM ŽIVOTU JE VRLO ZANIMLJIVA, PA JE NAJBOLJE ISPRIČATI JE OD POČETKA. HRVATSKI VOJNIK JE OBJAVLJUJE U TRI DIJELA...
TAVKR Baku je služio i kao eksperimentalni brod za nove sovjetske oružne i komunikacijske sustave, a njegova izgradnja i opremanje trajali su dulje od prosjeka. Stoga su ga neki analitičari skloni smatrati i zasebnim brodom u odnosu na klasu Kijev kojoj pripada
Foto: defenseimagery.mil
Današnja INS Vikramaditya izgrađena je kao četvrti, modificirani i posljednji brod u klasi koja je poznata i kao Projekt 1143.4. Zbog tadašnjeg sovjetskog sustava nominizacije ratnih brodova, kojim se nastavila koristiti i današnja Rusija, u flotnu listu upisan je kao klasa TAVKR, odnosno najpribližnije: taktička krstarica-nosač zrakoplova. Glavni razlog takvom, na zapadu nepoznatom načinu nomizacije ratnih brodova bio je izabran iz čisto pragmatičnih razloga. Naime Montrealskom konvencijom iz 1936. reguliran je prolaz ratnih brodova kroz Bospor i Dardanele. Tim ugovorom nije spomenut prolazak, zapravo bio je zabranjen prolazak sovjetskih nosača zrakoplova (ako ih i kada Sovjeti budu imali) iz Crnog mora prema Mediteranu. To je bio razlog zbog kojeg su Sovjeti svoje nosače zrakoplova klasificirali kao krstarice sa zrakoplovima. Takav naziv klase koji je zapravo više bio opis njihove funkcije nosila su četiri broda iz Projekta 1143 (Kijev - po kojem je prozvana čitava klasa, Minsk, Novorosijsk i Baku) te prvi brod iz Projekta 1143.5 Admiral Kuznjecov.
SOVJETSKI KORIJENI
Kobilica za četvrti TAKVR položena je na navoz današnjeg ukrajinskog brodogradilišta u Mykolaivu (rus. Nikolajev) 17. veljače 1978. Porinut je 1. travnja 1982. pod flotnim brojem 079 i imenom Baku. Nakon opremanja i ispitivanja u operativnu službu ratne mornarice (VMF) SSSR-a upisan je 11. prosinca 1987. U trenutku svog nastanka klasa Kijev predstavljala je najveće brodove RM SSSR-a. Sa svojih 33 400 standardnog i 44 500 tona punog deplasmana, odlikovali su se gabaritima od 273 m duljine, 51,9 m na najširem dijelu sletne palube, 31 m širine na vodenoj liniji pri standardnom deplasmanu te gazom od 9,5 m. Propulzijsko postrojenje bilo je identično na sva četiri broda. Osam parnih kotlova loženih naftom i mazutom proizvodili su pregrijanu paru za četiri moćne GTZA-674 parne turbine instalirane u dva glavna strojarska prostora. Svaka parna turbina je preko svog reduktorskog sklopa i propelerske osovine pokretala po jedan gotovo 15-tona teški propeler promjera 4,20 m. Ukupna instalirana snaga pogonskog postrojenja iznosila je impresivnih 200 000 KS. Zbog tehničkih problema sa sigurnosnim i automatskim parnim sustavima koji su se s vremenom počeli manifestirati na prva tri broda klase Kijev, na Bakuu je obavljena tehnološka preinaka. Njome je ukupna snaga propulzijskog postrojenja smanjena na 180 000 KS. No i uz smanjenje snage brodski pogon je bio sasvim sposoban razviti maksimalnu brzinu od 30 čvorova, tek dva čvora manje od ostala tri broda. U brodskim tankovima moglo se pohraniti nešto više od 7000 tona pogonskog goriva, koje je osim za loženje parnih kotlova bilo namijenjeno za pogon čak 10 generatorskih setova (6 turbogeneratora i 4 dizelgeneratora) svakog snage od po 1,5 MW. Ovisno o brzini i stanju mora, TAVKR Baku mogao je preploviti od 4 000 Nm (pri brzini od 29 - 30 čv), preko 8000 Nm (pri brzini od 16,5 čv) do maksimalnih 13 500 Nm pri brzini od 10 čv. Prema ruskim izvorima brodsku posadu činila su 2 082 člana (383 časnika, 1229 dočasnika i mornara, 430 članova zrakoplovne skupine te 50 članova ukrcanog stožera).
NASTANAK KLASE KIJEV
TAVKR Minsk, jedan od Bakuovih rođaka, fotografiran u društvu drugih sovjetskih ratnih i trgovačkih brodova 1990. prilikom popravaka u luci Vladivostok
Foto: defenseimagery.mil
Ono što je za klasu Kijev svakako najzanimljivije jest konstrukcijski model po kojem je zamišljena i izgrađena. Nikada, sve do svojeg raspada, SSSR nije uspio izgraditi nosač zrakoplova koji bi mogao biti usporediv s onima koje su gradili i koristili Amerikanci i Britanci. Projekti izgradnje pravih i nuklearno pokretanih nosača kao što su bili Orel (otkazan 1973.) ili Uljanovsk (brod izrezan pred sam raspad SSSR-a) su propali. Sovjetski vojno-politički vrh uvijek je smatrao da je klasični nosač zrakoplova s parnim katapultom za njih previše skupa investicija i prevelik rizik u slučaju gubitka. S druge strane, sovjetska mornarička doktrina nikada nije smatrala takve brodove nukleusima oko kojih bi se trebale okupljati njihove taktičke borbene grupe. Zapravo prevladavajuća sovjetska hladnoratovska mornarička doktrina i filozofija u vrijeme kada se projektirala i gradila klasa Kijev bila je orijentirana na protupodmorničku i protupovršinsku borbu. Doktrina mornaričke samodovoljnosti i borbene žilavosti svake pojedinačne udarne površinske plovne jedinice, koja je trebala tražiti i uništavati protivničke podmornice i površinske brodove po oceanskim prostranstvima, jednostavno nije ostavljala prostora niti promišljanju da se takvi brodovi bave pratnjom i borbenom zaštitom slabo naoružanog nosača zrakoplova. Takav se brod po sovjetskoj mornaričkoj doktrini jednostavno morao obraniti sam i uz to je morao biti sposoban uništavati neprijateljske plovne jedinice. Zanimljivo je dodati da je glavna osoba, koja je krucijalno utjecala na temeljni izgled svih sovjetskih projekata nosača zrakoplova bio tadašnji ministar obrane, maršal Andrej Grečko. Navodno je doslovno zapovjedio: "Napravite nosač kakvog imaju Amerikanci i nakrcajte ga avionima kao i oni. Ako ste u stanju, naoružajte ga svim mogućim oružjima tako da može uspješno uništavati neprijatelje!". Kao direktni produkt zapovijedi ministra obrane riješen je dizajn nosača klase Kijev. Zahvaljujući diplomatskoj domišljatosti i statusu nuklearne supersile nosači su klasificirani tako da se nakon završetka izvedu iz zatvorenog bazena Crnog mora na svjetske oceane. Doslovno poslušavši zapovijed, sovjetski brodograđevni konstruktori napravili su do tada neviđeni tehnički kompromis. Pramac broda i za nosače zrakoplova karakteristično nadgrađe, tzv. otok, smješten na desnom boku broda, bili su doslovno "načičkani" protubrodskim, protupodmorničkim i protuzračnim oružnim sustavima i elektroničkim senzorima. Paluba za polijetanje i slijetanje zrakoplova bila je kao i kod američkih nosača zakošena u lijevu stranu broda i imala je gabarite od 195 x 20,7 m tj. površinu od 4037 m2. Na palubi su bila i dva teretna lifta, veći dimenzija 19 x 10 m i manji 19 x 5 m za transport letjelica (zrakoplova i helikoptera) i njihova naoružanja iz brodskog hangara na palubu i obratno. Unutrašnjost hangara odlikovala se dimenzijama 130 x 22,5 x 6,65 m i kapacitetom smještaja do 35 letjelica.
IMPRESIVNO NAORUŽANJE
Bakuovo prvo putovanje, od Crnog mora do Severodvinska u Sjevernom Ledenom moru, bilo je i njegovo najdulje putovanje pod sovjetskom i ruskom zastavom
Foto: defenseimagery.mil
Popis borbenih sustava na TAVKR Baku bio je zaista impresivan. Pramcem broda dominiralo je šest dvostrukih lansera s ukupno 12 protubrodskih (ASCM) krstarećih raketnih projektila tipa P-500 Bazalt (SS-N-12 Sandbox po NATO klasifikaciji) dometa 500 km. Ovi 11,7 m dugački i 4600 kg teški raketni projektili, s klasičnom bojnom glavom od 1000 kg, bili su sposobni ponijeti i nuklearnu bojnu glavu od 350 kT. Brodski protupodmornički (ASW) borbeni sustav bio je zastupljen s dva desetocijevna lansera raketnih dubinskih bombi RBU-6000 također instaliranih na pramcu. Za protuzračnu obranu na TAVKR Baku bilo je instalirano ukupno 24 vertikalna lansera SAM sustava Kinšal (SA-N-9). Dvanaest lansera (dvije grupe po šest lansera) bilo je ugrađeno na pramcu ispred sustava Bazalt a preostalih 12 lansera bili su raspoređeni na krmene bokove broda, po šest na svakom boku. Raketni projektili tipa Fakel 9M-330 i 9M-331, duljine 2,9 m i mase od 167 kg imali su bojnu glavu od 15 kg. Brzinom od 860 m/s (3096 km/h) bili su vrlo učinkoviti do visine od 6000 m i horizontalne udaljenosti do 12 000 m. Brodski borbeni komplet ovog sustava iznosio je ukupno 192 projektila (24 lansera s rotirajućim revolverskim modulom od 8 raketnih projektila). Kao i svaka klasična krstarica iz svog doba i Baku je kao i ostatak klase Kijev bio opremljen topovima većeg kalibra. Sovjetski konstruktori opredijelili su se za opciju s dva topa smještena na pramcu u klasičnoj koncepciji topovske kule A i kule B, smještene jedne iza i iznad druge. Ugrađeni su jednocijevni topovi dvostruke namjene tipa AK-100, kalibra 100 mm i duljine cijevi od 70 kalibara. Brzinom paljbe od 50-60 hitaca u minuti bio je operativno sposoban djelovati protiv površinskih ciljeva na daljinama do 15 000 a protiv zračnih ciljeva do 10 000 m udaljenosti (s granatama FRAG (OF-5 mase 15.6 kg). Za blisku zaštitu broda na TAVKR Baku je bilo ugrađeno čak osam topničkih CIWS (close-in weapon systems) tipa AK-630. Četiri automatska topa kalibra 30 mm bila su postavljena na stepeničasti dio pramčanog dijela brodskog "otoka", odmah iza gornje topovske kule brodskog topa AK-100. Preostala dva topa istog tipa bili su postavljeni na bokovima krme. Tako su po četiri CIWS sustava štitili svaki bok, pramac i krmu broda.
ZRAKOPLOVNA SKUPINA
TAVKR Kijev (lijevo), prvi brod istoimene klase fotografiran 1985. prilikom simultane opskrbe gorivom, koju njemu i krstarici klase Kresta II (desno) osigurava sovjetski tanker Berezina (u sredini). Iza formacije plovi razarač klase Kašin
Foto: defenseimagery.mil
Na vrhuncu hladnoratovskih vremena kada su razvijani projekti za TAVKR klasu Kijev bilo je zamišljeno da po svojoj konfiguraciji to bude tzv. STOVL nosač (Short take-off vertical landing odnosno kratki zalet i vertikalni uzlet / spuštanje). Prema planovima sovjetskog vojnog vrha na klasu Kijev su ukrcani mlazni VSTOL zrakoplovi tipa Jakovljev Jak-38 te helikopteri tipa Kamov u svojim PPD (protupodmorničkim), izvidničkim i transportnim inačicama. Na Baku je zbog nešto modificiranog i povećanog brodskog hangara po projektnoj dokumentaciji bio predviđen ukrcaj zrakoplovne skupine od 36 letjelica (20 zrakoplova + 16 helikoptera). Projekt tog zrakoplova s vertikalnim polijetanjem i slijetanjem započet je još 1967. a u operativnu službu sovjetske mornarice ušao je 1976., pod oznakom Jak-38U (NATO naziv Forger-B). Međutim, od samog početka njegove operativne uporabe vidjelo se da ima mnogo nedostataka. Poboljšanja i modifikacije na njemu dovele su do razvoja nove inačice Jak-38M koja je prvi put poletjela 1982. Ugrađeni su mu novi i snažniji Tumanski R-28-300 i Kolesov RD-38 motori za lebdenje koji su imali oko 10% više potiska od svojih prethodnika. Osim poboljšanog pogonskog sustava, poboljšano je podvozje te su mu dodani i vanjski spremnici za gorivo. Unatoč poboljšanjima Jak-38M jednostavno nije bio dovoljno dobar zrakoplov pa je projektni konstrukcijski ured još 1977. otpočeo s razvojem novog projekta nadzvučnog VSTOL mornaričkog jurišnika. Zbog promjene namjene zrakoplova u višenamjenski, razvoj je nakratko usporen a nova konfiguracija je dobila oznaku Jak-41M. Izrađena su četiri prototipa, od čega su dva trebala biti korištena za letna testiranja. Prvi je let obavljen 9. ožujka 1987. Prvi pravi VTOL let obavljen je 13. srpnja 1990. kada je prototip sletio na TAVKR Baku. Jedan od prototipova je 5. listopada 1991. otpisan nakon nezgode prilikom slijetanja; pilot se pritom uspješno katapultirao. Zanimljivo je da je inačica koja je 1992. prikazana tijekom zrakoplovne izložbe u Farnboroughu prozvana Jak-141 (NATO oznake Freestyle).
NOSAČ HELIKOPTERA
Avion Jak-38, projekt koji je trebao biti okosnica sovjetskog mornaričkog zrakoplovstva, ali njegova je sudbina bila potpuno drukčija
Foto: defenseimagery.mil
Nakon što je VMF 1991. definitivno zaustavila i otkazala daljnji razvoj mornaričkog Jak-41M, iste godine povučeni su iz službe i preostali Jak-38U i Jak-38M zrakoplovi (ukupno 231 zrakoplov). Tim činom su sva četiri sovjetska TAVKR-a zapravo pretvoreni u nosače helikoptera. S obzirom na činjenicu da u hangaru više nije bilo VSTOL zrakoplova, broj ukrcanih helikoptera je mogao biti više nego udvostručen. U to doba, već preimenovan u admirala Sovjetskog Saveza Gorškova, bivši TAVKR Baku, standardno je prema ruskim podacima na sebi nosio 19 - 22 helikoptera Kamov Ka-27 i 3-5 helikoptera Kamov Ka-25. Helikopteri Ka-25 korišteni su uglavnom u transportne svrhe, dok je Ka-27 bio, mornaričkim žargonom rečeno, pravi "radni konj". Korišten je za PPD borbu ali i kao leteći izvidnik koji je otkrivao površinske ciljeve, radarski ih "označavao" te na njih navodio ASCM raketne projektile P-500 Bazalt. Zavisno od uloge, bio je opremljen uranjajućim sonarom, lakim protupodmorničkim torpedima ili podvješenim radarom. Razlog zbog kojih se mornarica relativno lako odlučila na otpis VSTOL zrakoplova Jak-38M i Jak-41M leži zapravo u jednoj manje poznatoj činjenici. Naime, još prije nego je taj tip zrakoplova bio otpisan iz operativne službe, vojno-politički vrh SSSR-a i mornarica imali su u planu izgraditi i peti TAVKR klase Kijev, novu inačicu koja je trebala biti opremljena parnim katapultom. Kako se kraj SSSR-a neumitno bližio, ekonomska kriza i nedostatak financijskih sredstava učinili su svoje.
POSEBNA KLASA?
TAVKR Baku (kasniji Admiral Gorškov) je kao posljednji brod iz svoje serije mornarici služio i kao ploveća ispitna platforma za nove borbene i senzorske tehnologije za buduća plovila koja su se tek planirale graditi. Zbog raznih modifikacija u odnosu na tri prethodnika kao i velikog vremenskog intervala od porinuća do uvođenja u operativnu službu, mnogi mornarički analitičari čak su skloni brod smatrati zasebnom klasom.
Pogled iz zraka na sletnu palubu Bakua. Vidljivi su helikopteri Ka-27 i zamaskirani VSTOL avioni Jakovljev Jak-38
Foto: defenseimagery.mil
Dakle, krmeni dio sletne palube produljen je za 12,2 m, broj ASCM projektila P-500 Bazalt povećan je s 8 na 12, umjesto SAM sustava SA-N-3 ugrađen je moderniji SA-N-9 Kinšal, dvostruki topovi AK-726 zamijenjeni su modernijim i funkcionalnijim topovima AK-100, tu je bio i fazni radar Mars-Pasat (Sky Watch) za nadzor zračne i površinske situacije, nova ECM, SATCOM i komunikacijska oprema, novi optronički i termovizijski sustavi, moderniji trupni i tegljeni dubinsko varijabilni sonar (Horse Jaws i DVS Horse Tail). Na brodu su ispitivane letne sposobnosti novog sovjetskog VSTOL mornaričkog jurišnika tipa Jak 41M. Premda su glavne preinake na njemu itekako vidljive u odnosu na Kijeva, Minska i Novorosijska, Baku je ipak samo podvrsta klase Kijev.
Kao zaključak može se reći da je u klasi Kijev, VMF (RM SSSR-a) dobila vrlo dobar laki nosač zrakoplova, ubojitu površinsku plovnu jedinicu sposobnu da se itekako upusti u borbu s protivničkim brodovima klase krstarice i razarača. Zapravo, zahvaljujući svom arsenalu od 12 dalekometnih P-500 Bazalt ASCM projektila Baku je zapravo dobio potencijalnu ulogu "terminatora" protivničkih nosača zrakoplova. Ironijom sudbine za jedan nosač, najslabija točka ovog broda bili su upravo njegovi zrakoplovi i tek donekle njegov parno-turbinski pogonski sustav koji se na koncu pokazao i kao glavni krivac za otpis ovog broda iz operativne službe.
POD SOVJETSKOM I RUSKOM ZASTAVOM
TAVKR Novorosijsk je treći brod klase Kijev. Ušao je u aktivnu službu 1982. godine. Zanimljivo je da je isto ime nosio bojni brod koji je Italija, tada pod imenom Giulio Cesare, predala SSSR-u 1949. kao dio ratne odštete
Foto: defenseimagery.mil
Sama izgradnja broda započela je polaganjem kobilice i gradnjom od središnje sekcije, samog srca broda - njegove strojarnice i nastavila se dodavajući sljedeće sekcije prema pramcu i krmi. Sovjetski brodograditelji slagali su brodske blokove koji nisu prelazili masu od 150 t. Usporedno s gradnjom Bakua, u Nikolajevskom brodogradilištu instalirane su i tri kontejnerske dizalice, svaka nosivosti 80 t. Uz njih su instalirane i dvije portalne dizalice finske tvrtke Konecranes (svaka nosivosti 450 t). Sovjeti su ih instalirali zato što su zajedno bile u stanju podići i goleme brodske sekcije od 1400 t. Svih pet dizalica prvi su put radile zajedno u listopadu 1981. kad je na Baku u jednom komadu bilo postavljeno njegovo nadgrađe, mase više od 1000 t. Nekoliko mjeseci poslije uz njihovu pomoć postavljeni su i tzv. blokovi sponsona.
Odmah nakon porinuća nastavljena je izgradnja i opremanje. Zbog stalnog kašnjenja u procesu dostave opreme i dosta velikih problema u povezivanju ugrađivane elektronike, datum završetka radova je stalno prolongiran. Konačno, testiranja pojedinačne opreme i brodskih sustava "na vezu" (lučka ispitivanja) započela su 2. lipnja 1986. VMF je u potpunosti ukrcala prvu posadu na brod 23. rujna 1986. Nakon što su 1. prosinca 1986. završena lučka ispitivanja, Baku je dva dana poslije bio otegljen do Sevastopolja. Na svoju prvu testnu plovidbu brod je isplovio 9. siječnja 1987. Testne plovidbe trajale su gotovo godinu dana. Svečanim podizanjem zastave VMF, ušao je 20. prosinca 1987. u operativnu službu. Zanimljiva je činjenica da je Baku bio upisan u flotnu listu gotovo 3,5 mjeseca kasnije, odnosno tek 7. travnja 1988. U njegovoj operativnoj prošlosti svakako je važan datum 8. srpnja 1987. jer je na njegovu palubu sletio a zatim i poletio prvi Jak-38M.
VELIKO PUTOVANJE
Dio impresivnog naoružanja Bakua: lanseri projektila P-500 Bazalt, automatski topovi od 30 mm i jednocijevni topovi dvostruke namjene kalibra 100 mm tipa AK-100
Foto: defenseimagery.mil
Kad je konačno bio spreman, TAVKR Baku je 7.lipnja 1988. isplovio iz sovjetske pomorske baze Sevastopolj prema Bosporu i Dardanelima. Sovjetsko mornaričko zapovjedništvo odmah je poslalo Baku na šestomjesečno borbeno krstarenje vodama Mediterana i Sjevernog Atlantika. Već petog dana plovidbe izgubljen je zrakoplov JAK-38M. Mjesec dana kasnije izgubljen je i helikopter Ka-27PL. U oba slučaja piloti su se uspjeli spasiti. Svoju prvu borbenu patrolu TAVKR Baku završit će 17. prosinca 1988. uplovljavanjem u pomorsku bazu Sjeverne Flote u Severodvinsku. Uvršten je u 170. PPD (protupodmorničku) brigadu u sastavu 7. operativne eskadre Sjeverne flote. Kasnija zbivanja potvrdit će da je prva borbena ophodnja tijekom prebaziranja iz Crnog u Sjeverno more bila ujedno i jedina njegova takva zadaća. Nikada više Baku neće izići na tako dugačko i ozbiljno krstarenje. Premda uglavnom ispravan, najviše vremena provest će u Severodvinsku i Murmansku, izlazeći tek na pomorske vježbe u Barentsovo more ili Sjeverni Atlantik ali nikada dulje od 3 do 4 tjedna. Nakon što je 1989. sudjelovao u velikim vježbama na kojima se uvježbavao pomorski desant, angažiranost Bakua stalno je opadala. Te je godine s njegove palube izvedeno 171 uzlijetanja zrakoplova i 1142 helikopterska uzleta.
(nastavit će se)
|
