offline
- Pridružio: 18 Apr 2009
- Poruke: 74
|
U toku rata Čehoslovačka je ,sa jakom industrijom,radila za Nemce raznu ratnu tehniku pa i avione.Tako su proizvodili prvi mlazni avion Messerschmitt Me 262,i njihove motore.Saveznici nisu bombardovali fabrike u Čehoslovačkoj ,a i Nemci pri povlačenju nisu puno oštetili fabrike,tako da je njihova industrija bila skoro netaknuta.Ispostavilo se da je bilo puno delova ,i delova motora ,i da je postojala mogućnost da se kopletira desetak aviona.Navodno je bilo delova za 17 jednoseda i dva dvoseda,a delovi koji su falili bi bili naknadno izradjeni.Vlada je odmah dala zadatak da se sastave postojeći i da se nastavi dalji razvoj aviona,pre svega za potrebe Čehoslovačkog vazduhoplovstva.Avion je dobio naziv Avia S -92 “Turbina“, a motori M-04(nemači naziv Jumo 004).
Prvi probni let je trebao da bude izvršen 27 juna 1946g sa avionom S-92.1,sa pilotom Antonin Kraus.Medjutim odložen je dok se ne instaliraju svi potrebni instrumenti i oprema.Kada je bio spreman 22 avgusta 1946g je prvo rulao po pisti ,a pet dana kasnije je pred zvanicama prvi put poleto.Leteo je nekoliko puta u avgustu i početkom septebra,a onda je 5 septembra izvodio šesti let na kojem su ispitivane karakteristike aviona.Uspeo je u pikiranju da dostigne brzinu od 960km/h na visini od 4000m,a onda su nastali problemi ,otkazao je levi motor i posle 12min i 17 sek pilot je morao prinudno da sputi avion.U zemlju je udario pri brzini od 230km/h i trup aviona se prelomio na dva dela.Pilot je ostao ne povredjen.
Sledeći S-92.2 je poleteo 24 oktobra i on je bio prototip za serisku proizvodnju.Treći je bio dvosed CS-92.3.
Izrada ostalih je bila spora zbog drugih obaveza fabrike Avia,tako da su isporučeni avijaciji 9 jednoseda S-92(oznaka V-33,V-34,V-36,V-39,V-40)i tri CS-92 (V-31,V-35,V-37)dvoseda za obuku do 1950g.
Oni su 1950g terebali da učestvuju na paradi na dan pobede 9 maja,ali su zbog sumlje u ispravnost ostali na zemlji.
Dvosedi su bili nenaoružani,a jednosedi su imali jedan ili dva topa Mk 103 od 30mm.U ispitivanju aviona se došlo do zaključka da ovi avioni neznatno zaostaju za Messerschmitt-ovim u performansama.Vršena si ispitivanja sa modernijim motorom M-03(nemački BMW 003) na avionu C-92.7(broj 7 znači da je 7 avion u seriji),ali posle požara u letu se odustalo od njega.
Vršene su još neke izmene ,presarizacija kabine,jača prednja noga stajnog trapa.Postojao je problem i u gorivu,naime nisu imali tehnologiju za proizvodnju dovoljno čistog goriva.
Poslednji su isporučeni 1949 i 1950g i to S-92.11 i S-91.12.Kopletan program je ukinut 1950g,kada je fabrika dobila veliku narudžbu za izradu Mig 15.
U leto 1950g. 5 lovačka eskadrila kod Praga je tražila da im se dodele avioni za obuku pilota i zemaljskog osoblja.
Poslednji let je bio 9 maja 1951g ,kada je četiri ovih aviona učestvovalo u letu na paradi. Medjutim 1951g ova eskadrila je rasformirana.Posle su podeljeni kao učila po raznim školama.
Samo su dva aviona preživela,i nalaze se u muzeju, jedan S-92(oznake V-34) Ii jedan CS-92(oznake V-31)
Jugoslavija je posle rata jačala svoju vojnu moć ,tako i avijaciju.Budućnost avijacije je bila mlazni avion,i JRV je tražila takve avione.Tadašnje rukovodstvo je insistiralo na tome da sami pravimo naoružanje,pa su hteli da sa Čehoslovačkom udjemo u saradnju na izradi S-92.Tako je delegacija 23 maja 1947g otputovala na pregovore sa fabrikom Avia.Istog dana im je pokazan jedan S-92.2 a kasnije su imali priliku da vide i jedan CS-92.3,dvosed gde je major Manak, izvršio demonstracioni let sa jugolovenskom plotom majorom Ilija Zelenikom.
1 - avia CS-92.3 V-31 na stajanci; 2 – Glavni probni pilot fabrike Avia Antonin Kraus (levi na slici) i major Ilija Zelenika (desno), 3 – major Zelenikana na zadnjem sedištu V -31
Po odlasku delegacije ostala su četiri specijalista ,koji su bili na obuci u letačkim školama i imali su na kraju obuke ,1948g , let u dvosedu.Članovi delegacije su po povratku bili optimisti u pogledu saradnje sa Avijom, pa je odlučeno da se kupe dva jednoseda i čest motora ,za pokretanja testiranja programa i uvodjenja aviona u JRV.Medjutim zbog inforbiroa ,cela saradnja je otkazana. U muzeju u Beogradu se nalaze mlazni Jumo motori koji su po ovom dogovoru stigli.
E sad,postoji nastavak priče ,samo nije moguće dokazati da li se baš tako desilo.
Početkom 1948g jugoslovenska delegacija je bila u Moskvi da dogovori detalje isporuke vojne pomoći.Tada su tražili i mlazne avione.Rusi nisu hteli da odbiju Jugoslovene ,ali nisu mogli da odvoje neke mlazne avione iz svoje proizvodnje,navodno nisu ih imali dovoljno za svoje potrebe.Tako da su Rusi ponudili nekoliko nemačkih Me 262,kojih je bilo dosta na nemačkoj teritiriji koju su kontrolisali.Tako su poslali u Jugoslaviji tri aviona ,jedan Me 262 A-1a "Schwalbe" i dva Me 262 A-2a "Sturmvogel".Ova zadnja dva su bili lovci-bombarderi,koji su mogli da nose ospod kabine dve bombe od 250kg.Pored aviona poslati su neki rezervni delovi, motori,nemački priručnici,gorivo i nekoliko tehničara.
Medjutim ,Rusi su zahtevali da se sve radi u najvećoj tajnosti,i da se na ovim avionima obučavaju piloti i zemaljsko osoblje koje je bilo u SSSR- u na obuci,za vreme i neposredno posle rata.Tako da avioni nisu poslati u Beograd u VTI ,već u Sombor,i to je vodjeno tako tajno da ni strani strani vojni atašei nisu ništa znali.
Po dolasku u Sombor ,pefarbani su u skladu sa tadašnjim farbanjem aviona,gore tamno siva,a dole svetlo plava,i postavljene su JRV oznake.Dobili su oznaku na repu kao i Messerschmitt 109 ,(ev.broj)koja počonje sa 96.Zvanična oznaka je bila L-5M(L-lovac ,M-mlazni).Naoružanje nisu imali pa su ekperimentisali sa topom MG-151/20 sa po 260 granata .Tog topa je bilo iz ratnog plena,kao i dovolno granata.
Sa letenjem se počelo u proleće,po dolasku lepog vremena,ali su odmah počeli problemi.Naime retko ko od zemaljskog osoblja znao nemački jezik,pa nisu razumeli uputstva,čak i sovjetski stručnjaci se nisu snašli.Medjutim ,pokazalo se da je bila greška što nisu uključeni i najiskusniji piloti,ratni veterani iz partizanske avijacje,RAF-a.Greška je i što nisu dobili dvosede gde bi iskusniji piloti obučavali ostale.Tako su lutajući leteli dva meseca,gde su dva aviona pala i oba pilota poginula.
Tada je raskid odnosa sa SSSR- om prekinuo dalji rad i Rusi su zahtevali da im se vrati preostali avion,i sva ostala oprema.
Jugosloveni su odugolačil,i dalje pokušavali da koriste avion.A onda je ,navodno,poručnik Milo Djukanović 15 avgusta 1948g imao let sa preostalim avionom Me 262-2 “beli 11“.Trebalo je da ispod trupa nosi jednu vežbovnu,cementnu,bombu od 227kg i rezervoar sa 300l goriva.
Priča kaže da je bio veoma popularan kod svojih mehaničara ,pa ih je nagovorio da mu sipaju pun rezervoar goriva u trupu,pun koplet municije, a u dodatni rezervoar je umesto goriva natrpao loš hercegovački duvan.Naime on je imao dogovor sa generalom Pero Popivoda -zamenikom komandanta ratnog vazduhoplovstva- da prebegnu u Rumuniju.Me 262 je trebalo da bude zaštita dvokrilcu sa kojim bi leteo general.Poručnik je krenuo na dogovoreno mesto gde će se sresti sa generalom,ali je hteo da uštedi nešto goriva,pa je smanjio potisak na motorima.Medjutim ,neiskustvo pilota se pokazalo fatalno,pa su se motori ugasili.On je pokušao ponovo da ih startije ali mu nije pošlo za rukom,pa je morao na prinudno sletanje blizu Rumunske granice.Odbacio je bombu,misleći da će mu pomoći,ali je samo pogoršalo jer je bio teže upravljiv.Pri sletanju se nije stajni trap izvukao do kraja i sve je završilo kao vatrena kugla.Od aviona i pilota je malo šta ostalo.
A general je 16 avgusta sa zemunskog aerodroma sa školskim Po-2(ev.broj 0099),prebegao u Rumuniju i sleteo kod Temišvara.
|