Region Pigne d‘Arolla. Svajcarska danas izgubila zivot 4 skijasa zbog smrzavanja i jos 2 od jucer koji su se vodili kao nestali i ako se uzme u obzira da je sutra 1. maj , o ozbiljnosti ovg sporta ili razonode, o ozbiljnosti same planine ovakve stvari najvise govore i nikad nije dovoljno upozoravat na oprez i opasnost.
Da spomenemo i jedan vrhunski uspeh jugoslovenskog planinarstva i alpinizma. Naime, 1979. godine organizovana je jugoslovenska ekspedicija na Everest, čiji je cilj bio uspon na krov sveta na do tada neosvojenoj ruti preko zapadnog grebena. Smatra se da je to najteža ruta za uspon na Everest. Danas ta ruta i zvanično nosi naziv "jugoslovenska ruta".
Mnogo detaljnije u knjizi "U potkrovlju sveta" koja se može preuzeti u elektronskoj formi sa sajta planinarskog saveza Vojvodine: http://planinari.org.rs/knjiga/knjige.html
Knjiga je zanimljiva za čitanje, pošto se pored pomenutog događaja bavi i samim počecima uspona na Everest, kao i druge visoke planine u svetu.
Jugoslovensku rutu na Everestu su izgurali realizovali gotovo isključivo slovenci, da budemo iskreni (Na vrh je izašao i Hrvat Stipe Božić, takođe živa legenda alpinizma i ekspedicionizma)
Inače Jugoslovenska ruta je zajebana i jako malo puta ponovljena, ali se ne smatra najtežom. Uglavnom su najteže strane koje idu direktno stranama planina (severna strana npr.), a ne grebenima, a YU ruta ide grebenom.
Generalno, slovenci su svetski vrh što se tiče planinskih sportova, bukvalno druga dimenzija pristupa stvarima. Nije čak ni za poređenje sa ostalim exSFRJ zemljama...
sevenino ::Region Pigne d‘Arolla. Svajcarska danas izgubila zivot 4 skijasa zbog smrzavanja i jos 2 od jucer koji su se vodili kao nestali i ako se uzme u obzira da je sutra 1. maj , o ozbiljnosti ovg sporta ili razonode, o ozbiljnosti same planine ovakve stvari najvise govore i nikad nije dovoljno upozoravat na oprez i opasnost.
Prekjuče se tokom ture na vrh Trebevića, koja je kondiciono i tehnički laka, drug umalo nije veoma ozbiljno povrijedio. Prelazeći omoriku koja je pala preko staze pukla je grana za koju se uhvatio, te se okliznuo se i pukom srećom mu se poprilično oštar suhi ogranak nije zabio u preponu, a ostala mu je dooobra ogrebotina. Što nas dovodi do gore navedenog uz konstataciju da i benigna šetnja šumom traži oprez.
Dopuna: 01 Maj 2018 9:14
U ekspediciji iz '79. godine učestvovali su alpinisti iz BiH Muhamed Gafić i Muhamed Šišić. Muhamed Gafić je vodio i prvu bosanskohercegovačku ekspediciju na Himalaje kada je osvojen Mont Everest 1997. godine.
Dicus ::
Generalno, slovenci su svetski vrh što se tiče planinskih sportova, bukvalno druga dimenzija pristupa stvarima. Nije čak ni za poređenje sa ostalim exSFRJ zemljama...
Slovencima su planinski sportovi sastavni dio kulture, dakle nije to više ni samo sport već način odgoja i stil života. Upravo zato se u relativno maloj populaciji stvara veliki procenat vrhunskih alpinista, skijaša, kajakaša...da ne govorim o njihovom GSS-u koji je nauka za sebe.
Slovenci, naravno. Ali, rekoh da budem u skladu sa vremenom, pošto smo tada ipak bili Jugosloveni, pa je tako na vrhu razvijena i jugoslovenska zastava
Meni je takođe zanimljivo iz knjige to da je dobar deo opreme bio domaćeg porekla i po rečima članova ekspedicije veoma kvalitetan, u nekim segmentima kvalitetniji od poznatih stranih brendova.
Kad smo spomenuli Slovence kao najuspešniju planinarsku naciju u regionu, ali i u svetskim razmerama, treba pomenuti i Tomu Česena. Druga najpopularnija ruta za uspon na planinu K2 nosi ime po njegovom prezimenu, a to je "Česen ruta". Naime, on je 1986. godine prvi ispenjao tu rutu, do duše ne do vrha, već do takozvanog "ramena". Česen i Abruci rute se ukrštaju od kampa 4 (7900 m) koji se nalazi na delu planine koji se naziva "rame", tako da se odatle uspon nastavlja jedinstvenom trasom.
Međutim, pomenuti uspon Tome Česena je praćen kontroverzama, pošto ga je obavio solo tj. nije bilo svedoka koji bi potvrdili njegov uspeh. Zvanično, prvi koji su pomenutu rutu dokumentovano penjali do vrha su Španci (Baskija) 1994. godine. Tako da ruta zvanično nosi naziv "španska" ili "baskijska" ruta, ali i pored toga, za većinu planinara je poznatija pod nazivom "česen ruta".
Slovenci, naravno. Ali, rekoh da budem u skladu sa vremenom, pošto smo tada ipak bili Jugosloveni, pa je tako na vrhu razvijena i jugoslovenska zastava
Meni je takođe zanimljivo iz knjige to da je dobar deo opreme bio domaćeg porekla i po rečima članova ekspedicije veoma kvalitetan, u nekim segmentima kvalitetniji od poznatih stranih brendova.
Prekjuče se tokom ture na vrh Trebevića, koja je kondiciono i tehnički laka, drug umalo nije veoma ozbiljno povrijedio. Prelazeći omoriku koja je pala preko staze pukla je grana za koju se uhvatio, te se okliznuo se i pukom srećom mu se poprilično oštar suhi ogranak nije zabio u preponu, a ostala mu je dooobra ogrebotina. Što nas dovodi do gore navedenog uz konstataciju da i benigna šetnja šumom traži oprez.
Zimos su mi prijateljica i poznanik poginuli na Kajmakcalanu, i to sa grcke strane.
Ko je bio tamo zna da je u putanju setnja skijackim terenom, ali vetar, sneg i magla su doveli da su promasili pravac u povratku i otisli preko stena na makedonsku teritoriju.
Spasilacke sluzbe ih nisu uspele izvaditi na vreme to vece, pa kada su sutradan ponovo pokusale, oboje su bili mrtvi.
Inace Kalina je bila takodje planinarski vodic (titula joj je bila sveza, dobivena mesec dana pre toga), a Aleksandar je takodje bio iskusan planinar sa dosta osvojenih vrhova po Makedoniji, Balkanu i Evropi.
Znaci i ja se prikljucujem zakljucku da je potrebno obratiti paznju cak i na najobicnijoj setnji sumom (meni se na mojoj trening stazi dva puta do sada pojavljivale divlje svinje, srecom veoma brzo su pobegle).
I jos nesto, za razliku od nas ostalih (iskljucujem slovence), bugari imaju daleko bolju organizaciju kako kod plaminarenja kao sporta, tako i kod organizacije spasilackih sluzbi na planini.
Na zalost, vidi se i kod njih nazadovanje, ali jos uvek imaju bolju organizaciju i kulturu na planini od svih nas.