Proglasenje NDH 10. april 1941.

1

Proglasenje NDH 10. april 1941.

offline
  • Pridružio: 20 Mar 2012
  • Poruke: 723

NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA (NDH), satelitska tvorevina fašist. Osovine Rim - Berlin. U času kad je formalno bila stvorena Osovina, jugosl. prostor je na temelju dogovora Berlina i Rima ulazio u interesnu sferu Italije. U tom pitanju ital. vlada je bila vrlo osetljiva, bojeći se nem. pritiska i eventualnog nadiranja Trećeg Rajha u pravcu juga. Štaviše, i samo pomirenje Rimas Jugoslavijom i potpisivanje Beogradskih ugovora Ćano - Stojadinović 1937. god. bilo je uslovljeno u znatnoj meri strahom vrhova fašist. Italije od nem. moći i ekspanzije. U tom pravcu nem. diplomatija je u više navrata bila prisiljena da umiruje strahovanja i preosetljivost Rima. Kad je Hitler, zaoštravajući namerno krizu oko Danciga i polj. koridora u kasno leto 1939, ponudio Musoliniju da zajedno uđu u rat i da Italija raskomada Jugoslaviju, Musolini nije to prihvatio. U novoj situaciji, kad je rat napadom na Poljsku započeo, Nemačka se trudila da jugosl. prostor ostane miran, a kad je došlo do njene intervencije na Balkanu, u apr. 1941, Pothvat 25 , Musolini nije zaboravio na Pavelića i njegove ustaše u Italiji. Pavelić je kao pion Rima bio poslan u Zagreb S grupom svojih ustaša kao prodornim odjelom (njih 195 na broju). Te ustaše-povratnici bili su odeveni u ital. vojne uniforme, naoružani ital. lakim naoružanjem a prevoženi ital. kamionima. Još dok se ustaški poglavnik nalazio u Italiji (u Firenci), Slavko Kvaternik je na Zagrebačkom radiju 10. apr. 1941, u času kad su nem. tenkovi ulazili u Zagreb, pročitao izjavu u kojoj je rekao i ovo: Pozivljem sve Hrvate u kojem god mjestu bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti da drže najveći red i da smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se sada nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti nezavisnoj Hrvatskoj državi i njenom Poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika. Bog i Hrvati - Za Dom Spremni! Nakon toga spiker je pročitao Mačekovu izjavu kojom poziva hrv. narod da se novoj vlasti pokorava, a sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, opštinske načelnike, odbornike itd. da iskreno surađuju s novom narodnom vladom. I pred sam odlazak u Zagreb Pavelić je u Rimu pred Musolinijem potvrdio svoje obaveze, koje će nešto kasnije naći izraza u Rimskim ugovorima Musolini - Pavelić, a Nemačka je opetovano naglašavala da namerava kod daljeg tretiranja hrvatskog pitanja dati u potpunosti prednost Italiji. Čim je na radiju proglasio NDH, Kvaternik je iste večeri uputio molbu Hitleru da Treći Rajh prizna ustašku državu, dok je Pavelić još iz Rima 11. apr. uputio telegram Hitleru, u kojem mu izražava zahvalnost i odanost u času ulaska slavom ovjenčanih nepobjedivih njemačkih trupa u njegovu domovinu. Nem. ministar inostranih poslova Ribentrop je 13. apr. informisao svog opunomoćenika u Zagrebu dr E. Vezenmajera da nem. strana namerava da još istog dana (13. apr.) prizna ustašku državu pod Pavelićevim vodstvom. Stoga ministar moli svog pouzdanika da mu hitno odgovori pomoću lozinke Pavelić ako je sve u redu. Na putu iz Trsta u Zagreb (preko Rijeke-Sušaka i Gorskog kotara) Pavelić se 13. apr. zaustavio u Karlovcu i posle razgovora s njim Vezenmajer je iste noći odgovorio Ribentropu: Pavelić -razgovor održan u 21 sat - sve potpuno jasno. Konačno su se obe sile (Nemačka i Italija) sporazumele o redakciji telegrama kojim priznaju NDH, ah ostavljaju otvoreno pitanje povlačenja njenih granica. Te telegrame (Hitlera i Musolinija) pročitao je Pavelić na zagrebačkom radiju 15. apr. pošto se u praskozorje istog dana krišom vratio u Zagreb. Sutradan je sastavio vladu, u kojoj je predsjedništvo vlade i ministarstvo spoljnih poslova zadržao za sebe, a ostale resore poverio istaknutim ustašama (Budaku, Kvaterniku, Puku i drugima). Pristupio je postepeno i smišljeno sprovođenju svoga unutrašnjeg polit, programa: progonu i uništavanju Srba, Jevreja i Roma, komunista i opozicionih Hrvata, Muslimana i svega što je bilo napredno. Pavelić i pojedini članovi vlade započeli su propagandistički pohod, usmerivši u početku strele mržnje u prvom redu na Srbe i Jevreje. Pri toj raboti najviše su se isticali Mile Budak, Mirko Puk, Mladen Lorković i drugi, a njen zadatak je bio da se hrv. Narod duhovno pripremi za koljački pohod, koji će ustaška vlada ubrzo započeti uz pomoć ustaške org. i policije na čelu s Didom Kvaternikom. Temelj te anarhičke i izdajničke despocije - kako taj isti Kvaternik naknadno naziva Pavelićevu vladavinu, posle gorkog svršetka u
emigraciji (1952) - predstavljala je Zakonska odredba za obranu naroda i države, koju je Pavelić potpisao već 17.apr. 1941. U njoj stoji: tko bilo.na koji način povrijedi ili
je povrijedio čast i životne interese hrvatskog naroda ili bilo na koji način ugrozio opstanak NDH ili državne vlasti, pa makar djelo ostalo samo u pokušaju, čini se
krivcem zločinstva veleizdaje; počinitelja odnosno krivca stići će kazna smrti, a za sudovanje po toj odredbi postavljaju se po potrebi izvanredni sudovi od tri osobe,
koji će suditi po hitnom postupku. Tako je režim odmah imenovao prvi preki sud u Zagrebu, pa zatim u Karlovcu, Gospiću, Varaždinu, Tuzli, Banjaluci, Bjelovaru,
Osijeku i drugde. Ti su sudovi poslovali po hitnom postupku, donoseći osude, dakako - na smrt. Na međunarodnom planu trebalo je pristupiti podeli plena nakon kapitulacije JV. Taj dogovor bio je ostvaren na sastanku šefova diplomatije Italije i Nemačke u Beču 21. i 22. apr.1941. U toku tog sastanka očitovala se, po izjavi samog Hitlera polit, nezainteresiranost Nemačke za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Pored toga, Ćano i Ribentrop su zaključili da ital. strana otpočne što pre pregovore s Pavelićem o budućem razgraničenju i eventualnim polit.-ustavnim odnosima između NDH i Italije (pitanje personalne unije između njih i dr., o čemu su već postojale i određene obaveze s Pavelićeve strane prema Italiji). U skladu s bečkim zaključcima otpočeli su pregovori između Paveliča i Musolinija, vođeni posredstvom ital. otpravnika poslova R. Kazertana. U Ljubljani je došlo do sastanka Cana i Pavelića 25. apr. 1941. Za taj sastanak je ital. ministarstvo spoljnih poslova pripremilo dva predloga. Po jednom čitava jadranska obala od Rijeke do Kotora, došla bi pod vlast Italije; po drugom, koji je u teritorijalnom pogledu bio nešto umereniji, predviđen je polit.-ustavni naslon ustaške države na Italiju. Pavelić je izašao sa svojim protupredlogom prema kojem bi ustaškoj Hrvatskoj pripao deo Dalmacije po Londonskom paktu (1915), ah je istovremeno pokazao spremnost da pregovara o predloženom naslonu ustaške države na Italiju. Nastavili su pregovore diplomatskim putem, i na kraju je došlo do sastanka Musolini - Pavelić u Tržiču (Monfalcone) i tu su oni parafirali pripremljene instrumente, koje će 18. maja u Rimu svečano potpisati. Tzv. Rimske ugovore sačinjavaju tri temeljna dokumenta: Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije, Sporazum o pitanjima vojničkoga značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te Ugovor o jamstvu i suradnji između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije, a pored njih i Zaključni zapisnik. U ugovoru o razgraničenju izričito se govori o sastavnim dielovima Kraljevine Italije na račun hrv. etničkog područja. Po ugovoru Italiji su pripali bivši kotari Kastav, Sušak (s nešto izuzetka), Čabar, deo delničkog kotara, grad Bakar, pa ostrva Krk, Rab, Zadarski arhipelag i niz manjih ostrva; područje uz obalu od Jablanica do rta Privlake, a zatim kopnom do Novigradskog mora, pa opet prema moru zahvatajući čitavo područje Šibenika i Trogira, kao i grad Split s predgrađima; zatim ostrva Čiovo, Drvenik, Šolta, Vis, Biševo, Sveti Andrija, Jabuka i niz manjih ostrva u susedstvu, te Korčula i Mljet. Dalje, granica je zahvatala i bivši kotar Boka Kotorska. Tako je Italiji pripao najrazvijeniji deo jadranske obale. U drugom dokumentu NDH je preuzela obavezu da na svom obalnom području neće podizati nikakve vojne objekte i baze, te da neće držati ratno brodovlje, izuzev nekoliko jedinica za potrebe finansijske i policijske službe. U trećem je vazalna podređenost ustaškog režima Rimu došla do svog punog izražaja, jer se u njemu, pored ostaloga, navodi da fašist. Italija preuzima jamstvo za političku nezavisnost Kraljevine Hrvatske i za njezinu teritorijalnu cjelovitost u granicama koje će se odrediti u sporazumu sa zanimanim državama. Dalje se NDH obavezuje da neće preuzimati međunarodnih obaveza, koje bi se kosile s navedenim jamstvom. U službenoj obavesti o potpisivanju ugovora koju je objavila štampa NDH stoji da je uspostavljena Kraljevina Hrvatska i da je ustaški poglavnik prilikom audijencije kod ital. kralja u ime Hrvatske, na temelju zaključka hrvatskog državnog vijeća i hrvatske državne vlade, ponudio krunu kralja Zvonimira vladarskoj kući Savoja. Nosiocem te krune određen je vojvoda od Spoleta. Poslije toga hrvatski će narod prema svom tradicionalnom pravu donijeti potprebnu odluku u vezi sa izborom kralja. Dojam što su ga ti Rimski ugovori izazvali u narodu bio je porazan i oni su jasno pokazali o kakvom se režimu u Zagrebu zapravo radi. I nemački general u Hrvatskoj Horstenau je to zapazio, pa je u svom telegramu Vrhovnoj komandi od 19. maja ovako sažeo situaciju: Sinoć objavljeni Rimski ugovori djelovali su u čitavoj Hrvatskoj porazno. Mržnji na novu hegemoniju, koja se rasplamsala do krajnosti, pridružuju se strah od jačanja srpskog pokreta (pod tim Horstenau podrazumeva ustanički pokret uopšte, ne praveći tada nikakvu razliku), pokreta što ga Italija nesumnjivo već sada pomaže na jugoistoku nekadašnjega jugoslavenskog prostora, kao i razočaranje Njemačkom. Pavelić se nadao da će kod Hitlera naći neku podršku, iako je Hitler prilikom bečkog sastanka Ćano- Ribentrop decidirano bio izjavio da je Rajh u principu politički nezainteresovan u hrvatskim pitanjima. Neobavešten o tome, Pavelić je opet izražavao želju da bude primljen kod vođe Trećeg Rajha. Do toga sastanka je došlo 6. juna 1941. u Berghofu. Tom prilikom Hitler je dao zeleno svetlo Paveliću za krvavi teror izgovorivši u vezi s planovima o preseljavanju stanovništva reći koje ustaški poglavnik nije zaboravio sve do svog bekstva iz Zagreba: Uostalom - ako hrvatska država želi biti sasvim solidna, mora se pedeset godina voditi nacionalno netolerantna politika jer iz pretjerano velike tolerancije u tim pitanjima nastaju samo štete. Ubrzo zatim, 15. juna 1941, Pavelić je u Veneciji potpisao instrument o pristupu NDH Trojnom paktu, da tako i formalno posvedoči ulazak ustaške Hrvatske u novi poredak Osovine. Na unutrašnjem planu posebno mesto zauzima uvođenje velikih župa, o čemu je Pavelić izdao posebnu odredbu 10. juna 1941. U njoj je velika župa definirana kao državna upravna oblast na određenom državnom području; njoj na čelu stoji veliki župan kao pouzdanik vlade, koji vodi cijelu građansku upravu u velikoj župi. Imenuje ga poglavnik, a odgovornost velikog župana, prema toj odredbi, jednaka je odgovornosti ministra. U toku juna i jula osnovane su ukupno 22 velike župe, s tim da je grad Zagreb bio izuzet iz sastava župe i bio podređen neposredno ustaškoj vladi. Pavelić je u jan. 1942. izdao odredbu o Hrvatskom državnom saboru da bi tako NDH predstavio kao nekakvog državnopravnog naslednika nekadašnje Hrvatske, u kojoj je delovao Sabor. Međutim, taj ustaški sabor nije bio dugog veka: nakon svog prvog zasjedanja je raspušten; no kao znak nekog kontinuiteta i dalje je životarilo predsedništvo Sabora, na čelu s Markom Došenom. Ustaški režim je od samog početka težio stvaranju tzv. čistog hrvatskog životnog prostora, koji će omogućiti egzistenciju čiste hrvatske nacije, za što je životni uslov prema izjavama i pisanju ustaških ideologa —istrebljenje u prvom redu Srba i Jevreja kao najvećih neprijatelja hrvatskog naroda. No, uzimalo se u obzir i unutrašnje prečišćavanje, tj. istrebljenje svih onih Hrvata i Muslimana koji su zbog svog nehrvatskog ponašanja označeni kao izdajnici čiste hrvatske nacije. Tako se postepeno stvarala jedinstvena praksa krvavog nasilja nad čitavim stanovništvom NDH, i to ne samo putem delovanja Pavelićevih posebnih sudova (izvanredni narodni sud, prijeki sud i pokretni prijeki sud) nego jednostavno - u masovnim pokoljima, u prvom redu Srba. Kasnije je režim pristupao akciji prisilnog pokrštavanja Srba i stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve, ali time im životna egzistencija nije postajala sigurnijom, jer su i nadalje bili izvrgnuti masovnom pokolju, hapšenju i odvođenju u konc. logore, među kojima je najzloglasniji bio onaj u Jasenovcu. Sve. to, pa i najkrvavije mere represija međutim nije moglo zaustaviti razmah narodnog ustanka pod vodstvom KPJ, i na tlu ustaške države. Situaciju na terenu vrlo plastično sažima jedan prikaz u leto 1943. ovako:

1. Iako su prošle dvije godine od osnutka NDH komunistički i partizanski pokret ne samo da nije likvidiran, već je svakim danom sve to jači. –
2. akcije partizana ne prestaju unatoč toga što se protiv njih poduzimaju akcije većeg vojničkog značenja. –
3. saobraćajne prilike postaju danomice sve slabije i nesigumije. –
4. prehrambene su prilike iz dana u dan sve to gore. –
5. prilike u upravi postaju upravo kaotične i
6. kao posljedica ovih gornjih 5 točaka povjerenje u državne vlasti je svakim danom manje, nezadovoljstvo sve veće.

Suočene s takvim razvojem stvari u jugosl. prostoru uopšte, nem. vojne komande su pojačavale vlastito angažiranje u pojedinim operacijama. Na sastanku s Pavelićem, održanom u firerovom Glavnom stanu u Vinici (Ukrajina) 23. sept. 1942. Hitler je ukazao na nem. interes za uspostavu mira i reda u NDH. Rajh nije tamo zainteresovan polit., ali zato trenutno saobraćajno. Osim tog čisto saobraćajno-tehničkog interesa, Nemačka ima, ipak, još opšti interes za učvršćenje ustaškog režima. Ako bi taj režim stalno ostajao labilan, a ne bi bio konsolidovan, postojala bi, po Hitlerovom mišljenju, opasnost da se, ipak, jednog dana ne pojave jugosl. programi. Pavelić je sa svoje strane pokazivao gde se sve nalaze središta nemira; kritikovao je svoje domobrane, da su im moral i izvežbanost loši; priznao je Nemcima i nadalje vođenje operacija, jer sam ima improviziranu vojsku. Ubrzo po povratku iz Ukrajine Pavelić je pripremio smjenu straže, koja predstavlja pad dinastije Kvaternik (oca i sina). Prilikom svoga trećeg susreta s Pavelićem 27. apr. 1943. u dvorcu Kleshajm kod Salzburga Hitler je ponavljao ono što mu je govorio 1942. god. o važnosti da se osigura put za snabdevanje preko teritorije ustaške države. Pavelić je obavestio i Firera o unutrašnjoj situaciji NDH. Pri prošlom sastanku morao ga je još informirati -govorio je on - da ima ustaničkih pokreta na mnogim mjestima NDH; osim toga, morao mu je tad priznati da ustaše same nisu u stanju da svladaju ustanike. No, sad mu može javiti da je gro partizana, Titovih bandi, u svom otporu slomljen. Još su samo pojedina žarišta nemira, koja moraju suzbijati pomoću zajedničkih policijsko--vojnih mera. U pogledu izobrazbe nove vojske NDH do jeseni će biti na raspolaganju jedna lovačka brig. i brig. planinaca, a ustaški odredi moći će se upotrebi ti zajedno s tim brigadom. tako da se on (Pavelić) nada kako će se zimi 1943/44. moći sam brinuti za mir i red u svojoj zemlji. Tad će nem. snage biti slobodne za druge ciljeve! Nakon kapitualcije Italije 1943. god. Hitler izdaje uputstvo o suzbijanju komunizma na Jugoistoku i u razgovoru s poslanikom Kašeom, velikim Pavelićevim zagovornikom, pokazuje znatnu suzdržljivost, čak i skepsu u pogledu životne sposobnosti ustaške države. Kasnije je Hitler primio predsednika Vlade N. Mandića (1. marta 1944) i u razgovoru Mandić je dodirnuo pitanje odnosa, stvorenih od strane Italijana i četnika, a zatim i partizana, koji su nakon izdaje Talijana znatno porasli. Hitler je istakao dve opasnosti, protiv kojih se moraju boriti: opasnost od partizana i od iskrcavanja saveznika. Za ovu drugu je napomenuo da će se postupno smanjivati ako se budu i dalje povećavale teškoće Engleza i Amerikanaca. Složio se s ocenom o dobrim borbenim kvalitetima ustaša i rekao da je ideološka trupa za jednu mladu državu neophodna i stoga će on (Hitler) svakoj želji da ustaše naoružaju pre drugih smesta izaći u susret. U znatno pogoršanoj situaciji, kada je na polit, horizontu ispadanjem Rumunije iz osovinskog tabora nastupio radikalan obrt na Jugoistoku, što se već bio najavilo u zaokretu Turske i izmeni držanja Bugarske, a da i ne spominjemo porast narodnog ustanka u svim delovima Jugoslavije - položaj ustaške države i njenog vodstva za nem. Vrhovnu komandu izmenio se. NDH se za nem. vrh pretvorila u jedinog saveznika koji mu preostaje! Zato je zanimljiv i razgovor što ga je Pavelić vodio s Hitlerom 18. sept. 1944. Firer je ukazivao na težak položaj Nemačke: Turska je okrenula kabanicu prekinuvši diplomatske odnose s Njemačkom, a Bugarska pokleknula pred Sovjetskim Savezom. Stoga će Njemačka biti prisiljena da evakuira grčke otoke i južni dio kontinentalne Grčke. U svakom slučaju od odlučne je važnosti da održe njemačke pozicije u Mađarskoj i tu neće prezati ni od najradikalnijih mjera. Njemačka je riješena da drži -napuštajući Erdelj - teritorij prave Ugarske i zemlje zapadno od linije Željezna vrata - Vardar! Upitan o situaciji u NDH, Pavelić je izjavio da su prošli kroz dve krize, od kojih je jedna nastala u vezi sa slomom Rumunije. Hrv. intelektualci, među njima i članovi vlade NDH (A. Vokić i M. Lorković), izgubili su veru u konačnu pobedu i zastupah stajalište da se mora - pre negoli se izgubi rat — nešto preduzeti da bi se omogućilo da Englezi pre Rusa stignu u Hrvatsku. Dodao je da su krugovi u NDH koji su ispovedah tu teoriju kompromisa održavali veze sa starom Radićevom strankom (HSS). Predlagali su mu da raspusti odrede ustaša i samo zadrži domobrane, jer, kad jednom Englezi dođu, neće hteti govoriti sa stranačkom vojskom. Druga kriza po Pavehću - nastala je u Hrvatskoj usled otpadanja Bugarske i ona je bila nešto jača nego prva, jer je nepr. razvio golemu propagandu šireći najgluplje tvrdnje o padu Zagreba i hapšenju poglavnika. Ta se kriza očitovala u povećanom broju diverzija, posebno na saobraćajnicama. Istovremeno se primećuje stanovito pogoršanje raspoloženja kod domobrana., osobito kod oficira koji su došh iz stare jugosl. vojske. To pogoršanje raspoloženja dovelo je - po njemu - do toga da su pojedine jedinice, koje su oficiri zaveli, prebegle partizanima. Kod kuće - izjavljivao je Pavelić - imamo dva neprijatelja: partizane i četnike. Hitler ga je upitao koliki je broj partizana i Pavelić je naveo brojku od 45.000 do 50.000 i izjavio, na dalja pitanja Hitlera, da je Titov aparat - kako izgleda -opet u potpunosti izgrađen i da se Tito sam samo delimično zadržava na kontinentu, češće na otocima. Hitler je upozorio Pavehća na važnost saobraćajnica: određene pruge poput one Zagreb-Zemun i Brod-Sarajevo-Mostar-Dubrovnik moraju se osigurati po svaku cenu. Pavelić je odvratio da se stabilizacija unutrašnjeg položaja u Hrvatskoj može unaprediti na dva načina: da se upućuju veće količine oružja ustašama i da nem. vojne vlasti u potpunosti obustave svaku, pa i indirektnu pomoć četnicima. Raspoloženje u hrv. narodu - tvrdio je Pavelić - apsolutno je pozitivno. Na pitanje Hitlera da li ne bi bilo moguće dočepati se Tita, odgovorio je Pavelić da bi to bilo teško, a pri tom je izrazio uverenje da Tito nije stvarni vođa partizana. Njega komunisti samo guraju napred budući da uživa stanoviti prestiž kao Hrvat iz graničnih predela Štajerske, što znači iz jednog kraja iz kojega potiču hrv. renegati. Najbolje sredstvo u borbi protiv Tita je pojačana org. i naoružanje ustaša. Kao neposredna posledica tih razgovora izašla je sledeća direktiva Vrhovne komande (od 20. sept. 1944): ustaše predstavljaju polit, temelj NDH i time njenih OS; svi nem. vojni uredi u Hrvatskoj moraju se nedvosmisleno i beskompromisno prilagoditi ustaškom kursu i pomagati ga; saradnja sa četnicima - u kojima ustaška vlada vidi opasnost za opstanak države mora se postupno i sitematski smanjivati; formiranje ustaških odreda ima se unapređivati pomoću naoružanja i naobrazbe; ima se pomoći formiranje dve ju ustaških div., povezano s eventualnim raspuštanjem dom. odreda; napuštanje dotad zaposednutih, za rat nevažnih položaja ima uslediti u sporazumu s vladom u Zagrebu; Banjaluku iz polit, razloga treba, osigurati pomoću hrv. posade. - Međutim, ništa nije više moglo pomoći: kola su nezadrživo išla sve brže nizbrdo. Pavelić se u danima koji su prethodili povlačenju ustaša zanosio mišlju o davanju posljednjeg otpora na tzv. Zvonimirovoj liniji, tj. na pravcu Varaždin - Koprivnica - Sisak - Petrinja -Karlovac, ah se i sam ubrzo uverio da se ništa slično ne može učiniti. Zbog toga ga je zaokupila nova misao o formalnoj predaji vlasti. Ponudio je tu dužnost najpre tadašnjem zagrebačkom nadbiskupu A. Stepincu, a zatim V. Mačeku, a pošto su obojica odbili, imenovao je 5. maja 1945. jednog svog službenika da on preda Zagreb. Kasno poslepodne 8. maja taj Pavelićev opunomoćenik pročitao je na radio-stanici proglas u kojem pozdravlja oslobodioce. To je i formalno bio kraj ustaške NDH.



Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 18 Jan 2012
  • Poruke: 600

Napisano: 10 Apr 2012 14:58

Moze li neko iz Hrvatske(ili neko ko ne zivi a zna ) da nam kaze sta danas djaci u Hrvatskoj uce o NDH?
Da li spominju genocid nad Srbima u NDH

Da li je tacno sto pise u Deklaraciji u genocidu nad Srbima Jevrejima i Romima:

Citat:
polazeći od neospornih činjenica da se u današnjoj Republici Hrvatskoj namjerno i
sistematski zatire sećanje na genocid koji su vlasti kvislinške Nezavisne Države Hrvatske
(koja je uključivala i područje današnje Bosne i Hercegovine, posebno muslimane
prozvane „cvijećem hrvatskog naroda“) tokom Drugog svetskog rata počinile nad
Srbima, Jevrejima i Romima


???

Dopuna: 10 Apr 2012 15:07

I sta mislite da li je tacna i sledeca konstatacija u Deklaraciji o genocidu nad Srbima Jevrejima i Romima
Citat:
- budući da istorijski dokazan genocid nad srrpskim, jevrejskim i romskim narodom
nikada nije bio predmet primjerene političke osude ni u titovoj komunističkoj
Jugoslaviji, ni u današnjoj Republici Hrvatskoj i da hrvatski narod nikada nije prihvatio
odgovornost za genocid koji je u njegovo ime počinjen,
kako je to inače uradio nemački
narod za holokaust koji su u njegovo ime izvršili nacisti,


Da li Titova Jugoslavija nije primereno osudila genocid ustasa nad Srbima?

Autori ne kazu da njie osudila vec da nije primereno osudila genocid.

I da li je hrvatski narod odgovoran za ustaski genocid(kolektivna krivica)?


Da li i potomci Hrvata koji su bili u partizanima treba da prihvate odgovornost za ustaski genocid?



offline
  • Pridružio: 05 Jan 2011
  • Poruke: 1037

Izveštaj generala Đuzepa Pijeka (Giuseppe Piechè) od 18. januara 1943. ministarstvu inostranih poslova o vojno-političkoj situaciji na teritoriji NDH
...
Politička slika Hrvatske uoči 1943. krajnje je konfuzna.
Zemlju muče duboki unutrašnji razdori; zatrovana je neutoljivom mržnjom i nezadovoljstvom koje rađa netrpeljiva, sektaška i varvarska politika odmazde, koju već više od godinu dana vodi partija na vlasti, sa rasnim predubeđenjima; dezorijentisana je i, rekao bih, zbunjena neprekidnim nizom grešaka koje je počinio režim svojim neurednim i protivrečnim pokušajima da reši mnogostruke probleme koji su nastali posle stvaranja nove države, a u vezi s ratom.
Ustaški pokret, duboko omrznut, izolovan, bez trunke ugleda, apsolutno je nemoćan da sam reši složenu situaciju u zemlji. 80% hrvatskog stanovništva potpuno i nepomirljivo je protiv tog pokreta; od ostalog stanovništva, dobrih 10% apolitički je nezainteresovano, pa se stoga može smatrati da je od čitavog stanovništva ustaštvu naklonjena samo slaba manjina od jedva 10% upisanih u partiju, ili onih koji se zbog poslovnih interesa drže nje.
...

Zbornik NOR, tom XIII, knjiga 3, Vojnoistorijski institut, Beograd, dokument 13, str. 42
http://www.znaci.net/00001/4_13_3_1.pdf

offline
  • Pridružio: 27 Okt 2011
  • Poruke: 1288

Gorski car ::Moze li neko iz Hrvatske(ili neko ko ne zivi a zna ) da nam kaze sta danas djaci u Hrvatskoj uce o NDH? Da li spominju genocid nad Srbima u NDH


Kad sam ja učio o drugom svjetskom ratu u osmom razredu, još tamo 2003. ili 2004. imali smo sasvim solidne knjige iz povijesti. Bilo je jasno stavljeno do znanja tko je bio tko, kakva je tvorevina bila NDH, tko je ubijan i zašto, Hrvati, Romi, židovi, Srbi itd itd. A što piše u današnjim udžbenicima i što djeca uče, to ne znam..

offline
  • vrabac 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 30 Dec 2010
  • Poruke: 4963

A koliko je vojnika ukupno prošlo kroz Ustašku vojnicu a koliko kroz Domobrane a koliko kroz legionare a koliko kroz ostale nemačke SS i italijanske bandenere formacije. Imali neko podatke makar okvirne?

offline
  • Pridružio: 29 Dec 2011
  • Poruke: 1478
  • Gde živiš: Usce dve Morave u jednu veliku

Tekst Nemosava o NDH je odlican! Odavno nisam u dahu iscitao nesto sto je faktografsko i vrvii od cinjenica, a pritom je veoma zanimljivo!

offline
  • Pridružio: 20 Mar 2012
  • Poruke: 723

vrabac ::A koliko je vojnika ukupno prošlo kroz Ustašku vojnicu a koliko kroz Domobrane a koliko kroz legionare a koliko kroz ostale nemačke SS i italijanske bandenere formacije. Imali neko podatke makar okvirne?

Ministrom hrvatskog domobranstva, koje se sastoji od kopnene, zračne i pomorske
vojske te oružništva, imenovan je Slavko Kvaternik. Hrvatsku vojsku nije bilo dovoljno
samo ustrojiti, nego ju je trebalo i opremiti, poglavito naoružati. No, to nije bilo lako.
Od razoružane jugoslavenske vojske u Hrvatskoj nije ništa ostalo. Ako je nešto i ostalo,
bilo je bezvrijedno zbog zastarjelosti. Kako u Hrvatskoj nije bilo vojne industrije,
naoružavanje i opremanje hrvatske vojske bilo je vezano za uvoz iz Njemačke i Italije. I
iz tih zemalja uvoz je bio jako ograničen, pogotovo iz Italije, koja je surađivala sa
srpskim četnicima. Radi toga se je naoružavanje hrvatske vojske znalo svesti na nabavke
iz Njemačke. I ta nabavka iz Njemačke obavljala se pretežito u obliku izravnoga
naoružavanja hrvatske vojske koja se borila zajedno s njemačkim postrojbama u
Hrvatskoj i na istočnom bojištu. Pri ustrojavanju hrvatske vojske nije zaboravljena ni
tradicija hrvatskoga domobranstva, koja je izgrađena od njegova osnutka 1858. sve do
ukinuća 1918. Pri tome je sačuvano i ugrađeno u hrvatskog vojnika sve ono što ga je
krasilo i čuvalo od utjecaja sa strane, odgajajući ga da bude vojnik svoga naroda, da brani
i čuva slobodu svoga naroda, bez ikakvih osvajačkih težnji. Odmah u početku
ustrojavanja hrvatske vojske, 30. srpnja 1941. izrađen je prvi njezin Propisnik, koji se
nije smatrao konačnim, pa je kasnije dopunjavan. Isto tako je izrađen i Službovnik, te
naputak za tjelovježbu i bojnu izobrazbu. Doneseni su i svi popratni vojni propisi za
stegovni i kazneni postupak. Poseban se vodilo računa o tome da se napusti vojno
nazivlje iz jugoslavenskoga doba, te se vrati hrvatsko vojno i ratno nazivlje.
Postrojavanje Hrvatskih oružanih snaga vršeno je postupno u određenim vremenskim
razmacima. Najprije se pristupilo ustrojavanju kopnene vojske, koju su činile:
Domobranstvo, Ustaška vojnica i Oružnistvo. Prve postrojbe sastojale su se od: 1.
Poglavnikove Tjelesne Bojne, koju su u početku činile ustaše, povratnici iz emigracije; 2.
Hrvatske seljačke i građanske zaštite; 3. Dragovoljaca ustaških stožera, logora i tabora; 4.
Dragovoljaca sinova i braće povratnika - emigranata; 5. Časnika i dočasnika bivše
Austro-Ugarske, te također časnika i dočasnika jugoslavenske vojske koji su se priključili
hrvatskoj vojsci; 6. Dragovoljaca hrvatskih sveučilištaraca,takozvanih “trolistaša"; 7.
prvih dragovoljaca Poglavnikove Tjelesne Bojne i 8. Hrvatskog oružništva.
Zbog nedostatka oružja, streljiva i opreme, tek u kolovozu i rujnu 1941. izvršeno je prvo
novačenje. Tim novačenjem obuhvaćeno je oko 43.000 momaka, koji su nastupili kao
vojni obveznici, služiti vojni rok. Iza toga je nastavljeno redovito dalje novačenje vojnih
obveznika u regularnu hrvatsku vojsku. Prema prikazanom stanju u mjesečniku
“Nezavisna Država Hrvatska”, br. 11 za studeni 1992. pod naslovom: “Postrojenje i
brojčano stanje HOS-a 1941.-1945.", brojčano stanje hrvatske vojske koncem 1941. bilo
je kako slijedi:
Ustaške postrojbe:
15 bojni s 9.300 momaka, te dvije prometne bojne s 1.200 dragovoljaca, što znači
sveukupno 10.500 ustaša.
Domobranstvo:
15 pješačkih pukovnija - 27.000 vojnika
12 topničkih sklopova, svaki po dvije polubitnice od 2 topa - 3.600 vojnika
4 obkoparske bojne - 2.600 vojnika
1 konjanička pukovnija - 1.100 vojnika
18 oklopljenih kola - 100 vojnika
pozadinska služba - 15.000 vojnika
Oružništvo:
Oružničke postaje - 6.000 oružnika
Novaci:
Unovačeni za redovnu vojsku - 43.000 momaka
Ukupno brojno stanje HOS-a krajem 1941. iznosilo je, dakle, 108.900 momaka, u što
nisu uračunati pripadnici 369. divizije koja je na Istočnome (ruskom) ratištu.
Usporedno sa snagama koje su djelovale na području NDH tijekom 1942. ustrojena je od
3.000 dragovoljaca pješaka i 1.000 zrakoplovaca te nekoliko stotina mornara, 369.
pješačka pukovnija, koja je nešto kasnije prozvana “Vražja pukovnija". Ona je upućena
na istočno bojište, u sastavu njemačkih oružanih snaga, a potom se nakon staljingradske
bitke vratila u Hrvatsku i djelovala pod imenom “Vražja divizija".
S uspostavom obnovljene države Hrvatske sve je trebalo početi ispočetka. Organizirati
državu, ustrojiti vojsku, organizirati i osigurati opskrbu kako pučanstva, tako i vojske,
uspostaviti promet, postaviti u funkciju proizvodnju, staviti pod kontrolu sve državne i
javne ustanove i službe, te omogućiti građanima miran život. U takvim se okolnostima
ustrojavala i naoružavala hrvatska vojska u tijeku četverogodišnjeg rata. To se činilo
koliko se moglo i kako se moglo. Ta je vojska, iako još u ustrojavanju, imala presudnu
ulogu u obnavljanju države Hrvatske, u njezinoj obrani, u čuvanju njezinih granica i
sigurnosti njezinih građana, omogućavajući im, iako u ratnim okolnostima, donekle
miran život. Uza sve ratne prilike i neprilike, hrvatske su oružane snage rasle i moralno i
borbeno. Iako im je bio najveći problem naoružavanje, ipak su i tome znale doskočiti na
razne načine. Tako su značajnije pojačale svoje naoružanje otetim oružjem od talijanske
vojske prigodom kapitulacije u rujnu 1943. godine. Tako su se oružane snage Nezavisne
Države Hrvatske iz godine u godinu i brojno i borbeno jačale. One su koncem 1944.
brojile:
- 3 ustaške divizije, druga i peta sačinjavale su Poglavnikov tjelesni sdrug. - 25.000
vojnika,
- 15 pješačkih divizija, postrojenih u 3 gorska sdruga, 4 lovačka sdruga i 23 ustaška
sdruga - 76.500 vojnika
- 3 hrvatske pješačke divizije (Vražja, Tigar i Plava) - 33.000 vojnika
- 1 brzi ustaški sdrug - 1.600 vojnika
- 1 ustaški obrambeni sdrug - 7.000 vojnika
- 8 stajaćih sdrugova sposobnih za mjesnu obranu - 8.000 vojnika,
- 1 prva dopunska divizija (novaci) - 4.000 vojnika
- Oružništvo - 10.000 oružnika
- Pozadinska služba - 70.000 vojnika.
Sveukupne HOS-ove snage pod hrvatskim zapovjedništvom: - 235.100 momaka
Postrojbe pod izravnim njemačkim zapovjedništvom:
1 "Handžar" divizija - 18.000 vojnika i
1 oružnička divizija u kojoj je bilo i Hrvata - 5.000 oružnika
Sveukupne kopnene snage: - 258.100 momaka.
Od ovoga ukupnog broja pripadalo je borbenim postrojbama 171.100 boraca, od kojih
18.000 izvan hrvatskih granica. Početkom 1945. godine provedeno je novačenje na koje
se odazvalo oko 10.000 novaka, od kojih su ustrojena 4 ustaška, dopunska sdruga ( XXI.
- XXIV.), pod zapovjedništvom generala Božidara Zorna, koji su postali dio 2. dopunske
divizije sa sjedištem u Zagrebu. Koncem ožujka 1945. preustrojene su hrvatske oružane
snage. Tim preustrojem nastali su vojni sborovi i to:
I. Poglavnikov tjelesni sbor:
Zapovjednik sbora je general Ante Moškov.
Njegovo je podhvatno područje Varaždin - Koprivnica. Sbor se sastojao od:
- Udarne ustaške divizije sa zapovjednikom generalom Rudolfom Šimićem, a kasnije
generalom Antom Nardellijem;
- 2. ustaške divizije sa zapovjednikom generalom Mirkom Gregorićem i
- 5. ustaške divizije sa zapovjednikom Rafaelom Rankom vitezom Bobanom.
II. Ustaški sbor:
Zapovjednik sbora je general Vjekoslav Maks Luburić. Njegovo je podhvatno područje
Sunja - Sisak - Petrinja.
U sastavu sbora su:
1. divizija, sa zapovjednikom generalom Julijem Fritzom;
17. divizija, sastavljena od 12. i l4. divizije, sa zapovjednikom pukovnikom Alarihom
Deškovićem i
18. ustaška udarna divizija, složena od Ustaške obrane i dijela Radne službe, sa
zapovjednikom Zbiljkom Mayerom.
III. Ustaški sbor:
Zapovjednik sbora je general Artur vitez Gustović. Njegovo je podhvatno područje Ivanić
Grad.
U sastavu sbora su:
- 3. divizija sa zapovjednikom generalom Krunoslavom Stjepanom vitezom Peričićem;
- 7. divizija sa zapovjednikom generalom Stjepanom Mifekom:
- 9. divizija sa zapovjednikom pukovnikom Josipom Pletikosom i
- 8. divizija (nepotpuna) sa zapovjednikom generalom Romanom Domanikom.
IV. Vojni sbor:
Zapovjednik sbora je general Josip vitez Metzger. Njegovo je podhvatno područje Dvor
na Uni - Dubica.
U sastavu sbora su:
- 4. divizija, sa zapovjednikom generalom Zdenkom Begićem;
6. divizija sa zapovjednikom generalom Vladimirom Metikošom i
15. divizija (nepotpuna), sa zapovjednikom generalom Milanom Čudinom.
Vojni sbor.
Zapovjednik sbora je general Ivo Herenčić. Njegovo je podhvatno područje Karlovac -
Gospić. U sastavu sbora su:
- 10. divizija sa zapovjednikom pukovnikom Krešimirom Kurajom;
- 11. divizija sa zapovjednikom pukovnikom Stankom M.Aleksićem i
- 13. divizija sa zapovjednikom generalom Ivanom Brozovićem.
Izvan sborova ostala je 16. divizija, koja je bila 1. posadna divizija u Zagrebu.
Strategijski zadatak ovako ustrojenih sborova bio je braniti široki prostor oko Zagreba,
počam od istočnih ogranaka Bilogore, zatim duž toka rijeke Ilove do njezinoga utoka u
Savu, Savom do Siska, te tokom rijeke Kupe do Karlovca. Istaknute postave ovoga
područja bile su u Gospiću s vezom na Karlovac i Dvor na Uni, s vezom preko
Kostajnice na Dubicu. Zbog popuštanja Kozačke divizije, koja se nalazila u sklopu
njemačke vojske, te ostalih njemačkih divizija koje su bile umetnute među hrvatske, i još
najviše zbog pomanjkanja streljiva, izvršenje ovoga plana i zadatka postalo je nemoguće.
Tijekom travnja 1945. izostala je svaka dobava streljiva, radi čega je donesena odluka o
povlačenju preko Slovenije u Austriju, što je početkom svibnja i učinjeno, u neprestanom
dodiru s neprijateljem koji je napadao.

offline
  • vrabac 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 30 Dec 2010
  • Poruke: 4963

Коликоје онда Хрвата и Бошњака било у Партизанима у истом периоду.
Ако су ове цифре тако велике испаде негде 5 највише 10 процената?

offline
  • Pridružio: 05 Jan 2011
  • Poruke: 1037

U ovome što je naveo-iskopirao nemosav1 ima prilično netačnosti.
Ipak, broj Hrvata pod oružjem u službi NDH i Wehrmahta bio je jako veliki.
Prema jednom Pavelićevom izveštaju od 1. IX 1943, taj broj je iznosio 262.000 ljudi (uključujući muslimane).
Nasuprot ovome što se gore tvrdi, većina je bila pod neposrednom nemačkom komandom - oko 70.000 u sastavu nemačkih formacija (3 legionarske i SS divizija), a daljih 90.000 u jedinicama pod neposrednom nemačkom taktičkkom komandom, u sastavu nemačkih korpusa (navodim po sećanju, izveštaj mi nije sad pri ruci).

Da sad ne prekopavam, broj Hrvata u NOVJ tokom jeseni 1943. bio je otprilike 50-60.000.

Brojevi su često varljivi.
A s druge strane. često su i zanimljivi i rečiti.

Jedno poređenje:
a) Prema popisu žrtava terora + boraca iz 1964, stradalo je 83.400 Hrvata i blizu 250.000 Srba iz NDH. Znači, verovatnoća da strada Srbin u NDH bila je oko 9 puta veća nego verovatnoća da strada Hrvat. (uključujući Istru i sl.)
b) prema istom popisu, stradalo je otprilike jednako Hrvata iz NDH i Srba iz Srbije. Znači, verovatnoća da strada Hrvat iz NDH bila je oko 50% veća nego verovatnoća da strada Srbin iz Srbije (isključujući Srem).

offline
  • Pridružio: 03 Apr 2008
  • Poruke: 5790

Nisu bile tako velike, ima dosta gresaka u ovom navodu. Na primer sledece:

Citat:- 3 hrvatske pješačke divizije (Vražja, Tigar i Plava) - 33.000 vojnika

Ovo su bile njemacke divizije, sastavljene od vojnika hrvata i njemaca i njemackog oficirskog kadra i nikad nisu bile struktuirane u NDH, niti su ikad NDH mogli zapovjedati njima.

- 369 Vrazja Divizija
- 373 Tigar Divizija
- 392 Plava Divizija.

A i brojke koje su date za jedinice su mozda planirane, ali nikad u potpunosti ostvarene, tako da je brojka od 108.900 pripadnika HOS-a u 1941 i 258.100 pripadnika HOS-a krajem 1944 godine samo lepa zelja i nista vise.

Ako se ne varam, ovaj tekst koji je @Nemosav1 postavio, je iz knjige "Oružane snage NDH - sveukupni ustroj" autora Damira Jug-a, ili sa interneta preuzete iz teksta MOJE USPOMENE NA ORUŽANE SNAGE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
O objektivnosti oba autora imam poprilicne sumlje. Wink

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 1327 korisnika na forumu :: 42 registrovanih, 6 sakrivenih i 1279 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 3195 - dana 09 Nov 2023 14:47

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: A.R.Chafee.Jr., antonije64, babaroga, Battlehammer, Bubili, cenejac111, cikadeda, CikaKURE, darkangel, Dimitrise93, Dorcolac, DPera, draganl, Faki-Valjevo, FileFinder, galijot, GandorCC, hooraay, hyla, ikan, Istman, kihot, kolle.the.kid, krkalon, Krvava Devetka, kybonacci, Lieutenant, Mcdado, mercedesamg, MilosKop, milutin134, Mixelotti, nemkea71, nick79, Parker, prashinar, robert1979, royst33, S-lash, Smd, vathra, wolf431