offline
- Pridružio: 25 Apr 2010
- Poruke: 196
|
Il Protocollo Navale ( Pomorski protokol) koji je donesen 8 februara 1947 godine Italija je bila obavezna zemljama pobednicama oredati brojne pomorske jedinice na račun ratne reparacije. Takav slučaj je bio sa podmornicama, prema nekima radi se o 39 podmornica dko drugi tvrde da je taj broj bio 52.
Većina podmornica negde oko 27 klasa R i CB je uništen rezanjem.
Italija je planirala da sačuva neke primerke podmornice kroz različitu namenu i time očuva jezgro podmorničke folete koja bi se razvila u budućnosti, a preokret je nastao spletom istorijskih okolnosti i ulaskom Italije u NATO.
Podmornice klase Enriko Toti
Podmornice klase toti bile su prve Italijanske podmornice koje su izgrađene u posleratnom periodu prema sopstvenom projektu i u italijanskom brodogradilištu Monofalkone. Prema klasifikaciji uvrštene su kao male obalne podmornice i lovci na podmornice.
Izgrađene su četiri podmornice: Enriko Toti ( S-506), Entilo Banđolini ( S-507), Enriko Dandolo ( S-513) i Lazaro Moćenigo ( S-514).
Prve dve serijske podmornicaeklase Toti izgrađene su 1965, a druge dve 1967, a ušle su u operativnu upotrebu 1968, dok je poslednja podmornica Lazaro Moćigeno ušla u operativnu upotrebu 1969 godine prošlog veka. U flotnu listu podmornice su uvedene 1971 godine, podeljene u dve grupe sa bazom u Augusti pod komandom podmorničkih snaga italije u Tarantu.
U razvoju podmornica klase Toti, Italijani su koristili nemačka iskustva u gradnji podmornica tokom Drugog svetskog rata. Podmornice su dobile jednostavan ali čvrst trup izrađen od kavlitenog čelika. Pramac i krmu činili su dve sekcije koje su spojene sa trupom i predstavljaju kompaktnu celinu bez nadgrađivanja.
Pogon podmornice obezbedila su dva dizel generatora FIAT/BENZ tipa MB 820 N/1 koji su u površinskoj i šnorkel vožnji punili akumulatorske baterije koje su pokretale u podvodnoj vožnji elektromotor MEP ( Motore Elettrico di Propulsione) proizvođača Simens spojenog sa pogonskom osovinom koju je činio propleler sa pet krilaca. Ovim pognom postignuto je samnjenje šuma nastalog kavitacijom. Uz nisku šumnost podmornice su imale odlične manevarske mogućnosti.
Što se tiče naoružanja podmornice klase Toti prenaoružavane su čak tri puta:
1. Korištena su stara nemačka torpeda G6E i G62EF,
2. Američka torpeda TDC MK3 i torpeda Mk37
3. U završnoj verziji podmornice su konačno prenaoružane sa četri torpedan aparata od 533 mm tipa Whitehead B 516 smeštena na pramcu
Podmornice klase Toti imale su mogućnost ukrcavanja dodatnih šest torpeda Whitehead tipa A 184 u rezervi do šest komada ili u kombinaciji sa morskim minama tipa MP 80, VS SM 600.
Upravljanje lansiranim torpedima obavljalo se navigacijskim radarom SMA3RM 20A/SMG, koji je kasnije zamenjen sa MM/BPS-704, sonarom MD 64, indikatrom radarskog signala BPR-2 i periskopom ESM MM/BLD Zeiss.
Radna dubina podmornice je bila 150 metara, a najveća dubina ronjenja 300 metara.
Problem podmornica klase Toti bila je mala autonomija kretanja. Projektovane su za delovanje u uskim morima, morskim prolazima, sa dovoljnim protivbrodskim i protivpodmorničkim mogućnostima.
Izgradnja podmornica klase Toti omogućila je italijanskoj mornariic, inženjerima i projektantima da dođu do dragocenih iskustava u projektovanju podmornice i sklopova što će se posebno istaći u izgradnji nove klase italijanski podmornica Sauro.
Iz naoružanja Italijanske ratne mornarice podmornice Toti klase počeli su da se povlače 1990 tih godina 20 veka prve dve od 1991-1993, a poslednja dva primerka od 1996 do 1999 godine 20 veka.
TT podaci
Tip: obalska/lovac podmornica
Izgrađeno : 4 primerka
Godina gradnje: 1965-1968
Deplasman: površinski 535 tona, podvodni 591 tonu
Dimenzije: dužina 46,2 m, širina 4,7 m, visina 4 m
Pogon: 2x dizel motora, 1 x elektromotor
Brzina: površinska 9,7 čvorova, podvodna 14 čvorova, maksimalni domet 3000 nautičkih milja pri brzini od 5 čvorova, maksimalna dubina ronjenja 300m
Posada: 26 članova
Podmornice klase Sauro:
Ova klasa podmornica izgrađivana je prema projektu iz 1960 tih godina i tehničkim specifikacijama s početka sedamdesetih godina gradnjom prve četiri podmornice sa po dve u svakoj seriji, koje su međusobno različite prema karakteristikama i ugrađenoj opremi.
Podmornice klase Sauro u odnosu na klasu Toti bile su duže za 20 m, 1000 t površinskoh i 1100 podvodnog deplasmana.
Klasa Sauro je isto projektovana i izgrađena u brodogradilištu Monofalkone i za razliku od klase Toti koja je bila obalska podmornica, Sauro je projektovan za otovreno more.
Klasu podmornica čine: Nazario Sauro ( S-518), Karlo Fećia di Kosato ( S-519) izrađene u prvo seriji; Leonardo Da Vinči ( S-520) i Đulijano Markoni ( S-521), treća serija čine nove dve podmornice Salvatore Pelosi ( S-522), Đulijano Prini ( S-523) i poslednja četvrta serija Primo Longobardo ( S-524) i Đanfranko Gacana Priarođija ( S-525). O podmornicama klase Sauro verzije III i IV biće reči kasnije.
Prve dve serije podmornica klase Sauro porinute su u more u periodu između 1976/1991 godine, a u operativnu upotrebu počele su da ulaze: prva 1980, druga 1982, teća 1988/1989 i četvrta serija 1993/1994 godine.
Posle uvođenja prve dve podmornice nove klase u pdmorničkoj bazi u Tarantu formirana je 1. Gurpa sa komadom u istimenoj bazi.
Između samih podmornica prve tri serije postoje razlike u unutrašnjosti trupa to je kod četvrte serije podmornica uočljivije kako u unutrašnjosti tako i na spoljašnosti podmornice jer je IV serija mnogo većih dimenzija.
U izradi trupa učestvovale su i firme iz SAD jer su u gradnji podmornice korišćene nove metode zavarivanja, upotrebljen je čvršći čelik HY-80. Oblik trupa nastao je na osnovu projekta amerikanca Dejvida Tejlora. Materijal i primenjena tehnologija omogućili su povećanje operativne dubine ovih podmornica na 400 metara.
Dužina trupa kod prve tri podmornice bila je 40,4 m, a kod poslednje serije iznosila je 42,9 m kod četvrte serije.
Unutrašnjost trupa podmornice sastavljena je od odeljaka između kojih je moguće kružno horizontalno kretanje posade. Podmornica je podeljena po visini na tri palube, a po dužini na dva vodootporna prostora čime se povećala otpornost posade na preživljavanje ekstremnih situacija. Između krmenog i prmaačnog prostora smešten je komandni most, a u gornjem delu pramca se nalazi torpedno odeljenje, koje je takođe namenjeno za smeštaj posade, kao i stanica za elektroauksitčne senzore. U donjem delu ovog prostora nalaze se tri rezervoara od kojih je jedan sa dizel gorivom.
U centralnom delu podmornice tj gornjem delu je borbeno operativni centar i prosotrije za smeštaj oficira i podoficira uključujući kuhinju i zajednički menzu. U donjem delu smeštene su dve akumulatorske baterije od kojih svaka ima 148 elemenata.
U krmenom delu iznad dva prednja rezervoara goriva smešten je dizel generator sa upravljačkim pultom i propulzivni elektormotor, a za upravljanje podmornicom na kmri su postavljena klasično razmeštena kormila prvca i dubine. Na pogonskoj osnovi nalazi se pogonski propler srpstog oblika koji omogućava apsorbciju i smanjenje vibracija i šumova. Elektroakustični senzori postavljeni su sa bočne strane komandomg mosta.
Pogon: čine tri dizel generatora GMT A 210.16M i jedan elektormotor MEP Msreli. vPrve serije imale su brojne tehničke probleme koje su na III i IV seriji konačno otklonjene.
Promene od prve do četvrte serije vidljive su najviše u trećoj seriji unutar borbenog operativnog centra. Ugrađene je sistem za upravljanje i kontrolu rada pogonske grupe sistemom tipa SADCOM I SEPA 8518. Sistem u četvrtoj seriji zamenjen je naprednom verzijom ovog sistema.
Naoružanje; sastoji se od šest pramačnih torpeda kalibra 533 mm tipa Whiteread B516 smeštenih u dva nivoa sa po tri cevi, a iz njih se mogu lansirati torpeda Whitetead A-184 dvostruke namene i protivbrodska i protivpodmornička torpeda borbeni komplet iznosi 12 torpeda.
Podmornice klase Sauro mogu polagati i na dnu leženje mine koje se zavisno od načina polaganja mogu ukracati s spoljne strane podmornice i položiti 24 mine. Ili kroz torpedne cevi uz ukrcavanje samo dva torpeda i na taj način se može položiti 20 mina. U upotrebi su mine tipa MR -80, MP-80. MURENA, SEPPIA.
Uz minimalno priilagođavanje u trećoj i četvrtoj seriji omogućeno je lansiranje protiv brodskih raketa Sub Harpun i Aerospitale Exocet SM-39protiv površinskih ciljeva .
TT podaci:
DEPLASMAN: površinski i podvodni: 1.456/1631 t; III i IV serija 1.476/1682,
Dimenzije: dužina, širina i visna 63,9x6,8x5,7m: III i IV serija: 64,4x6,8x5,6m
Dubina ronjena 300, III i IV serija 400 metara
Podmornice klase Todaro
Podmornice klase Todaro ( S-526) i Sećire ( S-527) predstavljaju posledje izgrađene podmornice u Italijanskoj ratnoj moranirici. Ovaka klasa podmornica je nešto drugačija jer nije projektovana u Italiji, nego je zasnovana na novom nemačkom pipu podmornice Tip 212 A, ali sa odrđenim specifičnostima za razliku od Nemačke verzije.
Uvođenje Salvatore Todara u operativnu upotrebu napravljen je pomak u razvoju flote, a u mornairci tvrde da ova podmornica nije prirodna zamnena za Saura nego nešto posve novo.
Kao i ostale podmornice izgrađena je u bordogradilištu Monofalkone
Italijanska podmornica ima ugrađen sistem za spasavanje posade, sama konstrukcija je drugačija kao i mogućnosti za mseštaj posade i opreme.
Podmornica projektovana da štiti interese Italije na Mediteranu.
TT podaci
Dužina: 56m
Širina: 7 m
Deplasman 1830 t
Brzina: 20 čvorova
Operativna dubina 300m, Maksimalna: 400m
Posada 24 člana
|