offline
- kenny74
- Novi MyCity građanin
- Pridružio: 17 Maj 2014
- Poruke: 23
|
Teško je ne primjetiti da je Koča Popović bio izuzetna osoba, izuzetnih vrlina. Moguće da u cijelom tom komunističkom ratnom i poratnom rukovodstvu nije bilo kompletnije osobe od njega. Imao je slobodan, a vrlo discipliniran duh, koji ga je u kombinaciji sa očitim elitnim obrazovanjem činio dosta superiornim svim plitkoćama i sirovostima ovoga podneblja. Kad se proučava njegov lik i djelo, vrlo brzo postaje jasno da je Koča redovito bio osoba koja najprije i najtočnije anticipira pojedinu situaciju i dalji razvoj događaja. I usprkos tome, čovjek je od početka do kraja bio izrazito samokritičan, preispitivao je redovito sve svoje ideje i odluke, uvijek tražeći najbolje. Meni je kod njega jako fascinantno da je jedan društvenjak po formalnom obrazovanju, studirao je filozofiju, ispao tako točan i praktičan u mnogim životnim potezima, bez da je gazio vlastite visoke moralne i etičke standarde.
Primjećujem da je korijen kritičnih postova na ovoj temi teza da je Koča Popović radio protiv srpskih interesa, ili barem, da nije radio dovoljno za iste. Moj stav da je bio istinski patriot, koji je za Jugoslaviju dao dosta i postignuo dosta. Dakle, vidio je najbolje za budućnost Srbije kao dijela Jugoslavije, a pitanja suprotnih stavova po tom pitanju i nisu baš pretjerano relevantna za ocjenu njegovog lika i djela. Dakle, bio je jugoslavenski patriota, i zadužio je Jugoslaviju jako puno, bez da ju je igdje oslabio ili osramotio.
Proučavajući njegove životne izbore, jednostavno je teško ne ostati fasciniran najprije njegovim očitim moralnim dignitetom, kao i očitim jakim intelektom.
Još kao mlad student u Parizu je postao dijelom jedne od najprogresivnijih skupina intelektualaca svog vremena. Recimo, njegov rođeni brat je imao isto tako dobre uvjete kao i on, pa je postao, i cijeli život ostao jebivjetar. Koča je '33 postao član KP. '37 ostavlja mladu ženu kući i ide u Španjolsku u rat. '41 se uredno odaziva na poziv vojske Kraljevine Jugoslavije u rat. Kad su Njemci zarobili njegov divizon, on sugerira svojim podređenim vojnicima da bježe zajedno sa njim. Opet ostavlja mladu ženu, i ide u partizane, a tamo, zna se, postaje zapovjednik najelitnije jedinice, i u najtežoj bici koju je partizanska vojska imala donosi presudne odluke koji će spriječiti potpuno uništenje glavne borbene partizanske grupacije, a daleko da je to bila jedina dobra i bitna odluka koju je donio kao partizanski zapovjednik, preciznije, teško je naći zapovjednika neke partizanske jedinice koji je imao takve i tolike uspjehe kao on. Poznato mi je da se njega često označava kao glavnog krivca za teško bombardiranje Leskovca, međutim, nije mi poznato kolika je njegova stvarna i objektivna odgovornost, realno bi me zanimalo da se pokrene takva tema i potkrijepi dokumentima.
Nakon rata je među prvima koji odbacuje sovjetski hegemonizam, nakon toga zna da je Đilas u osnovi u pravu sa napisima u Borbi o "novoj klasi", komunističkih funkcionera, ali, zna i da nije vrijeme za nove rascjepe u partiji, i nakon toga je ministar vanjskih poslova države u periodu kad ona uživa ogroman ugled i važnost u svjetskoj politici. Sa Titom se razilazi '72, nakon što je ovaj bez ikakvog realnog i valjanog razloga smjenio progresivno srbijansko rukovodstvo. Kasnije, pred smrt, daje savršene ocjene o jugoslavenskoj situaciji i budućnosti. Za razliku od Gojka Nikoliša i Bogdana Bogdanovića koji su zbog sukoba sa tadašnjom srbijanskom elitom i brojnih pritisaka otišli na Zapad, Koča se vraća u rodni Beograd i tamo umire. Na sprovod mu je došlo nekoliko desetaka ljudi, a u Guardianu , New York Timesu i mnogim značajnim zapadnim medijima je njegova smrt bila popraćena prigodnim sjećanjem na njegov životni put.
Moguće da je bio previše bolji od drugih, i da se to ovdje jednostavno ne oprašta. Bio je pametniji, duhovitiji, moralniji... jednostavno, bolji čovjek. I van svojih poslova i dužnosti je uvijek imao osjećaj za pristojnost i mjeru. Kad se Vlado Dapčević pojavio na nekoj izložbi nakon što je izašao sa Golog Otoka, svi su živi bježali od njega, prvi brat Peko, a jedini koji mu je prišao je bio Koča. Premda je sa Rankovićem bio u lošim odnosima jer ga je ovaj htio baciti pod noge, kad je bio Brijunski plenum i kad je krenulo kolektivno iživljavanje nad dojučerašnjim svemoćnim šefom policije, Koča nije rekao ni riječ, uvidjevši jasno licemjerje onih koji su se do neki dan dodvoravali istom Rankoviću. Kad ga je Bregović žicao da mu zapjeva na onom albumu, inače muzički školovani Koča ga je prozreo kao beskičmenjaka i otpilio, tako je na kraju pjevao Tempo, a na sličan način je otpilio i Tuđmana, koji je, kako je bio snob intelektualnih aspiracija, uvijek bio impresioniran Kočinim manirima.
Uglavnom, definitivno predobar za ove prostore.
|
