offline
- Pridružio: 08 Jul 2009
- Poruke: 927
|
Bolje bi prošli da su je kao staru kantu prodali na Lovanji
PORED VOJNO-TEHNOLOŠKIH KONTROVERZI, NAČIN NA KOJI JE PRODALO PODMORNICU P-831, U PITANJE DOVODI I “DOMAĆINSKI REZON“ MINISTARSTVA ODBRANE
Tivat - Pored toga što su prodajom potpuno naoružane i opremljene podmornice P-831 „Sava“, kao navodno raspremljenog ratnog broda-sekundarne sirovine, napravili zakonski prekršaj i inostranstvu ustupili djelove visokopovjerljive moderne vojne tehnologije, čelnici crnogorskog Ministarstva odbrane u poslu sa podgoričkim „Montmetalom“ kojem su maja 2008. prodali P-831 za 174.500 eura, pokazali su se i kao apsolutno neodgovorni korisnici državne imovine.
Oni su podmornicu deplasmana 834 tone, prodali za nepunih 8 hiljada eura više nego što bi dobili za istu količinu starog željeza koja se tada, a i sada plaća po cijeni od 20 centi po kilogramu. Podmornicu, međutim, ne čini samo čelik – tu je nekoliko stotina kilometara kablova, odnosno nekoliko desetina tona bakra, tone mesinga i bronze, te manje količine plemenitih metala – zlata i platine, u brojnim elektronskim uređajima podmornice. Samo akumulatorska baterija podmornice P-831 sastavljena od 144 akumulatorske kutije (svaka težine po 800 kilograma) i njihovih spojki, ukupno je teška 120 tona. Izuzimajući desetak tona elektrolita, sve ostalo u aku-bateriji je veoma vrijedno olovo i cink. Problem ovakve „valorizacije državne imovine“, dodatno naglašava činjenica da je najveći dio težine P-831 otpadao na njen tzv.čvrsti trup – osnovu u kojoj je smještena posada, naoružanje, motori i oprema podmornice i koja sve to „odvaja“ od mora u kome podmornica djeluje, pri tom na sebe preuzimajući izuzetno velike hidrostatičke sile pritiska vode u morskim dubinama.
Da bi to izdržao, čvrsti trup podmornice pravi se od posebnog čelika izuzetno velike čvrstoće i žilavosti, a koji je izuzetno teško proizvesti ili nabaviti. Čvrsti trup P-831 bio je napravljen od posebne čelične legure ML-60 i omogućavao joj je operativnu dubinu ronjenja od 270 i od 300 metara. Uz koeficijent sigurnosti 2, čvrsti trup P-831 bi teoretski, pod pristiskom vode popustio tek na 540 metara dubine, kada bi hidrostatički pritisak mora bukvalno smrvio podmornicu. Tako kvalitetan čelik koji je svojevremeno uz rusku pomoć razvijan u slovenačkoj željezari Jesenice i danas je izuzetno cijenjen, pa je prava cijena čelika čvrstog trupa P-831 mnogostruko veća od one za koju je cijelu podmornicu otuđio resor ministra Bora Vučinića.
- Da su je prodali kao običnu latu (staru limenu kantu) Romima na Lovanji, dobili bi više para nego ovako kako su napravili - rezignirano za „Vijesti“ komentariše jedan bivši visoki mornarički oficir, dobro upućen u zbivanja sa prodajom viška naoružanja i „neperspektivnih borbenih sistema“ iz arsenala crnogorske Vojske. Aludirajući na simpatične Rome iz improvizovanog naselja kraj Tivta, koji se većinom bave sakupljanjem metalnog otpada, naš sagovornik koji je insistirao na anonimnosti zbog „osjetljivosti teme“, tvrdi da je Ministarstvo odbrane, ako je već odlučilo da P-831 proda kao sekundarnu sirovinu, trebalo samo da „rasparča“ podmornicu i proda je komad po komad, čime bi bio postignut višestruko veći ekonomski efekat za državnu kasu.
- Objektivno, imajući u vidu sve ono što se u toj podmornici nalazilo i njegovu ne upotrebnu, već isključio vrijednost kao otpadnog sekundarnog materijala, njena najmanja vrijednost je preko milion eura. O kakvoj se međutim prodaji radi, pokazuje i poređenje sa time da je MUP Crne Gore prije tri godine jednom privatniku iz Biograda u Hrvatskoj za čak 260 hiljada eura prodao dva prazna korita nekadašnjih patrolnih čamaca tipa „Mirna“, brodića od po 125 tona deplasmana, sa kojih je novi vlasnik skinuo i u Tivtu ostavio pogonske motore jer mu nijesu bili potrebni - ističe sagovornik „Vijesti“.
- Poseban problem je, međutim, to što je Ministarstvo odbrane P-831 prodalo ne kao raspremljen i rashodovan brod, već kao borbeno sredstvo koje se uz manje ulaganje ponovo može vratiti u operativnu upotrebu. Sa podmornice nije skinuto ništa od naoružanja i opreme, čak se nijesu potrudili ni da probijanjem onesposobe instalacije vazduha pod visokim pritiskom bez kojih podmornica ne može funkcionisati. Da se u ovom slučaju poštovao zakon i propisi kao što je to urađeno godinu dana ranije u slučaju tegljenja na rezanje u Tursku podmornice P-823 „Uskok“, i sa „Save“ bi, prije nego što bi joj bilo dozvoljeno da isplovi iz Crne Gore, osim kompletnog naoružanja, moralo biti izrezano i fizički uklonjena najmanje trećina njenog deplasmana - kaže sagovornik „Vijesti“.
On naglašava da je upravo iz tog razloga, jedan od službenika carinarnice u Luci Zelenika prilikom odlaska P-831 u teglju turskog remorkera iz Boke za Izmir početkom ove godine, u prvi navrat zaustavio i zabranio isplovljavanje podmornice.
- Taj odgovoran i veoma profesionalan činovnik postupio je potpuno u skladu sa slovom zakona i podmornica i remorker su zbog toga dva dana zadržani u Boki. Tek nakon intervencije iz Podgorice i „naređenja sa vrha“ da se P-831 pusti, podmornici je omogućeno da takva – kompletna- isplovi i bude otegljena za Tursku - kaže sagovornik „Vijesti“, dodajući da je država nakon toga čak i stranom kupcu „Save“ platila pozamašnu odštetu zbog zadržavanja remorkera i teglja P-831 ka Turskoj.
„Ekološka bomba“ završila u „Montmetalu“, pa na vojnom vezu
Među nelogičnostima u slučaju „Sava“ P-831 su i tvrdnje kapetana bojnog broda Rajka Bulatovića da je P-831 „s obzirom da četiri godine nije bilo zainteresovanih kupaca za nju kada je prodavana kao borbeno sredstvo, podmornica u stanju u kojem se nalazila predstavljala „ekološku bombu“.
Apsolutno je, naime, netačno da za P-831 nije bilo zainteresovanih kupaca – za nju je veoma bio zainteresovan Egipat, a „Savu“ je svojevremeno obišla i visoka delegacija izraelskih stručnjaka radi njene prodaje jednog južnoazijskoj državi. U tim, kao i još nekim slučajevima interesovanja stranih kupaca, osnovni problem je bila visoka cijena na kojoj su insistirali ljudi koji su tada vodili prvo Ministarstvo odbrane SCG, a onda i Ministarstvo odbrane Crne Gore. Stoga je MO samo i presudno kumovalo dovođenju P-831 u stanje „ekološke bombe“ kako Bulatović naziva mogućnost da podmornica zbog nebrige, potone a u more se razlije kiselina iz njenih aku-baterija. To je ipak sprečavalo redovno angažovanje nekoliko iskusnih podmorničara koji su P-831 povremeno obilazili i obavljali najnužnije radove na njenom očuvanju. Zanimljivo je da Bulatović i MO Crne Gore danas govore o „ekološkoj bombi“ pravdajući prodaju P-831 „Montmetalu“ kao skidanje brige sa države, ali ostaje činjenica da je P-831 sve vrijeme nakon prodaje podgoričkoj firmi u maju 2009, sve do polaska u teglju za Tursku početkom ove godine, provela na vezovima pod kontrolom države, odnosno MO – prvo u tivatskom Arsenalu, a nakon toga u Pristanu na Luštici.
Siniša LUKOVIĆ
Dopuna: 11 Okt 2010 0:45
Prodali mornaricu za sitno
ODGOVOR KOMANDANTU MORNARICE VCG, KAPETANU BOJNOG BRODA RAJKU BULATOVIĆU
Tvrdnja komandanta Mornarice VCG, kapetana bojnog broda Rajka Bulatovića da je podmornica P-831 raspremljena u skladu sa propisima apsolutno nije tačna jer je podmornica bila kompletna, sa svim naoružanjem, elektronskom i drugom specifičnom vojnom opremom u trenutku kada je Ministarstvo odbrane (MO), oglasilo njenu prodaju na javnom tenderu u martu 2008. i nešto kasnije je podmornicu, u isto takvom kopletnom stanju predala, podgoričkoj kompaniji za promet sekundarnih sirovina „Mont metal“.
Pozivanje Bulatovića na Osnovnu brodsku knjigu kao dokaz da je P-831 raspremljena je pucanj u prazno. U tim knjigama ni dokovanja ratnih brodova nijesu čestito registrovana, kao ni veće modifikacije, a u jednoj OBK čak ni generalni remont nije upisan. S obzirom na ažurnost MO i VCG da urede svoju djelatnost zbog čega ni četiri godine nakon osnivanja nemaju osnovni dokument po kojima jedna vojska funkcioniše – Pravilo službe, mislim da nije potrebno da dalje elaboriram argumentovanost i osnovanost „naređenja, izvještaja...“, koje Bulatović pominje u prilog svoje tvrdnje da je P-831 raspremljena po propisu. Da je to zaista bio slučaj, sa P-831 bi bilo demontirano sve što se nalazi na fotografijama kojima ilustrujem ovaj tekst, a što je snimljeno u unutrašnjosti podmornice neposredno prije njenog tegljenja za Tursku, početkom ove godine.
Zbog čega je MO uopšte davalo svoju saglasnost da se P-831 otegli na rezanje u Tursku ako je ona, kako tvrdi Bulatović, zaista bila raspremljena i time pretvorena u gomilu plutajućeg čelika bez mogućnosti da se ponovno „pretvori“ u operativan ratni brod?
Nije tačno da se „u Crnoj Gori nisu mogli obezbijediti kapaciteti za rezanje“ podmornice kada se zna da je bliznakinja podmornice P-831, podmornica P-832 „Drava“ izrezana upravo u tivatskom Arsenalu i to baš u vrijeme kada je P-831 prodata „Mont metalu“. Sinhrolift Arsenala tada je još bio operativan i podmornica se mogla odmah tu izrezati, ali je „Mont metal“ tada kalkulisao sa mogućnošću da P-831, kompletnu kakvu je dobio od MO, proda kao muzejski eksponat.
Lično mi je žao što je P-831 izrezana u Turskoj, i što se u junu ove godine navodno uvjerila komisija našeg MO (zašto su oni išli u Izmir, ako je riječ o propisno raspremljenoj i borbeno neupotrebljivoj podmornici), ali napominjem da je od dolaska P-831 u Tursku do posjete naše komisije rezalištu prošlo najmanje pet mjeseci. To je više nego dovoljno da pametni inostrani kupci sa P-831 skinu vrijedan sonar „Eledon“, SUV, radare, PEM, dizel-agregat i sve druge djelove i opremu koji svaki pojedinačno, vrijedi mnogo više od cifre po kojoj je MO prodalo cijelu podmornicu. O elementima „Orce“ da ne govorim.
Netačna je i tvrdnja da je sistem „Orca 2000“ razvijan po taktičko-tehničkim zahtjevima RM Libije. Kao što to Bulatović dobro zna jer je kao komandant podmornice tih godina bio intenzivno uključen u opitovanje sistema „Trup-94“ i „Orca 2000“, ovaj drugi i mnogo savršeniji, nastao je na osnovama filozofije prvog, ali kao lična inicijativa jednog briljantnog mornaričko-tehničkog stručnjaka kojeg se Crna Gora, međutim, veoma lako odrekla 2007. godine.
Netačna je i tvrdnja da je „Trup-94“ ugrađen na P-831 bio „pun nedostataka i zastarjele tehnologije“. Problem na tom sistemu bio je dio izlaznog interfejsa prema torpedu, a koji je razvijala beogradska firma „Teleoptik“. Idejni tvorac „Trupa 94“ i „Orce 2000“, međutim, veoma je efektno riješio taj problem pa je sistem besprekorno odrađivao sve postavljene zadatke. Sve to i danas funkcioniše na „Orci 2000“ koja se koristi na podmornici klase „Foxtrot“ u RM Libije.
Ako je ta tvrdnja Bulatovića tačna, kao i ona u kojoj navodi da prototip „Orca 2000“ nikada nije ugrađen na P-831, kako je moguće da je ta podmornica imala 4 probna torpedna gađanja sa „Trup-om“ ili „Orcom“ i kakav je to navodno neuspjeli sistem omogućio četiri idealna pogotka torpeda? Iako je tada bio učesnik ovih tekstova, podsjetiću Bulatovića da je Generalštab VSCG odobrio 10 torpeda za gađanje radi provjere sistema „Orca 2000“ na P-831, pa je nakon četiri pogotka zbog racionalnosti obustavljeno dalje gađanje jer se sistem pokazao savršeno preciznim i pouzdanim.
Na P-831 „Orca 2000“ je kompletna bila instalirana sve do polovine 2006. nakon čega su na podmornici ostali periferni elementi sistema i hardver, a softver se „potezao“ po računarima u Sektoru za elektroniku MTRZ „Sava Kovačević“ u Tivtu, odnosno u Sektoru za razvoj informacionih tehnologija (J-5) Generalštaba VCG. Bilo bi zanimljivo da MO pokaže javnosti da li je on i dalje tu, odnosno da li su i dalje u Crnoj Gori, npr. visoko povjerljivi akustični zapisi karakteristika propelera stranih ratnih brodova koje je P-831 i druge naše podmornice dok su bile u operativnoj upotrebi, tajno snimale prilikom svakog dolaska ratnih brodova raznih mornarica u naše vode, ili su možda i ti zapisi sa P-831 završili u Turskoj.
Na kraju, apsolutno je neistinita tvrdnja da MO i VCG nemaju ništa sa hardverom i softverom projekta „Orca 2000“. Dokaz je priručnik pod nazivom „ORCA 2000 –navigational and torpedo system, operations and maintenace instructions“ kojeg je izdao MTRZ „Sava Kovačević“ Tivat 2001. godine. Koliko se sjećam, MTRZ je bio državna ustanova i raspolagao je državnom imovinom, a MO Crne Gore danas raspolaže sa svim dokumentima, publikacijama i arhivom nacrta iz tog, u međuvremenu likvidiranog, vojnog brodogradilišta. Neće valjda biti da vrijedni i zakonitom radu predani činovnici našeg MO ne znaju što sve imaju po raznim vojnim skladištima i objektima, a što su, ni krivi ni dužni, naslijedili od instutucija i ljudi koji su nekada veoma profesionalno i savjesno radili svoj posao ?!
Siniša Luković, novinar „Vijesti“
|
fino ocuvan brod bio je nakrcan ovim igrachkama
