offline
- Pridružio: 18 Feb 2007
- Poruke: 1090
- Gde živiš: Republika Srpska,Banja Luka
|
Ruske oružane snage započele su novu reformu koja bi trebala završiti 2012. godine njihovom gotovo potpunom kvalitativnom i kvantitativnom preobrazbom. Reformski procesi takvog opsega obično su povezani s najnovijim iskustvima iz ratnih sukoba u kojima su ruske oružane snage sudjelovale, pa su i ove reforme povezane s iskustvima iz ne tako davno završenog rusko-gruzijskog sukoba u kojem je Rusija ostvarila brzu vojničku pobjedu.
Povratak Rusije na globalnu političku scenu započeo je znatno prije eskalacije rusko-gruzijskog sukoba i u velikoj mjeri podudara se s dolaskom Vladimira Putina na čelo te velike države (detaljnije u članku "Novi uspon Rusije", Hrvatski vojnik br. 28 od 08. travnja 2005. godine), a gotovo istodobno započeli su i reformski procesi u njihovim oružanim snagama.
Opsežne reforme u ruskoj vojsci nisu nikakva novost, već prije predstavljaju pravilo koje se ponavlja nakon gotovo svakog njihovog većeg vojnog angažmana, pogotovo ako je završio neuspjehom. Naime, već nakon stvaranja prve jedinstvene ruske vojske, relativno brzo se pokazala potreba za njezinom reformom poslije teškog poraza kod Kazanja 1550. godine, kada je Ivan Grozni uveo niz mjera usmjerenih ponajprije na jačanje vojne stege i borbenog morala. Drugu veliku reformu, kojom su stvorene suvremene oružane snage po uzoru na vodeće europske zemlje toga doba, pokrenuo je Petar I. nakon poraza u bitki kod Narve 1700. godine. Za sljedeću reformu pokazala se potreba tek nakon teškog poraza u Krimskom ratu 1853. - 1856. te je provedena pod vodstvom tadašnjeg ministra rata, Dmitrija Miljotina 1862. godine.
Reforma nakon građanskog rata prva je veća koja nije izvedena s ciljem vođenja novog ratnog sukoba, ni kao posljedica katastrofalnih vojnih poraza, već je provedena zbog smanjivanja goleme 5-milijunske mase vojnika. U tridesetim godinama prošlog stoljeća započele su nove reforme unutar oružanih snaga, međutim razaranje kvalitetnog kadra Crvene armije za vrijeme Staljinovih "čistki" uzrokovalo je retrogradne procese unutar oružanih snaga zbog čega su one u velikoj mjeri nespremno dočekale njemačku agresiju tijekom II. svjetskog rata (u "čistkama" je posebno teško stradao najviši zapovjedni kadar, koji de facto i vodi oružane snage, pa je uklonjeno 3 maršala od ukupno 5 koliko ih je imala Crvena armija, 13 od 15 armijskih generala, 8 od 9 admirala, 50 od 57 generala korpusa, 154 od 186 generala divizija, svih 16 armijskih komesara i 25 od 28 komesara korpusa. Da bi se popunila opasna praznina u najvišem vojnom vodstvu, ubrzano su promovirani mladi, nedovoljno iskusni, ali i slabije obrazovani časnici, pri čemu je najvažniji uvjet napredovanja bila bezuvjetna lojalnost Staljinu i puna politička podobnost). Nakon završetka II. svjetskog rata, započela je nova reforma koja je zahvaljujući blokovskoj bipolarizaciji i hladnoratovskoj politici stvorila golemu vojnu silu, gotovo potpuno samostalnu u odlučivanju i praktično "državu u državi".
Raspad SSSR-a i odumiranje blokovske bipolarizacije stvorilo je pretpostavku za nove reforme, a program restrukturiranja i modernizacije ruskih oružanih snaga bio je osmišljen još 1992. godine, te poslije dopunjen, ali se u većoj mjeri počeo ostvarivati tek Putinovim dolaskom na čelo države (detaljnije u članku "Reforme ruskih oružanih snaga", Hrvatski vojnik br. 32 od 6. svibnja i br. 33 od 13. svibnja 2005.). Provedba reformi postala je krajnja nužnost jer su ruske oružane snage, zahvaljujući dezintegracijskim procesima za vrijeme Jeljcinove vladavine došle praktično do ruba opstanka. Tome je u velikoj mjeri pridonio i I. čečenski rat u kojem su pretrpjele poraz i zapale u tešku kadrovsku i materijalnu krizu. U obnovi cijelog državnog aparata, posebna pozornost posvećena je oružanim snagama i drugim strukturama obrambenog sektora, što se vrlo brzo reflektiralo na jačanju njihovog ukupnog borbenog potencijala i pobjede u II. čečenskom ratu, nakon kojeg su čečenski pobunjenici u potpunosti prešli na taktiku asimetričnog ratovanja.
Stabilizacijom unutrašnjopolitičke i gospodarske situacije postupno su stvorene prilike za povratak Rusije na međunarodnu scenu, ponajprije na područje koje je nekada činilo sastavni dio SSSR-a, a koji je ruska politika oduvijek percipirala kao neupitnu sferu svojih vitalnih nacionalnih interesa, osobito na prostoru vječito neuralgičnog Kavkaza. S druge strane, nakon raspada SSSR-a ostalo je najviše otvorenih pitanja upravo u rusko-gruzijskim odnosima, pa su praktično od samog početka rusko-gruzijski odnosi oscilirali između podnošljivog i lošeg. Doprinos tomu dala je i pogrešna ruska politika prema mladoj gruzijskoj državi, osobito u razdoblju građanskog rata, nastojeći ostvariti jače oslanjanje vlasti u Tbilisiju na službenu Moskvu. Naime, Rusija s Gruzijom neposredno graniči na svojoj jugozapadnoj granici, sredinom Velikog Kavkaza, što je jedna od najosjetljivijih ruskih granica, jer se na nju oslanjaju nestabilne regije s izraženim separatističkim težnjama - Čečenija, Ingušetija i Dagestan i regije u kojima postoje veće ili manje napetoti s mogućnošću prerastanja u sukobe (prije svega Sjeverna Osetija i Karačajevo-Čerkeska oblast). Uzimajući to u obzir, rusko čelništvo procijenilo je, da ako bi Rusija imala jači utjecaj na Gruziju, mogla bi s većom sigurnošću nadzirati svoje južne granice i time učinkovitije onemogućavati kretanje čečenskih pobunjenika preko granica Ingušetije, Dagestana i same Gruzije. Reakcija je bila suprotna očekivanoj. Vlast u Tbilisiju, na čelu s Eduardom Ševarnadzeom još više se udaljila od Rusije i potražila strateške partnere na drugoj strani - ponajprije SAD-u. To je dodatno opteretilo bilateralne rusko-gruzijske odnose, pri čemu je na osobitom značaju dobio gruzijski geostrateški položaj, smješten u središtu iznimno osjetljivog i nemirnog pojasa Zakavkazja gdje zamalo dominira tim cijelim prostorom, ostvarujući gotovo potpuni nadzor nad najkraćim naftovodnim putovima od Bakua do crnomorske obale. Osim toga, dvije gruzijske luke - Suhumi i Batumi, imale su najveće i svojedobno najsuvremenije kapacitete za pretovar nafte na tom dijelu priobalja. No, pravi razlozi loših rusko-gruzijskih odnosa znatno su kompleksniji i sežu u dublju povijest.
Povijest rusko-gruzijskog sukoba
Ishodište rusko-gruzijskih sukoba datira još iz 1801. godine kada je Carska Rusija anektirala Gruziju u svoj sastav. No, sjeme sukoba koje je eskaliralo u gruzijskom građanskom ratu početkom 90-ih godina prošlog stoljeća posijano je nakon Sovjetske socijalističke revolucije u listopadu 1918. zbog podjele Osetije (Južna Osetija postala je dio menjševističke Gruzijske Demokratske Republike, dok je sjeverni dio uključen u Terečku sovjetsku republiku, naklonjenu Boljševicima). Time je nastavljena podjela Oseta kao naroda na dva geografski povezana prostora, ali koji su imali različiti razvojni put. Inače, Oseti su neslavenski narod, nasljednici sarmatskog plemena Alana, koji su za vrijeme mongolske vladavine istjerani sa svojeg prvobitnog staništa južno od rijeke Don, te djelomično migrirali na Kavkaz i preko kavkaskih planina u Gruziju gdje su osnovali tri područna entiteta - Digor na zapadu potpao je pod utjecaj Kabardinaca koji su uveli islam i gotovo u potpunosti asimilirali doseljene Osete. Tualläg na jugu postao je ono što se danas naziva Južna Osetija, a Iron na sjeveru je danas Sjeverna Osetija (odnosno po novom - Republika Alania).
Prvi sukobi izbili su 1920. godine, ali ne zbog etničkih netrpeljivosti već primarno zbog ideološko-političkih razmimoilaženja. Naime, sukob je izbio između menjševički orijentiranih gruzijskih snaga i južnih Oseta koje su predvodili osetski i gruzijski Boljševici, a završio je intervencijom postrojbi Crvene armije, koja je zaposjela cijeli prostor i zaustavila daljnje sukobe. U novim okolnostima sovjetska gruzijska vlada je u travnju 1922. formirala Južnoosetsku autonomnu oblast, koja je sačuvala tu autonomiju u manje ili više izraženom obliku tijekom cijelog razdoblja Sovjetskog Saveza. Novi problemi počeli su raspadom SSSR-a, jer počinju jačati nacionalističke težnje i kod Gruzijaca i kod Oseta, te je već u studenom 1989. Južnoosetsko vrhovno vijeće zatražilo ujedinjenje sa sjevernom Osetijom, kao jamstvo očuvanja osetske autonomnosti. Dan poslije gruzijski parlament ukinuo je svaki oblik autonomnosti, što je bio svojevrsni okidač daljnje eskalacije etničkih sukoba, koji su se posebno zaoštrili stjecanjem nezavisnosti i suvereniteta Gruzije.
Po nalogu prvog predsjednika Zviada Gamsahurdije na cijelom prostoru Gruzije uveden je gruzijski jezik kao službeni, što je izazvalo pobunu Oseta koji su tražili uz gruzijski i službenu uporabu njihovog jezika na prostoru južne Osetije. Tijekom 1991. godine, izbili su brojni izgredi i oružani sukobi pri čemu su napadnuta mnoga južnoosetijska sela, te gruzijske kuće i škole u Chinvaliju, što je na kraju preeaslo u građanski rat kojim su stvorene separatističke pokrajine, Južna Osetija i Abhazija. Time nisu prekinute, već naprotiv - posebno su ojačale težnje južnih Oseta za ujedinjenjem sa Sjevernom Osetijom koja je ostala u sastavu Ruske Federacije. Crnu bilancu sukoba činilo je oko 1000 poginulih te između 60 000 i 100 000 izbjeglica koji su pobjegli ili na prostor Sjeverne Osetije ili u Gruziju (ovisno o njihovoj etničkoj pripadnosti). Nakon vrlo nedvosmislene reakcije službene Moskve, kojom se stavila na stranu južnih Oseta, Gruzija je 1992. pristala na prekid vatre kako bi izbjegla veće sukobe s Rusijom. Tada su osnovane mješovite osetijske, ruske i gruzijske mirotvorne snage, koje su činile "tampon" zonu između pobunjenog područja i ostatka Gruzije, međutim prethodni vojni angažman Rusije dodatno je "zahladio" rusko-gruzijske odnose. Naime, ne samo što je osetske pobunjenike pomagala oružjem, streljivom i vojnom opremom, Rusija se prvi put i neposredno uključila u ratne operacije na prostoru Abhazije, pomorskom operacijom 27. rujna 1993. za ovladavanje Suhumijem. Nakon toga rusko ratno zrakoplovstvo bombardiralo je gruzijske snage na prostoru Khobija, Senakija i Zugdidija koje su započele ofenzivu s ciljem slamanja pobune, a 4. studenog iste godine izveden je ruski pomorski desant u području luke Poti. U Južnoj Osetiji regularne postrojbe ruskih snaga nisu bile angažirane, međutim u ratnim operacijama je sudjelovalo oko 1500 ruskih dragovoljaca i Kozaka. Unatoč izrazitim međusobnim tenzijama i nepovjerenju, mješovite mirovne snage uspijevale su održavati vrlo krhko primirje, ali gotovo bez ikakvih pomaka na političkom rješavanju pitanja integracije separatističkih pokrajina u teritorijalni prostor Gruzije.
U međuvremenu, u Gruziji je došlo do unutrašnjopolitičkih napetosti izazvanih sve lošijom gospodarskom situacijom, koja je rezultirala "revolucijom ruža" i dolaskom na vlast Mihaila Saakašvilija. Nakon promjene političke strukture, došlo je do novog zaoštravanja rusko-gruzijskih odnosa, zbog gruzijskog pritiska na iseljavanje i zatvaranje svih ruskih vojnih baza na njihovu teritoriju (nakon raspada SSSR-a na teritoriju Gruzije ostale su četiri ruske vojne baze, od kojih su dvije zatvorene početkom devedesetih, dok su ostale aktivne dvije ruske vojne baze u Ahalkalakiju i Batumiju). U tom razdoblju započele su i intenzivne pripreme Gruzije na vojnom rješavanju pitanja Južne Osetije i Abhazije, ubrzanim jačanjem njihovih oružanih snaga, pa je osim povećavanja financijskih sredstava za potrebe oružanih snaga, proveden opsežni program nabave i opremanja naoružanjem i teškom ratnom tehnikom, koji je uglavnom realiziran tijekom 2006. i 2007. godine.
Kronologija ratnih operacija
O samom tijeku ratnih operacija u kratkotrajnom rusko-gruzijskom sukobu kolovoza 2008., manje-više sve je poznato. Namjere gruzijskog vodstva da problem odmetnutih pokrajina riješi vojnim putem, počele su se kristalizirati početkom kolovoza 2008. godine koncentracijom velikih snaga i sredstava oko crte razgraničenja s Južnom Osetijom (prema ruskim podacima Gruzija je angažirala snage do veličine 10 bojni - otprilike 12 000 ljudi), što nije promaknulo ni ruskim obavještajnim službama, zbog čega je i ruska vojska pojačala svoje snage na pograničnom području prema Južnoj Osetiji.
Ratne operacije započele su gruzijske snage 7. kolovoza oko 22.00 sati topničko-raketnim napadima na osetijski grad Chinvali, uz istodobno ubacivanje diverzantske skupine, koja je trebala urušiti strateški važan tunel Roki - jedini put kojim je teška tehnika ruskih kopnenih snaga mogla ući na prostor Južne Osetije. Uz intenzivno raketiranje i granatiranje Chinvalija gruzijske snage poduzele su opći prodor iz svih smjerova na područje Južne Osetije, uz žestoke sukobe s osetskim pobunjenicima, ali i ruskim postrojbama iz sastava mirovnih snaga, koje su nadzirale crtu razgraničenja.
Gruzijska operacija izazvala je gotovo trenutačnu reakciju ruskog vojno-političkog čelništva, koje je po svoj prilici očekivalo ovakav razvoj događaja i bilo za njega spremno. Ruske postrojbe dočekale su i razbile diverzantsku skupinu koja je trebala urušiti tunel Roki, a zatim su uputile svoje oklopno-mehanizirane snage kroz taj tunel na područje Južne Osetije. Od relativno malih efektiva u prvom ešelonu, ruske snage su za dva dana višestruko narasle i dostigle više od 10 000 ljudi. Naime, u prvom ešalonu 8. kolovoza upućene su tri taktičke skupine ukupne snage tri bojne iz sastava 429. i 503. motostreljačke pukovnije 19. divizije i iz 135. samostalne motostreljačke pukovnije, koje su prihvatile borbena djelovanja u područjima Džava i Gufta. Već 10. kolovoza na području Južne Osetije nalazile su se četiri ojačane pukovnije (osim potpune 429., 503. i 135. motostreljačke pukovnije, bila je angažirana i za sada nepoznata padobranska pukovnija iz sastava 76. zračno-desantne divizije, te specijalne postrojbe Izvidničke pukovnije zračno-desantnih snaga). Uz stalnu potporu zračnih snaga i veliku koncentraciju topništva (po službenim ruskim podacima, tijekom operacija na gruzijske snage ispaljeno je, između ostalog i 15 operativno-taktičkih raketa velikog dometa "Točka-U"), ruske snage su vrlo brzo preuzele stratešku inicijativu i potisnule gruzijske snage iz prostora Južne Osetije.
Istodobno s borbenim operacijama u Južnoj Osetiji, ruske postrojbe jačine oko 9 000 ljudi (iz sastava 7. zračnodesantne i 76. zračnodesantne divizije, 20. motostreljačke divizije i Mornaričko-desantne divizije Crnomorske flote), ušle su na područje druge odcijepljene pokrajine Abhazije i započele pomorsku blokadu gruzijskog priobalja. U takvim okolnostima, do 11. kolovoza ruske snage zaposjele su cjelokupni teritorij separatističkih pokrajina Abhazije i Južne Osetije i slomile otpor gruzijskih snaga,. Do večeri 12. kolovoza, potpisan je sporazum o prekidu vatre, čime je završen kratkotrajni, ali intenzivni rusko-gruzijski rat.
Iskustva i posljedice
Rusko-gruzijski rat vođen je u stilu konvencionalnih ratova XX. stoljeća i može se reći da je bio prvi takav sukob u novom stoljeću, čime su na vrlo konkretan način demantirani teoretičari koji zastupaju stavove kako su konvencionalni ratovi definitivna prošlost, a mogući konflikti novog doba imat će isključivo formu i sadržaj asimetričnih sukoba. Osim toga, ruska vojna intervencija donijela je još jednu novost, do sada relativno nepoznatu u bližoj povijesti ratovanja - potpuno nasilno razoružanje poraženog protivnika. Naime, još u završnoj fazi sukoba ruske postrojbe započele su sustavno, temeljito uništavanje gruzijskog naoružanja, teške ratne tehnike i vojne infrastrukture. Tako su 11. kolovoza ruske snage iz prostora Abhazije zauzele grad Zugdidi i raširile se gotovo po cijelom prostoru zapadne Gruzije, ušle u vojne baze Senaki i Poti i započele sustavno uništavanje gruzijskih ratnih brodova i zrakoplova, teške ratne tehnike, skladišta naoružanja i vojne opreme, streljiva te lučke i aerodromske instalacije. Ruske aktivnosti na sustavnom razaranju gruzijske vojne infrastrukture i ratne tehnike nastavljene su i nakon potpisivanja sporazuma o prekidu vatre, tako da su do sredine kolovoza potpuno uništene gruzijske vojne baze Gori i Senaki, te vojnopomorska baza Poti. Gruzijske oružane snage ostale su bez svih vojnih zrakoplova i helikoptera, bez svih sustava PZO-a, bez svih ratnih brodova ratne mornarice i obalne straže, te bez svih instalacija obrane obalnog pojasa, kao i otprilike između 35% i 50% (prema ruskim procjenama) cjelokupnog naoružanja i ratne tehnike kopnene vojske. Takvo temeljito i sustavno razoružanje poraženog protivnika nije zabilježeno od završetka II. svjetskog rata, što navodi na zaključak da je očito provedeno kao pomno planirana aktivnost s dalekosežnim posljedicama.
Ruske oružane snage i vojno vodstvo tim su sukobom dobili pozitivnu potvrdu vrijednosti reformskih procesa provedenih u Putinovu razdoblju, međutim sukob je pokazao i određene slabosti u funkcioniranju pojedinih njihovih segmenata i sustava. Ponajprije se kritičnim pokazala nedovoljna opremljenost i uvježbanost ruskih postrojbi za noćne operacije, ograničene mogućnosti taktičkog izviđanja, ozbiljni propusti u sustavu veza i loša logistika. Zbog toga nimalo ne čudi da su ruske oružane snage, bez obzira na uspjeh, ponovo započele novi ciklus reformskih procesa, koje je inicirao predsjednik Medvedev odmah nakon završetka sukoba.
Preuzeto sa hrvatski-vojnik
|
