Oružane snage islamske republike Iran

71

Oružane snage islamske republike Iran

offline
  • nelsa  Male
  • Super građanin
  • Pridružio: 21 Sep 2011
  • Poruke: 1145

Citat:Nelsa, nije mi namjera do poričem tvoje vrsno poznavanje iranske vojne tehnike, ali ja insistiram da je na ovoj slici "mobile hawk". Pogledaj, na prvoj fotki je kamion sa iluminatorskim radarom za Hawk, a u pozadini se vide kamioni sa raketama koje nikako ne liče na "rapier",nego na rakete sistema "hawk". Pozdrav!
U pravu si na ovoj jeste ali je na onoj prvoj je RAPIER a o njoj smo pričali evo pa uporedi







Registruj se da bi učestvovao u diskusiji. Registrovanim korisnicima se NE prikazuju reklame unutar poruka.
offline
  • Pridružio: 23 Dec 2011
  • Poruke: 595

Napisano: 29 Dec 2011 23:43

nelsa ::Citat:Nelsa, nije mi namjera do poričem tvoje vrsno poznavanje iranske vojne tehnike, ali ja insistiram da je na ovoj slici "mobile hawk". Pogledaj, na prvoj fotki je kamion sa iluminatorskim radarom za Hawk, a u pozadini se vide kamioni sa raketama koje nikako ne liče na "rapier",nego na rakete sistema "hawk". Pozdrav!
U pravu si na ovoj jeste ali je na onoj prvoj je RAPIER a o njoj smo pričali evo pa uporedi







U pravu si.

Dopuna: 29 Dec 2011 23:52

Kaćuša ::Upravo tako...Iran kao nema pametnijeg posla (i briga) nego bi ovako, 'iz zabave' bombardirao zemlje na Balkanu..Pa kome uopće dolaze takve ideje na pamet?

Nikome! Ja sam rekao da se bojim jer je Vrabac napisao da amerikanci imaju nuklearne protiv-zračne rakete kojima brane nosače avioan od balističkih protiv-brodskih raketa. I dalje se bojim da ih ne upotrijebe. Zašto izmišljate omo što nisam rekao. Ako mislite da upotreba atomskog oružja bilo gdje u svijetu ne bi imala nikakve posljedice po druge dijelove svijeta, onda ili se namjerno zavaravate ili ne znate ništa o tome..cijeli svijet se usrao kada je roknuo reaktor u Fukušimi...siguran sam da su prave razmjere radioaktivnog zagađenja atmosfere svjesno skrivene od javnosti....baš kao svojevremeno Černobil..



offline
  • Pridružio: 14 Dec 2010
  • Poruke: 1110

Može li neko od forumaša, pre svega mislim na kolegu vrapca, da napiše nešto o torpedima hoot, navodnim kopijama čuvenog shkval torpeda i koliku oni predstavljaju opasnost po USN?

Zanimljivo je i koliko mina može da ponese kilo podmornica ili neka od iranskih mini podmornica?

offline
  • Pridružio: 23 Dec 2011
  • Poruke: 595

Napisano: 30 Dec 2011 20:50

Polemarchoi ::Može li neko od forumaša, pre svega mislim na kolegu vrapca, da napiše nešto o torpedima hoot, navodnim kopijama čuvenog shkval torpeda i koliku oni predstavljaju opasnost po USN?

Zanimljivo je i koliko mina može da ponese kilo podmornica ili neka od iranskih mini podmornica?

Nema mnogo dostupnih imformacija o mogućnostima HOOT torpeda. Iranci su ga prikazivali na izložbama, ali ne govore o njegovim karakteristikama. Analitičari spekuliraju o njemu na osnovu podataka koje su imali o Shkval-u. Procijenjena brzina oko 360 km/h (oko 100 m/s), domet između 5-10 km, i to je otprilike sve..Rusi su imali velikih problema sa navođenjem Shkvala na cilj, nije poznato kako si iranci riješili taj problem. Uglavnom, uveli su ga u naoružanje.
Za sve forumaše koje to zanima, evo kako vojni analitičari iz Hrvatske procjenjuju snagu iranske ratne mornarice.
Prikaz pomorskih snaga Islamske Republike Iran (II. dio)
Suvremeni borbeni sustavi - Mornarica
Autor Igor Spicijarić
Ponedjeljak, 07 Ožujak 2011 13:49
Projekcija pomorske moći Islamske Republike Iran nastavlja se razvijati relativno brzim tempom, sukladno političkim i vojnim planovima o povećanju iranske nazočnosti u akvatoriju Omanskog zaljeva te nadzoru Hormuškog tjesnaca.
Iranska RM (IRM) sastavljena je od triju glavnih komponenti: flote, mornaričkog zrakoplovstva i pomorskog pješaštva. Prema nekim izvorima brojčana snaga IRM procjenjuje se na otprilike 20.000 pripadnika. Flota IRM sastavljena je od površinskih i podvodnih snaga. Površinske snage u svom sastavu imaju:
- pet lakih fregata: tri fregate klase Alvand (71 Alvand; 72 Alborz i 73 Sabalan); dvije plovne jedinice klase Mowj (76 Jamaran i 77 Velajat).
- triju raketnih korveta: dvije korvete klase Bajandor (81 Bajandor; 82 Admiral Naghdi); jedna korveta klase Hamzeh (802 Hamzeh).
- deset brzih napadajnih raketnih brodova (FAMC) klase Houdong: P313-1 do P313-10 (Fath, Nasr, Saf, Raad, Fajr, Shams, Meraj,Falaq, Hadid i Qadir).
- četrnaest FAMC klase Kaman (odnosno Combattante II ili Sina klasa): P 221 do P 234 (Kaman, Ksoubin, Khadang, Paykan, Joshan, Falakhon, Šhamšir, Gorz, Gardonuneh, Khanjar, Nejzeh, Tabarzin, Derafš i Kalat).
- pet većih obalnih patrolnih brodova i 92 manja patrolna broda klase Bavar: tri broda klase Parvin (211 Parvin, 212 Bahram i 213 Nahid); dva broda klase Kaivan ( 202 Azadi i 203 Mehran).
- dva minopolagača klase Hejaz.
- pet minolovaca ( 1 x Šahroh, 2 x Riazi , 1 x MSC).
- amfibijski, logistički i ostali pomoćni brodovi.
Kao što je iz gornjeg popisa vidljivo, najvažniji i najmoćniji brodovi površinske flote IRM su lake fregate klase Alvand. Radi se zapravo o britanskom projektu fregata klase Vosper Mk5 razvijenom sredinom 60-tih godina prošlog stoljeća. Odlikuju se standardnim deplasmanom od 1100 i punim deplasmanom od 1540 t. Ugrađeni CODOG pogon (2 x Paxman Ventura DM od po 4000 KS + 2 Rolls Royce Olympus TM-3A plinske turbine od po 23000 KS) preko dviju osovina brodove je nekada mogao potjerati brzinom od tvornički deklariranih 39 čv uz krstareću brzinu od 17 čv.
Fregate klase Alvand imaju doplov od 5000 NM i posadu od 125 do 140 članova. Razlike između triju fregata kupljenih prije pedesetak godina u Velikoj Britaniji i dviju novih brodova klase Mowj (ponegdje u literaturi može se naći i naziv Moudge) ogleda se prvenstveno u nešto manjem punom deplasmanu domaće građenih brodova. Glavna vanjska razlika je u „oslobađanju“ krmene palube za prijem helikoptera AB 212 i premještanju krmenog topa i lansera ASCM C-802 s krmene palube na krov nadgrađa. Njihov puni deplasman iznosi 1420 tona uz identične vanjske dimenzije: 94,5x11,1x3,25 m. Za sada nije u potpunosti poznato kakvim borbenim i senzorskim sustavom raspolaže najnovija fregata 77 Velajat. Glavni oružni sustav na fregatama klase Alvand i njenim domaćim klonovima zastupljen je u obliku četiriju kineskih protubrodskih vođenih projektila C-802 dometa oko 120 km. Topničko naoružanje zastupljeno je britanskim topom Mark 8 kalibra 114 mm. Protuzračna obrana zastupljena je s jednim dvocijevnim topom kalibra 35 mm i dvama jednocjevnim topovima kalibra 20 mm. Protupodmorničarska obrana uključuje dva trostruka torpedna lansera kalibra 324 mm te jednom Limbo ASW bacaču. Od ostalih površinskih plovila treba spomenuti tek korvete klase Bajandor i Hamzeh te FACM brodove klase Combattante II. Spomenute korvete pripadaju američkoj klasi patrolnih korveta klase PF-103 i izgrađene su još tamo daleke 1962. i 1964. godine. Indetično kao i raketni čamci klase Combattante II i spomenute tri korvete su koliko-toliko osuvremenjene instaliranjem kineskog ASCM sustava C-802.
Svakako najvažniji, zapravo strateški važan segment Flote IRM je njena podmorničarska flotila. Udarni dio podmorničarskih snaga predstavljaju tri ruske diesel-električne podmornice klase Kilo (odnosno prema ruskoj klasifikaciji Projekt 877 EKM). Ugovor o njihovoj kupnji potpisan je 1990., a isporučene su Teheranu 1992. (901 Tareq); 1993 (902 Nuh) te 1996. (903 Junes). Prema dostupnim saznanjima podmornica 901 Tareq je tijekom 2005. godine bila podvrgnuta modernizaciji u brodogradilištu u Bandar Abbasu koju su proveli ruski brodograđevni i vojni stručnjaci. Smatra se da je ova 4000-tonska podmornica nakon modernizacije osposobljena da uz torpeda i mine kroz svoje torpedne cijevi kalibra 633 mm lansira i protubrodske vođene projektile. Iranska brodograđevna industrija izgradila je u razdoblju 2007. - 2011. čak jedanaest podmornica klase Ghadir (942-952). Ponegdje se u literaturi spominju i kao klasa Yono. Radi se o diesel-električnim podmornicama podvodnog deplasmana 120-150 t, duljine 20 i širine 3 m. Prema objavljenim podacima imaju dvije torpedne cijevi i postoji sumnja da su osim torpeda sposobne lansirati i ASCM-e. Ostatak iranske podmorničarske flote sastavljen je uglavnom od malih i mini podmornica namijenjenih ponajviše za minsko ratovanje i diverzantska djelovanja. Najbrojnije među njima su podmornice klase Yugo. Ove 20 m dugačke i samo 2 m široke podmornice Iran je kupio od Sjevere Koreje. Uz dva člana posade mogu ukrcati još 6-7 mornaričkih diverzanata. U inventaru podmorničarske flote nalazi se i podmornica klase Nahang, koja je također domaći iranski proizvod. I ova podmornica je prvenstveno namijenjena za borbena djelovanja u plitkim litoralnim vodama Perzijskog zaljeva. Unatrag nekoliko posljednjih godina, iz iranskih službenih izvora najavljuje se izgradnja još jedne nove podmornice deplasmana oko 1000 tona. Po svemu sudeći radi se o podmornici klase Qaeem koja se gradi na navozima brodogradilišta u Bandar Abbasu. Budući da se radi o podmornici sasvim dovoljnog deplasmana za smještaj ozbiljnijeg borbeno-senzorskog paketa opreme s pravom se očekuje da će podmornica Qaeem biti sposobna za provedbu torpedno–raketnog udara, polaganje mina te transport pomorskih diverzanata. Za sada još nije poznato do kojeg su stupnja dospjeli radovi na njoj niti za kada je predviđeno njeno porinuće.
Pomorske snage Revolucionarne Garde (PSRG) predstavljaju brojčano najveću komponentu pomorskih snaga Islamske Republike Iran. Procjenjuje se da PSRG broje preko 25.000 pripadnika u što je uključeno 5000 – 6000 pripadnika mornaričkog pješaštva te nedefinirani broj pripadnika koji su raspoređeni na obalnim baterijama protubrodskih vođenih projektila kopno–more uzduž iranskih obala. Pomorsko pješaštvo i plovne snage PSRG stacionirane su gotovo po svim iranskim lukama, ribarskim lučicama, otocima i naftnim platformama uzduž Perzijskog zaljeva. Za razliku od IRM koja je zapravo od pobjede Islamske revolucije bila marginalizirana sve do današnjih dana, PSRG su zahvaljujući svom povlaštenom položaju kapitalizirali ugled koji uživaju kod teokratskog vodstva Irana. To se ogleda prvenstveno kroz sljedeće pokazatelje:
- PSRG su dobile zadaću i odgovornost za obranu najznačajnijeg dijela iranskog litoralnog pojasa: Perzijskog zaljeva i Hormuškog tjesnaca.
- za razliku od IRM koji u svom „inventaru“ ima borbena plovila stara i preko 50 godina a onih s 30 i više godina starosti ima toliko da se i prebrojiti ne mogu, PSRG raspolažu vrlo velikim brojem uglavnom novih plovila ili plovila koja nisu starija od desetak godina.
- PSRG se uspjela nametnuti kao glavna obrambena iranska pomorska sila pa se za nju grade borbena plovila po stranim licencama na domaćim navozima, ali se za nju kupuju borbena plovila na stranim tržištima, koja su ih Iranu spremna isporučiti.
Identifikacija cjelokupnog plovnog inventara Revolucionarne garde je prilično nezahvalna zadaća. Razlog leži u činjenici da PSRG koriste vrlo široki dijapazon borbenih plovila: od FACM (brzih napadajnih raketnih čamaca), preko različitih vrsta i tipova jurišnih naoružanih glisera, RHIB gumenih glisera, preko ribarskih brodova i tradicionalnih perzijskih jedrenjaka (dhowa) itd. U svakom slučaju udarnu snagu PSRG čini flota jurišnih glisera. Prema određenim pokazateljima PSRG raspolažu s preko 400 takvih plovnih jedinica. Ovdje će biti nabrojene samo neke od najvažnijih klasa i tipova takvih brodova.
Svakako najveći među njima su deset brodova klase Houdong. Dugački su 38,6 m. Kupljeni su 1990. godine na temelju ugovora s Kinom. Imaju puni deplasman od 205 t a postižu maksimalnu brzinu od 35 čv. Glavno naoružanje predstavljaju 4 ASCM projektili C-801/C-802 i top AK-230.
Od Kine je 2000. kupljen i izvjestan broj (15 komada) katamaranskih glisera tipa C-14. Ovi mali gliseri, duljine 14 m, dostižu brzine od 50 čv a naoružani su s 4 ASCM kratkog dometa C-701. Sličnih karakteristika su također i kineski gliseri tipa MK-13, također duljine 14 m, kupljeni 2006. s inventarom naoružanja koje obuhvaća ASCM i torpeda. Iz Iranu prijateljske Sjeverne Koreje kupljeno je nekoliko jurišnih glisera po kojima se u domaćim brodogradilištima grade domaći jurišnici tipa Peykaap I i II. Radi se o gliserima duljina 21,1 odnosno 16 m i deplasmana od 1,6 odnosno 1,3 tone. Uz 3 člana posade naoružani su mitraljezima te najčešće dvama torpedima od 324 mm. Na određenom broju ovih plovila zamijećeni su i raketni lanseri za ASCM projektile tipa C-701 i C-802. Opremljeni su s dva motora od po 1200 KS pa bez problema postižu vršne brzine od 52 čv. Maleni, brzi, s malim radarskim odrazom i ubojitim oružjem ovi jurišni gliseri predstavljaju izuzetnu opasnost u litoralnom pojasu a najveći im je nedostatak odsustvo bilo kakvog ozbiljnijeg naoružanja za samoobranu. Postoje ozbiljne naznake da su upravo ovi jurišni gliseri nositelji domaćeg superkavitacijskoh torpeda Hoot (odnosno iranskoj kopiji ruskog torpeda Škval) sposobnog za postizanje brzina od 195 čv na kraćim udaljenostima od nekoliko milja. Prema raspoloživim saznanjima u PSRG nalazi se najmanje po petnaestak plovila tipa Peykaap I i II. Iz prodajnog asortimama mornaričkog naoružanja i opreme Sjeverne Koreje, PSRG su nabavile i polu-uronjive brze napadajne čamce tipa Taedong-B i Taedong-C. U iranskoj vojnoj terminologiji poznati su kao klase Kajami i Gahjae. Točan broj ovih plovila nije poznat a pretpostavka je da se radi o 3-5 plovila. Identificirani su na snimkama s pomorskih vježbi PSRG, ali nije poznato da li je domaća brodogradnja započela s njihovom serijskom proizvodnjom. Uobičajeno su naoružani s dva torpeda kalibra 324 mm. Najveća opasnost od ovih plovila dolazi iz njihovih sposobnosti da u površinskoj plovidbi prilaze potencijalnim ciljevima velikom brzinom (40 čv), a u završnoj fazi napada mogu zaroniti i do 3 m dubine, te u šnorkel plovidbi brzinom do 10 čv gotovo „nevidljivi“ (bolji je izraz: teško zamjetljivi) mogu se približiti svojim ciljevima.
U „gliserskoj“ floti PSRG važno je spomenuti i glisere tipa Boghammar (MIG-G-0900). Radi se o plovilima od 9,5 m duljine i vrlo plitkim gazom. Opremljeni su s dva motora od po 1260 KS pa se mogu kretati vrlo velikim brzinama. Uz uobičajena tri člana posade, već izdaleka su prepoznatljivi po tome što su na njima ugrađeni višecijevni lanseri raketa. Najčešće se radi o 12-cijevnom lanseru Haseb, 107 mm kopiji kineskog lansera Tip-73. Ovaj višecjevni lanser može za samo 8 sekundi ispaliti salvu od 12 projektila teških 18,8 kg (bojna glava je teška 8,3 kg) na daljinu od skoro 9 km. Na izvjesnom broju ovih glisera zamijećeni su i raketni bacači tipa RPG-7.
Koliko je poznato u javnosti, izvjesna suradnja ostvarena je i s talijanskom firmom Fabio Buzzi, proizvođačem brzih glisera - bolida koji dostižu brzine između 60 – 70 čv. Isto tako, zanimljivo je da su PSRG od prije izvjesnog vremena počele koristiti i 8-metarsku diverzantsku ronilicu tipa Al Sabateh-15, vrlo prikladnu za obalne operacije, koja može ukrcati dva pomorska diverzanta i 17 magnetskih mina „priljepaka“. Uz nju registrirano je i postojanje slične diverzantske ronilice naoružane teškim torpedom YT534W1. Pretpostavlja se da je ova ronilica duljine 7 m dobila naziv Ghavasi i da je razvijena na temelju ronilice Al Sabateh-15.
Međutim, treba naglasiti da se PSRG u provedbi svoje asimetrične pomorske doktrine koristi i ostalim tipovima i vrstama „civilnih“ plovila, teretnih brodova, ribarica i slično, na kojima se bez problema može ukrcati jedan do dva torpedna/raketna lansera ili mogu poslužiti kao nositelji nekoliko mina. Kad su već spomenute pomorske mine, treba istaći da je 1993. Iran od Kine kupio protubrodske, sidrene raketno pogonjene mine tipa EM-52. Iran je također ovlada tehnologijom izrade svih vrsta ovog jeftinog, ali vrlo ubojitog mornaričkog oružja. Zalihe pomorskih mina u iranskim skladištima procjenjuju se na brojku od 7000 do 8000 komada. Na koncu svakako treba spomenuti i snage pomorskog pješaštva, koje su zastupljene u ustroju IRM i PSRG. Budući da se radi o prilično brojnim snagama, ne čudi činjenica da su raspoređeni gotovo po svim lukama, lučicama, pomorskim bazama, otocima i naftnim platformama. Asimetrična iranska pomorska doktrina predviđa njihov prijevoz i transport do odabranih ciljeva doslovno svim mogućim plovnim sredstvima. Svakako najsvrsishodnije plovno desantno sredstvo kojim raspolaže iransko pomorsko pješaštvo su lebdjelice na zračnom jastuku, tzv. hoverkrafti tipa BH.7 i SR.N6. U korištenju hoverkrafta Iranci imaju značajno iskustvo još iz 1971. godine kada su ih koristili za desantiranje snaga u operaciji zauzimanja otoka Abu Musa i Tunbs.
Prednosti i ograničenja iranske taktike uporabe malih jurišnih plovila
O iranskoj taktici uporabe malih jurišnih plovila u okviru njihove asimetrične pomorske doktrine treba reći još nekoliko objektivnih razmišljanja. Kao prvo, iranska Pasdaranska mornarica (PSRG) nije izmislila ništa novo ni revolucionarno na polju pomorskog ratovanja malim brodovima. Načela i provedba taktičkih udara tipa „udari bježi“ poznata je još od pojave prvih torpiljarki. S vremenom su se mijenjala oružja koja su se mogla uspješno instalirati na mala i brza plovila te navigacijska, komunikacijska i senzorska brodska oprema koja omogućuje da mala jurišna plovila pokušaju izaći na borbenu zadaću i u nepovoljnim vremenskim okolnostima. U prethodnoj rečenici treba primijetiti da je naglasak na riječi „pokušaju“. Objašnjenje će biti elaborirano u nekoliko sljedećih opservacija. Nedvojbeno je da taktika uporabe malih jurišnih brodova ima čitav niz prednosti. Postizanje velikih brzina, velika manevarbilnost, mali fizički gabariti, niska silueta, minimalni gaz, mali radarski odraz, otežana ili pak nemoguća pozitivna identifikacija čak i kada su otkriveni – glavne su prednosti ovih plovila. Ne smije se zaboraviti ni njihova sposobnost brzog okupljanja i koncentriranja snaga prije izvođenja združenog torpednog ili raketnog udara ali isto tako i brza disperzija takvih združenih sastava kad se sprovodi onaj drugi dio taktike (s naglaskom na „bježi“) te lakoća skrivanja u izgrađenim ili prirodnim zaklonima koje nudi litoralno područje, poput iranske perzijske obale i Hormuškog tjesnaca. Da stvari ne bi izgledale sasvim ružičasto treba realno reći da taktika uporabe malih jurišnih brodova ima i znatan broj svojih prirodnih i taktičkih ograničenja. Prije svega, svi mali jurišni brodovi (gliseri) uglavnom slabo podnose teško more, koje značajno reducira njihove taktičko – tehničke performanse i znatno narušava njihovu manevarbilnost. Drugo, na plovilima uglavnom dugačkim desetak ili tek nešto više metara ne mogu se ugrađivati borbeni sustavi i oružja većih gabarita i mase. Budući da se pazi da omjer mase plovila (s ugrađenim oružjem, streljivom, posadom i gorivom) i brzine bude povoljan, posada uglavnom uživa tek minimalnu zaštitu od kiše ili vjetra, ali ne i protubalističku zaštitu od običnog streljačkog oružja. To je uglavnom superskupi i nepovratni luksuz za takvu vrstu plovila koji već zadire u sferu suicidalnosti. Nadalje, potrošnja goriva na jurišnim gliserima koji imaju po dva-tri brodska ili izvanbrodska motora od po 1000 -1250 KS je upravo proporcionalna brzinama koje postižu. U svakom slučaju prevelika, što im znatno ograničava doplov i autonomnost na moru na tek nekoliko dana, pa relativno često moraju nadopunjavati tankove goriva što u određenom trenutku i situaciji može postati ozbiljan logistički problem. U skupini limitirajućih taktičkih čimbenika treba svakako spomenuti i odsutnost bilo kakvih ozbiljnijih senzorskih i komunikacijskih sustava koji bi takvim plovilima i njihovim posadama omogućili da uporabe instalirana oružja na većim dometima. Na posljetku treba istaći da je u uvjetima primjene velikih brzina i teškog mora znatno otežana ako ne i sasvim onemogućena uporaba bilo kojeg instaliranog oružja zbog izrazite nestabilnosti malog broda kao noseće oružne platforme u takvim okolnostima.
Na temelju svega navedenog ne treba se zavaravati. Pod određenim okolnostima u uvjetima asimetričnog ratovanja ova plovila mogu postati izrazito opasan protivnik. Njihov najbolji saveznik je iznenadni napad, taktička mimikrija i prikrivenost. Svoje šanse za uspješnu penetraciju kroz protivničku obranu umnožavaju ovisno o tome da li se koriste pojedinačno, u malim grupicama ili u većim združenim plovnim sastavima. Limitirajući tehnički čimbenici prisiljavaju ih na uporabu taktike „udari i bježi“, što uglavnom znači da se izabranom cilju (ukoliko se radi o torpednom ili raketnom napadu) moraju približiti na pogibeljno blisku udaljenost. Prići suvremenoj fregati ili razaraču u površinskoj plovidbi na blisku udaljenost, na otvorenom moru jest gotovo nemoguća zadaća. Međutim u litoralnom okružju to nije nikakav problem. Može se samo zamisliti kakva bi situacija vladala na bilo čijem velikom ratnom brodu koji bi se u uskom akvatoriju našao pod iznenadnim raketnim i torpednim udarom desetak takvih jurišnih glisera.

Dopuna: 30 Dec 2011 20:51

Prikaz pomorskih snaga Islamske Republike Iran (III. dio)
Suvremeni borbeni sustavi - Mornarica
Autor Igor Spicijarić
Nedjelja, 13 Ožujak 2011 08:43
Projekcija pomorske moći Islamske Republike Iran nastavlja se razvijati relativno brzim tempom, sukladno političkim i vojnim planovima o povećanju iranske nazočnosti u akvatoriju Omanskog zaljeva te nadzoru Hormuškog tjesnaca.
Do pada Šaha i pobjede Islamske Revolucije najveći dio tadašnje Imperijalne ratne mornarice bio je stacioniran u pomorskoj bazi u gradu Koramšaru, na sjeveroistoku Irana i u blizini granice s Irakom. Tijekom rata sa Irakom, dio pomorskih snaga bio je iz strateških razloga prebačen i stacioniran po manjim lukama i ribarskim lučicama na sjeveroistočnim obalama, bliže granici s Irakom. Po završetku rata, Koramšar je još neko vrijeme bio glavna pomorska baza Islamske Republike Iran. Međutim, kako je sazrijevala i dograđivala se ideja asimetrične pomorske doktrine, iranski stratezi su donijeli zaključak da i na organizacijskom polju moraju puno toga mijenjati. Prvi korak u tom pravcu bilo je premještanje zapovjedništva pomorskih snage iz Koramšara u novu pomorsku bazu u Bandar Abbasu. To premještanje bilo je dobrim dijelom uvjetovano i ratnim razaranjima koje su pretrpjele luke i lučka postrojenja u Koramšaru i Abadanu.
Tijekom poslijeratne obnove, nakon 1988. godine obnovljene su i modernizirane pomorske baze u Bandar Abbasu, Bandar Bušereru, otoku Khark i Bandar Homeiniju. Bandar Anzali je i nadalje ostao glavna pomorska baza iranske kaspijske flotile. Na obalama Omanskog zaljeva izgrađeno je i modernizirano nekoliko manjih i dvije veće pomorske baze: Bandar Behešti i nova baza Bandar Jask. Potpun popis iranskih pomorskih baza i uporišta obuhvaća:
- Bandar Abbas – sjedište PS IRI, glavna pomorska baza, sjedište mornaričkog zrakoplovstva,
- Abu Musa – manja p/b s remontnim kapacitetima, locirana blizu zračne luke,
- Bandar Behešti – veća pomorska baza s remontnim kapacitetima u Omanskom zaljevu,
- Bandar Anzali – glavna baza Kaspijske flotile,
- Bandah Homeini – manja p/b u blizini iračke granice
- Bandar Mahšahr - mala p/b u blizini Bandah Homeinija
- Bandar Bušerer – velika p/b sa snažnim remontnim kapacitetima, sjedište mornaričke logističke službe, centar službe za potragu i spašavanje,
- Bandar Jask – nova p/b na obali Omanskog zaljeva, izuzetnog strateškog značaja, smještena nasuprot UAE,
- Chah Bahar (Chabahar) – najnovija iranska pomorska baza na krajnjem istoku Irana, nova matična baza iranskih podmornica klase Kilo
- Khark – manja p/b na istoimenom otoku, sjeverozapadno od Bandar Bušerera,
- Koramšar – manja p/b s brodograđevnim i remontnim kapacitetima,
- Larak – manja p/b smještena na otočiću u blizini Bandar Abbasa,
- Kharg – manja p/b, smještena na istoimenom otoku u Hormuškom tjesnacu, sjedište jednog dijela logističkih i amfibijskih snaga,
- Qešm – manja p/b u blizini Bandar Abbasa,
- Sirri – manja p/b u Hormuškom tjesnacu, nasuprot UAE,
- Nošahar – manja p/b, sjedište mornaričke akademije
- Pasa Bandar – manja p/b u blizini granice s Pakistanom
Posebnu pažnju treba posvetiti pomorskim bazama koje se grade i moderniziraju na iranskoj obali Omanskog zaljeva. Prvenstveno se to odnosi na baze Bandar Jask, smještenoj nekih 300 km jugoistočno od Bandar Abbasa i Chabahar. Premda još uvijek nisu u potpunosti završene, već sada se može reći da se radi o pomorskim uporištima prvorazrednog značaja. Razlog za to treba tražiti u činjenici da vlada u Teheranu ima namjeru sagraditi naftovod koji bi trebao povezivati grad Neka na Kaspijskom jezeru i Jask u kojem bi bio tankerski terminal za ukrcaj kaspijske (i ne isključivo iranske) nafte. Samim tim činom, taj dio Irana dobiva izuzetnu stratešku važnost.
Mornaričko zrakoplovstvo i obalna raketna obrana
Sve do pada Šaha Reze Pahlavija, Iran je letjelice namijenjene mornaričkom zrakoplovstvu nabavljao kod svojih najvećih saveznika i zaštitnika, SAD i Velike Britanije. Iz tih vremena datiraju i tri već poprilično ostarjela zrakoplova P-3 Orion kao i helikopteri tipa SH-3D Sea King (13 – 15 komada) i SH-53 Sea Stallion (10 komada) koje Teheran koristi za protupodmorničko ratovanje. Gotovo polovine helikoptera SH-53 Sea Stallion, Iran se domogao nakon neuspjeha američke vojne operacije Eagle Claw (pokušaj oslobađanja talaca iz zgrade američkog veleposlanstva u Teheranu, 24. travnja 1980. koju je odobrio tadašnji predsjednik Jimmy Carter).
Uz helikopterske skvadrone namijenjene za ASW i protuminsko ratovanje mornaričko zrakoplovstvo raspolaže i transportnom bojnom u čijem se sastavu nalaze zrakoplovi i helikopteri.
Koliki je zapravo broj letno sposobnih američkih mornaričkih zrakoplova (svojevremeno je bilo isporučeno 28 helikoptera Sea King) teško je ustvrditi. Iran se u proteklom vremenu snalazio na različite načine da ih održi u letnom stanju: od tehničke kanibalizacije, domaće proizvodnje određenih komponenti pa do kupovine pričuvnih dijelova na crnom tržištu. Prema određenim saznanjima izvjestan broj ruskih helikoptera Mi-8 ATM modificiran je tako da mogu nositi kineske ASCM projektile tipa C-802. Godine 1999. Iran je s Rusijom potpisao ugovor o isporuci 21 helikoptera tipa Mi-171. Isporuka tih helikoptera završena je koncem 2001. godine. Točan broj helikoptera namijenjen za mornaričku službu nije poznat. Isto tako postoje tvrdnje da je Iran uz svesrdnu rusku pomoć osposobio izvjestan broj jurišnika Suhoj Su-24 Fencer za protubrodsku borbu. Vjeruje se da su iranski Suhoji sposobni za ponijeti kratkodometnu ASCM C-701, ali i puno ubojitiju ASCM tipa C-802. Ostatak letnog inventara iranskog mornaričkog zrakoplovstva je europskog porijekla i uglavnom je relativno novijeg dana proizvodnje u odnosu na američke letjelice koje datiraju iz 60. i 70. godina prošlog stoljeća. Isto tako nije poznato koliko je daleko u realizaciji odmakla odluka iranske vlade (plasirane u medijima još 11. studenog 2008.) da se nekoliko ruskih putničkih zrakoplova tipa Antonov-140 (građenih licenčno u Iranu pod oznakom Iran-140) modificira u mornaričke zrakoplove za nadzor akvatorija. Uz spomenute američke helikoptere, iransko mornaričko zrakoplovstvo u određenoj mjeri za protupodmorničku borbu koristi i talijanske helikoptere tipa Augusta Bell AB 205, AB 206 A (20 letjelica) te posebno AB 212 (10 letjelica). Primjena principa asimetričnosti vidljiva je i u razvoju jednomotorne amfibijske letjelice nazvane Bavar-2. Premda se u ovoj neobičnoj amfibijskoj letjelici može prepoznati već gotovo zaboravljeni sovjetski/ruski projekt malog amfibijskog zrakoplova (zapravo mini ekranoplana) ESKA -1 iz 1970- godine. Izgrađen od plastičnih materijala i opremljen puno boljim benzinskim motorom od svog ruskog uzora, ovaj neobični mini-ekranoplan sposoban je preletjeti značajane udaljenosti (barem 200 km) na visinama do 150 m. Malena silueta i djelomične stealth karakteristike omogućavaju mu da se na maloj visini, ispod radarskog snopa približi potencijalnom neprijatelju. Za sada je objavljeno da je razvijena jednosjedna inačica u koju je ugrađena TV kamera i komunikacijski sustav te laka strojnica. Prema nekim vjestima, PSRG namjerava na Bavare instalirati i neke od tehnički pogodnih nevođenih raketnih projektila (možda čak i POVRS). Usporedbe radi, treba spomenuti da npr. laki ASCM projektil MARTE MK2 ima težinu od 324 kg, visoku subsobičnu brzinu i domet preko 25 km. Prema svemu sudeći Bavar-2 bi uz možda neke prilagodbe mogao ponijeti i oružja takvog tipa. Također, postoje određene indicije da bi se uskoro mogao očekivati i razvoj nešto veće i operativno sposobnije inačice Bavara. Da se razumijemo, nije to letjelica koja bi svojom pojavom i sposobnostima trebala ulijevati pretjerani strah posadama suvremenih plovnih borbenih jedinica. Međutim, primjenjeni u okvirima asimetrične pomorske doktrine i litoralnog okruženja, uz primjenjenu masovnost uporabe, ne bi ih bilo pametno ni previše potcjenjivati. Dovoljno su maleni da se mogu svugdje sakriti ili pak iskrcati na površinu mora dizalicom s teretnog ili ribarskog broda (u tom im se slučaju povećava i akcioni radijus). Isto tako, leteći tek nekoliko metara iznad površine mora, vjerovatno su sposobni provući se ispod radarskog snopa i prići neopaženo svojim ciljevima dovoljno blizu da ispale vođene i nevođene raketne projektile. Premda ovakav razvoj potencijalne taktičke situacije podsjeća pomalo na scenarij iz znanstveno-fantastičnih filmova, on u uvjetima iranskog vojnog i vjerskog domoljubnog zanosa, uz spremnost na žrtvovanje i vjerski fanatizam uopće nije nemoguć. Uostalom i naša iskustva iz Domovinskog rata bogata su sličnim primjerima. Dovoljno je prisjetiti se „bojler bombi“ ili žicom vođenih torpeda građenih u splitskome škveru.
Iranska raketna obalna obrana temelji se na masovnoj uporabi različitih tipova uglavnom kineskih, ali i domaće izrađenih raketnih projektila. Najčešće se radi o raketnom oružju starijih generacija ali se posljednjih godina uvode i najmoderniji sustavi. Odmah treba napomenuti da se kompletna obalna raketna obrana nalazi pod jurisdikcijom Revolucionarne Garde (Pasdarana). Obalne baterije protubrodskih raketnih projektila pod isključivom su nadležnošću PSRG.
Razvojni projekti, nabavke i međunarodna vojna suradnja
Tijekom posljednjih desetak godina Iran je u okviru programa “samodovoljnosti“ investirao značajna financijska sredstva u razvoj domaće znanosti i industrijskog kompleksa koji će biti sposoban zadovoljiti obrambene potrebe zemlje. Prema tom programu u inozemstvu bi se kupovali samo oni borbeni sustavi ili njihove komponente koji se ne bi mogli proizvesti u zemlji. Razvoj nuklearne tehnologije,uz svesrdnu rusku pomoć je poseban dio te priče. Program „samodovoljnosti“ posebno je izražen u trenutačnom razvoju pomorskih snaga Islamske Republike. Vojno-brodograđevni kapaciteti, posebno oni u Bandar Abbasu, dozvoljavaju Iranu da u budućnosti gradi površinske brodove i većeg deplasmana nego što su modificirane fregate klase Mowj. Može se slobodno reći da je iranska brodogradnja već sasvim ovladala proizvodnjom malih plovnih jedinica, prvenstveno jurišnih glisera. Na temelju (nikad potvrđenih) kupovina u zemljama sljednicama, koje su stekle neovisnost nakon raspada SSSR-a, kupljeni su vrlo ozbiljni mornarički borbeni sustavi kao što su ruski superkavitacijski torpedo VA-111 Škval i supersonični raketni protubrodski projektil SS-N-22 Sunburn. Na temelju tih oružja nastale su i neke od domaćih inačica sličnih borbenih sustava. Naročito dobra međusobna suradnja uspostavljena je s Kinom. Iranska AIO (Aerospace Iran Organization) i kineski COSIC (China Aerospace Science & Industry Organization) naročito usko i uspješno surađuju. Rezultati te suradnje vidljivi su u razvoju iranskog ASCM i balističkog raketnog programa. Najočitiji primjeri su razvoj domaće inačice ASCM projektila Noor na temelju kineskog C-802A, zatim razvoj kratkodometnih ASCM projektila iz obitelji Kosar. Na koncu, tu treba spomenuti i razvoj ASCM projektila Raad dometa 350 km. Područje razvoja balističkih raketnih projektila je od izuzetnog značaja za iranske OS pa tako i za njene pomorske snage. Dovoljno je napomenuti da je prije dvadesetak dana Iran uspješno proveo prvo testno gađanje s balističkim protubrodskim krstarećim raketnim projektilom pod nazivom Khalij Fars. Radi se o modifikaciji domaćeg balističkog projektila Fatah 110, a koji je opet nastalo kopiranjem kineskog DF-11A balističkog projektila. Kad je u kolovozu 2008. general-bojnik Mohammad Ali Jaffar, tadašnji zapovjednik PSRG najavio „raketni projektil sposoban da precizno uništiti bilo koji ploveći cilj na preko 300 km od iranskih obala“ – mnogi na Zapadu su se smješkali na tu najavu. Međutim, očito je da se nakon posljednjih spoznaja o kineskim dostignućima na tom polju i s time povezanog transfera te tehnologije prema Iranu, a naročito poslije spomenutog iranskog testiranja, mnogima taj podsmjeh zaledio na licu.
Premda je i nadalje Iran podvrgnut embargu na kupnju vojne tehnologije sa Zapada, po svemu sudeći, širom su mu otvorena vrata za kupovinu puno jeftinijeg ruskog i kineskog naoružanja. Uz to, Iran koristi sve formalne i neformalne puteve međusobne vojno – tehničke suradnje da bi unaprijedio svoje sposobnosti izgradnjom besposadnih letjelica i ronilica, nove generacije borbenog zrakoplova, novih vrsta i tipova raketnog naoružanja, uključujući i svemirske tehnologije.
O neposrednim namjerama nabavke suvremene vojne tehnike i naoružanja za pomorske snage Irana teško je precizno odgovoriti. Koliko je poznato, najavljen je program razvoja nove ploveće borbene platforme većih dimenzija. Malo je za vjerovati da je Iran u ovom trenutku sposoban vlastitim snagama iskonstruirati i izgraditi nešto veće i kvalitetno naprednije površinsko plovilo od fregata klase Mowj. Postoje određene naznake da je IRM zainteresirana za nabavku nove generacije ruskih diesel-električnih podmornica klase Amur 950.
Zaključak
Što na koncu zaključiti o pomorskim snagama Islamske Republike Iran. Brojčano velike i s vrlo brojnim borbenim „invetarom“, organiziranim pod okriljem IRM i PSRG, jedine od tamošnjih Zaljevskih pomorskih snaga raspolažu strateškim elementom – podmornicama. Unatoč tomu i uz sav respekt i uvažavanje sposobnosti i potencijala iranskih pomorskih snaga, teško se oteti dojmu da one nisu apsolutno superiorne nad pomorskim snagama susjednih zaljevskih država, koje uz to uživaju vojnu podršku pa čak i izravno ugošćuju pomorske baze svojih zapadnih saveznika i zaštitnika, SAD i Francuske. Iranske pomorske snage provode i razvijaju gotovo jedinstvenu pomorsku doktrinu. Međutim već sada je vidljivo da se ta doktrina u određenom stupnju mora stalno redifinirati i prilagođavati se novonastaloj svjetskoj situaciji kad god to bude potrebno. Možda tu tezu najbolje oslikava izjava kontraadmirala Deneh-Kara:…“ Iran ne može razvijati pomorsku asimetričnu doktrinu pod uvjetima apsolutne izolacije“. Razvoj događanja u posljednjih nekoliko godina dokazuje da Iran pragmatički razvija svoju pomorsku strategiju obrane. U tom cilju je prebacivanje gotovo cjelokupnih efektiva IRM u vode Omanskog zaljeva s željom puno dublje projekcije svojih pomorskih interesa u akvatorij Indijskog oceana. Definirana i javno objavljena nakana je i slanje pomorskih patrola IRM duboko u Adenski zaljev pa čak i puno sjevernije – u Crveno more. Da bi se ti ciljevi mogli ostvariti, potrebno je uspostaviti vrlo snažan sustav pomorskih baza i obalne obrane uz obalu Omanskog zaljeva. Taj proces će biti utemeljen na nabavci još softificiranijih oružja i borbenih platformi, bilo domaćom proizvodnjom bilo uvozom iz prijateljskih zemalja koje su tu opremu spremne Iranu prodati.
Iz svega navedenog lako se daje naslutiti da će PSRG i nadalje ostati dominantna komponenta iranske pomorske moći ali je isto tako evidentno da je isturanjem IRM ispred Hormuškog tjesnaca, Iran uspostavio novu liniju obrane nacionalnog teritorija. Vojno-političko vodstvo Irana je prema svemu sudeći prilično sigurno u neke svoje procjene, pa je prije desetak dana uputilo jednu fregatu klase Alvand i opskrbni brod Kharg iz Irana, kroz Suez do sirijske luke Latakije. Potez je to propagandnog karaktera, svojevrsni akt prkosa, prvenstveno prema Izraelu, SAD i svim njihovim arapskim saveznicima. Međutim u uvjetima arapskih revolucija u kojima gori čitava sjeverna Afrika i dobar dio Arapskog poluotoka (osim Saudijske Arabije i UAE) taj potez nije niti malo bezopasan. Iran vidi sama sebe kao regionalnu vojnu silu a IRM i PSRG snažno podupiru takvo političko opredjeljenje kroz ekspanziju svog inventara naoružanja i svojih borbenih sposobnosti. Zato je možda najbolje ovaj prikaz pomorskih snaga IR Irana završiti jednom izjavom generala Mohammeda Baqer Zelkadara, bivšeg zamjenika zapovjednika Islamske Revolucionarne garde: „ Zemlje iz ovog područja (Perzijskog zaljeva – op. autora) imaju vrlo senzitivnu stratešku i geopolitičku situaciju a IR Iran mora imati vrlo značajnu ulogu među tim zemljama“.

offline
  • Pridružio: 14 Dec 2010
  • Poruke: 1110

Evo video u prilog tekstu.

offline
  • nelsa  Male
  • Super građanin
  • Pridružio: 21 Sep 2011
  • Poruke: 1145

Napisano: 30 Dec 2011 21:05

Kilo nosi komplet od 18 torpeda ili hoot/skval raketni torpeda ili do 24 mine,club s protiv brodske rakete takodje mogu se lansirati i ima autonomnost od 45 dana plovidbe, Ghadir podmornice su naoružane s 2 torpedne cijevi 533mm i ima mogučnost polaganja mina,takodje može nositi HOOT rak.torpeda ,NAHANG podmornica je isto naoružana s 2 torpedne cijevi i ima mogućnost polaganja mina,Hoot torpedima su naoružani mala plovila,kao što su raketno torpedni čamci što je i razumljivo s obzirom na domet od 7-11km HOOT-a i ovi čamci jedino pored podmornica realno imaju šansu doći neprimjećeni u domet torpeda,ono što treba znati kod ovog torpeda je da nema mogućnost manevrisanja veću od 17-23 stepena jer se time narušava superkravitacija mada na tom dometu s obzirom na brzinu od 360km/h nijedno plovilo namože izbjeći pogodak,iznimno kratko vijeme od trenutka lansiranja potrebno da dosegne svoje ciljeve i uništi ih. Ugroženi ciljevi na maksimalno učinkovitom dometu imaju otprilike 60 - 90 sekundi za poduzimanje protumjera ili za pokušaj manevra izbjegavanja.Ono što stručnjaci uzimaju kao sigurno je da je HOOT jedna od verzija Ruskog SKVAL superkravitacijskog torpeda pa se i specifikacije i borbena upotreba može izvući na osnovu tog.

prikaz borbene uptrebe SKVAL-E,pretpostavlja se da je HOOT upravo kopija ove izvozne verzije


Dopuna: 30 Dec 2011 21:09

Evo o HOOT s.k.torpedu,na persijskom je ali je većinom u slikama pa se može vidjeti dosta
https://www.mycity.rs/must-login.png

offline
  • vrabac 
  • Legendarni građanin
  • Pridružio: 30 Dec 2010
  • Poruke: 4985

Ja jesam blizu Dunava ali on nije more iako je međunarodna voda.
Za torpeda nemoj da me prozivaš molim te, slabo se razumem u njih.
Tu najbolje ako ima nekog Hrvata, mada ni oni više nemaju podmornice sa torpedima al se bar razumeju.
Upotreba torpeda je ponekad moguća na neverovatno malim daljinama koje zavise od hidrografskih uslova,
koji znaju da budu jako složeni i teški za rad sonara pa se podmornice prišunjaju.
Ali daleko na otvorenom moru te male daljine nisu lako ostvarive.
Škval ima beznadno mali domet i zapravo nema nikakvo vođenje. Ima razvojni potencijal al to je u nekoj budučnosti ne zna se koliko bliskoj.
Uzgred ruska torpeda su lošija od redom: Italijanskih, Nemačkih i Američkih a možda i nekih još.
Snaga Rusa u ovoj oblasti je u raketama podmornica-podmornica i podmornica-brod.

offline
  • nelsa  Male
  • Super građanin
  • Pridružio: 21 Sep 2011
  • Poruke: 1145

vrabac
Mislim da ima vodjenje,ali je problem što skretanje veće od 17 stepeni narušava superkravitaciju,ali ako uzmemo brzinu mislim da to nije problem,slažem se što se tiće dometa on je iznimno mali i strućnjaci najveće šanse vide njegove upotrebe sa GHADIR podmornicama koje zbog velićine i tihog rada mogu prići dosta blizu,i malim STELTH-nim ćamcima a realno u zalivu KILO je plivajuća patka s obzirom da tamo nema dubine za manevrisanje,što se tiće konvencionalni torpeda Iranci proizvode svoja torpeda u kalibru 533 i 323mm i posjeduju Ruska i Kineska,nedavno je navodno testiran sa JAMARAN-a fire and forget torpedo kalibra 323mm,ali kako reće vrabac za Ruse tako isto vrijedi i za Irance njihova snaga je u masovnom dopremanju obalske protiv.brodske odbrane i velikom broju mali raketno-torpednim čamcima kao i podmornicama kojih je sada što se zna ima 20,dok većim plovilima oni i nepridaju neku pažnju to se najbolje može vidjeti po opremi IRGC koji su njihova glavna odbrana s mora a moram priznati da je to i oćekivano s obzirom da će ova velika plovila vjerovatno biti prva meta u eventualnom sukobu.

offline
  • Pridružio: 23 Dec 2011
  • Poruke: 595

vrabac ::Jedino sredstvo koje može da dosegne do nosače su Kilo podmornice ali je takav pokušaj verovatno osuđen na propast izvan manjeg dela Omanskog mora. Bolje da ih čuvaju za napad na trgovačke brodove.
Zapravo jel neko ima detaljniju mapu sa izobatama 200 i 400 m?

Definitivno je stigao kineski HQ-9, a o n verovatno ima i nešto uza se.


Hq-9 stigao u Iran? Pouzdana informacija? Imaš link? Ako ne, daj nam malo više podataka..
hajde Vrabac, nestrpljiv sam...

offline
  • nelsa  Male
  • Super građanin
  • Pridružio: 21 Sep 2011
  • Poruke: 1145

Možda će ovo pomoći

Ko je trenutno na forumu
 

Ukupno su 569 korisnika na forumu :: 4 registrovanih, 1 sakriven i 564 gosta   ::   [ Administrator ] [ Supermoderator ] [ Moderator ] :: Detaljnije

Najviše korisnika na forumu ikad bilo je 2918 - dana 22 Nov 2019 07:48

Korisnici koji su trenutno na forumu:
Korisnici trenutno na forumu: caesar, Marko Marković, nik8282, S2M