offline
- Gorski vuk
- Ugledni građanin
- Pridružio: 05 Nov 2009
- Poruke: 332
- Gde živiš: Podgorica
|
Kako je ministar uredio prostor vojne industrije
STAV NOVINARA
Piše: Siniša Luković
Prije oko dva mjeseca u brodogradilištu u Tripoliju završen je obiman i veoma zahtjevan remont libijske raketne fregate „Al Gortabyah“ tipa „Koni“, koji je u konačnom obračunu koštao preko 7 miliona dolara. Prije oko dva mjeseca na školskom brodu MCG „Jadran“ vezanom na gradskoj rivi Pine uz školski brod RM Italije jedrenjak „Palinuro“, došlo je do teže havarije glavnog pogonskog motora. Isključivo zalaganjem nekolicine profesionalnih pripadnika MCG iz posade „Jadrana“, njihovom entuzijazmu, stručnosti i prekovremenom radu, kvar je otklonjen, a država Crna Gora, kojoj je „Jadran“ po tvrdnjama čelnika našeg Ministarstva odbrane „ponos i simbol crnogorske pomorske tradicije“, izbjegla je sramotu pred gostima iz Italije. Samo desetak dana kasnije, jedna od davno problematičnih zakovica na „Jadranovom“ 77 godina starom i već tri godine nedokovanom i neremontovanom trupu je popustila i u brod je počelo da prodire more. „Ponos crnogorske Mornarice“ opet je zahvaljujući pravovremenoj reakciji posade i brzovezujućem cementu kojim je zakrpljena rupa, spašen, a resoru ministra Bora Vučinića „kupljeno“ je još malo vremena da se napokon smiluje i „Jadran“ pošalje na toliko dugo čekani i neophodan generalni remont.
Problem je međutim, što taj kao ni bilo koji drugi značajniji remont nekog broda MCG u Crnoj Gori više nema ko da obavi. Oni koji su to znali i decenijama veoma uspješno obavljali – radnici nekadašnjeg tivatskog Arsenala - „mudrošću“ naše države već odavno ne rade za našu, nego za strane mornarice. Pomenuti generalni remont libijske raketne fregate „Al Gortabyah“ u najvećoj je mjeri rezultat rada dvadesetak bivših inženjera i majstora Arsenala koji, od 2007. kada je tivatski MTRZ Vlada u Podgorici prodala kanadskom milijarderu Piteru Manku za 3,26 miliona eura, rade za neke srbijanske firme koje su „naslijedile“ do tada veoma razvijen i profitabilan posao Arsenala na libijskom tržištu. Zanimljivo, „Al Gortabyah“ je 2007. trebalo da bude prvi libijski ratni brod koji bi se nakon višegodišnje pauze, remontovao u Tivtu i na taj način intenzivira saradnju Arsenala sa Libijcima, a za taj posao je već bio potpisan predugovor vrijedan 6,3 miliona dolara. Vlada Crne Gore i tenderska komisija za prodaju Arsenala kojom je predsjedavao tadašnji ministar uređenja prostora i sadašnji ministar odbrane Boro Vučinić, bila je međutim, odlučna u tvrdnji da Crnoj Gori ne treba „prljava industrija“ ni izuzetan tehnološki i industrijski kapacitet kakav je bio tivatski MTRZ, pa je brodogradilite sa tradicijom dugom 120 godina ubrzo nestalo pod naletima buldožera koji su ga poravnali sa zemljom i napravili plac za marinu za mega jahte. Vlada Crne Gore tada nije htjela ni da čuje za inicijativu sindikata MTRZ da se sa dijelom pokretne imovine Arsenala u njegovom još neprodatom pogonu Opatovo, nastavi sa brodoremontom i djelatnošću izuzetno profitabilne vojne industrije, iako je posao za vrsne tivatske brodograditelje i stručnjake za opravku naoružanja i vojne opreme pored Libije već tada nudio i Egipat. Uzalud je bila činjenica da su Tivćani radeći tih godina u Libiji, usvojili remont motora MTU (najčešće korišćenih pogonskih agregata u svijetu na ratnim brodovima manje i srednje veličine, ali i na jahtama), generalni remont topa 76 mm „OTO Melara“ – „Super rapido“ (najrasprostranjenijeg brodskog artiljerijskog naoružanja na svijetu), kao i brodskog topa 40 mm „Breda“ (takođe veoma zastupljenog na stranim ratnim brodovima), što su naši stručnjaci tada razvili izuzetno moderan i efikasan sistem za upravljanje torpednim gadjanjem na podmornici „ORCA 2000“ – Vlada u Podgorici je rekla da to što se svuda u svijetu “plaća suvim zlatom“, nama ne treba.... To je „prljava industrija“, a KAP u koji je ta ista država stukla milione i milione eura je vjerovatno primjer ekološkog „meda, mlijeka i koka-kole“...
Našem Ministarstvu odbrane tada nije bila potrebna ni pokretna imovina MTRZ ukupno vrijedna 10,5 miliona dolara, pa je 60 odsto tih vrijednih mašina, alata, opreme i oba plutajuća doka predato dugogodišnjem zakupcu Arsenala, Mankovoj firmi „PM Securities“, dok je preostalih 40 odsto prodato na tržištu, najvećim dijelom kao staro željezo.
Ministar Vučinić i njegovi saradnici proteklih nekoliko godina proveli su intenzivno brinući brige o tome kako će se riješiti „viška zastarjelog mornaričkog naoružanja“ koje je takvim proglašeno na temelju javnosti nikada objašnjenih strategijskih procjena, kako će što više ratnih brodova pretvoriti u sirovinu za nikšišćku Željezaru i kako će što više „neperspektivnih vojnih lokacija“ pretvoriti u placeve za vile, apartmane i hotele. Lično ih potpuno razumijem, jer su priliku da raspolažu milijardama eura vrijednom imovinom doživjeli kao dobijanje sedmice na lotou ili ključeva od Aladinove pećine sa blagom. Žalosno je što, krčmeći ono što nisu ni pravili ni sticali, Vučinić i kompanija nisu pokazali ni toliko mudrosti da ostave čak ni ono najnužnije da Crna Gora danas ne bude jedina pomorska zemlja na svijetu koja nema vojnu ni tehnološku moć da kontroliše i brani sopstveno more i podmorje. Braniće nas NATO, kao mantru ponavljaju čelnici našeg Ministarstva odbrane, ali niko od njih još ne kaže da ta odbrana sigurno neće biti besplatna. Cijena će nedvojbeno kad-tad biti ispostavljena – da li kroz traženje novog pješadijskog „topovskog mesa“ za „branik Crne Gore“ u gudurama Avganistana ili kroz možda neku „vojnu bazicu“ za strane trupe na teritoriji jedine ekološke države na svijetu, odlučiće uncle Sam – sigurno neće čika Boro and comp.
|
lijepi NATO !)
