offline
- djordje92sm
- Zaslužni građanin
- Pridružio: 11 Feb 2014
- Poruke: 612
- Gde živiš: U zemlji čuda-Srbiji i u svom svetu
|
https://www.logicno.com/politika/korejska-kriza-mo.....-zele.html
“Sučeljavanje između Rusije i Sjedinjenih Američkih Država je bez sumnje puno opasnosti. Paradoksalno, ali se to događa upravo zato što nema, ili su gotovo neprimjetni, mehanizmi kontrole i upravljanja kriznim situacijama koji su tijekom pola stoljeća Hladnog rata smanjivali napetosti između dva bloka, prevladavajući mogućnost sukoba i koji su često dovodili do obnove dijaloga. Svaka kriza tijekom Hladnog rata je dovela do ponovnog uspostavljanja odnosa između Kremlja i Bijele kuće”, za Corriere della Sera piše Paolo Valentino.
“Ipak, Hladni rat se neće vratiti. Putin jest autoritarni vođa, ali nema hegemonijske globalne ambicije s ideologijom bivših čelnika Sovjetskog Saveza”, dodaje Paolo Valentino.
Za njega je sukob između Moskve i Washingtona “marginalan”, jer nije to polje na kojem se “odlučuje buduća svjetska ravnoteža i veliko pitanje mira i rata”.
Naime, prema talijanskom analitičaru, Putin ne želi vladati svijetom, stoga se pitanje rata i mira seli na Daleki istok, gdje korejska kriza prijeti da se pretvori pravi sukob u kojem će se rješavati pitanje svjetske hegemonije, a on će se voditi između Sjedinjenih Američkih Država i Kine.
To je ono što Graham Allison zove “Tukdidova zamka”, u koju, kao u Peloponeskom ratu između Atene i Sparte, sila u usponu i ona afirmirana često ulaze u sukob, čak i ako to ne žele.
Ovu misao ne treba olako odbaciti. Korejska kriza zaista može uvući Kinu i SAD u rat, iako ni jednoj sili taj rat ne bi donio ništa dobro.
Gordon Lubold i Jeremy Page prije tjedan dana za The Wall Street Journal pišu: “Pentagon je po prvi put pokrenuo pomorski patrolni program u Južnom kineskom moru kako bi se suprotstavio kineskim pomorskim zahtjevima, čime je zakomplicirao u sve napetije odnose između dvije vlasti.”
Naime, na taj djelić mora Kina tvrdi da polaže suvereno pravo.
No, može li Rusija imati ”marginalnu ulogu” u sukobu između Kine i Sjedinjenih Američkih Država. Peking je danas u savezu s Moskvom, upravo zbog toga što se u vojnom sukobu još uvijek sam ne može nositi s Washingtonom. Rusija to može, ali vuče logične i mudre poteze kojima izbjegava konfrontaciju.
Na početku Trumpovog predsjedanja se čak govorilo o dogovoru između Washingtona i Moskve kojim bi se ”riješili Pekinga”, što bi bio obrnuti proces od onoga kojeg je uspio provesti Kissinger u vrijeme Hladnog rata, kada je uspio podijeliti Kinu i Sovjetski Savez. Da je Trump to uspio, to bi bio šah-mat za ”Kineskog zmaja”.
Međutim, Trump nema Kissingera za državnoj tajnika, a Kina, kao ni Rusija, danas nemaju nikakvu namjeru izvoziti svoje ”ideologije” po svijetu. U tom trokutu su samo SAD zemlja koja je posvećena izvozu zapadne ”liberalne demokracije”.
Stoga u svom predviđanju Paolo Valentino pravi kardinalnu grešku, jer ne primjećuje da je novi Hladni rat, kojeg snažno zagovaraju američki neokonzervativci, jednako usmjeren protiv Moskve i protiv Pekinga.
S obzirom na situaciju, lako je razumjeti zašto si Kina nikako ne može priuštiti kolaps Rusije. Zbog toga je posljednjih godina partnera i saveznika podržavala na razne načine, omogućujući Rusiji da bez ikakvih smetnji živi pod sankcijama koje joj je nametnuo Zapad, ali i da relativno bezbolno prolazi razdoblje niskih cijena nafte.
Još uvijek nije jasno hoće li i u kojoj mjeri Kina poduprijeti Rusiju u sukobu sa Sjedinjenim Američkim Državama i njegovim saveznicima na Bliskom istoku, gdje je trenutno živ samo savez između Moskve, Damaska i Teherana. Peking je upravo otvorio vojnu bazu u Džibutiju, što mu osigurava da nadgleda svoja ulaganja u Afriku i da obrani projekt Novog Puta svile, koji će biti osovina globalnog razvoja Kine.
Posljednjih godina nije bilo znakova većeg angažmana Kine na Bliskom istoku, gdje se također nalazi Džibuti, ali je Kina nedavno sa svojom flotom uplovila čak u Baltičko more, gdje je s Rusijom održala zajedničke pomorske vježbe.
Kao što je rekao Graham Allison, Kina kao sila u usponu i SAD kao afirmirana sila bi zbog korejske krize mogli pasti u “Tukdidovu zamku” i zaratiti, čak i ako to zapravo ne žele.
Predviđanja vojnih stručnjaka govore kako se na Korejskom poluotoku vuku potezi kao u pokeru, ali je ulog tragično visok, jer bi samo prvog dana rata u Seulu bilo 64 000 žrtava.
Unatoč činjenici da su Japan i Južna Koreja navodno zaštićeni američkim vojnim kišobranom, dvije zemlje, ako se nađu na udaru Pyongyanga, moraju računati i na nepredvidljivost ove američke uprave.
Ratni huškač, američki senator Lindsay Graham, to je jasno rekao tijekom nedavnog razgovora s Trumpom
“Ako rata mora biti, neka se pokolj dogodi tamo dolje, a ne u našoj kući”, rekao je Graham, što je prilično uznemirilo Tokio i Seul, koji u američkoj zaštiti vide mač s dvije oštrice.
Lindsay Graham, neokonzervativni jastreb, također je rekao kako mu je Trump dao do znanja da je spreman objaviti rat Pyongyangu i da vojnom opcijom putem planira uništiti sjevernokorejski raketni i nuklearni program. Ove vrlo alarmantne izjave je naknadno negirao državni tajnik Rex Tillerson.
Pa ipak, problem je i dalje prisutan. Američka politika provociranja Kim Jong-una bi trebala uzeti u obzir i posljedice koje bi sukob na Dalekom Istoku imao na zemlje regije. No, to je rizik o ovise “interesi” Sjedinjenih Država.
Dakle, ratna opcija, koja bi a priori trebala biti odbačena, vjerojatno je još uvijek na stolu.
I iznova se vraćamo na istinsku prirodu krize, koja proizlazi iz nedostatka ozbiljnog dijaloga između Rusije, Kine i Sjedinjenih Država, jer je očito da bi se u slučaju dogovora tri sile problem Kim Jong-una riješio bez problema.
Ali je dijalog nemoguć od kada je Washington prekinuo odnose s Moskvom. Što se tiče Kine, SAD ovu zemlju ne smatraju za ravnopravnog sugovornika, nego za običnog posrednika u odnosima sa Sjevernom Korejom. Za Washington se Peking mora ograničiti na ispunjavanje zadaća koje mu dodjeljuje gospodar svijeta.
Amerika je gluha na pozive iz Pekinga, koji dugo od Washingtona traži da izbjegava inicijative koje u Pyongyangu smatraju za izravnu prijetnju.
Nakon što su Južna Koreja, Japan i Sjedinjene Američke Države odlučili granicama zemlje provoditi zajedničke vojne manevre, Sjeverna Koreja je odgovorila na prijetnju.
Osim toga, Kina odavno traži od Sjedinjenih Američkih Država da se odreknu raspoređivanja sustava THAAD u Južnoj Koreji, koji će poremetiti stratešku ravnotežu cijele regije.
Čak je i novi predsjednik Južne Koreje u više navrata izrazio svoje protivljenje ovom ratnom projektu, ali je ga je Washington brzo uvjerio u suprotno.
Ukratko, Sjedinjene Američke Države se s ovom krizom nose kao seoski šerif, uz sve rizike svog ponašanja.
Rusi i Kinezi su pokazali jednostavan način da se riješi problem: da oba izazivača vrate svoje oružje u futrole. Drugim riječima, Kim Jong-un treba prestati bacati rakete uokolo, a njegovi protivnici zaustaviti vojne manevre koje simuliraju napad na Sjevernu Koreju. Nažalost, iz očitih razloga, ne živimo u jednostavnim vremenima i razvoj situacije je teško predvidjeti.
Naravno, za SAD su zadnja briga civilne žrtve u Južnoj Koreji i Japanu, a nikada napravljene procjene broja ubijenih civila koje bi ovaj sukob donio Sjevernoj Koreji potvrđuje kako u Washingtonu prevladava mišljenje kako su to ljudi koji odabrali roditi se u krivoj zemlji. Oni za SAD i nisu ljudska bića, nego ”obični Sjevernokorejci”.
|
