Не, копија (не баш успешна, са елементима кича) југословенске М1920, уз промену грба на корпи, додатак некакве месингане ћилимске шаре на канији и тапетарске гуртне уместо темњака.
Пљувао сам ИМПУ, а за ове садашње ("стил" нешто... ) ми понестаде пљувачке.
На првој слици је српска М 1861 (парафразирана), а доле скроз треба да је француска М1822 (корпа месингана?).
Већина старих, "радних" сечива има видљиве трагове удараца, што о друга сечива или металне делове опреме , што о кости. Нека су мало закривљена по оси (јаки убоди), а баш стара, па још грубо извучена из земље (//блата), знају да се заломе негде на првој трећини или четвртини, деловима који су трпели главне ударе и оптерећења.
pein ::Ratniče/warrior ta sablja/mač bi trebalo da je vizantijski paramerion evo još par slika
Postoji teorija da su ove sablje kovane u Srbiji kao odgovor na Turske,konjicke su pre svega.
i zaista deluju posebno...sirokog seciva...drske nalik macu...verovatno naslonjene na tradiciju vizantijskog parameriona i drugih Evropskih sablji...ali ipak se vidi razlika...secivo je sire i na vrhu
Istočni Rim je imao ključni uticaj na ove prostore.
Ima tu dosta otvorenih pitanja, jer su osvajači uvek geldali da iskrive istinu i potčine. Tuci govore tim jezikom, a imaju svega par posto azijskog uticaja. Oni vode poreklo od ljudi iz Anadolije i kroz mirno ili nasilno mešanje sa okolnim narodima.
Posledice po onoga koji nosi tešku oklopnu zaštitu. Zato su oštri mačevi i pešadijske sablje mogle onesposobiti neprijatelja recimo udarcem u slem. Velika većina napada je bila usmerena ka rukama i glavi, te nogama. Torzo je najčešće bio doibro zaštićen. Oklop od višeslojne tkanine je pružao dovoljno dobru zaštitu u kombinaciji sa štitom.